Uzbuđen ili ...

Netom što sam završio pisanje bloga u petak uletio mi je e-mail: "Letiš kući sutra u 2 sata ujutro". Uspio sam otići na večeru sa svojim kolegama iz MAN-a, ispuniti papirologiju i spakirati se prije no što me opet jedan Afrikanac ovaj put iz Gane odvezao na aerodrom u Damammu. Ovaj nije baš puštao glasnu muziku ali je stalno pričao o nogometu kad je čuo da sam iz Hrvatske.... Rakitić, Modić .. bla, bla .. I sam je pokušao ostvariti nogometnu karijeru ali kaže da nije uspio. Zato sve nade polaže u svog rođaka koji igra negdje u trećoj ligi Italije, a navodno je bio zainteresiran i da igra u Puli za Istru. Baš bi se usrećio. 
On za sada vozi goste i radi kao osiguranje u hotelu. Primjetio je da ja trčim što i nije čudno jer sam nebrojeno puta prošao pored njihove kućice na ulazu u kompleks hotela. Ali za razliku od nogometa veli da tu nema love pa nikoga u Gani to ne zanima. Put nazad mi se uvijek nekako odulji, a najgora je vožnja od Venecije do Pule. Iako sam već poslije podne bio doma naveče sam bio previše umoran da odem trčati. Mislio sam da ću sa dečkima otići u nedjelju trčati dužinu ali čudno zatezanje u koljenu me odvratilo od toga. Ne znam što je uzrokovalo to zatzanje ali pored već standardnih problema nebi htio da si natovarim nove pa sam se odlučio za solo trčkaranje do punta Verudele i nazad. Kad sam ujutro krenuo, za čudo nije bilo uobičajene ukrućenosti i bolova u zglobu ali pogled na sat nakon prvog kilometra me pomalo iznenadio. Puls se vinuo u stratosferu kao da trčim tempo samo to ne primjećujem. Niti ubrzano disanje, niti umor. Ništa od toga ne osjećam pa opet mi se digao ... puls naravno. Kao u onom vicu: "Jesi li uzbuđen ili su to samo ključevi ... Možda sam stvarno bio uzbuđen što sam opet kući i na poznatom terenu jer nakon par kilometara sve se smirilo iako sam tek tada ubrzao i teško kontrolirao tempo koji sam planirao. Na povratku sam sve češće bio ispod 5 minuta, a puls mi je bio znatno niži nego kad sam se u Al Jubail-u mučio na preko 5:20/km. 

Čudan porast pulsa prvih 10 minuta

Možda su za to zaslužne moje stare Skecher-ice koje nisam obukao još od maratona u Ljubljani. 
Njih čuvam za utrke ili povremeno počastim noge njihovom udobnošću. One još starije iz 2015 godine koje imaju preko 2000 km su ostale u Lutonu kod kćerke. 
Na Pegasus-ke se pomalo navikavam i već sam ih dotjerao na pola puta ali ipak im još ne vjerujem potpuno. Nikako da ustanovim što mi više odgovara. Tvrđe ili mekše. Zapravo kad je u pitanju "srce" tu smo svi na tankom ledu jer ono ima svoje mušice i nema teorije kojom se može objasniti bilo što vezano za pitanje "srca".
Jučer sam shvatio da je još samo 12 tjedana do utrke Wings for Life, a ja još nisam počeo sa nikakvim planiranim pripremama već samo trčim kako mi paše ili kako se zalomi kad ekipa povremeno poludi. 
Zato sam probao jedno klasično tempo trčanje. Ukupno 10 km sa 5 km u tempu koji bi po mojoj procjeni trebao biti brži za oko 5-8 sekundi da sam u jako dobroj formi. No kad sam na kraju pogledao prosjeke i uporedio sa istim treningom neposredno prije Bečkog maratona ispalo je da sam još i malo bolji. Znači da niti forma nije tako loša samo mi fali malo brušenja za koje bi 12 tjedana bilo više nego dovoljno. 
Samo kad još nebi trebao ponovo nazad u Saudijsku jer posao nisam mogao dovršiti, a pitanje je kad će me pozvati ponovo nazad. Nadam se da će ovaj put biti spremni jer ja trebam samo sat vremena rada postrojenja da testiram sve. Biti će to izgleda jedna jako čudna godina jer nikad do sada nisam trčao bez ikakvog plana.