Bolje biti pijan nego star

  Možda su ti novi satovi stvarno pametni pa sam ispao glup što ga nisam poslušao. Dodao sam jedan dan pauze ukupno 38 sati umjesto 60 prije nego što sam krenuo u nedjelju ujutro sa Draženom trčati dužinu. Kao i obično ne poštujem osnovna pravila treninga. Iako je to bio treći tjedan sa kilometražom preko 70 km sve sam bitno ubrzao. Drugi tjedan je bio u prosjeku brži za 10 sek po kilometru, a ovaj na koncu ispao čak 14 sekundi brži u odnosu na taj. Koji tukac. Ne možeš požurivati formu možeš požuriti samo ozljedu. Kao što su prognozirali vrijeme se u nedjelju smilovalo i osim nešto jačeg sjeverozapadnjaka bilo je toplo i sunčano. Odjednom ne treba kapa, rukavice i marama oko vrata ili preko usta. Mogao sam i u samo jednoj majici čak i kao Dražen u kratkim gegama ali meni nekako ne smeta kad je malo toplije. To je još jedna naznaka da starim. Već prvi krug od 10 km smo prebrzo krenuli. Nikoga još nije bilo na stazi, osjećao sam olakšanje zbog toga što napokon ne treba nositi kapu i sva ona sranja koja te na koncu uvijek samo smetaju. Meni se nije previše gledalo na sat, a Dražen se jednostavno ne zna kontrolirati. Osim prvog kilometra sve dalje bilo brže od pet minuta negdje oko 4:50/km. Već prije ulaska u Kaželu sam u daljini ugledao par koji sam odmah prepoznao po načinu trčanja iako nisam niti sanjao da ću ih baš taj dan sresti. Još sam prije toga pitao Dražena dali zna što je sa njima jer on ih viđa često. Moj prijatelj "Rudiša" sa svojom ženom, mojom prvom učenicom. Kratko smo usporili pozdravili se, razmijenili par riječi i pošto smo trebali još malo početi ubrzavati odmakli naprijed. Nakon kilometar dva Dražen mi govori evo ga Rudiša za nama. I stvarno čovjek koji godinu dana nije trčao zapičio se, sustigao nas samo da nas zeza kako smo penzići i da mi da do znanja kako me ništa neće spasiti kad se on vrati na stazu. Nadam se da je u pravu. To znači da ću ja još uvijek trčati iako danas više nisam siguran u to. Drugi krug smo odradili bez mnogo problema osim na dijelu kad se vraćamo od Kažele prema kampu u Medulinu. Vjetar je čini mi se još pojačavao ili se to samo umor poigravao sa nama. U kampu je već bilo super živo. Puno mladih atletičara i trkača za koje se odmah vidjelo da znaju što rade. Neki su trčali intervale, a jedan curetak je vrlo lagano ali lijepo i brzo trčao nama u susret. Dva puta smo je sreli kad smo kružili oko rta. Bili su to mladi trkači iz slovenije očito na zimskim pripremama u Medulinu. Cura nam je dobacila da trči dužinu dvadeset kilometara i pomalo posramljen zbog osjećaja da ja trčim sporo i umorno zapitao sam se kako bi bilo lijepo da imam četrdest i nešto sitno godina manje. Desno stopalo me već opako boljelo i to više zglob palca nego uobičajena vanjska strana. Mi smo dvadeset kilometara već prešli i još je trebalo izdržati desetak ali bar osam sve bržih kilometara. Dražen je opet požurivao kao da je htio što prije da završi ali je zbog toga i pukao negdje dva, tri zadnja kilometra kad je trebalo istresti sve iz gaća. 

Prošle godine sam sa Rudišom taj zadnji dio spustio i brže od 4 minute po kilometru ali čim je Dražen stao učinilo mi se kao da je vjetar kojem sam taman okrenuo lice odlučio da on bude pace-killer taj dan. Dali je kriv vjetar, moja nespremnost, umor ili što drugo ne mogu biti sto posto siguran. Činilo mi se da stalno povećavam napor ali tempo je ostao negdje oko 4:20/km. Kao da je neko ugradio limitator u noge i što god ja radio i vrtio kadencu čak do 200 nisam uspio ubrzati već samo zadržati tu brzinu, a na koncu i još mrvu usporio. Puls je davno već bio u crvenoj zoni iako to zapravo ne bi trebao biti prije zadnja dva tri kilometra. 

Iz analize kadence je vidljivo veliko ubrzanje sa 180 na skoro 200 koraka ali i znatan pad duljine koraka što je znak gubitka snage tipičan i za završne kilometre maratona. Zanimljiv je i drastičan pad vertikalne oscilacije iz istog razloga sa prosječnih  9,9 na oko 8 cm. 
Doticaj sa podlogom se takođe malo pokvario odnosno produžio.
Kao probu osjećaja na maratonskoj utrci ipak mogu ovaj trening nazvati uspješnim iako ga nebi smio često ponavljati.






To sve je manje važno, znao sam da će najveći problem biti u stopalu. Kad sam došao doma nakon tuširanja i ekspresnog nalijevanja par litara svakojakih napitaka u sebe, odjurio sam na Bunarinu. Žena je imala rođendan i otišla je sa prijateljima na kavu jer sam ja kasnio. Morao sam se iskupiti i doći što prije, a sendvič sam pojeo uz pivce na suncu terase obližnjeg restorana. Poslije toga sam morao još u šetnju ali me zglob palca tako bolio da sam pri svakom koraku cijedio u sebi kojekakve psovke i kletve, a iz glave mi nije izlazila ona pjesma ... "Bolje biti pijan nego star...". Uz put sam sreo mog kostolomca Marijana i dogovorio da me u petak malo provuče kroz ruke. Sad imam dvije brige. Prva je Marijan, a druga je taj zglob koji je usprkos ledu, kremama i masaži još uvijek skoro potpuno blokiran, crven i vruć ko krumpir iz žara. Moj pametni sat je ovaj put bio još neumoljiviji i vrijeme oporavka mi je stavio na 72 sata. Sad je još ostalo 44, a do sutrašnjeg planiranog treninga je ostalo 26 sati. Možda ću ovog puta silom prilika morati poslušati savjet umjetne inteligencije iako mi se to čini krajem svega što volim i u što vjerujem.