srijeda, 26. veljače 2020.

Panika, neizvjesnost, stres

Prošao je još jedan neizvjestan tjedan, a ja tek sad ne znam kad ću nastaviti započeti posao. 
Nije dovoljno što svi, a naročito moja majka paničare oko onog virusa koji gle zanimljivo ne jebe granice i nacije te se šeta okolo kako je njemu po volji. Sad su još na to jer tamo letim sa aerodroma u Venciji nakalemili i komercijalne probleme ... nema para, nema muzike. Ja već ofarbao moj kalendar u boju kojom označavam kad sam na putu i sad moram ponovo sve brisati. Sve mi je to u početku djelovalo kako dodatni stres jer nikako da isplaniram ostatak priprema za ... Da, za što ono se pripremam? Za baš ništa. Zadar ne zahtjeva posebnu pripremu jer nemam pojma koliko ću trčati. Možda mi dojaji nakon 25 ili 30 km, a možda zagrizem i jače. Bili se trebao zbog toga nervirati? Od ovakvih kombinacija panike i neizvjesnosti se dobiva čir na želucu. Osim ako naravno nisi zebra. Ima jedna jako dobra knjiga koja se bavi tim stvarima(Robert M Sapolsky, Why Zebras Don't Get Ulcers). Sve se svodi na to da odaberete taktiku koja vam najbolje odgovara i no frks. Izbor je jednostavan: Fight or Flight(Bori se junački ili junački pobjegni). Ja cijeli svoj život pokušavam odabrati onu prvu opciju i često zbog toga dobivam po pič... ali bar nemam čir na želucu. A jok no sikiriki. Tako je bilo i sa novim poslom kad sam već jednom nogom zakoračio u penziju ali nije mi žao. Ako bude trebalo mijenjam karijeru i kad me krenu pokrivati sa crnom zemljicom. Zapravo zemljom crljenicom nema veze. Što bi se nervirao jer mi nešto ne ide od ruke kad uvijek mogu raditi nešto još teže. Dobra strana neizvjesnosti odlaska je da sam navalio na trčanje ko mutav na telefon. Zato će ovo biti naj februar od kad trčim. Trčim sve i svašta, sa svakim tko mi se javi, a već sam imao i poneki dupli trening. Dugo, kratko, uzbrdo, nizbrdo, brzo i sporo bez puno filozofiranja. Što mi to treba. Jedino sam opet u krizi sa tenisicama jer se kilometraža onih jedinih novih sad vrti kao električno brojilo kad uključiš termo peć. Trebaju mi i jedne za kamenitu podlogu Drenovice jer sam sad dosta akcije prebacio tamo, a nelagoda i bol u zglobu i ahilovoj sve je manja. Možda je to zbog mlake zime. Još da malo zagrije moći ću trčati skoro pa i bez gaća. Kad se samo sjetim prijašnjih zima. Ja sa duplim gegama, tri majice i svom ostalom opremom za sibir. Ove godine šorc, kratki rukavi i znam da nikad nisam cijelu zimu proveo bos bez čarapa po kući. Neki se sekiraju oko toga kako će tek biti vruće kad stvarno zagrije. Mene to ne sekira jer znam da će me zglobovi manje boljeti. Možda sam i ja neka zebra. Nema tog stresa od kojeg ću ja dobiti čir na želucu.

srijeda, 19. veljače 2020.

Sjedim i ... sjedim

Stvarno sam se osjećao beskorisno ona tri tjedna u Saudijskoj i bio bi popizdio da me nisu ipak poslali kući dok ne riješe to što ih muči. Mada moj kolega koji taj posao radi gotovo cijeli svoj radni vijek veli: "Što te boli ona stvar, sjediš, a plaća ide".
Možda zavisi od toga gdje sjediš jer biti cijeli jebeni dan u nekom kontejneru dok ti pjesak krcka pod zubima ili u nekoj grobnici okružen rasklopnim ormarima nije baš neki doživljaj. Sad sam kući već više od tjedan dana i ništa se nije promjenilo. Opet sjedim i ... jok samo sjedim. Nikako da nešto smislim i krenem dalje. I dalje bez plana iako su mi najavili povratak u Saudijsku za kraj ovog mjeseca samo je nejasno kad. Razmišljam se dali mi je bilo bolje na prethodnom poslu kad je sve bilo izvjesno i predvidivo kao kretanje planeta ili ako hoćete malo crnije, kao smrt i porezi. Tada sam čini se mogao trčati više jer nije baš isto na putu kao kad sam kući. 
Prošli tjedan sam odradio napokon neke ozbiljnije treninge koje je moj Garmin nagradio sa skokom procjene VOmax-a za dvije crtice u što ja duboko sumljam. Za svaki slučaj sam bacio oko na treninge iz 2018 kad sam trčao "Wingse" u Zadru i nema nikakvog razloga da sad budem nezadovoljan. Tada sam doduše sve počeo malo ranije jer sam žurio sa pripremama za Zagrebački polumaraton na kojem sam bio sporiji od svog osobnog za samo 14 sekundi ali sa ziheraškim trčanjem prvih 10 km. Na dvadesetom sam bio za minutu brži, zadniji kilometar i nešto sitno sam prešao u tempu oko 4:00, a mogao sam i "sprintati"(ova je dobra sprint 3:40/km ha, ha za krepati) zadnjih 200-tinjak metara. Nakon tog polumaratona došlo je do jake upale zgloba palca i taj problem još uvijek nije riješen iako je situacija usprkos lošim prognozama nekih ortopeda mnogo bolja. Tjedan sam otvorio sa tempo trčanjem. 
Odradio sam i jako solidno prvi intervalni trening, a tjedan sam zaključio sa dužinom koju sam trčao sa svojim trkačkim partnerom i opet oko 5:00 po kilometru. Nakon dugo vremena prosječni puls je bio u donjem aerobnom bez obzira na porast temperature nakon dva sata trčanja i ne uzimanja tekućine tijekom trčanja. Još uvijek mi bez obzira na to što sve ukazuje kako to nije dobra praksa više paše trčati bez razmišljanja gdje ću popiti malo vode ili još gore vući sa sobom bočicu ili dvije u bisagama kao tovarni konj. Kad zagrije i brzina trčanja poraste biti će ponekad potrebe i za time ali o tome ću razmišljati kad prestanem sjediti. Jučer sam u zadnji tren odustao od odlaska na stadion i upustio se u ono čega se užasavam već neko vrijeme. Zbog stanja mog stopala i nelagode koju osjećam u ahilovoj i skočnom zglobu izbjegavam uzbrdice, pa čak i lagano trčanje po Drenovici. Kao rijetko kad, čak sam u ponedjeljak nakon nedjeljne dužine trčao i to na Drenovici, a jučer kombinirane uzbrdice od zaobilaznice do vrha Vidikovca, oko 410 m i 200 m od polovine. Danas ću opet lagano po Drenovici jer izgleda da nema nikakve razlike u tome što trčim i kojim intenzitetom. Dapače osjećaj bola u stopalu je obrnuto proporcionalan brzini trčanja. Možda je razlog za to prevladavajući osjećaj umora kad trčim intenzivno pa ostatak tijela otupi na bol tko će znati. Da samo ne sjedim već i razmišljam možda bi dokučio. 
Ovako zabole me ona stvar. Obučem tenisice koje mi se učine prikladnima, odem trčati onoliko koliko mi se učini prikladnim i tamo gdje mi se u tom trenutku ide. Razmišljanje je prevaziđeno, bar trenutno.  

srijeda, 12. veljače 2020.

Uzbuđen ili ...

Netom što sam završio pisanje bloga u petak uletio mi je e-mail: "Letiš kući sutra u 2 sata ujutro". Uspio sam otići na večeru sa svojim kolegama iz MAN-a, ispuniti papirologiju i spakirati se prije no što me opet jedan Afrikanac ovaj put iz Gane odvezao na aerodrom u Damammu. Ovaj nije baš puštao glasnu muziku ali je stalno pričao o nogometu kad je čuo da sam iz Hrvatske.... Rakitić, Modić .. bla, bla .. I sam je pokušao ostvariti nogometnu karijeru ali kaže da nije uspio. Zato sve nade polaže u svog rođaka koji igra negdje u trećoj ligi Italije, a navodno je bio zainteresiran i da igra u Puli za Istru. Baš bi se usrećio. 
On za sada vozi goste i radi kao osiguranje u hotelu. Primjetio je da ja trčim što i nije čudno jer sam nebrojeno puta prošao pored njihove kućice na ulazu u kompleks hotela. Ali za razliku od nogometa veli da tu nema love pa nikoga u Gani to ne zanima. Put nazad mi se uvijek nekako odulji, a najgora je vožnja od Venecije do Pule. Iako sam već poslije podne bio doma naveče sam bio previše umoran da odem trčati. Mislio sam da ću sa dečkima otići u nedjelju trčati dužinu ali čudno zatezanje u koljenu me odvratilo od toga. Ne znam što je uzrokovalo to zatzanje ali pored već standardnih problema nebi htio da si natovarim nove pa sam se odlučio za solo trčkaranje do punta Verudele i nazad. Kad sam ujutro krenuo, za čudo nije bilo uobičajene ukrućenosti i bolova u zglobu ali pogled na sat nakon prvog kilometra me pomalo iznenadio. Puls se vinuo u stratosferu kao da trčim tempo samo to ne primjećujem. Niti ubrzano disanje, niti umor. Ništa od toga ne osjećam pa opet mi se digao ... puls naravno. Kao u onom vicu: "Jesi li uzbuđen ili su to samo ključevi ... Možda sam stvarno bio uzbuđen što sam opet kući i na poznatom terenu jer nakon par kilometara sve se smirilo iako sam tek tada ubrzao i teško kontrolirao tempo koji sam planirao. Na povratku sam sve češće bio ispod 5 minuta, a puls mi je bio znatno niži nego kad sam se u Al Jubail-u mučio na preko 5:20/km. 
Čudan porast pulsa prvih 10 minuta

Možda su za to zaslužne moje stare Skecher-ice koje nisam obukao još od maratona u Ljubljani. 
Njih čuvam za utrke ili povremeno počastim noge njihovom udobnošću. One još starije iz 2015 godine koje imaju preko 2000 km su ostale u Lutonu kod kćerke. 
Na Pegasus-ke se pomalo navikavam i već sam ih dotjerao na pola puta ali ipak im još ne vjerujem potpuno. Nikako da ustanovim što mi više odgovara. Tvrđe ili mekše. Zapravo kad je u pitanju "srce" tu smo svi na tankom ledu jer ono ima svoje mušice i nema teorije kojom se može objasniti bilo što vezano za pitanje "srca".
Jučer sam shvatio da je još samo 12 tjedana do utrke Wings for Life, a ja još nisam počeo sa nikakvim planiranim pripremama već samo trčim kako mi paše ili kako se zalomi kad ekipa povremeno poludi. 
Zato sam probao jedno klasično tempo trčanje. Ukupno 10 km sa 5 km u tempu koji bi po mojoj procjeni trebao biti brži za oko 5-8 sekundi da sam u jako dobroj formi. No kad sam na kraju pogledao prosjeke i uporedio sa istim treningom neposredno prije Bečkog maratona ispalo je da sam još i malo bolji. Znači da niti forma nije tako loša samo mi fali malo brušenja za koje bi 12 tjedana bilo više nego dovoljno. 
Samo kad još nebi trebao ponovo nazad u Saudijsku jer posao nisam mogao dovršiti, a pitanje je kad će me pozvati ponovo nazad. Nadam se da će ovaj put biti spremni jer ja trebam samo sat vremena rada postrojenja da testiram sve. Biti će to izgleda jedna jako čudna godina jer nikad do sada nisam trčao bez ikakvog plana. 

petak, 7. veljače 2020.

Ispravak pušione

Političarima je omiljena zabava ispravak netočnog navoda koji je obično još manje točan ali koga briga. Trkači najviše vole ispravljati da ne kažem pravdati svoje loše performanse. Što se ja nebi uklopio bar u ove druge jer to nikoga ne košta ništa za razliku od prvih koji to od nas masno naplaćuju. Doduše mogao bi i ja reći da masno naplaćujem od ovih naftaša jer već tri tjedna ne radim gotovo ništa i iako znaju da još dva ili možda čak tri neću moći baš ništa uopće se ne žure da mi napokon rezerviraju povratne karte. Još razmišljaju kako ispraviti pušionu koju su stvorili. Možda se boje da se neću htjeti vratiti i tu su skoro u pravu. Da nisam čovjek od riječi i da nisam obećao mom kolegi da ću mu uletiti kad god treba nebi me vidjeli više nikad. Kako besposlen pop nije imao pametnijeg posla, a ovdje nema prasadi za pokrštavanje ja se uhvatio analizirati ono malo trkačkog govanceta koje proizvodim ovih dana. Sve mi je kao jasno ali ništa ne razumijem. Kako to da tako jebeno sporo trčim, a čini mi se da mi nije baš lako. Prestao sam malo trčati po traci jer izgleda da stvarno loše djeluje na moj skočni zglob ili hvatitšte ahilove. 
Taj problem se pojavio nakon one dužine na pokretnoj traci još u Japanu prošle godine. Možda je problem samo u godini proizvodnje pa ni nove tenisice i stalne masaže raznim kremama više ne mogu vratiti to na staro. Doduše nešto je bolje na početku trčanja nego prije ali još uvijek se bol pojačava nakon 10 km. Zato sam posljednjih tjedan dana upravo toliko i trčao. Skontao sam da je to otprilike 12 krugova uz zid oko hotela. Svaki put startam točno na izlazu iza hotela pored bazena i tu se zaustavim. Kako mi je svaki put izašla malo drugačija kilometraža odlučio sam da provjerim jer je vidljivo da prema Garminu ne trčim baš tom stazicom. Postoji još jedan mod praćenja satelita tako da se sat postavi da zapisuje poziciju svake sekunde što je onda znatno preciznije kad trčite na krivudavim i manjim kružnim stazama. Ali jednostavnije je napraviti laganu šetnju nekoliko krugova i izračunati koliki je jedan krug. Lijepo se vidi razlika u preklapanju staze kad hodaš polako u odnosu na trčanje. Zato sam se iskorigirao tj. ispravio netočan navod mojeg Garmina i sad ... Sad se osjećam kao šupak koji cjepidlači oko treninga, umjesto da otrči neku utrku i kaže: "ko te j... Garmine moj ja ipak derem malo bolje" ... da malo parafraziram mog zemljaka. Svejedno iako je danas petak i ovim prase mrscima neradni dan nisam trčao dužinu jer je moj biološki sat još uvjek naštiman na subotu ili nedjelju. Nakon dvadeset krugova pukao mi je film i odustao sam od pozdravljanja baštovana koji me cijelo jebeno jutro svaki jebeni krug pozdravljaju "good morning sir .. ". Kako im se da, pa prošao sam dvadeset puta, jebo vas ćorave. Jadni ljudi vjerojatno su tako izdrilani jer tu se trči oko svakog gosta kao da je neki "celebrity". Smišljao sam razne izgovore da ne trčim više. Od onog kako će proći vrijeme doručka do toga kako očekujem odmah ujutro da mi napokon jave idem li večeras nazad ili ću se ovdje još malo kiseliti. Ništa od toga nije bilo važno, točno i nije se desilo ali ja sam svejedno odustao iako nisam bio uopće umoran. To se vidjelo i po mom pulsu koji se napokon malo spustio na primjerenu razinu za takav tempo. U odnosu na prošlotjednih 19 krugova današnjih 20 u sličnom tempu čak za 7 otkucaja manje. Iako je ova dva zadnja dana znatno ugrijalo i dalje je moja želja za trčanjem vrlo niska. Na kraju se svede na isto što se dešava sa političarima. Ispravak pušione je opet pušiona.             

utorak, 4. veljače 2020.

Pušiona

Sad sam već dobrahno frustriran i ukomiran. Fali mi ono TBF-ovo, "lagano anesteziran" ali još ništa od pive. Produžili su mi hotelsku rezervaciju do 14-og jer je ovdje velika pušiona, a otprilike je isto i sa mojom trkačkom formom. Ostanem li još tjedan dva ovdje nisam siguran hoću li uopće znati normalno trčati. Zašto je to ovdje tako nenormalno nemam pojma ali fakat je. Iako sam nagurao skoro 60 km što na traci što po puteljku oko hotela i još skoro 40 km na sobnom biciklu imam osjećaj da kao svaki rak idem za nazad. Je to je to, znao sam. Kriv je horoskopski znak, koji kua nisam neka druga beštija. 
Svaki tjedan ispunjavam on line upitnik što mi šalje Garmin(Running Health Study) jer sudjelujem u toj recimo studiji i ovaj tjedan sam po svim pitanjima u debelom minusu osim što me ipak nešto manje boli. 
Stopalo i skočni zglob još sasvim prihvatljivo, a hvatište zadnje lože ili možda išijas nikad neću znati točno što je jer je nestalo. To je otprilike jedina dobra vijest ovih zadnjih dva tjedna.
Posao od ukupno sat dva zapravo čak manje od 15 minuta efektivno će potrajati tko zna koliko. 
Valjda imaju toliko love da me mogu plaćati 4-5 tjedana za nešto što ja napravim za sat vremena. 
To je tako količina para koje imaš je obrnuto proporcionalna sa naporom da nešto učiniš kako treba. 
Već dva puta su rastavljali neke usisne filtere u kompresor da bi opet zaključili da su krcati nakon samo tri minute rada. Samo rastavljanje i čišćenje je trajalo dva dana zbog čega sam imao malo produženi vikend i uspio dva dana trčati vani oko hotela. Superiška ali dosadno. Svašta se tu našlo na situ koje treba samo propuštati plin. Recimo cijela plastična vreća za smeće veće kubikaže, ogromne količine papira koji se navodno trebao otopiti u vodi kad su ispirali cijevi ali nije i svašta još. Živa pušiona zbog koje ja ne mogu raditi i kad uključe kompresor uspije raditi minutu dvije dok se sve opet ne začepi. 
Sad se svi u rafineriji sprdaju sa time, a naš šofer posebno jer je filipinac, a navodno je to maslo indijaca .... j.. Tko god bio on veli sad im treba neko tko dobro puši k... suck ...
Stalno pušta neku Južno afričku koku, Die Antwoord i njenu pjesmu " Rich Bitch".
Ali onda sam skužio da to pušta mom kolegi koji radi na kompresoru, a kojeg je nedavno dok je bio na putu operušala žena i pobjegla sa svojim j... To je tek prava pušiona ali on se sad zajebava sa time. Meni je pušiona što je tako glup tekst jedina zabavna stvar koja mi ovdje izmami osmjeh. To i vicevi o pušioni i usisavačima koji idu na račun tih začepljenih cijevi. Tekst je pola je na afrikanerskom, pola na engleskom i ide ovako nekako:

Rich bitch (yo yo yo yo)
Rich bitch (yo yo yo Yo-Landi)
I'm a rich bitch (yo yo yo yo)
A mothafuckin' rich bitch (yo yo yo Yo-Landi)
I do my own thing when the phone rings
Maybe I'll answer,
maybe I'm busy (yo yo yo Yo-Landi)
I'm on next shit
....
....
Fokken dik gesmeer, bra  (malo afrikanerskog ha, ha, sve sam skužio)
...
...
Versigtig, ek's nog steeds fokken giftig (još malo baš je cool ..)
...
...
Eh
Sk sk
Kyk hie'
DJ Hi-Tek
Fuck it
Wha, wha
Wha, wha, wha, wha

Makina se sva trese, mi se kidamo od smjeha i to je najbolje što možeš doživjeti u ovoj j.. zemlji.
Kakva zemlja takvo i trčanje. Nije čudo da sam se puno bolje osjećao kad sam trčao po Okinawa-i ili oko jezera Como. Da ne spominjem ona trčanja zimi u Londonu oko Victorinih dokova kad mi se činilo da letim iako je bio mrkli mrak i zima, a ja mrzim zimu.
Ovdje je sve velika pušiona što nije čudno kad je cijela zemlja rafinerija na rafineriji i ostalo pjesak.