Prokleta nedjelja

 Iako stihovi pjeme "Sunday bloody sunday" govore u nečem sasvim drugom meni ovih dana imaju samo jedno značenje .... prokleta nedjelja. Jeli moguće da nakon što sam već odradio više od osam dužina i nekoliko preko 30 km sad odjednom ova jedna napravi toliku štetu? Nema to veze sa oporavkom iako možda dva jaka treninga u kratkom razmaku nisu optimalno rješenje. Zato ja obično intenzivne treninge radim u četvrtak kako bi se do nedjelje oporavio za dužinu. Evo kako je sve to vidio moj sat koji sam uglavnom nosio cijeli dan osim kad sam se tuširao i uvečer prebacivao podatke na PC. To se vidi kao prekinuta plava linija pulsa. Sat ne nosim kad spavam i tko zna koliki bi tada bio minimalni puls jer i u ovakvom napornom danu sa preko dva sata intenzivnog trčanja i još hodanjem od sat i pol je bio 41. Prosjek za cijeli tjedan je 39.

Još od desetog mjeseca osjećam bolove u desnom stopalu koji su bili i puno jači ali po malo su se smanjivali. Moram priznati da nisam očekivao da će ta iritacija zgloba palca koja je prisutna već dosta vremena uroditi takvom upalom. Već dulje vremena taj zglob je slabo pokretan, a uzrok su promjene u vidu stvaranja kalcifikata kao i onaj problem upale živca na spoju zgloba trećeg i četvrtog prsta metatarzalne kosti. Ja sam te dvije stvari povezivao i mislio da možda malo previše opterećujem unutrašnju stranu stopala. Ali izgleda da to nema veze. To jednostavno dolazi sa godinama. Moj brat ima isti problem zbog kojeg je morao izrezati biciklističke cipele na tom zglobu, a uskoro će ići i na operaciju jer mu jako smeta. Ali na bicikli palac puno manje radi. Probao sam jutros jer se vrijeme napokon malo popravilo. Na bicikli me ne boli. Jučer sam ugurao prvi zamjenski trening jer je ono vrijeme oporavka od 72 sata isteklo, a i popizdio sam dva dana izležavajući se na sofi i trljajući stopalo svime i svačime. 
Išao sam u veslački i odvalio 40 minuta u solidnom tempu na ergometru. Nisam htio pretjerivati da me sad ne uhvate leđa. Sat sad kaže da je vrijeme oporavka još 12 sati ali mislim da to nije realno jer ne osjećam baš nikakav umor već samo nervozu. U ta dva dana minimalac pulsa je pao ispod svake razumne mjere i odgovara otprilike hrvatskom minimalcu od kojeg teško da možeš biti živ. Pao mi je na 30, a prosjek se srozao na 36. 

I to sve bez spavanja. Nije čudo da moja žena ponekad misli da nisam živ. Mene to smeta samo kad je hladno i kad je toplo, uglavnom uvijek. Kad mirujem ja sam koma i pospan ili cirkulacija potpuno zastane. Moram da se krećem kao morski pas. Jedan kvalitetni trening sam izgubio, danas će biti drugi jer sumljam da ću moći trčati išta brzo ako uopće budem mogao i lagano. Bar da uspijem otrčati lagano pet šest kilometara, a da se upala opet ne razbukta. Onda ima nade da ću moći u nedjelju još otrčati nešto polumaratonskog tempa iako sad već razmišljam da reduciram svoje ciljeve. Trenutno je bitno da dođem do Zagreba i otrčim jer dva puta sam već platio tu utrku ... što je mnogo, mnogo je. Samo se nadam da se neće ponoviti scenario sa Plitvica, nakon kojih sam morao pauzirati 11 mjeseci.