Panika, neizvjesnost, stres

Prošao je još jedan neizvjestan tjedan, a ja tek sad ne znam kad ću nastaviti započeti posao. 
Nije dovoljno što svi, a naročito moja majka paničare oko onog virusa koji gle zanimljivo ne jebe granice i nacije te se šeta okolo kako je njemu po volji. Sad su još na to jer tamo letim sa aerodroma u Venciji nakalemili i komercijalne probleme ... nema para, nema muzike. Ja već ofarbao moj kalendar u boju kojom označavam kad sam na putu i sad moram ponovo sve brisati. Sve mi je to u početku djelovalo kako dodatni stres jer nikako da isplaniram ostatak priprema za ... Da, za što ono se pripremam? Za baš ništa. Zadar ne zahtjeva posebnu pripremu jer nemam pojma koliko ću trčati. Možda mi dojaji nakon 25 ili 30 km, a možda zagrizem i jače. Bili se trebao zbog toga nervirati? Od ovakvih kombinacija panike i neizvjesnosti se dobiva čir na želucu. Osim ako naravno nisi zebra. Ima jedna jako dobra knjiga koja se bavi tim stvarima(Robert M Sapolsky, Why Zebras Don't Get Ulcers). Sve se svodi na to da odaberete taktiku koja vam najbolje odgovara i no frks. Izbor je jednostavan: Fight or Flight(Bori se junački ili junački pobjegni). Ja cijeli svoj život pokušavam odabrati onu prvu opciju i često zbog toga dobivam po pič... ali bar nemam čir na želucu. A jok no sikiriki. Tako je bilo i sa novim poslom kad sam već jednom nogom zakoračio u penziju ali nije mi žao. Ako bude trebalo mijenjam karijeru i kad me krenu pokrivati sa crnom zemljicom. Zapravo zemljom crljenicom nema veze. Što bi se nervirao jer mi nešto ne ide od ruke kad uvijek mogu raditi nešto još teže. Dobra strana neizvjesnosti odlaska je da sam navalio na trčanje ko mutav na telefon. Zato će ovo biti naj februar od kad trčim. Trčim sve i svašta, sa svakim tko mi se javi, a već sam imao i poneki dupli trening. Dugo, kratko, uzbrdo, nizbrdo, brzo i sporo bez puno filozofiranja. Što mi to treba. Jedino sam opet u krizi sa tenisicama jer se kilometraža onih jedinih novih sad vrti kao električno brojilo kad uključiš termo peć. Trebaju mi i jedne za kamenitu podlogu Drenovice jer sam sad dosta akcije prebacio tamo, a nelagoda i bol u zglobu i ahilovoj sve je manja. Možda je to zbog mlake zime. Još da malo zagrije moći ću trčati skoro pa i bez gaća. Kad se samo sjetim prijašnjih zima. Ja sa duplim gegama, tri majice i svom ostalom opremom za sibir. Ove godine šorc, kratki rukavi i znam da nikad nisam cijelu zimu proveo bos bez čarapa po kući. Neki se sekiraju oko toga kako će tek biti vruće kad stvarno zagrije. Mene to ne sekira jer znam da će me zglobovi manje boljeti. Možda sam i ja neka zebra. Nema tog stresa od kojeg ću ja dobiti čir na želucu.