srijeda, 30. rujna 2015.

15 Trkačkih zakona(o treningu)

Još mnogo prije nego što sam počeo čitati knjigu Tim Noakes, "Lore of Running" naišao sam na jedan njegov članak u kojem govori o osnovnim principima treninga. Sad kad sa odmakom nakon toliko grešaka koje sam prema sebi i svom trčanju napravio gledam taj tekst mislim da bi ga svaki trener i trkač trebao nekako ispisati i ostaviti na vidljivo mjesto kao svakodnevni podsjetnik. On je u tom članku i u svojoj knjizi zapravo obnovio neke davno(1922-1935) napisane principe čiji je autor uglavnom bio Arthur Newton. Uz neke novo dodane ti principi ili zakoni bi bili sljedeći(podebljani su originalni Newton-ovi zakoni):

 1  Treniraj često, cijele godine
 2  Počni postepeno i treniraj pažljivo(nježno)
 3  Treniraj prvo duljinu, a kasnije brzinu
 4  Planovi ne smiju biti uklesani u kamen
 5  Izmjenjuj teške i lagane treninge
 6  Pokušaj ostvariti što više sa što manje treninga
 7  Ne utrkuj se na treningu
 8  Specijaliziraj se
 9  Ukomponiraj bazni trening i vrhunac
10 Nemoj se pretrenirati
11 Treniraj sa trenerom
12 Treniraj svoj um
13 Odmori prije važne utrke
14 Vodi detaljan dnevnik
15 Shvati osnovne principe treninga

Ja bi dodao ovome: "Nikad ne zaboravi sve gore navedeno"!
Od svih petnaest zakona, devet ih je napisao Newton koji je bio amater, a imajući u vidu način na koji su do tada elitni dugoprugaši i maratonci(Walter George, Alf Shrubb, Hannes Kolehmainen, Paavo Nurmi, Clarence de Mar i drugi) trenirali to su svakako bili revolucionarni zakoni i samo mogu zamisliti koja bi to zbrka bila da ih je tada stavio na Facebook ili neku drugu društvenu mrežu. Ma srušio bi se internet. Ovako, potrajalo je neko vrijeme dok nisu svi koji trebaju saznali. Kako svatko ne bi ove zakone interpretirao kao što je to uobičajena praksa kod nas ja ću pokušati malo pojasniti svaki od njih.

Htjeli ste sada, a ne ... imam posla, malo sam gladan, .... drugi put. 


utorak, 29. rujna 2015.

Ljubljana

Još tjedan dana pa bi bio na vrhuncu priprema za maraton u Ljubljani, a ja sam ovako na samom dnu i sreća da manje od 0 ne postoji. Pošto sam ja kao neki inženjer i čovjek od znanosti kako ću sad ako počnem ponovo trčati dizati kilometražu? Što god da otrčim prvi put j..te bit će beskonačno više nego to. Koliko je to u postotku? Čista zajebancija ... ne razmišljam uopće o tome imam ja plan. No zapravo jedino što cijelo vrijeme ne znam je kada. Nemam više jače upale simfize jer mogu raditi trbušnjake ali bol u unutrašnjoj strani prepone je još jaka noću, ujutro i dok se ne razgibam. Htio bi početi trčati od četvrtka sa entuzijastičnom ekipom koja radi posljednji jaki trening pred Ljubljanu. Naravno samo malo zagrijavanja i istrčavanja jer neki će raditi i "Fank's Killer Tempo" trening. Iako sam njega posebno pažljivo pripremao za sebe odlučio sam ga podijeliti sa mojim prijateljima iz kluba. Koliko se toga promijenilo od lani kad sam na stadionu bio gotovo uvijek sam ili su mi ponekad pravili društvo "Elitni Pulski Rekreativci". Tada sam radio samo "osamstotke" tj. "Yasso" trening, a sad cijelo ljeto praše intervale svih dužina i kombinacija: "piramida", ljestve, Cruise tempo, ovako, onako, svaki utorak i četvrtak drugačije. Uz onu grupicu što ja vodim dođe još pet šest naših Uljanikovaca pa gledaju što rade Maja, Dubravka, Dražen i Slaven i svi za njima. Nema veze što nekima to baš i nije pametno ali svi bi htjeli biti brzi i dobri, kako im to uzeti. Bilo je i malo žrtava kod nekih starijih ali to sam i očekivao jer je to i meni jako poznata stvar. Ne možemo mi pratiti ove mlađe, nabrijane, željne dokazivanja i sposobne da to ostvare. Onaj žar koji još tinja u nama ako ga neoprezno raspirimo zna često da nas opeče umjesto da nas ugrije. Pun stadion, gužva kao na korzu, trči se, znoji, dahće, priča i smije. Padne i pokoja pivica poslije treninga pa kako onda ne sudjelovati nema teorije. Biti će ih opet pun bus za Ljubljanu i čak 16 na maratonu. 
Želio bi otići i bodriti posebno cure i dečke koje sam savjetovao i trenirao ovih zadnjih tri četri mjeseca ali nemam hrabrosti da se odlučim. Odluku možda donese dr. Kovač kod kojeg idem u sljedeću srijedu.
Ako to ne bude kraj mogao bi otići po malo inspiracije i ohrabrenja ... ne, ne može biti kraj nema te druge varijante, nema teorije ... Ljubljana "I'll be back".

petak, 25. rujna 2015.

Moj željezni buraz

Prošla je IRONMAN-ija u Puli i strasti se pomalo stišavaju. I ovaj puta sam kao previše puta ove godine bio u publici samo kao pasivni promatrač. Nisam baš bio potpuno pasivan jer sam ponio fotoaparat i po tko zna koji put dokazao da nisam baš talentiran za fotografiranje. Uvijek neki kua zaboravim. Tako sam propustio uslikati mog buraza kad je napokon 25 minuta nakon starta prvih zaplivao. Neki lik se ko za ... u tom trenutku podigao i đabe sve to čekanje i namještanje zuma, ekspozicije ... uslikao ja nečija leđa i to van fokusa. Je..š njegovo "scusa ...". Što sam trebao, vikati preko cijele uvale buraz vraćaj se nazad da te uslikam.
Čekao sam ga na izlazu gdje sam se dokopao strateški odličnog mjesta i uslikavao tu i tamo ponekog plivača i cure iz prve pomoći koje su svakoga dočekale tapšanjem po leđima ili potezanjem patenta na odijelu. Naravno Vasu koji je izašao među prvima nisam niti skužio, a brata sam naravno opet promašio. Onda mi je kunjada javila da je izašao! Uspio sam ga uloviti u tranziciji kod bicikla i to je bilo recimo ok, pa sam izjurio iza rampe da ga slikam kad se penje na biciklu ali nisam promijenio ekspoziciju i onako ćorav nisam skužio da su sve tri fotke potpuno spržene jer je izašao na sunce ... sunce mu kalajisano. Ma ima da radi “fotoshop”. Posle toga sam po zadatku odšetao do punte gdje je bilo okretište za trčanje da kumu koji je volontirao odnesem pivo. Uz put sam htio fotkati malo bicikliste i trkače kojih je već dosta trčalo. Prvo gledam dali vidim kakvog poznatog biciklistu ali oni su onako pognuti sa kacigama i očalima svi isti. Iznenada se naglo pojavi "Ozi" na biciklu, a ja ko revolveraš opalim ali sa ostavljenim poklopcem na objektivu! Mrak fotka ... j..te koji sam ja baksuz tu ni fotošop ne pomaže. Za utjehu starom, mladog Rnjaka sam uslikao masu puta.
Tako sam đeđio na suncu preko puta željezničkog kolodvora i kontam Goran(moj buraz) je ušao kasno i mora kad tad da stigne i ja se ne mičem dok ga ne upucam. I jesam ali j... njegova brzina i moja anti brzina fokusiranja i malo ostade van fokusa ali one dvije u odlasku su kao za izložbu i uostalom vidi mu se broj 1552.
Nakon toga sam bio slobodan i rekao sebi sad pomalo, trči se tri kruga negdje ćeš nekog i uslikati. I jesam sve naše koji su trčali, žao mije samo što nisam  "Staneta"(Ivan Stanića) i još neke prijatelje, jednostavno nisam ih uspio potrefiti.
Možda bi i uslikao koju više da me svakih pet sekundi nije netko zivkao na mobitel: di si ... jeli Goran ... ma svaki put bi baš netko od poznatih prošao, a ja ćorak.
Napokon sam našao i kuma koji uopće nije bio tamo gdje je rekao da će biti pa sam se riješio bar jedne pive. Jednu sam mrknuo ja, a jednu sačuvao za brata. 
Kad je napokon doklatio sa ukočenim nogama do onih gladijatora i nagnuo se da obojici da "pet" učinilo mi se da je malo falilo da zaruje nosom po crvenom tepihu.
Poslije je rekao kako mu je problem bio podizati nogu preko ruba nogostupa jer su ga mučili grčevi u kvadricepsima. To ti je kako kaže moja baba: “nije krava naušna radit”. Tako i on nije baš spremao trčanje, a tu se na kraju mrtvi broje i ako si preživio plivanje i biciklu, a dobar si trkač onda ćeš nekako proći, inače patnja ti ne gine.
Uglavnom pošto je naša majka umirala od straha cijeli božji dan odmah sam je nazvao čim je prošao cilj ali mi se u grlu nešto stislo pa je neko vrijeme bilo halo... halo imali koga, uglavnom uspio sam nakon nekog vremena izvaliti: stigao je sve je super. J.. ga imala majka dva sina, i oba ludi ko struja.
 

ponedjeljak, 14. rujna 2015.

San čula ...

Kad nemam priču o mom trčanju mogu bar malo da gledam i slušam što se zbiva i kao šjora Špija da komentiram ... san čula .. da je Marija Vrajić treća u svitu na “stotki”. Oni koji su pomislili na sto metara nisu stvarno za naše(dugoprugaško) društvo. 
Sto kilometara kao od Pule do Rijeke po staroj cesti! I gledam ti ja vijesti jedne druge, kua ... niš, kao da se nije desilo. Dobro je napisao na Face-u Paliska uspoređujući one polupismene preplaćene što guraju napuhanu kožu, a u slobodno vrijeme je natežu(čast izuzetcima) njih su puni đornali i žurnali. Za internet da i ne pričam, tko je kome i s kim pas m...  vlakovođu! Otvorim Glas ... četiri, pet punih stranica od Pulske Istre do zadnjeg sela koje ima livadu sa dvije branke!
Svi drugi sportaši koji više nego što to običan čovjek uopće može zamisliti žrtvuju svoje vrijeme često i novac, a ponekad nažalost i zdravlje, žele samo mrvu zahvalnosti što su pokazali ovom turobnom svijetu u kojem živimo kakav treba biti čovjek. 

Njih cijene samo njihovi supatnici čiji dosezi nisu možda tako veliki ali napori često jesu. Da, Marija je jedna potpuno obična žena jer da nije nebi recimo dolazila na tamo na neku utrku na primjer u Rovinj gdje sam je prvi put susreo na mojoj prvoj utrci. Tamo se sasvim normalno družila sa običnim trkačima rekreativcima, mojim sada već prijateljem Stanićem i svakim tko je malo dulje na takvim utrkama. Pomislite da je obična jer da nije ne bi bila sa nama već negdje što ja znam ... a ona treća u svijetu i prva hrvatska medalja u trčanju na svjetskom prvenstvu. Bio bi vjerojatno mrzovoljan zbog tog mediskog bojkota ali subota je donijela dvije utrke u Puli i okolici, a na jednoj sam i ja bio da sa radošću vratim jedan ne tako stari dug i opet glumim fotografa.
Prvo je u jutro bila utrka u Vodnjanu na 5 km što ipak mislim da je trebalo izbjeći i dogovoriti nekako drugačije, a popodne prva X10 u Puli.
Ja kažem uvijek oni najbolji(iako možda nisu baš uvijek prvi) su razbili obije utrke.
Moj prijatelj Ivan Stanić i to dva puta ... čak tri puta na postolju. U Vodnjanu i u Puli dva puta(treći i prvi u kategoriji)! Baš si je zaslužio one bočice vina. Malo me štreckalo oko srca jer sam lako mogao i ja biti pored njega u kategoriji, a i zbog našeg dogovora da možda okušamo sljedeće godine kako je trčati ulicama Kapetown-a. 

Je mogao sam biti ali da baba ima k.. ne bi bila baba. Uglavnom bilo je zanimljivo i opet se umešal jedan "hudič" iz slovenije da našem drugom Ivanu(Rnjaku) oduzme slast prvog mjesta. No mladić je to stvarno zaslužio jer je fantastično krenuo i držao jako dobar tempo bez ikakve milosti do kraja.
Čujem da ide u nedjelju na IRONMAN 70.3 u Puli, neka mu je sa srećom. Ivanu za utjehu: razbi u IRONMAN štafeti na polu maratonu ispod 1:20 i u Ljubljani nećeš imati problem ići ispod 2:50, znam da to možeš. Uglavnom došao sam najviše gledati i navijati za moju prijateljicu "Oli" u njenom prvijencu i to odmah na 10 kilometara. 

Nisam držao transparent kao ona meni u Ljubljani(Ivo Care 2:59:59) ali njena želja je bila samo da istrči i to je učinila u velikom stilu. Za nekoga tko prije 6 mjeseci nije mogao potrčati niti 100 m to je vau.... Ja sebi još dugujem jer nisam ispunio onaj drugi j..ni san, a možda niti neću i bez obzira na to nisam niti malo tužan. Okružen sam ljudima koji se trude,  uspijevaju ili ponekad kiksaju ali zato ne prestaju sanjati i pokušavati pa i mene drži takav isti zanos. Ma j..š nogomet. 

utorak, 8. rujna 2015.

Udahni me nježno

Svi koji trče utrku, a ne foliraju se kao tamo neki ponekad se bore za dah. Kao da je zrak postao gust i ne prolazi, a ošit u grču bezuspješno pokušava ubrzati disanje. Možda vas prvo izdaju  noge?
I jedno i drugo manje više ima isti uzrok. Vašim mišićima nedostaje kisika. Pa krenimo malo od osnova.
Svi znamo da je O2 tvar koja nam je najpotrebnija i bez koje ne možemo preživjeti niti vrlo kratko vrijeme. Ok rekord u zadržavanju daha je sad već pomaknut iznad 10 minuta ali uz posebne pripreme i uvijete. Te pripreme se sastoje od potpunog opuštanja svih mišića uz prethodnu inhalaciju čistog kisika. Znači tim atletama kisik troši uglavnom mozak i nešto malo unutrašnji organi te srce koje ipak tika-taka par desetaka otkucaja u minuti. Zanimljivo mi je bilo saznanje kad sam i sam vježbao zadržavanje daha da je veliki potrošač kisika mišić jezika te je njega posebno važno opustiti.
To ženama sigurno nije lako, a bogami niti meni ... mora da imam neku žensku crtu bar po tom pitanju. No šalu na stranu najveći potrošači kisika su naši mišići, a zašto je to tako već
smo objasnili u prethodnom blogu o mitohondrijima.
Već su davno ljudi znali da sa povećanjem aktivnosti ili u našem slučaju povećanjem brzine trčanja potreba za kisikom raste i time se ubrzava i disanje.
Prvi istraživači odnosa utroška kisika i performansi trkača su bili nobelovci A.V.Hill i H.Lupton(1923.g.) no oni su pretpostavljali da utrošak kisika raste eksponencijalno sa intenzitetom aktivnosti te da svi ljudi imaju isti maksimalni utrošak kisika od 4 [l/min]. Stvarna laboratorijska mjerenja utroška kisika pri promjeni brzine trčanja(H.Longstreet, Taylor & co 1955.g.) ustanovila su da on raste linearno.
Osim toga ustanovljeno je da taj porast nije isti za sve testirane trkače te da kod nekih trkača dosegne određeni "plato"(prestaje rasti), a oni su još sposobni ubrzavati. Kod većine trkača dolazi do zamora prije dosezanja platoa. Zavrzlame koje su uslijedile u pokušaju interpretacije ovakvih rezultata otvorile su cijeli niz pitanja na koje je odgovor trebao dati "Kardiovaskularni(aerobni)/anaerobni model. On ipak točno ukazuje da:

1. Utrošak kisika stvarno doseže maksimum nešto prije nego što trkač zbog   

    zamora ne može više ubrzavati. Objašnjenje platoa je u dodatnom
    aktiviranju mišića sa sposobnošću kontrakcije iz anaerobnih izvora odnosno
    bez prisustva kisika(Brzi mišići Tip II).

2. Brži trkači su oni koji imaju veću sposobnost uzimanja i korištenja(potrošnje)

    kisika. Znači elitni trkači moraju imati veliki VO2max.

3. Ograničenja u izvedbi trkača su dakle u dostavi i korištenju kisika.

4. Sve što pridonosi-olakšava dostavu kisika ili povećava njegovo korištenje 

    automatski će popraviti performanse trkača.

Tadašnji istraživači nisu mogli odgonetnuti zbog čega neki trkači koji evidentno nisu dosegnuli plato u korištenju kisika više ne mogu nastaviti ubrzavati. To je kao da automobil ima još goriva ali je svejedno stao. Pretpostavka je bila da neki biokemijski procesi(pojava laktata) uzrokuju zamor mišića. Postojanje platoa sa druge strane su objašnjavali ograničenim kardio-vaskularnim izlazom odnosno smanjenom sposobnošću srca i krvožilnog sustava da dostavi dovoljnu količinu kisika zbog čega se u njima povećava korištenje anareobnih izvora energije. No nakon nekog vremena i to dovodi do akumuliranja anaerobnih nuz proizvoda(laktata) i u konačnici do zamora mišića.
Zbog svega toga i sami autori su ovaj model smatrali pogrešnim ali on je ipak u dobroj mjeri predviđao fizičke performanse trkača i zbog toga se još uvijek uz određene dopune koristi.
Centralna figura ovog modela je dakle ono što se u literaturi zove VO2max, najveći(maksimalni) utrošak kisika po kilogramu težine trkača u jednoj minuti.
Među najvećim ikada izmjerenim vrijednostima je VO2max poznatog dugoprugaša Dave Bedford(85,0 ml/kgmin) isto kao i poznati “Cross country” trkač John Ngugi. Čuveni Sebastian Coe je imao "samo" 77,0, a zanimljivo je i da je svjetski rekorder u maratonu iz 1969(2:08:34) Derek Clayton imao "mizernih" 69,7, no ipak je bio mnogo brži od recimo jednog solidnog maratonca(Gary Tuttle) koji je trčao 2:17:00, a imao VO2max čak 82,7!
Već iz ovoga je očigledno da mjera VO2max ne objašnjava baš potpuno razlike u performansama trkača.
Dio krivice su u nedostatku teoretskih modela i laboratorijskih potvrda pripisali nečemu što su nazvali "Ekonomija trčanja" no o tome jednom drugom prilikom.
Faktori koji utječu na VO2max su mnogi ali kako mene jedna stvar najviše "svrbi" krenuti ću od nje. To su godine ... ona pjesma kaže: "godine nisu važne ... ma kua nisu, najvažnije su.

Godine
Dugogodišnje znanstvene studije su potvrdile da neaktivnim ljudima VO2max opada oko 9% sa svakom dekadom nakon 25-te godine života! Postoje dokazi mada nisu potvrđeni u baš svim studijama da se intenzivnim vježbanjem taj pad može zadržati u granicama od oko 5% po dekadi.
Uzrok smanjenju je gubitak mišićne mase, slabljenje srčanog mišića te smanjenje elastičnosti i prohodnosti krvožilnog sustava(cijevi su nam ruzinave). To uzrokuje smanjenu dostavu kisika do mišića. Smanjenje mišićne mase poglavito brzih mišića(Tip IIa), smanjuje korištenje kisika što također uzrokuje smanjenje VO2max.        

Pokušao sam se malo poigrati sa kalkulacijom koliki je bio moj VO2max kad sam bio mlad. Prvo bi trebao znati današnju vrijednost ali obzirom da ona nije nikad mjerena može se pokušati procijeniti iako to uglavnom nije točno! Postoji masa formula po raznim parametrima ali  jednostavnije je koristiti neke gotove kalkulatore prema rezultatima utrka. Ja san koristio BrianMac kalkulator i za nekoliko najboljih trka(5-21 km) dobivam VO2max nešto manji od 52(51,7). Ako uzmem u obzir najgoru varijantu po kojoj nisam bio uopće aktivan(-9% po dekadi) to bi otprilike bilo:

Broj godina neaktivnosti:

25-60 = 35 ili 3,5 dekade 


Zapravo zadnjih 5 g ipak malo trčkaram pa bi realnije bilo 3 dekade znači:

VO2max60 = VO2max25 - (3x0,09)VO2max25

VO2max25 = VO2max60/0,73 = 52/0,73 = 71

Otprilike nešto što bi odgovaralo donjoj granici elitnih trkača i za čudo malo bolje od Dereka Claytona(69,7) koji je išao maraton 2:08! Predobro da bi bilo istinito, uvedimo još malo pretpostavki obzirom da sam ipak bio malo aktivniji nego većina prosječnih neaktivnih ljudi. Bavio sam se rekreativno ronjenjem na dah(podvodni ribolov), ponekad planinario i uglavnom jedan dobar dio sam bio ipak malo aktivan iako nisam trčao. Recimo da sam gubio nešto između(-7%) to onda ipak izađe oko 65 ... valjda dovoljno za lokalnu facu!
Na kraju krajeva koliko god taj pokazatelj ukazuje na potencijal trkača on ipak nije presudan za rezultat. Svakako trebate znati da ukoliko dugo trčite i trenirate, a prošli
ste 25 godina, više nećete bitno povećati vaš VO2max. No treninge koji služe za povećanje VO2max(intervali) trebate i dalje koristiti kako bi usporili njegovo neminovno smanjivanje.
Nemojte pogrešno shvatiti da VO2max pada jer postajete sa godinama ekonomičniji pa manje trošite kisika, nipošto problem je u dostavi i potrošnji. Eto tako po malo postajemo sve sporiji(kao Bepo) ali bitno je da se kotrljamo.

Sex(ops. ... što mi je, mislim na spol)
Ukratko u prosjeku žene imaju nešto niži VO2max, ali to neke od njih ne sprečava da nas obriju na utrci ... zar ne.

Trening
Gotovo svaka vrsta treninga na neki način povećava VO2max. Bilo da se radi o povećanju utroška na račun povećanja broja mitohondrija i aerobne sposobnosti mišića(dugo sporo trčanje) ili se povećava dostavna strana, treniranjem srčanog mišića da bude jači i općenito  povećanjem sposobnosti srca da pumpa veći volumen krvi. Efikasan trening za povećanje VO2max je stoga Intervalni trening, pri kojem se kardio-vaskularni sustav dovodi pod stres(90-95% maksimalnih otkucaja) što u konačnici dovodi do adaptacije. Takvi treninzi su intenzivni i treba ih raditi pažljivo i pravilno. Međutim trening VO2max vrlo brzo dovodi do platoa i u izuzetnim slučajevima se može povećati kroz duži period i do 15% ali obično se radi o ciklusima koji traju 4-6 tjedna gdje se može očekivati porast od 3-6%. Dulji ciklusi nisu poželjni zbog mogućnost ozljeda i pretreniranosti, a ionako se već dosegnuti plato neće povećati. Za mlade trkače ciklusi trebaju biti sa dužim ponavljanjem(jednom do dva puta godišnje) dok je starijim tkačima preporučljivo raditi češće ali kraće cikluse jer će oni relativno brzo dosegnuti plato.

Nisam spomenuo još jedan važan dio dostavnog sustava kisika. To su pluća. Deficit u dostavi koji u konačnici može rezultirati usporavanjem može nastati i zbog nedostatne razmjene kisika-ugljičnog dioksida u samim plućima. Uzrok može biti smanjeni kapacitet, i nepravilno disanje(plitko). Na kapacitet osim genetskih predispozicija svakako negativno utječe i pušenje ili bronhijalne alergije(astma). Kod dugoprugaša to je manje izraženo nego kod trkača koji trče na gornjoj granici VO2max(1500-5000 m). Vježbe disanja pogotovo joga povećavaju kapacitet pluća čak i ako nismo više tako mladi.
Ostao sam bez daha i neću više o tome. Nadam se da sad disanje više ne uzimate zdravo za gotovo.

 

Zašto?

Dugo nisam ništa napisao, a zadnji post sam maknuo, ne zato što je izazvao mnogo polemike već zbog zamolbe nekih prijatelja i mira u trkačkoj kući.
Začudo nije bilo nijednog komentara upućenog meni ali se post našao na društvenim mrežama pa je i broj posjeta bio priličan. Tamo je bilo komentara od podrške do izjave: "čemu tolika buka oko .. tko voli nek izvoli", a to bi možda bilo neslaganje sa mojim stavovima ili ... zapravo neznam. Nisam navikao na polemike tipa "Facebook" zato i nemam profil ja volim razgovarati sa ljudima ili prenositi on što znam, volim ili osjećam bez ikakve obaveze. 
Zbog toga pokušati ću biti podalje od politike.
Nije vrag da trkače više zanima kako bi rekao neka vrsta politike nego trčanje? 
Nemojte misliti da sam promjenio mišljenje i ako želite mogu post vratiti iako ne vidim svrhu. Biti će još prilika. Umjesto toga u ovih ponovo "apstinentskih" tjedan dana napisao sam jedan malo stručniji post koji ću staviti kasnije.
Kad bi bar mene mogao netko savjetovati, a da to ne platim masno!