nedjelja, 21. srpnja 2019.

Odluka

 Meni je još uvijek nedokučivo ali i zanimljivo kako se važne stvari događaju uvijek mimo naših očekivanja. Pomalo je frustrirajuće kako pri tome nemaš previše kontrole. Jednostavno se jednog dana probudiš i sve djeluje drugačije nego samo dan prije. Znam da je to zapravo samo privid ali obično završi donošenjem nekih odluka. Možda su zbog toga privida odluke često loše. Kao recimo one glupe novogodišnje. Znamo svi koliko se njih držimo. Napunio sam 65, paaaa..., ništa nije bitno drugačije nego par dana prije toga. Imao sam jedan dobar trening, paaa... bilo je i loših. To je međutim stvorilo privid da se nešto bitno promjenilo, pa sam istog dana otišao na mirovinski predao papire za odlazak u mirovinu i prijavio maraton u Ljubljani. Zanemario sam činjenicu da ulazim u pripreme od 16 tjedana sa još uvijek nezalječenom ozljedom hvatišta zadnje lože, nerješenim problemom sa zglobom palca i stopalom, a sve to će još biti na velikom testu zbog nekoliko rupa u planu kroz koje bi moglo sve iscuriti čak ako i zakrpam one male pukotine koje se pojave kod svih priprema do sada.
Prva rupa će biti već sljedeći tjedan kad će na testu biti moja sposobnost oporavka od puta preko velike bare(Huston, Texas), cijelodnevnog stajanja na nogama zbog osam satnog predavanja koje tamo moram održati i ekspres putovanja nazad. Možda će najteže biti vratiti se iz Trsta u subotu probijajući se autom kroz gužvu na granici. Koliko će to sati sjedenja biti za moje ionako izmučeno dupe? Kako u takvom tjednu održati visoku kilometražu? Ovaj tjedan ću nadam se sutra nakon dužine uspjeti zatvoriti sa preko 75 km. Treba se ustati rano jer je predviđena temperatura od 25-26 već u 6 ujutro. Sljedeći tjedan bi teoretski mogao ugurati još nešto trčanja u ponedjeljak i utorak te nakon puta u nedjelju. Samo što to znači rizično preskakanje oporavka od dužine sa kojim imam već loša iskustva i još odlazak na put sa jakom iritacijom na sjednoj kosti ... ne hvala. Dužina u nedjelju nakon jet leg-a? Možda ni to nije baš najbolje riješenje. Ostaviti ću to kao manju rupu koju ću krpati kad se oporavim. Kako sad stvari stoje biti će još jedna koncem osmog mjeseca od dva tjedna i to se nadam da je sve. Možda odluka da ipak po prvi put istrčim dva maratona u jednoj godini i to neparnoj nije baš najbolja ali odluke koje si sam zadam moram poštivati. To je isto dio treninga jer kad ti na utrci zagusti poželjet ćeš da zaboraviš cilj koji si sam zadao, a to je jedino što te čini pravim trkačem. Cilj i odlučnost da ga dosegneš, a ne sposobnost te razlikuje od onih lakrdijaša kojih je na utrkama sve više i više. 

Post scriptum

Eto odvalio i dužinu. Više od 30 km po vlažnom i toplom vremenu bez vode. Ovaj put se nisam polakomio pa otišao nakon trčanja još i plivati kao zadnji put, već sam se sat vremena namakao u moru da ohladim bolne zglobove. Sve u svemu nije bilo loše. Ekipa se opet malo rasula ali to je tako kad zapeče, netko jednostavno ne funkcionira. Većim dijelom to je i stvar navike samo nije zgodno da se netko navikne kao onaj tovar(taman ga naučio da ne jede) pa zbog toga crkne.

 

četvrtak, 11. srpnja 2019.

Paralelni svemir

Koliko god neizvjesnost datuma odlaska na put djelovala na povećanje nervoze koju je obilato hranila i nesnosna vrućina prethodnih dana izgleda da to zapravo i nema nikakvog utjecaja na trčanje. Sposobnost da trčim brže ili se pri tome osjećam bolje još uvijek je obavijena tamnim velom nepoznatog ili da priznam, mojeg neznanja. Rutinski uzimam slobodan dan zbog oporavka nakon dužine mada bi mi možda prijalo malo kretanja. I kad je vrijeme oporavka koje je i moj Garmin identično pretpostavio isteklo probudio sam se uz rumor kiše po roletnama. Večer prije sam malo zaglavio na onim nezaobilaznim ljetnjim druženjima i iako sam se ustezao pa popio samo jedno pivo nikako da se ustanem i razbudim. Umjesto uzbrdica koje sam planirao u šumici to jutro kockice sudbine su mi namjenile odlazak do mirovinskog da napokon predam papire za odlazak u mirovinu ili bar saznam što mi sve treba, odnosno kako i do kada rade. Poslje sam zaglavio u gradu i kod staraca sve do kasno popodne. Možda je to dobro pomislih. U šumi je mokro i mogao bi iskrenuti zglob na klizavom korjenju borova. Dok sam ručao i dok se hrana malo slegla bilo je već prošlo osam navečer. Umjesto asfalta ipak sam se opredjelio za šumu u potajnoj nadi da ću otrčati makar par uzbrdica. Već su prvi koraci demantirali sve i najavili upadanje u crnu rupu i jedan potpuno drugi trkački svemir. Odjednom sam poput nekog početnika trom i spor, a noge se nekoordinirano stalno sapliću kao da su zaboravile što treba raditi da se trči.  Čak mi se učinilo da se pretjerano znojim iako nisam jeo mnogo niti pio pivo ili tako nešto. Nakon prvog kruga već sam htio odustati i vratiti se kući ali tvrdoglavost i pomisao na mogućnost da već ovaj tjedan odem na put su prevladali. Zakružio sam još jedan put nadajući se malo boljem osjećaju. Uzalud, Garmin je na kraju pokazao jedno od najsporijah dva kruga na Drenovici u mojoj trkačkoj povijesti. Jedino sam sporije trčao na početku 2016 godine kad sam još bio ozljeđen i mjesecima prije toga pauzirao od trčanja. Tada mi je ipak puls bio znatno viši. Zapravo ovako nizak puls sam imao samo jednom lani u kolovozu ali tada sam trčao još sporije jer sam trčao sa kćerkom kad se spremala za svoj prvi polumaraton. Možda to nije bilo loše ali meni je bilo veliko razočaranje to što sam se tako bezvoljno osjećao. Jučer ujutro nije bilo ništa drugačije opet kiša ali i zvonjava telefona rano ujutro. Kockice sudbine kažu ideš u Rijeku, a tamo sam zaglavio opet do kasno posljepodne. Jahanje do Rijeke i nije baš neki trening ali mogu naveče nešto otrčati sad kad je napokon kiša malo ohladila asfalt. Kad sam se vratio i ručao pokušao sam otrčati malo LT tempa po cesti da bi u četvrtak bio spreman za jači trening ili možda još jednu dužinu ako mi jave da putujem u subotu kako je najavljeno. Taman je Garmin zapištao prvi kilometar zagrijavanja, a ja sam već znao da je nešto potpuno drugačije nego juče. Na prolasku pored Marsovog polja ili kako ga mi zovemo premanturskog igrališta ugledam prvog Dražena kako već ispija izotonik i isteže se nakon trčanja i dok sam mu prilazio vidim mog partnera drugog Dražena koji nas je otkantao na zadnjoj dužini kako kruži po zemljanoj stazi. Pozdravio sam se kratko sa prvim i nastavio sa partnerom iako je i on bio skoro gotov ali u društvu je ugodnije makar koji krug. On je tako umjesto 7 napravio 10 km, a ja se umjesto 2 km zagrijavao 4 km i to tako da je zadnji kilometar već bio ispod pet mminuta po kilometru. Sa njim je tako, što više pričamo to brže trčimo. Čim je on otišao odlučio sam ostati na zemljanoj kružnoj stazi napraviti još četiri brza kilometra, i još dva za hlađenje. To bi bilo taman koliko sam planirao po cesti. Malo sam ubrzao i pratio samo puls jer sitne brojeve na satu više nisam dobro vidio, a kako se mrak već hvatao nisam htio iskrenuti nogu na kakvom busenu trave ili kamenu gledajući često u sat. No znao sam da idem brzo ali puls se zacementirao i nakon prvog brzog kilometra cijelo vrijeme je ostao ispod LT zone. Kad sam prošao četvrti još je bilo dovoljno svjetla pa sam odlučio napraviti još jedan kilometar i malo podići puls jer moj puls za tempo trčanje bi trebao biti oko 156-157, a tempo oko 4:08/km. Taman kad je zasvirao peti brzi kilometar, Garmin je pokazao tempo 4:00/km, puls je bio 154, a iz mraka je izronila poznata figura "duha sa Drenovice" na bicikli. J... koliko me nije bilo na Drenovici u večernjim satima. Od kad ne radim i trčim uglavnom ujutro nisam ga sreo. Ovaj put "duh" je prvi progovorio, a ja sam uzvratio onim uobičajenim: "kako si, što ima, trčiš li ..." i bi mi žao što sam baš sad završio jer bi rado odmjerio moj tempo sa njim. Zadnji put sam praveći se lud trčao u suprotnom smjeru od njega i pokušavao ga sresti svaki krug na istom mjestu. Morao sam prilično zapeti da održim njegov ubitačni tempo kojim krene odmah, odradi nemam pojma koliko kilometara, sjedne na biciklu i nestane u šumi. Nema zagrijavanja, hlađenja, istezanja, sranja, granja ... čisto ubitačno tempo trčanje. U tom razmišljanju kako neki ljudi uživaju u trčanju bez ikakvog opterećenja o formi, utrkama, planovima i sličnom otrčao sam kući pokušavajući usporiti da se ohladim samo ne znam od čega. Čim sam stao stalo je i disanje, puls, znojenje, sve. Kao da sam se tek ustao iz sofe dobro odmoran nakon popodnevnog dremanja. Samo me bol u palcu i stopalu podsjećala da sam bio na trčanju. Ups.. zaboravio sam staviti uloške u moje prastare "Skečerice", možda je sve bilo lako baš i zbog toga. Možda sam jednostavno opet upao u neku drugu crnu rupu koja vodi u neki bolji trkački svemir. Sad se nadam da ću tamo i ostati. Grozničavo sam pretražio sve treninge na toj kružnoj stazi i sjetio se jednog kojeg sam trčao sa prijateljima. Za taj trening sam smatrao da je pokazatelj moje dobre forme. To je bilo lani u kolovozu prije X-ice kad sam 10 km trčao u prosjeku brže od 4:00/km. Izvukao sam vremena po dionicama i ostao paf.... Tada je to bio polumaratonski tempo od 10 km i zagrijavanje od 3 km dosta sporije od sadašnjeg. No kad sam dodao prvi brzi kilometar kao zagrijavanje ispao je isti prosjek kao sad za prva 4 km. Nakon toga prvih pet kilometra od ostalih devet su bili sporiji od sadašnjih za deset sekundi po kilometru uz čak veći prosječni puls. Temperatura je bila slična i tada sam takođe trčao uveče. Moj sat je primjetio napredak i izračunao mi novi VO2max od 55 uz koji ide i maraton od 3:00:04. Doduše nije mu to prvi put iako sam ja sve to u praksi naravno demantirao pokazalo se da je bio dosta točan u predviđanju kraćih utrka pa čak i polumaratona. No 1:26:19 za polumaraton je svakako pretjerano dok sam 39:01 za desetku skoro trčao lani na X-ici ako se uzme u obzira da je staza bila dosta dulja. Još samo da ne upadnem opet u neki drugi paralelni svemir i eto me na konju. Dobra i loša vjest je da mi je danas put u US odgođen za konac osmog mjeseca ali ipak idem za desetak dana na jedan kraći put u Texas. Vidjet ću kako će se to odraziti na trčanje ali za sada izgleda da mi ovi režimi, ništa pa puno odgovaraju. Važno je samo u pravi trenutak naći pravu crnu rupu za putovanje u neki bolji trkački svemir. Što može biti lakše od toga. 
Za rezervu tu je uvijek trčanje, trčanje .....             

nedjelja, 7. srpnja 2019.

65

 Možda je to samo broj, zapravo htio bi da u to vjerujem ali nešto ipak nije kao kad je broj bio malo manji. Ne govorim o davno izgubljenoj mladosti i prošlosti koja je već prilično obrasla i gotovo se ne vidi od mojeg nepouzdanog sjećanja. Govorim o drugom početku moje trkačke karijere znači nešto više od pet zadnjih godina. Napunio sam 65 mada sam već kalendarski ove godine trčao Beč u kategoriji 65+ ali sad je definitivno. Neki misle da bi trebao slaviti. Ja nisam baš siguran ali nisam imao srca odbiti sve moje dobro namjerne prijatelje koji su naravno došli čestitati u živo. Srećom nemam baš mnogo FB prijatelja pa nisam bio zauzet cijeli dan odgovaranjem na čestitke. Još veća sreća je bila to što je bio petak pa sam računao da ću se do nedjelje i trčanja dužine moći oporaviti. Pokazalo se da nije bilo potrebno da se brinem jer i ekipa oko mene stari. Tulum koji sam imao za 50-ti se više sigurno neće ponoviti. Sad većina guta neke pilule ili nosi razna elektronska pomagala za pumpicu i svašta nešto ali još uvijek glupavo maštaju kako bi jednog dana to mogli ponoviti. Je isto kao i fanaziranje o usponu na Triglav, a frka im je uspeti se na peti kat. To bi bilo kao da se ja još nadam maratonu ispod 3 sata. Osim godina ovaj tjedan sam zaključio i sa 65+ kilometara i da Dražen nije zaspao odnosno dan prije tulumario možda bi točno toliko i izašlo. Jutros u 6 se međutim nije pojavio pa smo Ljubo i ja odlučili trčati prema njegovoj kući da ga ne čekamo na mjestu. Tako sam dodao još jedan kilometar i umjesto planiranih 25 ispalo je nešto više od 26 kilometra. Uzalud jer se nije pojavio. Zato je i zbroj ovaj tjedan 66 km. Numerolog ili netko zagrižen bi stao nakon 25 km i hodao do kuće ali ja sam htio da se što prije maknem sa sunca. Sva sreća da me Ljubo nije više pratio na povratku iz Šijane jer sam zadnjih pet km znatno ubrzao kako bi što više vremenski skratio boravak na otvorenom suncu nakon relativno ugodnog hlada Šijanske šume. I u šumi je bilo neugodno sparno pa sam opet ostao sam nakon drugog kruga. Moj partner je odlučio ostati na centralnoj livadi gdje je česma i pomalo kružiti dok ja odradim još jedan krug. Kad sam se vratio još je kružio i odlučio da ostane još malo jer njegova kuća je bliže pa nije skupio planiranu dužinu. Namočio sam vestu i glavu te otpio malo vode i krenuo nazad sam po tko zna koji put. Već je bilo oko osam i sunce je nemilice pržilo, a jedino pozitivno je bilo što mi je to brzo isušilo vestu pa mi se nije više tako lijepila za tjelo. Tempo je porastao, puls još i više ali kad gledam zadnju dužinu u Šijani prošli mjesec znatno je niži za gotovo isti tempo trčanja. Ovaj tjedan sam prije vremena počeo prireme za maraton trčanjem uzbrdica u utorak, nastavio sam tempo intervalima u četvrtak i uz sva kratka trčanja svaki dan sam plivao od 1 do 1,6 km. Jedino danas osjećam problem sa zadnjom ložom ali u dosta manjoj mjeri dok je problem sa stopalom i palcem prisutan i još pogoršan nakon uzbrdica i intervala. Srećom su neki moji prijatelji odlučili da mi umjesto krpica za rođendan poklone nekoliko tretmana kod fizioterapeuta i to glavom i bradom mog kostolomca Marijana. To su pravi prijatelji koji kuže što je ono što mi treba iako se toga pomalo pribojavam.
No trenutno sam miran jer sam jućer sreo Marijana i jako je zauzet sa pripremama nogometaša Istre pa je rekao da ćemo se dogovoriti kad bude imao točan raspored obaveza. Superiška pao mi je kamen sa srca. Niti ja nemam raspored i nemam blage veze kad ću na put ali znam samo da ću 25-og biti u Huston-u(Texas). Nadam se da neće biti "Huston we have a problem". I nadam se da neću zaglaviti dulje od desetak dana ako mi uspiju organizirati i odlazak na kruzer po Bahamima. U nekoj drugoj prilici nebi se uopće bunio ali pripreme za maraton, a pogotovo moji unuci koji dolaze 24-og mi više znače od svih karibskih otoka skupa. Neki to ne razumiju i još da znaju koliko bolova trpim zbog trčanja mislili bi da sam potpuno lud. Tko kaže da i nisam. Lud i star, koja usrana kombinacija.