Kad nemam priču o mom trčanju mogu bar malo da gledam i slušam što se zbiva i kao šjora Špija da komentiram ... san čula .. da je Marija Vrajić treća u svitu na “stotki”. Oni koji su pomislili na sto metara nisu stvarno za naše(dugoprugaško) društvo.
Sto kilometara kao od Pule do Rijeke po staroj cesti! I gledam ti ja vijesti jedne druge, kua ... niš, kao da se nije desilo. Dobro je napisao na Face-u Paliska uspoređujući one polupismene preplaćene što guraju napuhanu kožu, a u slobodno vrijeme je natežu(čast izuzetcima) njih su puni đornali i žurnali. Za internet da i ne pričam, tko je kome i s kim pas m... vlakovođu! Otvorim Glas ... četiri, pet punih stranica od Pulske Istre do zadnjeg sela koje ima livadu sa dvije branke!
Svi drugi sportaši koji više nego što to običan čovjek uopće može zamisliti žrtvuju svoje vrijeme često i novac, a ponekad nažalost i zdravlje, žele samo mrvu zahvalnosti što su pokazali ovom turobnom svijetu u kojem živimo kakav treba biti čovjek.
Njih cijene samo njihovi supatnici čiji dosezi nisu možda tako veliki ali napori često jesu. Da, Marija je jedna potpuno obična žena jer da nije nebi recimo dolazila na tamo na neku utrku na primjer u Rovinj gdje sam je prvi put susreo na mojoj prvoj utrci. Tamo se sasvim normalno družila sa običnim trkačima rekreativcima, mojim sada već prijateljem Stanićem i svakim tko je malo dulje na takvim utrkama. Pomislite da je obična jer da nije ne bi bila sa nama već negdje što ja znam ... a ona treća u svijetu i prva hrvatska medalja u trčanju na svjetskom prvenstvu. Bio bi vjerojatno mrzovoljan zbog tog mediskog bojkota ali subota je donijela dvije utrke u Puli i okolici, a na jednoj sam i ja bio da sa radošću vratim jedan ne tako stari dug i opet glumim fotografa.
Prvo je u jutro bila utrka u Vodnjanu na 5 km što ipak mislim da je trebalo izbjeći i dogovoriti nekako drugačije, a popodne prva X10 u Puli.
Ja kažem uvijek oni najbolji(iako možda nisu baš uvijek prvi) su razbili obije utrke.
Moj prijatelj Ivan Stanić i to dva puta ... čak tri puta na postolju. U Vodnjanu i u Puli dva puta(treći i prvi u kategoriji)! Baš si je zaslužio one bočice vina. Malo me štreckalo oko srca jer sam lako mogao i ja biti pored njega u kategoriji, a i zbog našeg dogovora da možda okušamo sljedeće godine kako je trčati ulicama Kapetown-a.
Je mogao sam biti ali da baba ima k.. ne bi bila baba. Uglavnom bilo je zanimljivo i opet se umešal jedan "hudič" iz slovenije da našem drugom Ivanu(Rnjaku) oduzme slast prvog mjesta. No mladić je to stvarno zaslužio jer je fantastično krenuo i držao jako dobar tempo bez ikakve milosti do kraja.
Čujem da ide u nedjelju na IRONMAN 70.3 u Puli, neka mu je sa srećom. Ivanu za utjehu: razbi u IRONMAN štafeti na polu maratonu ispod 1:20 i u Ljubljani nećeš imati problem ići ispod 2:50, znam da to možeš. Uglavnom došao sam najviše gledati i navijati za moju prijateljicu "Oli" u njenom prvijencu i to odmah na 10 kilometara.
Nisam držao transparent kao ona meni u Ljubljani(Ivo Care 2:59:59) ali njena želja je bila samo da istrči i to je učinila u velikom stilu. Za nekoga tko prije 6 mjeseci nije mogao potrčati niti 100 m to je vau.... Ja sebi još dugujem jer nisam ispunio onaj drugi j..ni san, a možda niti neću i bez obzira na to nisam niti malo tužan. Okružen sam ljudima koji se trude, uspijevaju ili ponekad kiksaju ali zato ne prestaju sanjati i pokušavati pa i mene drži takav isti zanos. Ma j..š nogomet.
Nema komentara:
Objavi komentar