Zagreb

 Mislim da je vrijeme da prevaziđem sve one pubertetske trkačke boljke. Da mogu jednostavno rutinski otići na utrku, otrčati, zabaviti se i popiti koje pivce. Naravno to podrazumijeva da se prethodno ne razbijem na nekim ultra teškim treninzima ili nakon trke ne hodam danima ko usran golub. Valjda ja još nisam ni ušao u trkački pubertet. Takvi trkači u svakom trenutku znaju što žele i što mogu pa se ne opterećuju sa pitanjima, što ako .... ili "come, kosha, kako" što bi rekli puležani. Je..im se. Ja nisam mogao zaspati do tri ujutro od silnih dilema i trilema. U tri me potjeralo ... tamo di i car ide pjehe. Naravno, spavanje opet nula bodova. Kao prije prvog polumaratona. Osjećao sam se trom sa nekim čvorom u želudcu i to pripisivao lošem prethodnom danu koji sam manje više proveo po nekim socijalnim, "guzo-gazećim" eventima. Jednom riječju sjedio cugao uglavnom pivo i jeo ... i još sjedio i tako cijeli božji dan sve do devet uvečer. Jedino pametno taj dan je bilo lagano istrčavanje ujutro da provjerim dali mi kinezi trake smetaju u tenisicama ili ih mogu ostaviti.
Kad smo krenuli rano ujutro za Zagreb nije izgledalo da će dan biti loš. Ta me nada držala sve dok nismo prošli Rijeku i popeli se malo iznad mora. Kad prođeš Tuhobić kao da si ušao u neku vukojebinu na Aljaski. Sve okovano injem i snijeg do jaja. Još sam se stisnuo za jedan broj, iako sam već prerano počeo padati na kilaži. Još je mjestimično bila magla i lepršalo malo snijega. Činilo mi se da nikad nećemo stići u Zagreb ali kad smo prišli Karlovcu sve je opet izgledalo malo normalnije. Temperatura je bila oko 1 C ali nisam baš kužio dali puše. To nije tako loše, možda ipak stavim kratke rukave i preko tanki uljanikov dres bez rukava. Brzo sam promijenio mišljenje kad smo se parkirali i otišli po brojeve.

Ispred Sveučilišne biblioteke vjetar je žestoko rastezao i njihao zastavice na elastičnim štapovima tako da nam se uopće nije žurilo da izađemo vani i obučemo se, a kamoli da se nešto zagrijavam prije utrke. Onda sam se sjetio Pazina, ozljede kukova zbog hladnoće i starta bez zagrijavanja. Guza se još malo stisnula dok smo se presvlačili pored auta ali nakon tri četiri kruga po parkingu ipak je sve malo bolje proradilo. Na startu u gomili vjetar se još nije osjećao. Nije se osjetio niti nakon starta jer se prvo trči prema jugu malo niz vjetar. Prestao sam misliti o vjetru i hladnoći i silno se "zabavljao" obilazeći vječno prisutna smetala koji se natiskaju na prvu crtu i naprave obavezni čep. Slaven se očito brže zagrije i odmah je malo potegnuo više nego što sam ja bio spreman na početku. Sa malo sjete sam ga otpratio pogledom tješeći se, ipak je on mlad i puno brži od mene. Nije mi puno odmakao, nakon dva kilometra stalno sam na istoj udaljenosti pratio njegov zeleni dres i visoko podignutu zamotanu zurku. Dali da napravim još taj napor i pridružim mu se ili možda idem prebrzo? Dok su mi kroz glavu prolazile one glupave procjene što je ovih dana izvaljivao moj sat i moja procjena kako teško mogu dosegnuti granicu trčanja od 4:15/km, ja sam već imao taj prosjek. Malo sam se ustrtario i popustio ali samo na trenutak. Već sam prolazio peti kilometar i odlučio da ću držati 4:15/km do desetog, a ako budem mogao poslije ću pojačati. Ako sam jedan kilometar zbog vjetra u leđa ili pretjecanja neke grupe trkača bio brži drugi bi popustio ali varijacije su bile relativno male. Prvih pet sam odvrtio za 21:12, a drugih za 21:13. I tako sam neprimjetno i malo po malo povremeno loveći grupe trkača stigao do Slavena koji se već nakon desetog požalio da osjeća kako mu fali dužine u nogama i kvalitetnih treninga. Ja još nisam osjećao ništa slično iako sam zapravo najviše strepio od povratka bolova u zglobu palca. Oni su se i pojavili negdje nakon petnaestog kilometra ali tada je već bilo kasno.
Tih pet kilometra sa Slavenom je već bilo brže od 21 minute. Skinuo sam limitator sa 4:15/km, skinuo sam kapu i zataknuo je oko pasa, skinuo sam i maramu koju sam imao oko vrata, a kilometri su padali prvo na 4:11, 10, 7, 6, 6, pa na 4:02/km. Nakon okreta i obilaska posljednjeg trkača kojeg sam još mogao dosegnuti do ciljnog balona sam pomislio da imam i šansu i za osobni, pa sam potjerao jadne i umorne noge još tih par stotina metara. Falilo mi je nesretnih 13 sekundi. Mala gorka pilula u slatkom osjećaju zadovoljstva što je mučenje gotovo. Već tada sam pomislio, a poruka moje žene je to nakon što smo došli do auta da se presvučemo i potvrdila. Utješiti ću se stajanjem na postolju do Drage Paripovića žive trkačke legende. Baš je prolazio pored nas kad ga je Slaven pozdravio i prenio mu pozdrave od Ozija. Kažem mu ja: evo ruka od "dide" za pobjedu. I ja sam dida, veli on! Znam, rekao sam ali ... nema veze vidimo se na proglašenju. Malo se iznenadio kad sam na dodjeli medalja stvarno stao pored njega. Ja trčim toliko malo utrka da sam još uvijek neki novi.

 Je..š osobni, pomislim ali ipak je bilo potrebno još poneko pivo da ispere taj osjećaj gorčine. Uostalom gotovo sam četiri godine stariji, vrijeme je da kolica krenu nizbrdo. Ili ne, neka još sačekaju malo.