Prošla je IRONMAN-ija u Puli i strasti se pomalo stišavaju. I ovaj puta sam
kao previše puta ove godine bio u publici samo kao pasivni promatrač. Nisam baš
bio potpuno pasivan jer sam ponio fotoaparat i po tko zna koji put dokazao da
nisam baš talentiran za fotografiranje. Uvijek neki kua zaboravim. Tako sam
propustio uslikati mog buraza kad je napokon 25 minuta nakon starta prvih
zaplivao. Neki lik se ko za ... u tom trenutku podigao i đabe sve to čekanje i
namještanje zuma, ekspozicije ... uslikao ja nečija leđa i to van fokusa. Je..š
njegovo "scusa ...". Što sam trebao, vikati preko cijele uvale buraz vraćaj se
nazad da te uslikam.
Čekao sam ga na izlazu gdje sam se dokopao strateški odličnog mjesta i
uslikavao tu i tamo ponekog plivača i cure iz prve pomoći koje su svakoga
dočekale tapšanjem po leđima ili potezanjem patenta na odijelu. Naravno Vasu
koji je izašao među prvima nisam niti skužio, a brata sam naravno opet promašio. Onda mi je kunjada javila da je izašao! Uspio sam ga uloviti u
tranziciji kod bicikla i to je bilo recimo ok, pa sam izjurio iza rampe da ga
slikam kad se penje na biciklu ali nisam promijenio ekspoziciju i onako ćorav
nisam skužio da su sve tri fotke potpuno spržene jer je izašao na sunce ...
sunce mu kalajisano. Ma ima da radi “fotoshop”. Posle toga sam po zadatku
odšetao do punte gdje je bilo okretište za trčanje da kumu koji je volontirao
odnesem pivo. Uz put sam htio fotkati malo bicikliste i trkače kojih je već
dosta trčalo. Prvo gledam dali vidim kakvog poznatog biciklistu ali oni su onako
pognuti sa kacigama i očalima svi isti. Iznenada se naglo pojavi "Ozi" na
biciklu, a ja ko revolveraš opalim ali sa ostavljenim poklopcem na objektivu!
Mrak fotka ... j..te koji sam ja baksuz tu ni fotošop ne pomaže. Za utjehu
starom, mladog Rnjaka sam uslikao masu puta.
Tako sam đeđio na suncu preko puta željezničkog kolodvora i kontam
Goran(moj buraz) je ušao kasno i mora kad tad da stigne i ja se ne mičem dok ga
ne upucam. I jesam ali j... njegova brzina i moja anti brzina fokusiranja i malo
ostade van fokusa ali one dvije u odlasku su kao za izložbu i uostalom vidi mu
se broj 1552.
Nakon toga sam bio slobodan i rekao sebi sad pomalo, trči se tri kruga
negdje ćeš nekog i uslikati. I jesam sve naše koji su trčali, žao mije samo što nisam
"Staneta"(Ivan Stanića) i još neke prijatelje, jednostavno nisam ih uspio
potrefiti.
Možda bi i uslikao koju više da me svakih pet sekundi nije netko zivkao na
mobitel: di si ... jeli Goran ... ma svaki put bi baš netko od poznatih prošao,
a ja ćorak.
Napokon sam našao i kuma koji uopće nije bio tamo gdje je rekao da će biti
pa sam se riješio bar jedne pive. Jednu sam mrknuo ja, a jednu sačuvao za brata.
Kad je napokon doklatio sa ukočenim nogama do onih gladijatora i nagnuo se
da obojici da "pet" učinilo mi se da je malo falilo da zaruje nosom po crvenom
tepihu.
Poslije je rekao kako mu je problem bio podizati nogu preko ruba nogostupa
jer su ga mučili grčevi u kvadricepsima. To ti je kako kaže moja baba: “nije
krava naušna radit”. Tako i on nije baš spremao trčanje, a tu se na kraju mrtvi
broje i ako si preživio plivanje i biciklu, a dobar si trkač onda ćeš nekako
proći, inače patnja ti ne gine.
Uglavnom pošto je naša majka umirala od straha cijeli božji dan odmah sam
je nazvao čim je prošao cilj ali mi se u grlu nešto stislo pa je neko vrijeme
bilo halo... halo imali koga, uglavnom uspio sam nakon nekog vremena izvaliti:
stigao je sve je super. J.. ga imala majka dva sina, i oba ludi ko struja.
Nema komentara:
Objavi komentar