Stvarno sam se osjećao beskorisno ona tri tjedna u Saudijskoj i bio bi popizdio da me nisu ipak poslali kući dok ne riješe to što ih muči. Mada moj kolega koji taj posao radi gotovo cijeli svoj radni vijek veli: "Što te boli ona stvar, sjediš, a plaća ide".
Možda zavisi od toga gdje sjediš jer biti cijeli jebeni dan u nekom kontejneru dok ti pjesak krcka pod zubima ili u nekoj grobnici okružen rasklopnim ormarima nije baš neki doživljaj. Sad sam kući već više od tjedan dana i ništa se nije promjenilo. Opet sjedim i ... jok samo sjedim. Nikako da nešto smislim i krenem dalje. I dalje bez plana iako su mi najavili povratak u Saudijsku za kraj ovog mjeseca samo je nejasno kad. Razmišljam se dali mi je bilo bolje na prethodnom poslu kad je sve bilo izvjesno i predvidivo kao kretanje planeta ili ako hoćete malo crnije, kao smrt i porezi. Tada sam čini se mogao trčati više jer nije baš isto na putu kao kad sam kući.
Prošli tjedan sam odradio napokon neke ozbiljnije treninge koje je moj Garmin nagradio sa skokom procjene VOmax-a za dvije crtice u što ja duboko sumljam. Za svaki slučaj sam bacio oko na treninge iz 2018 kad sam trčao "Wingse" u Zadru i nema nikakvog razloga da sad budem nezadovoljan. Tada sam doduše sve počeo malo ranije jer sam žurio sa pripremama za Zagrebački polumaraton na kojem sam bio sporiji od svog osobnog za samo 14 sekundi ali sa ziheraškim trčanjem prvih 10 km. Na dvadesetom sam bio za minutu brži, zadniji kilometar i nešto sitno sam prešao u tempu oko 4:00, a mogao sam i "sprintati"(ova je dobra sprint 3:40/km ha, ha za krepati) zadnjih 200-tinjak metara. Nakon tog polumaratona došlo je do jake upale zgloba palca i taj problem još uvijek nije riješen iako je situacija usprkos lošim prognozama nekih ortopeda mnogo bolja. Tjedan sam otvorio sa tempo trčanjem.
Odradio sam i jako solidno prvi intervalni trening, a tjedan sam zaključio sa dužinom koju sam trčao sa svojim trkačkim partnerom i opet oko 5:00 po kilometru. Nakon dugo vremena prosječni puls je bio u donjem aerobnom bez obzira na porast temperature nakon dva sata trčanja i ne uzimanja tekućine tijekom trčanja. Još uvijek mi bez obzira na to što sve ukazuje kako to nije dobra praksa više paše trčati bez razmišljanja gdje ću popiti malo vode ili još gore vući sa sobom bočicu ili dvije u bisagama kao tovarni konj. Kad zagrije i brzina trčanja poraste biti će ponekad potrebe i za time ali o tome ću razmišljati kad prestanem sjediti. Jučer sam u zadnji tren odustao od odlaska na stadion i upustio se u ono čega se užasavam već neko vrijeme. Zbog stanja mog stopala i nelagode koju osjećam u ahilovoj i skočnom zglobu izbjegavam uzbrdice, pa čak i lagano trčanje po Drenovici. Kao rijetko kad, čak sam u ponedjeljak nakon nedjeljne dužine trčao i to na Drenovici, a jučer kombinirane uzbrdice od zaobilaznice do vrha Vidikovca, oko 410 m i 200 m od polovine. Danas ću opet lagano po Drenovici jer izgleda da nema nikakve razlike u tome što trčim i kojim intenzitetom. Dapače osjećaj bola u stopalu je obrnuto proporcionalan brzini trčanja. Možda je razlog za to prevladavajući osjećaj umora kad trčim intenzivno pa ostatak tijela otupi na bol tko će znati. Da samo ne sjedim već i razmišljam možda bi dokučio.
Ovako zabole me ona stvar. Obučem tenisice koje mi se učine prikladnima, odem trčati onoliko koliko mi se učini prikladnim i tamo gdje mi se u tom trenutku ide. Razmišljanje je prevaziđeno, bar trenutno.
Nema komentara:
Objavi komentar