utorak, 27. ožujka 2018.

Brzo i sporo

Mislio sam kako je ovaj put sve prošlo dobro i da sad može biti samo bolje ali...  Svaki put me nešto iznenadi. To mi je valjda urođeno. Iako se u životu sve manje više ponavlja i reciklira ja uvijek pomislim da će ovaj put biti drugačije i naravno bolje. Onda se polomim tražeći uzroke i pravila kako bi sve predvidjeo, a za koji kua? Ionako će biti nekako. Što treba prognozirati vrijeme kad je izvjesno da će nekakvo vrijeme ili sranje ionako biti. Dok sam se malo odmarao od utrke jer sam to tako planirao pokušavao sam pronaći neke zanimljive teme za moje novinske članke petkom i naravno uletio opet u neke zavrzlame. Ja ne mogu bez takvih ili me možda takve same nađu. To me poprilično okupiralo iako mi je ovih dana glava puna ... nekog sranja. Doslovno, jer to što već danima izlazi na moj već oguljeni nos ne znam kako drugačije da nazovem. Pretpostavljam da je kobno bilo skidanje kape u Zagrebu kad sam već bio zakuhao. U pravilu ne skidam ništa što sam stavio na sebe kad trčim. To znam da nije dobro i toga se držim. Radije ću trpjeti nego se ovako zaj.. Ovaj put je na naplatu došla neka glupava teorija da trkači ako ohlade glavu mogu trčati brže odnosno izdržati dulje u intenzivnom tempu. Svojevremeno sam čitao i studiju o tome. Nju je spomenuo Tim Noakes u knjizi koju sam čitao prije par godina i on to smatra jednom od manifestacija djelovanja "centralnog upravitelja" na našu sposobnost trčanja. Pa centralni upravitelj se očito smrzao ko pič..a i sad slini da je milina.
Cijeli tjedan pokušavam trčati polako i malo. Čak sam namjeravao i izbaciti predviđenih dvadesetak kilometara subotu ili nedjelju. To bi bilo 7 dana od utrke i mislim da je oporavka već dovoljno. Stopalo, odnosno zglob palca i onaj problem između srednjeg i domalog prsta ionako neće poći nikuda pa ne vrijedi da se zbog toga više sekiram. Iako sam znatno skratio trčanja na samo 4-5 km i usporio na 5:30-5:50/km moj novi ludi sat me svaki dan počasti nekim pohvalama i (znanstveno)fantastičnim predviđanjima. Jedino sam u četvrtak malo odvrnuo "špinu" i pustio noge da istrče 5x1000 u LT tempu sa 200m laganog trčanja između. On je nakon takvog treninga koji sam trčao za bar 5-6 sekunda brže nego prije utrke rekao da ne trebam više od 10 sati oporavka. A gdje su nestale one nebuloze od 72 sata? Hvala, velim ja ali ipak preskačem cijeli petak. Možda otrčim još tih 20-tak kilometara u subotu ili nedjelju ako me prođe ova grozna prehlada. Tad je već bio izračunao da mi je VO2max narastao valjda preko noći na 56 i naravno procjene utrka su već bile potpuno nerealne. I kako je subota opet bila nekako šugava, glava mi je bila u balunu jednostavno mi se nije išlo nigdje. Kad tako pogriješim i preskočim trening uvijek me stigne kazna. Mora da me onaj gore prati i jedva čeka da nešto zabrljam. U subotu uvečer u stan mi je uletjelo 6 prijatelja sa namjerom da nešto slavimo što sam ja već zaboravio. To je bio ostatak ekipe koja nije mogla doći na ženin rođendan, pa umjesto jednog vikenda sad sam imao sj...n i drugi. Odlučio sam da ne trčim niti u nedjelju jer sam se kasno digao, sat se pomakao, glava je bila i dalje puna onog sranja i još se naoblačilo. Sve je mirisalo na još jedan dan peglanja kauča. Čak sam prestao raditi i vježbe ujutro toliko me izbacilo iz takta. Kad se žena digla potjerala me je trčati jer sam joj smetao po kući. Idi trčati pa ćemo poslije u šetnju. Na brzinu sam se spremio i istrčao sa planom da napravim nešto malo preko 10 km i ostanem u području niskog aerobnog. Zato sam stavio na ekran puls i tempo i trčao tako da uzbrdo ne pređe u viši aerobni, a nizbrdo da ne pada duboko ispod donje aerobne granice. 
Dok sam se tako zabavljao regulirajući puls gore dolje prošao sam Verudelu, došao na Lungo mare i nastavio prema Stoji. "Centralni upravitelj" je očito zaspao ili ga je omamilo sinoćnje pivo pa nije kontao koliko trčim. Tako sam stigao pred vrata zgrade, a sat je pokazao 21,1 km, 5:13/km, a prosjek pulsa točno jedan otkucaj iznad zone oporavka 133. Koja preciznost. Možda sat i pokazuje precizno ali zato ono što računa spada u sferu naučne fantastike. Ekspresno je izračunao VO2max od 57 i ladno ispisao procjenu maratona od 2:53:05, ideššš. 


A ja bio skeptičan prema rezultatima studija nekih novih vrsta intervalnih treninga u kojima su trkači za 7 tjedana povećali svoj VO2max za 10%, "wow"(to je isto što i ideš samo više ...)! Car to sve umlatio za par tjedana. Što će mi intervali i što ja znam kad je dovoljno usporiti da bi ubrzao. Ne znam dali da i danas uopće odem na trening? Ili da ne vjerujem svemu što piše? 

srijeda, 21. ožujka 2018.

Nostalgija

  Dva dana sam se odmarao, sredio dojmove, pogledao slike na kojima vidim da sam još malo stario. J..mu miša mogao sam bar obrijati moju "hošimin" sijedu bradicu. Opet sam se sa nostalgijom prisjetio kako je nekad sve bilo manje teško i manje bolno. Nije čudo da postajem sve nostalgičniji kako starim. Dio mene zna da je ono najbolje ostalo negdje na putu kao izgubljena prtljaga. 
To se ogleda u nekim sitnim stvarima kojma ne pridajem značaj ali znače itekako puno. Dosta je spomenuti četri godina stare tenisice sa preko 2000 kilometara koje još uvijek čuvaju svoje mjesto u ormaru i koje ponekad obučem jer eto ne zaslužuju zaborav kante za smeće. U njima sam trčao prvu utrku ili prvi maraton ili trčao osobni i sad marš ... Na dvjema još nosim čip od Ljubljanskog maratona i čak sam razmišljao da ponovo trčim ove godine u jednima koje su imale čast i priliku trčati samo jedan polumaraton na Plitvicama. One bar još nisu prešle preko 2000 km. No u glavi mi čuči ideja da mogu trčati novi osobni u maratonu i tada će mi trebati sva pomoć koju još mogu dobiti od ovog života. 
Svaki gram će možda značiti prevagu. "Sorry", 326 grama prema 230 grama nije mala razlika. U potrošnji kisika to je ušteda od 1%. ili gotovo minutu i pol na maratonu od oko 3:10. Isti efekat bi bio da skinem još dvije kile težine dolje ali to ne dolazi u obzir jer sam ionako "kosturko". Moje treće "Glide-ice" znači neće vidjeti Ljubljanu ali za utjehu ću ih rado šetati i voditi u šparuge još puno godina. Čak i sat koji je počeo štekati, a baterija mu je potpuno iscurila neće doživjeti još potpuno odbacivanje. Često me zabavljao sa svojim urnebesnim pozicioniranjem i nekoliko kilometara daleko od polazišne točke. Kad se samo sjetim "Leta iznad Fraškerića". Njemu je tko zna od kuda, preko "eBay-a došao novi organ čija transplantacija je uspjela. Biti će od koristi mojoj kćerki možda se i ona ponekad zabavi sa njegovim šalama. Jednostavno nisam imao srca da ga frknem u kantu. 

 Otvaranje je lakši dio, skoro kao otvaranje konzerve od paštete. Hm, rekao sam skoro. Treba jako mali križni, pinceta za skidanje konektora i mirna ruka.

 Za odvajanje žičica i ponovno spajanje na novu bateriju treba ipak dobra, vrlo tanka lemilica. Ja sam koristio HF(hi freq.) Cooper tool lemilicu.

 Puni seeee..! Opet će biti od koristi dok ne krepa nešto drugo, kao i kod mene. Važno je da se vratio.

















  Ja se nakon nekoliko povratka tješim da napredujem bez obzira što nisam uspio popraviti svoj najbolji rezultat. Ovaj zadnji rezultat kad se provuče kroz "age grade"(starosne) tablice ili kalkulatore daje još malo bolje vrijeme u mladosti nego onaj iz Crikvenice. To je vrhunac u umjetnosti mazanja očiju. Čuj kako to zvuči? Lošiji, a ipak bolji. Nema veze što ta mladost više ne postoji i zapravo nije nikad niti postojala. To je nešto što sam si izmislio da bi mogao reći j... kad sam bio mlad mogao sam trčati polumaraton 1:10:05! Samo što se to nije nikad desilo. Po tom pitanju ne mogu se samo prepustiti nostalgiji kao neki moji prijatelji koji su nekad dobro trčali, a sad to samo spominju i ponekad mi malo natrljaju sol na ranu. Ja još moram da se hvatam u koštac sa svim svojim ograničenjima i pokušam vidjeti kako bi bilo, kad bi bilo. Svoju nostalgiju moram još stvarati.

ponedjeljak, 19. ožujka 2018.

Zagreb

 Mislim da je vrijeme da prevaziđem sve one pubertetske trkačke boljke. Da mogu jednostavno rutinski otići na utrku, otrčati, zabaviti se i popiti koje pivce. Naravno to podrazumijeva da se prethodno ne razbijem na nekim ultra teškim treninzima ili nakon trke ne hodam danima ko usran golub. Valjda ja još nisam ni ušao u trkački pubertet. Takvi trkači u svakom trenutku znaju što žele i što mogu pa se ne opterećuju sa pitanjima, što ako .... ili "come, kosha, kako" što bi rekli puležani. Je..im se. Ja nisam mogao zaspati do tri ujutro od silnih dilema i trilema. U tri me potjeralo ... tamo di i car ide pjehe. Naravno, spavanje opet nula bodova. Kao prije prvog polumaratona. Osjećao sam se trom sa nekim čvorom u želudcu i to pripisivao lošem prethodnom danu koji sam manje više proveo po nekim socijalnim, "guzo-gazećim" eventima. Jednom riječju sjedio cugao uglavnom pivo i jeo ... i još sjedio i tako cijeli božji dan sve do devet uvečer. Jedino pametno taj dan je bilo lagano istrčavanje ujutro da provjerim dali mi kinezi trake smetaju u tenisicama ili ih mogu ostaviti.
Kad smo krenuli rano ujutro za Zagreb nije izgledalo da će dan biti loš. Ta me nada držala sve dok nismo prošli Rijeku i popeli se malo iznad mora. Kad prođeš Tuhobić kao da si ušao u neku vukojebinu na Aljaski. Sve okovano injem i snijeg do jaja. Još sam se stisnuo za jedan broj, iako sam već prerano počeo padati na kilaži. Još je mjestimično bila magla i lepršalo malo snijega. Činilo mi se da nikad nećemo stići u Zagreb ali kad smo prišli Karlovcu sve je opet izgledalo malo normalnije. Temperatura je bila oko 1 C ali nisam baš kužio dali puše. To nije tako loše, možda ipak stavim kratke rukave i preko tanki uljanikov dres bez rukava. Brzo sam promijenio mišljenje kad smo se parkirali i otišli po brojeve.


Ispred Sveučilišne biblioteke vjetar je žestoko rastezao i njihao zastavice na elastičnim štapovima tako da nam se uopće nije žurilo da izađemo vani i obučemo se, a kamoli da se nešto zagrijavam prije utrke. Onda sam se sjetio Pazina, ozljede kukova zbog hladnoće i starta bez zagrijavanja. Guza se još malo stisnula dok smo se presvlačili pored auta ali nakon tri četiri kruga po parkingu ipak je sve malo bolje proradilo. Na startu u gomili vjetar se još nije osjećao. Nije se osjetio niti nakon starta jer se prvo trči prema jugu malo niz vjetar. Prestao sam misliti o vjetru i hladnoći i silno se "zabavljao" obilazeći vječno prisutna smetala koji se natiskaju na prvu crtu i naprave obavezni čep. Slaven se očito brže zagrije i odmah je malo potegnuo više nego što sam ja bio spreman na početku. Sa malo sjete sam ga otpratio pogledom tješeći se, ipak je on mlad i puno brži od mene. Nije mi puno odmakao, nakon dva kilometra stalno sam na istoj udaljenosti pratio njegov zeleni dres i visoko podignutu zamotanu zurku. Dali da napravim još taj napor i pridružim mu se ili možda idem prebrzo? Dok su mi kroz glavu prolazile one glupave procjene što je ovih dana izvaljivao moj sat i moja procjena kako teško mogu dosegnuti granicu trčanja od 4:15/km, ja sam već imao taj prosjek. Malo sam se ustrtario i popustio ali samo na trenutak. Već sam prolazio peti kilometar i odlučio da ću držati 4:15/km do desetog, a ako budem mogao poslije ću pojačati. Ako sam jedan kilometar zbog vjetra u leđa ili pretjecanja neke grupe trkača bio brži drugi bi popustio ali varijacije su bile relativno male. Prvih pet sam odvrtio za 21:12, a drugih za 21:13. I tako sam neprimjetno i malo po malo povremeno loveći grupe trkača stigao do Slavena koji se već nakon desetog požalio da osjeća kako mu fali dužine u nogama i kvalitetnih treninga. Ja još nisam osjećao ništa slično iako sam zapravo najviše strepio od povratka bolova u zglobu palca. Oni su se i pojavili negdje nakon petnaestog kilometra ali tada je već bilo kasno.
Tih pet kilometra sa Slavenom je već bilo brže od 21 minute. Skinuo sam limitator sa 4:15/km, skinuo sam kapu i zataknuo je oko pasa, skinuo sam i maramu koju sam imao oko vrata, a kilometri su padali prvo na 4:11, 10, 7, 6, 6, pa na 4:02/km. Nakon okreta i obilaska posljednjeg trkača kojeg sam još mogao dosegnuti do ciljnog balona sam pomislio da imam i šansu i za osobni, pa sam potjerao jadne i umorne noge još tih par stotina metara. Falilo mi je nesretnih 13 sekundi. Mala gorka pilula u slatkom osjećaju zadovoljstva što je mučenje gotovo. Već tada sam pomislio, a poruka moje žene je to nakon što smo došli do auta da se presvučemo i potvrdila. Utješiti ću se stajanjem na postolju do Drage Paripovića žive trkačke legende. Baš je prolazio pored nas kad ga je Slaven pozdravio i prenio mu pozdrave od Ozija. Kažem mu ja: evo ruka od "dide" za pobjedu. I ja sam dida, veli on! Znam, rekao sam ali ... nema veze vidimo se na proglašenju. Malo se iznenadio kad sam na dodjeli medalja stvarno stao pored njega. Ja trčim toliko malo utrka da sam još uvijek neki novi.


 Je..š osobni, pomislim ali ipak je bilo potrebno još poneko pivo da ispere taj osjećaj gorčine. Uostalom gotovo sam četiri godine stariji, vrijeme je da kolica krenu nizbrdo. Ili ne, neka još sačekaju malo.

subota, 17. ožujka 2018.

Nedoumice

  Moje prve nedoumice oko trčanja su bile vezane za to koliko bi ja trebao trčati. Mislim koja je najbolja mjera i daje najbolji rezultat. Nikad nisam imao strpljenja to saznati na jedini siguran način. To znači krenuti vrlo polako i postepeno povećavati kroz dugi period volumen, a kasnije intenzitet. Ne "sorry" meni se žuri. Prvo mi se žurilo da što prije istrčim maraton, pa sam navrat na nos sklepao neki preoptimističan program kod kojeg su samo zahvaljujući stalnim ozljedama postojale male pauze. No nekako sam se provukao i pomislio: "ki će mi ča, ča će mi ki, ja san od želiza ... rođeni ironman". Dok me nije puklo.
Bolje rečeno dok nije puklo. Od tada sam se masu puta vraćao i ponavljao opet isto. Sad ipak malo pušem i u hladnu juhu ali ne odustajem od toga da ja to mogu. Nakon ove zadnje pauze mi se čini da nekako slabo napredujem iako mi istini za volju puno toga ne ide na ruku. Problem sa stopalom koji se javio još koncem ljeta kad nisam gotovo uopće trčao možda ima ujecaja na to. Ima dana kad me manje boli i jedino tada mi se čini da trčim nekako lagano. Drugo je ta zima, kiša, kratki dani i trčanje gotovo svih brzih treninga sa punim stomakom možda sat vremena nakon ručka. Kad gledam sve zimske treninge uvijek mi se čini da sam zimi u vrlo slaboj formi. Kao da sam se zamrzao i tek sa otapanjem u ljeto počinjem se lakše gibati. Ali to je ipak samo privid i osjećaj. Ne postoji objektivno mjerilo što se događa. Čak sam se ponadao da će mi novi sat malo razbistriti vodu. On je samo još više zamutio. U ova zadnja tri tjedana u kojima bi ionako bio u nekavoj "tapering" ili kako ja ponekad kažem "tapver"(od onih plastičnih posuda) fazi on mi je svašta nešto nadrobio što nema nikakvog smisla. Prvo je šokantno zaključio da sam se izmasakrirao nakon jedne žešće dužine i da mi sljedi 72 sata oporavka. I uporno mi nakon svakog malo jačeg treninga dodjeljuje crveni karton. Zaključio je da imam VO2max 51 koji sam imao po nekim kalkulatorima kad sam bio u najboljoj formi. Čak je ustanovio bez da mi vadi krv kako mi je LT puls 154 ali LT tempo daleko sporiji nego što sam očekivao. Nakon svakog jačeg treninga taj tempo je korigirao da bi nakon jučerašnjeg testa ustanovio da je oko 4:28/km. To i nije možda neočekivano jer sam i ja jučer zaključio kako nemam dobar osjećaj i pokazatelji u odnosu na prošlo testiranje prije više od mjesec dana su lošiji. Znači nisam napredovao zadnji mjesec od kako sam se vratio iz Londona. 
Međutim isti taj sat koji valjda unutra ima dvoje "mašinista" je rekao da mi je VO2max narastao ohoho. 

Bar da je to realno. Tako je od prvih predviđanja polumaratona za 1:31:46, mic po mic došao na 1:28:04! Koliko je to sve pogrešno objašnjava već samo jedna činjenica. Iako se LT prag može točno ustanoviti samo mjerenjem razine laktata u krvi približno se može reći da je LT tempo trčanja onaj koji možemo izdržati oko sat vremena. Čuj, a gdje je još pol sata i više. To je dvadeset sekundi po kilometru brže nego što je onaj drugi "mašinist" što računa LT izračunao. Ili su se opet zahebali kao u jednoj misiji leta na mjesec. Za nju je dio software-a pisala neka evropska firma, pa su zaboravili uskladiti inče i metre. Ma to ti sve dođe na isto, dok se nisu zatukli u mjesec i dodali mu još jedan mali prištić na njegovom pubertetskom lišcu. Ako bi se držali bukvice koja kaže da je točnije predviđanje sa LT brzinom ili tempom onda sam pak sa konja sišao na magarca. Za LT tempo 4:28/km predviđa se polumaraton od 1:34:30. Ja sam skoro toliko išao zadnjih 21 km na dužini od 30 kilometra. Netko bi rekao što je to par minuta gore dolje i zaboljelo bi ga uvce jer "pametni" internet koji sve zna kaže da je za kao moje godine VO2max iznad 45,7 izvrstan i unutar samo 5% populacije te kategorije. To bi bilo za polumaraton oko 1:39. Što njih boli kua za moje godine. Meni se to čini premalo, ja bi još ... dok opet nešto ne pukne. 
Pa sad ti znaj kojim tempom trebam u nedjelju trčati. 
Bar su malo ublažili prognozu za utrku ako i to nije neki zaj.. Samo -1°C na startu, jedne gaće manje. 

Eto zašto nije dobro ne trčati utrke tako dugo. Imam iste nedoumice kao kad sam trčao prvi put. Samo tada nisam imao nikakav sat, čak sam i malo zakasnio na start. Neće se valjda opet ponoviti? Moram nagovoriti ekipu da krenemo ranije. 
 

srijeda, 14. ožujka 2018.

Varijable

 Još je ostalo par dana i to bez nekih bitnih ili jačih treninga pa ću saznati koliko me izgrickao zub vremena. Tri godine se ne čine bog zna što ali sve zavisi sa koje strane "zahoda"(toaleta, wc-a, kako god) zvanog život stojite. Zapravo od mog zadnjeg osobnog u plumaratonu to je 3 godine, 4 i pol mjeseca. Ona dva istrčana nakon toga sa ozljedom kuka ne bi niti računao ali i to je bilo prije skoro tri godine. Čini mi se da to nije baš neka moja sretna disciplina. Kao u ostalom trčanje općenito. U četiri godine samo 4 polumaratona. Ne tješi me previše što sam pobjeđivao u kategoriji. Sve osim prvog kad sam bio drugi jer je kategorija bila od 50-59 g. Ja sam naravno bio onaj sa 59. Iste godine u Ljubljani su me računali u kategoriji 60-64. Ali Rovinj ima svoja pravila. Tako ima i Zagreb. U Zagrebu su kategorije od 55-64. I opet ja imam 64 i još sam u kategoriji Paripovića, a on je kategorija za sebe. No tko mi je kriv mogao sam ići u Rijeku. Pa što bi me utješilo. Kad bi otrčao bar još jednom osobni da ne bude prvi i zadnji ili bar da bude još jedan ispod sat i pol. Možda tražim previše.
Mnogi treneri i vrhunski trkači kažu da najbolje rezultate u polumaratonu možete ostvariti nakon dobro istrčanog maratona kad se malo odmorite. Meni se to ostvarilo u Crikvenici mjesec dana nakon Ljubljane. U ostalim slučajevima polumaraton obično trče oni koji se spremaju za maraton kako bi napravili bolju procjenu trenutne forme i tako optimizirali trening za maraton. Naravno neki trče jer nemaju jaja da se okušaju u maratonu, ne treniraju dovoljno ili su početnici. Ta duljina preko koje redovno trčim skoro svaki tjedan je zapravo nešto "niti v rit ni mimo". Nije čudo što nije nikad postala olimpijska disciplina. No to isto mogu reći i ultraši za maratonce, pa im ne možemo reći da serkaju. Najveći izazov maratona su glikogenske zalihe koje nisu dostatne za dovršiti utrku niti relativno brzim trkačima. Zbog toga su primorani trčati koristeći masnoće, a to je relativno sporo. Obično nas to strefi iznenada nakon tridesetak kilometara, pa se ne kaže bez razloga: "maraton počinje nakon tridesetog kilometra".      
Ja mislim da je od polumaratona izazovnija disciplina 10 km, a neki statistički podatci kazuju da je to stvarno tako. Recimo najveći postotak toplotnih udara je na utrkama od 10 km. Oslobađanje energije je toliko intenzivno da zbog relativno dugog trajanja, tjelesna temperatura naraste preko maksimalne i vrlo je teško dovoljno efikasno se ohladiti. Za kraće i brže utrke to nije problem jer je njihovo trajanje prekratko za takav ishod. Da ne spominjem da se takve utrke trče iznad "točke laktacije" dok u polumaratonu ipak malo niže ako niste kenijac. U polumaratonu i duljim utrkama oslobađanje energije nije dovoljno intenzivno. Obično je dovoljno uzimati dosta tekućine i adekvatno se obući. Iako se na osnovu gotovo svakog treninga, a pogotovo utrke može izvući poneki zaključak o trenutnoj formi uvijek je tu umiješano previše varijabli da to predviđanje naizgled nije ništa bolje od gatanja babe Vande. Pogotovo ako ga prepustite pametnim satovima ili koje kakvim kalkulatorima. Ja koristim više izvora kako bi upotpunio sliku i ipak mi na kraju ostaju one varijable kojih se ponekad niti ne sjetim ili ih nitko ne može predvidjeti. Pokušavam vidjeti kako sam trčao treninge prije utrka polumaratona, maratona ili bilo kakvih utrka. Tražim slične treninge sa sličnim ili malo različitim uvjetima, pa procjenjujem kako to izgleda u odnosu na ono što trčim sada. Zbog toga sve vrste treninga imam posebno spremljene u tabelama. Samo potražim slični sa datumima blizu utrka i tadaaa.. imam usporedbu. Tu je sve. Vrijeme, temperatura, vjetar, puls, tempo i još u dnevniku pročitam koji kua me je bolio ili jesam li se večer prije toga napio ko svinja, pa mi je puls bio u stratosferi. Bilo je i toga ponekad. No sve to pada u vodu ako te u utrci uhvati išijas, bodac ili ti se prikenja. Ma svašta može da pođe po zlu. Na prvoj kros utrci 10 km na Drenovici odvezale su mi se obije tenisice i dva puta sam promašio stazu(tri kruga). Srećom iza mene je svaki put bio Christian pa je vikao ej kuda ... Dobro da me je u finišu oderao i bio ispred tako da se nisam izgubio do cilja. Kad uspoređujem tempo trčanje od 6 kilometara tjedan dana prije Crikvenice i ovaj zadnji od jučer kažu da sam sad nešto hm... bolji. 
           Neujednačenost tempa je posljedica slabog hvatanja signala GPS-a na šetnici Lungomare

Zapravo puls mi je za dva otkucaja u prosjeku niži za skoro istu brzinu trčanja. Tada sam pretpostavljao da je moj LT puls oko 157 i polumaraton sam trebao trčati malo ispod toga. Na tom tempo trčanju puls je uglavnom bio iznad toga za dva otkucaja. 
          Zadnji trening tempa kojeg trčim uglavnom održavajući puls uvijek oko LT granice

Pa kako sam onda trčao cijeli polumaraton brže ili za 1:28:48,9 kažu švabe koji su mjerili. Staza je certificirana i moj Garmin je pokazao malo više(21,13 km). Da ne govorim kako je bilo i malo brdovito, sa oko 150 m uspona. To je potpuno pogrešno i nema te procjene koja bi mi dala takav ishod. Ali ako laže koza ne lažu rogovi. Još uvijek me muči pitanje kako sam to izgurao iako sam već osjećao prilične tegobe u zadnjoj loži i koljenima zbog čega sam tjedan dana nakon toga i još jedne utrke zimske lige morao kod liječnika zbog Bakerove ciste na lijevom koljenu. 
Sad me muči pitanje koliko će ova varijabla sa zglobom palca i upalom cijelog stopala utjecati na trčanje i što će biti poslije. Druga varijabla je snijeg koji je izgledan noć prije utrke i niska temperatura kad startamo. Zapravo će cijelo vrijeme biti ispod nule. Kako će se ponašati moje nove tenisice na snijegu ili zaleđenom ako bude zaleđeno? Previše zapravo razmišljam i bilo bi najbolje da se opustim, dobro obučem i odradim trening utrku kao što sam to radio toliko puta ove godine i to još po orkanskoj buri. I pri takvim uvjetima na dužini od 30 km sam imao zadnjih brzih 21 km vrijeme 1:37. Sasvim dosta za jednog didu. Je..š varijable, dovoljno je da sam još tu oko sat i pol. Gore dolje koji minut nije bitno ... valjda nema još varijabli osim onih dobrih, ... samo koje bi to bile?

ponedjeljak, 12. ožujka 2018.

moj Marijane

Mi trkači smo kao djeca, ili sam bar ja takav. Kad mama ne gleda uvijek neki kua razbijemo, i onda trči mami plakati. Tad nas ulovi prpa, jer mama je stroga i znaš da će da bude belaja. Ja sam opet bio zločest, nešto pokvario, pa trkom mami da to popravi. Moja trkačka mama je moj kako ga od milja zovem "kostolomac". Ja sam naravno zaboravio da od "mame" ništa ne možeš sakriti pa je tako i i on saznao kako ga zovem. Stajao sam u petak tako sav usran ispred njegove ordinacije, a unutra čujem poznati glas kako se razvaljuje od smjeha. Koji kua se Slaven unutra smije? Ja očekujem da čujem jauke, a on se smije. Točno kao švicarski sat izlazi moj frend Slaven ne skidajući cer sa lica, a iz drugog kraja ordinacije Marijan onako zlurado smijuljeći se krcka prste ... dođi, dođi, čujem da .... Zato se Slaven smije, a ja mislio da je sretan što odlazi sa terapije. Osjećao sam se kao onaj lik iz pjesme Buldožera ... gospodine bik meni je žao, gospodine bik ja nisam znao,  ... mesar mi je podvalio ... Pokušao sam se opravdati na sve moguće načine ali njegove numoljive ruke su me već uhvatile i jedino sram od toga da možda vani netko ne osluškuje i čuje kako me zove "gospođo" me spriječila da glasno zastenjem. 
Lako Slavenu njemu je samo malo razbijao kvadricepse ali meni se uvijek čini da moje noge bole više. Kakvi kvadricepsi ja to niti nemam ... he he. Zapravo brzo bi pojeo govno jer baš nakon X-ice, a prije Ljubljane 2016 sam imao manju rupturicu i to baš kvadricepsa. Samo sam to zaboravio. I tada mi je kestenje iz vatre vadio Marijan. Ne znam dali me tada prvi put nazvao gospođo ili je to možda bilo kad sam imao upalu pokosnice, opet negdje prije Ljubljane 2014. godine. Uh pokosnica, to boooli do jaja. 
Kad ti onako uh.... Onda me još zakrpao jer sam se dva tjedna prije utrke ukočio. Sva leđa mi obljepio kao stari kofer da se ne raspadne sa kinezijskim trakama ali maraton sam izgurao bez problema. I zadnji maraton nije mogao proći bez njega. Tada je jako stradao list na ljevoj nozi i morao sam pauzirati više od tri tjedna. I opet je Marijan bio "kriv" što tako boli, je...ti, ono iza koljena naročito. Dobacujem u pauzi između škrgutanja zubima nešto u stilu: "znaš čitao sam jednu studiju ... joj , kao nije .. joj .. dobro prejako dubinski masirati starije sportašeeeeee joj ...". Samo se nacerio ... "pošalji mi tu studiju da ja to vidim". Još tražim, jebo me ako je neću sam napisati. Za utjehu mi je tada stavio svijetlo plave trakice po listovima iako se nebi čudio da je stavio roze. Uglavnom listovi su izdržali cijeli maraton čak i onu zadnju uzbrdicu prije cilja. Svaka čast majstore. 
Sad mi se dva tjedna prije utrke ukočio i upalio papak koji još to nije postao ali će uskoro. Ili će se možda pretvoriti u kopito što bi mi bilo malo draže. I opet je Marijan možda uspio jer sam u subotu mogao otrčati lagano bez da umirem pri svakom koraku i čak se bol nakon trčanja još malo smanjila. 
Iako sam sada u fazi taperinga još nisam čuo da je dobar tapering ne trčati ništa dva tjedna!
Dobro u srijedu sam iz očaja otišao na veslanje i zaradio laganu upalicu tetiva zadnje lože ali i to je Marijan ispeglao. 





Nakon tih laganih 8 kilometra moj sat je potpuno poblesavio i slavodobitno objavio da mi je VO2max porastao na 53 i sad on predviđa polumaraton ispod 1:30. To je kao vremenska prognoza. Kažeš da će padati kiša i kad padne ... pa jesam li ja kazao da će pasti. Kako ja u to sve ne vjerujem, ipak sam u nedjelju išao rizikovati i odraditi skraćenu dužinu sa oko 6 kilometara bržeg trčanja u polumaratonskom tempu.
Bio sam malo mamuran jer sam išao spavati u 3 ujutro kad su otišli svi gosti i kad smo pospremili sve nakon tuluma u čast rođendana moje žene. Na to se još nakalemilo jugo, a ja se opet previše obukao jer ... nema veze. Naravno nikako nisam zadovoljan jer moj je osjećaj da ću teško trčati 4:20/km, a kamo li 4:15/km cijeli polumaraton. Jedino ako još jedan tjedan taperinga u stilu što manje to bolje još malo ne poveća moj VO2max. Dobro je da sam istrčao 17 kilometara bez jakih bolova i da se upala zgloba nije opet razmahala. Još me uvijek boli i to više kad hodam mada ne razumijem zašto. Danas odmaram iako moj sat kaže da bi trebao odmarati do srijede. Po svemu što sam do sada vidio jedino što sigurno dobro radi to je da mjeri vrijeme. Ostalo treba uzeti sa rezervom i nisam siguran dali čemu služi. Sutra moram probati trčati još malo u polumaratonskom tempu sa novim tenisicama da vidim hoće li me zglob palca još više boljeti jer one su jako niske i bez amortizacije. U četvrtak imam još jedan susret sa Marijanom i nadam se da sva ta bol koja prati te susrete neće biti uzaludna. Do sada nije bila ... hvala Marijane.   
        
 

četvrtak, 8. ožujka 2018.

Prokleta nedjelja

 Iako stihovi pjeme "Sunday bloody sunday" govore u nečem sasvim drugom meni ovih dana imaju samo jedno značenje .... prokleta nedjelja. Jeli moguće da nakon što sam već odradio više od osam dužina i nekoliko preko 30 km sad odjednom ova jedna napravi toliku štetu? Nema to veze sa oporavkom iako možda dva jaka treninga u kratkom razmaku nisu optimalno rješenje. Zato ja obično intenzivne treninge radim u četvrtak kako bi se do nedjelje oporavio za dužinu. Evo kako je sve to vidio moj sat koji sam uglavnom nosio cijeli dan osim kad sam se tuširao i uvečer prebacivao podatke na PC. To se vidi kao prekinuta plava linija pulsa. Sat ne nosim kad spavam i tko zna koliki bi tada bio minimalni puls jer i u ovakvom napornom danu sa preko dva sata intenzivnog trčanja i još hodanjem od sat i pol je bio 41. Prosjek za cijeli tjedan je 39.

Još od desetog mjeseca osjećam bolove u desnom stopalu koji su bili i puno jači ali po malo su se smanjivali. Moram priznati da nisam očekivao da će ta iritacija zgloba palca koja je prisutna već dosta vremena uroditi takvom upalom. Već dulje vremena taj zglob je slabo pokretan, a uzrok su promjene u vidu stvaranja kalcifikata kao i onaj problem upale živca na spoju zgloba trećeg i četvrtog prsta metatarzalne kosti. Ja sam te dvije stvari povezivao i mislio da možda malo previše opterećujem unutrašnju stranu stopala. Ali izgleda da to nema veze. To jednostavno dolazi sa godinama. Moj brat ima isti problem zbog kojeg je morao izrezati biciklističke cipele na tom zglobu, a uskoro će ići i na operaciju jer mu jako smeta. Ali na bicikli palac puno manje radi. Probao sam jutros jer se vrijeme napokon malo popravilo. Na bicikli me ne boli. Jučer sam ugurao prvi zamjenski trening jer je ono vrijeme oporavka od 72 sata isteklo, a i popizdio sam dva dana izležavajući se na sofi i trljajući stopalo svime i svačime. 
Išao sam u veslački i odvalio 40 minuta u solidnom tempu na ergometru. Nisam htio pretjerivati da me sad ne uhvate leđa. Sat sad kaže da je vrijeme oporavka još 12 sati ali mislim da to nije realno jer ne osjećam baš nikakav umor već samo nervozu. U ta dva dana minimalac pulsa je pao ispod svake razumne mjere i odgovara otprilike hrvatskom minimalcu od kojeg teško da možeš biti živ. Pao mi je na 30, a prosjek se srozao na 36. 

I to sve bez spavanja. Nije čudo da moja žena ponekad misli da nisam živ. Mene to smeta samo kad je hladno i kad je toplo, uglavnom uvijek. Kad mirujem ja sam koma i pospan ili cirkulacija potpuno zastane. Moram da se krećem kao morski pas. Jedan kvalitetni trening sam izgubio, danas će biti drugi jer sumljam da ću moći trčati išta brzo ako uopće budem mogao i lagano. Bar da uspijem otrčati lagano pet šest kilometara, a da se upala opet ne razbukta. Onda ima nade da ću moći u nedjelju još otrčati nešto polumaratonskog tempa iako sad već razmišljam da reduciram svoje ciljeve. Trenutno je bitno da dođem do Zagreba i otrčim jer dva puta sam već platio tu utrku ... što je mnogo, mnogo je. Samo se nadam da se neće ponoviti scenario sa Plitvica, nakon kojih sam morao pauzirati 11 mjeseci.

ponedjeljak, 5. ožujka 2018.

Bolje biti pijan nego star

  Možda su ti novi satovi stvarno pametni pa sam ispao glup što ga nisam poslušao. Dodao sam jedan dan pauze ukupno 38 sati umjesto 60 prije nego što sam krenuo u nedjelju ujutro sa Draženom trčati dužinu. Kao i obično ne poštujem osnovna pravila treninga. Iako je to bio treći tjedan sa kilometražom preko 70 km sve sam bitno ubrzao. Drugi tjedan je bio u prosjeku brži za 10 sek po kilometru, a ovaj na koncu ispao čak 14 sekundi brži u odnosu na taj. Koji tukac. Ne možeš požurivati formu možeš požuriti samo ozljedu. Kao što su prognozirali vrijeme se u nedjelju smilovalo i osim nešto jačeg sjeverozapadnjaka bilo je toplo i sunčano. Odjednom ne treba kapa, rukavice i marama oko vrata ili preko usta. Mogao sam i u samo jednoj majici čak i kao Dražen u kratkim gegama ali meni nekako ne smeta kad je malo toplije. To je još jedna naznaka da starim. Već prvi krug od 10 km smo prebrzo krenuli. Nikoga još nije bilo na stazi, osjećao sam olakšanje zbog toga što napokon ne treba nositi kapu i sva ona sranja koja te na koncu uvijek samo smetaju. Meni se nije previše gledalo na sat, a Dražen se jednostavno ne zna kontrolirati. Osim prvog kilometra sve dalje bilo brže od pet minuta negdje oko 4:50/km. Već prije ulaska u Kaželu sam u daljini ugledao par koji sam odmah prepoznao po načinu trčanja iako nisam niti sanjao da ću ih baš taj dan sresti. Još sam prije toga pitao Dražena dali zna što je sa njima jer on ih viđa često. Moj prijatelj "Rudiša" sa svojom ženom, mojom prvom učenicom. Kratko smo usporili pozdravili se, razmijenili par riječi i pošto smo trebali još malo početi ubrzavati odmakli naprijed. Nakon kilometar dva Dražen mi govori evo ga Rudiša za nama. I stvarno čovjek koji godinu dana nije trčao zapičio se, sustigao nas samo da nas zeza kako smo penzići i da mi da do znanja kako me ništa neće spasiti kad se on vrati na stazu. Nadam se da je u pravu. To znači da ću ja još uvijek trčati iako danas više nisam siguran u to. Drugi krug smo odradili bez mnogo problema osim na dijelu kad se vraćamo od Kažele prema kampu u Medulinu. Vjetar je čini mi se još pojačavao ili se to samo umor poigravao sa nama. U kampu je već bilo super živo. Puno mladih atletičara i trkača za koje se odmah vidjelo da znaju što rade. Neki su trčali intervale, a jedan curetak je vrlo lagano ali lijepo i brzo trčao nama u susret. Dva puta smo je sreli kad smo kružili oko rta. Bili su to mladi trkači iz slovenije očito na zimskim pripremama u Medulinu. Cura nam je dobacila da trči dužinu dvadeset kilometara i pomalo posramljen zbog osjećaja da ja trčim sporo i umorno zapitao sam se kako bi bilo lijepo da imam četrdest i nešto sitno godina manje. Desno stopalo me već opako boljelo i to više zglob palca nego uobičajena vanjska strana. Mi smo dvadeset kilometara već prešli i još je trebalo izdržati desetak ali bar osam sve bržih kilometara. Dražen je opet požurivao kao da je htio što prije da završi ali je zbog toga i pukao negdje dva, tri zadnja kilometra kad je trebalo istresti sve iz gaća. 

Prošle godine sam sa Rudišom taj zadnji dio spustio i brže od 4 minute po kilometru ali čim je Dražen stao učinilo mi se kao da je vjetar kojem sam taman okrenuo lice odlučio da on bude pace-killer taj dan. Dali je kriv vjetar, moja nespremnost, umor ili što drugo ne mogu biti sto posto siguran. Činilo mi se da stalno povećavam napor ali tempo je ostao negdje oko 4:20/km. Kao da je neko ugradio limitator u noge i što god ja radio i vrtio kadencu čak do 200 nisam uspio ubrzati već samo zadržati tu brzinu, a na koncu i još mrvu usporio. Puls je davno već bio u crvenoj zoni iako to zapravo ne bi trebao biti prije zadnja dva tri kilometra. 

Iz analize kadence je vidljivo veliko ubrzanje sa 180 na skoro 200 koraka ali i znatan pad duljine koraka što je znak gubitka snage tipičan i za završne kilometre maratona. Zanimljiv je i drastičan pad vertikalne oscilacije iz istog razloga sa prosječnih  9,9 na oko 8 cm. 
Doticaj sa podlogom se takođe malo pokvario odnosno produžio.
Kao probu osjećaja na maratonskoj utrci ipak mogu ovaj trening nazvati uspješnim iako ga nebi smio često ponavljati.






To sve je manje važno, znao sam da će najveći problem biti u stopalu. Kad sam došao doma nakon tuširanja i ekspresnog nalijevanja par litara svakojakih napitaka u sebe, odjurio sam na Bunarinu. Žena je imala rođendan i otišla je sa prijateljima na kavu jer sam ja kasnio. Morao sam se iskupiti i doći što prije, a sendvič sam pojeo uz pivce na suncu terase obližnjeg restorana. Poslije toga sam morao još u šetnju ali me zglob palca tako bolio da sam pri svakom koraku cijedio u sebi kojekakve psovke i kletve, a iz glave mi nije izlazila ona pjesma ... "Bolje biti pijan nego star...". Uz put sam sreo mog kostolomca Marijana i dogovorio da me u petak malo provuče kroz ruke. Sad imam dvije brige. Prva je Marijan, a druga je taj zglob koji je usprkos ledu, kremama i masaži još uvijek skoro potpuno blokiran, crven i vruć ko krumpir iz žara. Moj pametni sat je ovaj put bio još neumoljiviji i vrijeme oporavka mi je stavio na 72 sata. Sad je još ostalo 44, a do sutrašnjeg planiranog treninga je ostalo 26 sati. Možda ću ovog puta silom prilika morati poslušati savjet umjetne inteligencije iako mi se to čini krajem svega što volim i u što vjerujem.

subota, 3. ožujka 2018.

Adio pameti

 Nakon samo par laganih trčanja i jučerašnjeg treninga "cruise" intervala moji pametni sat je već pametniji od mene ili zna valjda nešto što ja ne znam. Aktivirao sam jučer i traku jer onda dobio još tonu podataka koji govore svašta i iz kojih ne zaključuješ ništa. Ali je zabavno do jaja. Cijeli dan je kišilo kao i uostalom dan prije pa sam trening predviđen za četvrtak odgađao što zbog toga, što zbog nekih obaveza. Konačno je ipak malo stalo i u petak navečer se na stadionu ukazala stara uporna ekipa. 
Iako Ljubo u nedelju napada prvo mjesto u "zimskoj lizi" ipak se pridružio meni i Draženu. Oni su u završnici prirprema za maraton u Trevizu za tri tjedna, a ja za dva trčim polumaraton u Zagrebu. 
Ne spremam se posebno već mi je važno da još jedan tjedan odradim za mene visoku kilometražu i napravim malo intervala u nešto sporijem tempu ali sa vrlo kratkim oporavkom. Sutra još jedna dužina 30-32 km sa progresivnim ubrzanjem na kraju i onda ću si dozvoliti dva tjedna laganog smanjenja kilometraže ali sa više trčanja polumaratonskog tempa da osjetim kako će to biti na utrci. Još nisam postavio sve opcije koje sat omogućava. Možeš na primjer postaviti da se ekran osvjetli kad sat okreneš u položaj prema licu. Nisam postavio niti prikaz na lap time koje je zgodno kad trčiš intervale. Opet sam se umjesto na pametni telefon oslonio na osjećaj i mlade oči Dražena. Na Ljubu ne mogu nikad računati jer on samo šuti i trči iza nas koliko god mi išli. Njemu je sve dobro. Kako sam uglavnom trčao vanjskim dijelom prve staze znači pet, šest metara po krugu više, moj Garmin bi malo prije registrirao jedan kilometar. Zbog toga je bez korekcije prosjek na 1000 m bio oko 4:01 ali je sa korekciom oko 4:05-4:06. Potpuno nebitno, meni je bilo relativno lagano iako je pauza od 200 m laganog trčanja bila nešto kraća nego kod intervala. Samo oko 1:25. No moj sat nije istog mišljenja. Kaže da je težina treninga na granici prenapornog, što god to značilo, a vrijeme oporavka 60 sati! Uz put je izračunao da je moj VO2max visokih 52. Ne znam od kud je to isisao jer toliko su mi davali neki kalkulatori za moj najbolji rezultat polumaratona u Crikvenici ili recimo iz Zimske lige. A i ti neki kalkulatori su van svake pameti ili "adio pameti". Jedan(http://www.shapesense.com/fitness-exercise/calculators/vo2max-calculator.shtml) mi je tako izračunao VO2max iz pulsa mirovanja i godina!
To mi djeluje kao neki dobar vic u stilu ... "pa na zidu je pisalo pi..da"! Što se desilo liku koji je to doslovno shvatio ne trebam naravno objašnjavati. Uglavnom po njima moj VO2max je 21 ml/kg/min. 
Sa takvim maksimalnim utroškom bi trčao, bolje reći hodao polumaraton preko tri sata. Drugi kalkulator(http://www.concept2.com/indoor-rowers/training/calculators/vo2max-calculator) je baziran na težini i rezultatu utrke na 2000 m. Što je pjesnik time htio reći i zašto baš 2000 m. Možda je to za veslanje na ergometru ali na stranici to nije baš jasno. Tamo dobivam za neko relativno lagano ostvarivo vrijeme koje mogu trčati i na utrci od 5 km, VO2max veći od 55. Po mom srednje školskom rezultatu na 2000 m bio bi svjetski rekorder sa VO2max većim od 106. Adio pameti, ili sam možda ja sisao veslo. 
Ipak neke stvari su zanimljive i zokupiti će moju pažnju dok god ne zaključim koji kua mi to treba. Kadenca ili broj koraka. Kad trčim zagrijavanje ona je oko 165, za lagano trčanje prosjek je oko 170-172. Ali kad trčim oko 4:05/km onda je kadenca 181. Jednom sam čitao jednu zanimljivu analizu tri tipa trkača. Radilo se o vrhunskim trkačima i jedan od njih je bio Kenenisa Bekele. Uglavnom za ubrzavanje možemo raditi dvije stvari. Prvo, povećavati kadencu što čini dobar dio trkača. Povećavati duljinu koraka kako to preporučuju zagovornici "chi" trčanja ali rijetki to stvarno i mogu i treće povećavati i jedno i drugo. To navodno može još manje trkača i samo su rijetki u povijesti mogli to efikasno raditi na utrci. Jedan od njih je i Kenenisa, aktualni svjetski rekorder na 5 i 10 km te trkač sa drugim najboljim vremenom maratona na svijetu. Smatra se da je to zapravo tajna njegovog nevjerojatnog finiša. Zašto tako trčimo nitko nezna. Jednostavno tako smo programirani. Po mom satu ispada da ja povećavam jedno i drugo? Moja duljina koraka je bila oko 1,0 m za lagano prema nešto više od 1,3 m za brzo trčanje. A bo, ne znam što bi rekao. 

Drugo što sam otprilike mogao i sam zaključiti je da spadam u trkače koje uvjetno možemo nazvati "gazele", a ne u one koje zovu "klizači"(glide). Mada većina svjetskih klasnih dugoprugaša spada u prve, postoji i veliki broj vrhunskih ultraša i triatlonaca koji spadaju u ovu drugu kategoriju. Neki tvrde iako ne postoje relevantne naučne studije koje bi to potvrdile da su ovi prvi više skloni ozljedama. Valjda im nisam ja poslužio kao primjer. Osim toga tvrde da je efikasnost trčanja "klizača" veća od "gazela" ali to nije ničim potkrepljeno osim činjenicom da svako kretanje u visinu zahtjeva više energije. No ti zaboravljaju da je biomehanika trčanja dosta kompleksna te da povrat energije akumuliran u tetivama i pri ekscentričnom istezanju mišića može biti znatan i veći od te razlike u vertikalnoj potrošnji. Naravno uvijet je kratak doticaj sa tlom i to prednjom stranom stopala. Moja vertikalna oscilacija je u prosjeku oko 10,1 cm ali pri bržem trčanju pada na 9,6. To je negdje između dvije krajnosti od 6 do 13 cm. Kontaktno vrijeme na tlu mi je i u prosjeku kraće od 300 ms što je još uvijek tolerantno. Iznosilo je dobrih 250 ms kod zagrijavanja i hlađenja, a pri brzom trčanju prosjek je bio 210 ms. To je blizu vremena vrhunskih brzih trkača koji imaju vrijeme doticaja sa tlom od 175 do 200 ms. Dobro je rekla moja unuka: dida je isto što i "granpa" ali brz. Još je jedan podatak meni bio važan ali trčanje na stazi nije najbolji način da se on pravilno interpretira. To je balans vremena doticaja na tlu za obije noge. Stalno imam taj osjećaj da više opterećujem lijevu nogu zbog problema sa stopalom na desnoj i podatci sa tog treninga govore da je taj balans bio 49,4% za lijevu prema 50,6% za desnu. Znači na lijevoj nozi se kraće zadržavam. Problem je možda kružna staza jer u zavojima se svakako trči sa razlikom u opterećenju ali naletio sam na zanimljiv odnos kad sam trčao lagane dionice za oporavak. Na svima se balans mjenjao na drugu stranu. Svaka veća asimetrija znači neki biomehanički nedostatak, slabost mišića ili neurološke aktivacije, a možda i ozljedu. I na koncu ne znam zašto uopće da idem na utrke kad mi sat predviđa da ću maraton trčati 3:11:12, polumaraton 1:31:46, 10 k 41:27 i na 5 k 19:59. 

Koliko ću samo para ušparati na prijave. Eh još da sa satom mogu popiti pivo i zajebavati se kao sa prijateljima trkačima vrijedio bi svih para. Ovako "adio pameti", odoh ja ujutro na dužinu što god da "pametni" ima protiv toga.    
  

četvrtak, 1. ožujka 2018.

Nova igračka

  Kad smo mi muški malo u banani najbolje rješenje je da si kupimo neku novu igračku. Oni malo bogatiji si kupe novu makinu ili jahtu, neki još bogatiji čak i novu "koku" koja troši ko ruska vozila i stvar je riješena. Iako je moj trkački sat već skoro na izdisaju i sve češće me počasti nekom nepodobštinom zapravo mi sada gotovo i ne treba. Na atletskoj stazi je dovoljan i običan sat. Sve putove i puteljke oko Pule znam napamet. Točno znam mjesta na kojima se Garmin javlja sa svojim signalom koji obilježava pređeni kilometar. Dobro puls ... Nekako sam se navikao da ga pratim iako istini za volju znam unaprijed koliki će biti. Ponekad me demantira i ako se ne radi o nekoj njegovoj grešci koje postaju sve češće tada je to jedan od onih dana kad ste ustali na lijevu nogu, žena vas je napilala ili šef svejedno. Bilo bi dovoljno da ga koristim povremeno za potrebe recimo nekog testa, jednom do dva puta mjesečno. Što zbog moje nesigurnosti koju sam razvio u zadnje vrijeme, što zbog te dječje opsjednutosti igračkama ja sam si kupio novu igračku i tako skupa sa odjelom za plivanje, još nekim tricama i kučinama te novim tenisicama potrošio budžet predviđen za biciklu.
Tu sam priznajem malo kalkulirao sa time da će moj sin možda stvarno uspjeti dopedalirati iz Dublina do Pule kako je najavio ovo ljeto. Znači doći će sa biciklom i meni će ostati njegova, tadaaaa... Uostalom nadam se da ću biti sto posto zauzet trčanjem i pripremama za Ljubljanski maraton. Ne bi me smetalo da ne stignem niti plivati. Kad sam već trošio na novi sat htio sam neki sa kojim mogu i plivati u moru. Iako sam malo zazirao od onih modela sa mjerenjem pulsa na zapešću na kraju sam morao da se pomirim sa time da je to nešto što je tu i ne mogu izbjeći napredak tehnologije. Odabrao sam FR735XT zbog njegovih multi sport mogućnosti, a relativno povoljne cijene. To je  zapravo "mid level" triatlon sat možda sa malo preslabim performansama da izdrži cjelodnevni event kakav je Ironman 144 ali još nisam toliko poblesavio da bi tako nešto i pomišljao. Dosta bi bilo mučiti se 6 i više sati na polu Ironman-u. Uostalom jedna od meni važnijih stvari je da nije velik. Zapravo je isti kao moj stari FR110 ali ima veći ekran i napokon brojke koje vidim bez očala za čitanje. Još je i tanji sa svom onom kvrgom gdje mjeri puls, lakši je za skoro 10 grama i baterija traje gotovo dvostruko dulje u GPS modu. Čim mi je prije dva dana stigao odmah sam se sažalio na mog starog drugara i preko "eBay"-a naručio novu bateriju za njega koja će da dođe za par tjedana ili možda mjesec dana ali košta samo 8,4 dolara. Ionako ga planiram dati kćerki kad dođe. Bit će dobar za njeno rekreativno trčkaranje i prvu utrku. Ja nisam uopće imao sat na prvoj utrci(polumaraton), pa sam preživio.
Jučer ujutro sam se naoružao kao šerif sa dvostrukim satom. Stari na desnoj i novi na lijevoj. Žao mi je da nisam stavio i traku sa pulsmetrom za stari sat jer sam mislio da će ovaj novi nešto da se buni. Sad vidim da ne bi bilo ništa jer traku prvo trebam upariti. Hm zvuči kao pariti ... svejedno. Bio sam sam sebi čudan i nespretan. Još sam u ruci imao mobitel i rukavice tako da nisam znao što prije da uradim. Kad sam sve spetljao, odmah sam uočio da je novi uhvatio satelit dok sam rekao "odmah", a stari se malo mučio. No ja to vrijeme uvijek iskoristim za malo dinamičkog istezanja onih oštećenih prepona i ahilove. Jutro je bilo prema mojim kriterijima sibirski hladno. Termometar je pokazivao -6,1 C i još uvijek je puhala bura. Krenuo sam pored stadiona, prema zaobilaznici kad je pored premanturskog igrališta prošao moj frend i trkač u kombiju koji me često tu sreće kad trčim na posao, a on ide na posao. Zatrubio je, a u istom trenutku zatrubili su i moji satovi. Starog Garmina nisam čuo i to mu ponekad zamjeram. Kad imam kapu ili je buka od prometa njegov bip se uopće ne čuje. Novi lijepo i zavibrira, pokaže velikim brojkama prosjek tog kilometra i nakon toga sa malim razmakom još nešto što nisam znao što je pjesnik htio kazati. Uh ima da se zabavljam dok to sve ne prokljuvim. Nakon povratka sa posla usporedio sam oba i naravno prema svemu viđenom točnost pokazivanja pozicije je ipak na strani novog ali u povratku me zeznuo i napravio prvi gaf. Nisam ga dobro pritegnuo i puls je u jednom trenutku počeo pokazivati visoke vrijednosti sve dok nisam trčao zadnji kilometar. Kad kažem visoke to znači više od onih u utorak kad sam trčao 8 km u tempu 4:14/km sa prosjekom pulsa od 154. Jučer sam trčao samo 5 km u tempu oko 5:20/km, a puls je dobrim djelom pokazivao i preko 160!


Saznao sam i ono što već znam, a to je da mi je kadenca kad lagano trčim oko 168-170 i duljina koraka oko 1,1 m. Za brže trčanje ću uskoro saznati. Kadencu znam jer kad sam trčao sa Rudišom koji je imao mjerenje kadence, vertikalne oscilacije i ostalog uvijek smo trčali kao klizački par na ledu, sinkronizirano. Dok sa Draženom koji je uvijek u "overspeed-u" sa kadencom oko 190, uvjek ispadam iz sinkronizma. 
To mi ponekad smeta ali sam već i navikao.
Iako ovaj sat dolazi u četiri varijante sa tri vrste traka za mjerenje pulsa i još masu opcija za biciklu ja sam uzeo onu za trčanje. Traka za triatlon koja mjeri puls i u vodi je najskuplja ali u vodi me puls trenutno uopće ne zanima. Postoji jedna nešto jeftinija samo za vodu i ona najjeftinija je za trčanje. Mogao sam proći još malo jeftinije da sam ga uzeo bez trake ali sa trakom se može dosta uštedjeti na trajanju baterije ako je to uopće potrebno. Svakako je pouzdanije nego mjerenje na zapešću i dodatno omogućava mjerenje vertikalne oscilacije i vrijeme doticaja sa tlom. Mada ne znam kako bi ja ovako mator mogao više išta mijenjati u mojoj trkačkoj formi pa mi to možda i ne treba. Uostalom Vaso znani i kao "samo ljubav" tvrdi da sam ja "maneken" trčanja. Ozi mi to govori stalno kad trčim na stadionu, a valjda čovjek sa 99 maratona zna. Trebao bi biti zadovoljan ali ja bi rado da je moj korak malo više onakav kakav je nekoć bio. Hoće li mi nova igračka u tome pomoći? Čisto sumnjam ali kad ne znaš što drugo učiniti onda si kupiš nešto da te zabavi.