Paralelni svemir

Koliko god neizvjesnost datuma odlaska na put djelovala na povećanje nervoze koju je obilato hranila i nesnosna vrućina prethodnih dana izgleda da to zapravo i nema nikakvog utjecaja na trčanje. Sposobnost da trčim brže ili se pri tome osjećam bolje još uvijek je obavijena tamnim velom nepoznatog ili da priznam, mojeg neznanja. Rutinski uzimam slobodan dan zbog oporavka nakon dužine mada bi mi možda prijalo malo kretanja. I kad je vrijeme oporavka koje je i moj Garmin identično pretpostavio isteklo probudio sam se uz rumor kiše po roletnama. Večer prije sam malo zaglavio na onim nezaobilaznim ljetnjim druženjima i iako sam se ustezao pa popio samo jedno pivo nikako da se ustanem i razbudim. Umjesto uzbrdica koje sam planirao u šumici to jutro kockice sudbine su mi namjenile odlazak do mirovinskog da napokon predam papire za odlazak u mirovinu ili bar saznam što mi sve treba, odnosno kako i do kada rade. Poslje sam zaglavio u gradu i kod staraca sve do kasno popodne. Možda je to dobro pomislih. U šumi je mokro i mogao bi iskrenuti zglob na klizavom korjenju borova. Dok sam ručao i dok se hrana malo slegla bilo je već prošlo osam navečer. Umjesto asfalta ipak sam se opredjelio za šumu u potajnoj nadi da ću otrčati makar par uzbrdica. Već su prvi koraci demantirali sve i najavili upadanje u crnu rupu i jedan potpuno drugi trkački svemir. Odjednom sam poput nekog početnika trom i spor, a noge se nekoordinirano stalno sapliću kao da su zaboravile što treba raditi da se trči.  Čak mi se učinilo da se pretjerano znojim iako nisam jeo mnogo niti pio pivo ili tako nešto. Nakon prvog kruga već sam htio odustati i vratiti se kući ali tvrdoglavost i pomisao na mogućnost da već ovaj tjedan odem na put su prevladali. Zakružio sam još jedan put nadajući se malo boljem osjećaju. Uzalud, Garmin je na kraju pokazao jedno od najsporijah dva kruga na Drenovici u mojoj trkačkoj povijesti. Jedino sam sporije trčao na početku 2016 godine kad sam još bio ozljeđen i mjesecima prije toga pauzirao od trčanja. Tada mi je ipak puls bio znatno viši. Zapravo ovako nizak puls sam imao samo jednom lani u kolovozu ali tada sam trčao još sporije jer sam trčao sa kćerkom kad se spremala za svoj prvi polumaraton. Možda to nije bilo loše ali meni je bilo veliko razočaranje to što sam se tako bezvoljno osjećao. Jučer ujutro nije bilo ništa drugačije opet kiša ali i zvonjava telefona rano ujutro. Kockice sudbine kažu ideš u Rijeku, a tamo sam zaglavio opet do kasno posljepodne. Jahanje do Rijeke i nije baš neki trening ali mogu naveče nešto otrčati sad kad je napokon kiša malo ohladila asfalt. Kad sam se vratio i ručao pokušao sam otrčati malo LT tempa po cesti da bi u četvrtak bio spreman za jači trening ili možda još jednu dužinu ako mi jave da putujem u subotu kako je najavljeno. Taman je Garmin zapištao prvi kilometar zagrijavanja, a ja sam već znao da je nešto potpuno drugačije nego juče. Na prolasku pored Marsovog polja ili kako ga mi zovemo premanturskog igrališta ugledam prvog Dražena kako već ispija izotonik i isteže se nakon trčanja i dok sam mu prilazio vidim mog partnera drugog Dražena koji nas je otkantao na zadnjoj dužini kako kruži po zemljanoj stazi. Pozdravio sam se kratko sa prvim i nastavio sa partnerom iako je i on bio skoro gotov ali u društvu je ugodnije makar koji krug. On je tako umjesto 7 napravio 10 km, a ja se umjesto 2 km zagrijavao 4 km i to tako da je zadnji kilometar već bio ispod pet mminuta po kilometru. Sa njim je tako, što više pričamo to brže trčimo. Čim je on otišao odlučio sam ostati na zemljanoj kružnoj stazi napraviti još četiri brza kilometra, i još dva za hlađenje. To bi bilo taman koliko sam planirao po cesti. Malo sam ubrzao i pratio samo puls jer sitne brojeve na satu više nisam dobro vidio, a kako se mrak već hvatao nisam htio iskrenuti nogu na kakvom busenu trave ili kamenu gledajući često u sat. No znao sam da idem brzo ali puls se zacementirao i nakon prvog brzog kilometra cijelo vrijeme je ostao ispod LT zone. Kad sam prošao četvrti još je bilo dovoljno svjetla pa sam odlučio napraviti još jedan kilometar i malo podići puls jer moj puls za tempo trčanje bi trebao biti oko 156-157, a tempo oko 4:08/km. Taman kad je zasvirao peti brzi kilometar, Garmin je pokazao tempo 4:00/km, puls je bio 154, a iz mraka je izronila poznata figura "duha sa Drenovice" na bicikli. J... koliko me nije bilo na Drenovici u večernjim satima. Od kad ne radim i trčim uglavnom ujutro nisam ga sreo. Ovaj put "duh" je prvi progovorio, a ja sam uzvratio onim uobičajenim: "kako si, što ima, trčiš li ..." i bi mi žao što sam baš sad završio jer bi rado odmjerio moj tempo sa njim. Zadnji put sam praveći se lud trčao u suprotnom smjeru od njega i pokušavao ga sresti svaki krug na istom mjestu. Morao sam prilično zapeti da održim njegov ubitačni tempo kojim krene odmah, odradi nemam pojma koliko kilometara, sjedne na biciklu i nestane u šumi. Nema zagrijavanja, hlađenja, istezanja, sranja, granja ... čisto ubitačno tempo trčanje. U tom razmišljanju kako neki ljudi uživaju u trčanju bez ikakvog opterećenja o formi, utrkama, planovima i sličnom otrčao sam kući pokušavajući usporiti da se ohladim samo ne znam od čega. Čim sam stao stalo je i disanje, puls, znojenje, sve. Kao da sam se tek ustao iz sofe dobro odmoran nakon popodnevnog dremanja. Samo me bol u palcu i stopalu podsjećala da sam bio na trčanju. Ups.. zaboravio sam staviti uloške u moje prastare "Skečerice", možda je sve bilo lako baš i zbog toga. Možda sam jednostavno opet upao u neku drugu crnu rupu koja vodi u neki bolji trkački svemir. Sad se nadam da ću tamo i ostati. Grozničavo sam pretražio sve treninge na toj kružnoj stazi i sjetio se jednog kojeg sam trčao sa prijateljima. Za taj trening sam smatrao da je pokazatelj moje dobre forme. To je bilo lani u kolovozu prije X-ice kad sam 10 km trčao u prosjeku brže od 4:00/km. Izvukao sam vremena po dionicama i ostao paf.... Tada je to bio polumaratonski tempo od 10 km i zagrijavanje od 3 km dosta sporije od sadašnjeg. No kad sam dodao prvi brzi kilometar kao zagrijavanje ispao je isti prosjek kao sad za prva 4 km. Nakon toga prvih pet kilometra od ostalih devet su bili sporiji od sadašnjih za deset sekundi po kilometru uz čak veći prosječni puls. Temperatura je bila slična i tada sam takođe trčao uveče. Moj sat je primjetio napredak i izračunao mi novi VO2max od 55 uz koji ide i maraton od 3:00:04. Doduše nije mu to prvi put iako sam ja sve to u praksi naravno demantirao pokazalo se da je bio dosta točan u predviđanju kraćih utrka pa čak i polumaratona. No 1:26:19 za polumaraton je svakako pretjerano dok sam 39:01 za desetku skoro trčao lani na X-ici ako se uzme u obzira da je staza bila dosta dulja. Još samo da ne upadnem opet u neki drugi paralelni svemir i eto me na konju. Dobra i loša vjest je da mi je danas put u US odgođen za konac osmog mjeseca ali ipak idem za desetak dana na jedan kraći put u Texas. Vidjet ću kako će se to odraziti na trčanje ali za sada izgleda da mi ovi režimi, ništa pa puno odgovaraju. Važno je samo u pravi trenutak naći pravu crnu rupu za putovanje u neki bolji trkački svemir. Što može biti lakše od toga. 
Za rezervu tu je uvijek trčanje, trčanje .....