Moja pokojna baba je znala govoriti kako besposlen pop i praščiće krsti. Čini mi se to nekako poznato ovih dana. Malo sam usporen, uspavan i operiran od elana. Kažu da je to ono doba godine kad ljudi zbog nastupa klimatoloških promjena padaju u depru. Dokazana je povezanost dnevne količine svjetla sa psihičkim zdravljem ali naši stari su tome znali doskočiti pojačanim unosom raznih stimulansa za ostala osjetila, pa to nije poprimalo značajke neke veće epidemije. Vrijeme je fešti ali meni su nekako draže one na suncu i zraku.
Oni kojima ni stimulansi ne pomažu posežu za šoping kompenzacijama ili se inate prirodi tvrdeći kako uživaju u "blagodatima" zime. Neka ih, svaka budala ima svoje zadovoljstvo. Ja sam svoju kupovinu za ovu godinu obavio davno prije crnog petka i sad mogu u šoping hibernaciju do proljeća. Od februara ili ti veljače(odnosno kako je istrijani koji su u svemu malo ... zovu sičan) kupio sam ove godine čak 4 para tenisica. Doduše pretrčao sam već skoro "tri miljara" kilometara, a do konca ove godine će biti i preko toga. To je čak za trećinu više nego bilo koje godine prije toga. Zanimljivo, najviše do sada je bilo 2152 km i to prve 2014 godine. Kako mi neke tenisice traju i više od 2000 km, znači da cijele sljedeće godine nemam potrebu niti gledati tenisice. Do sada sam u 5 godina kupio 13 pari, a trenutno imam 7 aktivnih.
U tom razdoblju sam pretrčao skoro jedanaest hiljada kilometara znači gotovo 1000 km po paru tenisica.
Kako čisto sumnjam da ću u budućnosti trčati nešto više ne moram u dućan bar godinu dana. To je moj sitni doprinos borbi protiv konzumizma i jedino bi bosonogo trčanje moglo još malo popraviti taj izuzetni napor. Ili da čekam da mi se na tenisicama naprave rupe na đonu pa da ih zatvaram kartonskim ulošcima kao što sam to nekad radio na mojim starim Borovo tenisicama. Eto čime se bavim kad ne radim ništa, ne pišem više za novine, ne treniram nikoga, na web stranice stavljam reciklirane članke iz istih novina, a kad je moj trening u pitanju, samo ponavljam stare već prožvakane. Oni me ove godine nisu maknuli niti za milimetar naprijed ali zato jesu malo nazad. Ili je to tek normalan slijed stvari kad se nađeš na nizbrdici.
ponedjeljak, 26. studenoga 2018.
utorak, 20. studenoga 2018.
B(u)rrrr(a)
Dok sam se okrenuo evo prošao je još jedan tjedan. Nemam pojma što je razlog takvom ubrzanju. Kao da se vrijeme trudi da mi poruči da nema čekanja i odugovlačenja. Stvari moram početi riješavati brzo ili će iza mene ostati cijelo brdo neostvarenih snova i želja. Tjedan je započeo sa hladnjikavim vremenom i kako se bližio kraju temperatura je skliznula ispod 10 C i to sa burom koja mi se već danima zavlači u kosti. Da spriječim daljnji pad forme odmah na početku tjedna sam odlučio malo razdrmati učmalost prošlotjednog treninga kojeg mogu usporediti samo sa trčanjem po jajima. Odlučio sam da razbijem poneko i napravim kajganu, odnosno otrčim bar malo tempo trčanja. Ništa spektakularno klasični LT tempo u dionicama od kilometra sa 200 m laganog trčanja između. Ono što onaj trener koji nije whiskey ali se isto tako zove naziva "cruise"(krstareći) intervalima.
Dražen me pratio do predzadnjeg intervala, a onda se pridružio ekipi okupljenoj oko pive i kolača koje nakon Ljubljane stalno netko zbog nečega donosi. Još ja nisam slavio i častio za prvo mjesto u kategoriji. Možda bi trebao ili to nije neka vijest i još uvijek smatram da sam podbacio. Neki se samo pojave kad je takav event. Još je i bio najavljen svim članovima kluba preko e-maila. Taj dan je sve izgledalo u redu jer mi malo sporije trčanje nije provociralo ništa od onih maratonom oštećenih dijelova. U srijedu me opet pogodio neplanirani događaj zbog kojeg sam morao pauzirati, a u četvrtak sam ponovo otišao na stadion. Iako sam htio trčati fartlek i odlučio sam se za onu verziju Hudson-a(Brad Hudson). To dođe nešto slično "piramidi" ali sa kraćim dionicama. Umjesto vremenskih intervala trčanja koje nisam htio koristiti zbog mraka i njime uzrokovanog problema sa vidom trčao sam približno preračunate dužinske intervale. Prvo dulje zagrijavanje sa zadnjim krugom malo življe. Zatim 200 m sprint sa 150 m lagano, 400 brzo sa 200 m lagano, 600 m brzo sa 400 m lagano pa 800 m tempo sa 600 lagano i ponovo 600/400, 400/200, 200 m. Mada sprint ne trebao biti pravi sprint već više tempo utrke na 1500 m, zadnjih 200 m kao da je u mene ušao neki šejtan. Dopustio sam si luksuz ili baksuz da razvučem korak i do 1,5 m(prosjek 1,4) uz kadencu singerice od 208(max 214 koraka). Vertikalna oscilacija se drastično smanjila sa preko 11 na samo 9 cm, a vrijeme dodira sa tlom palo sa 230 na 180 ms(minimalno 164 ms).
Možda sam već bio prilično zagrijan iako je bilo prohladno ali već pri kraju sam znao da je izvjesno da neki dio već otpada samo ja to još ne vidim bolje reći ne osjećam.
To je bilo kao kad sam sa svojom starom bubom davne 1982 godine išao u Berlin. Na autocesti Razdrto-Lubljana zavrnuo sam je na 110 km/h i čuo neki zvuk lomljave stakla. Koji kua? Nisam imao vanjski retrovizor između ostalih sitnica kao što je branik i brisači, a u unutarnjem nisam vidio ništa iza sebe. Žena se okrene i veli: "nemam pojma nešto okruglo se kotrlja po cesti". Kad sam stao žarulja i limeno ogledalo prednjeg fara je tužno visilo na žicama, a okruglog okvira kojeg je vidjela moja žena i stakla koje sam čuo ja nije bilo nigdje. Srećom pametni švabe su znali još 71 godine kad je bila napravljena moja buba da će vlasnici u budućnosti trebati koristiti far od Golfa pa sam u Mariboru kupio jedan, montirao ga i samo mi je nedostajao okvir koji je ipak običan ukras. Na bubi je slično kao i meni često nešto otpadalo ali je uporno vozila i nikad nisam zvao niti trebao vučnu službu.
U petak sam se dvoumio dali da idem na posao biciklom kao cijeli tjedan, da trčim i nadoknadim izgubljenu srijedu ili odmaram jer me ujutro malo cimalo u kuku i išijasu. Naravno odabrao sam onu u tom trenutku lošiju soluciju da trčim i gotovo požalio. Bura je derala sve u šesnajest i mada sam prvi put obukao duge gege i duge rukave nije mi mnogo pomoglo. Dotrčao sam do posla ukočen, još se više ukočio sjedeći i tako nastavio i u povratku.
U subotu sam otišao trčati na Drenovicu, a bura se još malo razmahala preko noći. Nabio sam duplu majicu i duple gege, kratke i duge preko njih. Prema kur..vom Marfiju na kraju nije baš bilo tako hladno iako je bilo ispod 10 C. Odradio sam jednu uvodnu dužinicu nešto više od 18 km po brdovitom i grbavom terenu Drenovice ali bez imalo želje za većim opterećenjem tako da je prosjek pulsa tek za jedan prešao granicu oporavka. Nije možda to bio nedostatak želje već demotivacija zbog ponovnog prisustva bolova u kuku i preponama pogotovo kad sam trčao nizbrdo. Zbog toga mi je prosjek trčanja ostao relativno spor mada ne bitno u odnosu na prošli tjedan kad sam trčao samo 15 km. U nedjelju sam pod dojmom svih tih problema i sjećanja na bolove u kuku i izgubljenu 2015 godinu izbjegavao samu pomisao na trčanje. Ponio sam ručnik, kapu i očale za plivanje te otišao sa burazom i ženom đir uz more. Kod Gortanove uvale vidim lika sa srebrnom kapom kako pliva od "Mornara" prema "Gortanovoj". Lijepo pliva ali bog te vidio nema odijelo. Malo prije "Mornara" okrećemo jer nam počinje previše puhati u glavu. Vraćamo se u "Gortanovu" nakon možda 20-min eto njega. Pliva opet prema "Goratanovoj" ali od "Valkana". Taj nije normalan čak ako je i skandinavac. Još je i u Gortanovoj bilo nešto kupača pa sam bio gotovo siguran da ću se i ja negdje uvaliti u more. No dok smo napravili đir do Stoje, sve se ohladilo, a ja naročito tako da smo sa nekim prijateljima radije sjeli u "Šumi more" na kafu, a mi trkači(ja i moja prijateljica Oli) naravno na pivo. Bez obzira što je bilo sunčano i zavjetrina ja sam se smrzao i bez kupanja. Tako sam i ostao smrznut cijeli dan dok se navečer nisam sjetio da je jedini način da se odmrznem taj da odem trčati. Bolje da me nešto boli i štreca nego da se smrzavam još i cijelu noć. Umjesto pet, šest odvalio sam deset kilometara u malo življem tempu i mada me oni bolovi nisu prošli bar dok sam trčao nije me boljelo nešto naročito. Još samo da uspijem doći u stadij da trčim premanentno nema zime i nema više b(u)rr... e, eh da je babi k...
Dražen me pratio do predzadnjeg intervala, a onda se pridružio ekipi okupljenoj oko pive i kolača koje nakon Ljubljane stalno netko zbog nečega donosi. Još ja nisam slavio i častio za prvo mjesto u kategoriji. Možda bi trebao ili to nije neka vijest i još uvijek smatram da sam podbacio. Neki se samo pojave kad je takav event. Još je i bio najavljen svim članovima kluba preko e-maila. Taj dan je sve izgledalo u redu jer mi malo sporije trčanje nije provociralo ništa od onih maratonom oštećenih dijelova. U srijedu me opet pogodio neplanirani događaj zbog kojeg sam morao pauzirati, a u četvrtak sam ponovo otišao na stadion. Iako sam htio trčati fartlek i odlučio sam se za onu verziju Hudson-a(Brad Hudson). To dođe nešto slično "piramidi" ali sa kraćim dionicama. Umjesto vremenskih intervala trčanja koje nisam htio koristiti zbog mraka i njime uzrokovanog problema sa vidom trčao sam približno preračunate dužinske intervale. Prvo dulje zagrijavanje sa zadnjim krugom malo življe. Zatim 200 m sprint sa 150 m lagano, 400 brzo sa 200 m lagano, 600 m brzo sa 400 m lagano pa 800 m tempo sa 600 lagano i ponovo 600/400, 400/200, 200 m. Mada sprint ne trebao biti pravi sprint već više tempo utrke na 1500 m, zadnjih 200 m kao da je u mene ušao neki šejtan. Dopustio sam si luksuz ili baksuz da razvučem korak i do 1,5 m(prosjek 1,4) uz kadencu singerice od 208(max 214 koraka). Vertikalna oscilacija se drastično smanjila sa preko 11 na samo 9 cm, a vrijeme dodira sa tlom palo sa 230 na 180 ms(minimalno 164 ms).
Možda sam već bio prilično zagrijan iako je bilo prohladno ali već pri kraju sam znao da je izvjesno da neki dio već otpada samo ja to još ne vidim bolje reći ne osjećam.
To je bilo kao kad sam sa svojom starom bubom davne 1982 godine išao u Berlin. Na autocesti Razdrto-Lubljana zavrnuo sam je na 110 km/h i čuo neki zvuk lomljave stakla. Koji kua? Nisam imao vanjski retrovizor između ostalih sitnica kao što je branik i brisači, a u unutarnjem nisam vidio ništa iza sebe. Žena se okrene i veli: "nemam pojma nešto okruglo se kotrlja po cesti". Kad sam stao žarulja i limeno ogledalo prednjeg fara je tužno visilo na žicama, a okruglog okvira kojeg je vidjela moja žena i stakla koje sam čuo ja nije bilo nigdje. Srećom pametni švabe su znali još 71 godine kad je bila napravljena moja buba da će vlasnici u budućnosti trebati koristiti far od Golfa pa sam u Mariboru kupio jedan, montirao ga i samo mi je nedostajao okvir koji je ipak običan ukras. Na bubi je slično kao i meni često nešto otpadalo ali je uporno vozila i nikad nisam zvao niti trebao vučnu službu.
U petak sam se dvoumio dali da idem na posao biciklom kao cijeli tjedan, da trčim i nadoknadim izgubljenu srijedu ili odmaram jer me ujutro malo cimalo u kuku i išijasu. Naravno odabrao sam onu u tom trenutku lošiju soluciju da trčim i gotovo požalio. Bura je derala sve u šesnajest i mada sam prvi put obukao duge gege i duge rukave nije mi mnogo pomoglo. Dotrčao sam do posla ukočen, još se više ukočio sjedeći i tako nastavio i u povratku.
U subotu sam otišao trčati na Drenovicu, a bura se još malo razmahala preko noći. Nabio sam duplu majicu i duple gege, kratke i duge preko njih. Prema kur..vom Marfiju na kraju nije baš bilo tako hladno iako je bilo ispod 10 C. Odradio sam jednu uvodnu dužinicu nešto više od 18 km po brdovitom i grbavom terenu Drenovice ali bez imalo želje za većim opterećenjem tako da je prosjek pulsa tek za jedan prešao granicu oporavka. Nije možda to bio nedostatak želje već demotivacija zbog ponovnog prisustva bolova u kuku i preponama pogotovo kad sam trčao nizbrdo. Zbog toga mi je prosjek trčanja ostao relativno spor mada ne bitno u odnosu na prošli tjedan kad sam trčao samo 15 km. U nedjelju sam pod dojmom svih tih problema i sjećanja na bolove u kuku i izgubljenu 2015 godinu izbjegavao samu pomisao na trčanje. Ponio sam ručnik, kapu i očale za plivanje te otišao sa burazom i ženom đir uz more. Kod Gortanove uvale vidim lika sa srebrnom kapom kako pliva od "Mornara" prema "Gortanovoj". Lijepo pliva ali bog te vidio nema odijelo. Malo prije "Mornara" okrećemo jer nam počinje previše puhati u glavu. Vraćamo se u "Gortanovu" nakon možda 20-min eto njega. Pliva opet prema "Goratanovoj" ali od "Valkana". Taj nije normalan čak ako je i skandinavac. Još je i u Gortanovoj bilo nešto kupača pa sam bio gotovo siguran da ću se i ja negdje uvaliti u more. No dok smo napravili đir do Stoje, sve se ohladilo, a ja naročito tako da smo sa nekim prijateljima radije sjeli u "Šumi more" na kafu, a mi trkači(ja i moja prijateljica Oli) naravno na pivo. Bez obzira što je bilo sunčano i zavjetrina ja sam se smrzao i bez kupanja. Tako sam i ostao smrznut cijeli dan dok se navečer nisam sjetio da je jedini način da se odmrznem taj da odem trčati. Bolje da me nešto boli i štreca nego da se smrzavam još i cijelu noć. Umjesto pet, šest odvalio sam deset kilometara u malo življem tempu i mada me oni bolovi nisu prošli bar dok sam trčao nije me boljelo nešto naročito. Još samo da uspijem doći u stadij da trčim premanentno nema zime i nema više b(u)rr... e, eh da je babi k...
četvrtak, 15. studenoga 2018.
Šveđani i ostali "sjevernjaci"
Baš mi je to nekako čudan svijet. U neku ruku su jako "cool", valjda zbog njihove klime, a u drugu ih ne kužim baš uvijek. Jednostavno moraš biti rođen za taj njihov svijet. Ja se nikako ne bi mogao naučiti na to. Ccc, jok ja ne bi hvala. Moj sin je takav od kad se rodio. Nema veze koliko je bio slinav i smrznut ako je snijeg i hladno, taj nije htio u kuću. Kako sam se iznenadio kad je odabrao da u irskoj radi u skladištu-hladnjači. J..š ured i inženjerski posao! Moja unuka je po tati škotkinja pa to kužim. Njoj su bose noge i kratki rukavi vječita tema spora sa mojom kćerkom koja se boji kao i svi hrvati ili ljudi sa ovih prostora i najmanje promaje. Mnogi moji prijatelji i prijateljice, trkači se kupaju cijelu zimu i tvrde da uživaju.
Ja sam lani izdržao do Božića i samo zahvaljujući Erolu plivao tada bez odijela ali nisam uživao niti malo. Osim kad se ugrijem nakon nekoliko sati. Ah meraka, kao da sam skinuo tijesne cipele.
Pokušavam se psihički pripremiti za zimski period treninga i kao dodatni motiv danas sam uplatio maraton u Beču. Znači nema cile mile kad zapuše škura bura. Nabiti treba dvi, tri cigle u džepove da me ne otpuše i trk vani po mraku i kiši. Bljak, bljak ... snijeg, bljak na kvadrat!
U nedjelju sam još bio malo u nedoumici dali da odmah otrčim ujutro jer je dan bio mnogo ljepši nego malo sumorna subota. Ali žena je htjela u šetnju prije ručka i ja sam pristao u nadi da će mi malo pomoći oko zglobova da se još jednom bućnem u more ili čak plivam malo više. Zbog toga sam u auto strpao i plivačko odijelo. Parkirao sam se čak u uvali Debeljak kako ne bi morao ići daleko po opremu kad obavimo šetnju. Pored mene je bio jedan kombi iz švedske, a dolje na klupicama je sjedio mlađi par i pored njih se u blatu igralo četvero muške djece. Jedno još ne hoda, dvoje su garant blizanci od 2-3 godine, a treći ima možda 4-5 godina. Svi plavi, duge kose, goluždravi i jedino po čemu kužiš da su muški je po "veseljcima". Umazani blatom kojeg su napravili dovlačeći vodu iz mora su me podsjetili na to kako su to i moja djeca po cijeli dan radila na plaži u Ližnjanu. Ali tada je bilo ljeto. Sad je već studeni i nije baš bilo stalno sunčano. Čim bi sunce pokrio kakav oblačak mene bi odmah malo zeblo. Njihova majka na izgled prilično sportski građena se svako toliko brčkala u moru, a muž je ipak bio podosta obučen i jednostavno uživao na povremenom suncu čitajući bezbrižno knjigu dok su oni mali "vikinzi" letjeli između mora i lokve nebrojeno puta. Kad smo se vratili nakon đira oko samog rta Kamenjaka već je bilo prošlo sat vremena i ništa se nije promijenilo. Ona je sad ronila okolo sa maskom stalno dovikujući nešto na meni potpuno nerazumljivom jeziku. Zbog toga je čak i moja žena pomislila da bi mogla da se okupa ali na kraju nije imala petlje. Ja sam ipak obukao 2 mm debelo neoprensko odijelo i otplivao malo iza rta ali sam se nakon niti petnaestak minuta poželio vratiti nazad.
Nisam imao dobar osjećaj i plivao sam u priličnom grču. Možda je razlog bio što mi nikako nisu sjele očale pa mi je kako god ih namjestio stalno ulazila voda ili u jedno ili drugo oko. Nakon otprilike 25 minuta sam izašao, a ona šveđanka je još bila u vodi. Pored mene je prošao neki tip nonšalantno plivajući bez odjela, a mene je bilo sram iako znam da oni ne znaju da sam se i sa odjelom smrzao. Kad sam skinuo odjelo odlučio sam još par minuta plivati bez njega mada mi se to nije uopšte dopalo niti malo. Prema "Marfijevom" zakonu na nebu je sad jedini oblačak olučio da mi uskrati bar malo utješne topline tako da sam se drhtureći jedva uspio obući. Tješim se da je to možda jer sam bio gladan i navalio na sendvič, kolač i voće što mi je žena tutnula pod nos. Sve sam nekako uspio preživjeti ali prsti na rukama su mi bili doslovno mrtvi. Nisam nikako mogao shvatiti kako ta djeca ne završe na hitnoj sa upalom ne znam čega. Napokon kad je šveđanka izašla ona je one manje jednog po jednog oprala u moru i obukla, a stari je na stoliću već kuhao juhicu ili čaj. Čak je izašlo i sunce ali meni nije bilo pomoći morao sam prekinuti užinu i otići otrčati par kilometara da osjetim prste na rukama i stopala na nogama.
I to je bilo na sunčani dan sa temperaturom od 19-tak stupnjeva kako li je tek onim eskimima. J...ga, zato su oni eskimi ili bar šveđani. Možda bi oni kad je ljeti preko 30, a ja trčim dužinu padali u nesvjest. Bar da imam neki "bipolarni" poremećaj, pa da sam ljeti etiopljanin, a zimi šveđanin.
Ja sam lani izdržao do Božića i samo zahvaljujući Erolu plivao tada bez odijela ali nisam uživao niti malo. Osim kad se ugrijem nakon nekoliko sati. Ah meraka, kao da sam skinuo tijesne cipele.
Pokušavam se psihički pripremiti za zimski period treninga i kao dodatni motiv danas sam uplatio maraton u Beču. Znači nema cile mile kad zapuše škura bura. Nabiti treba dvi, tri cigle u džepove da me ne otpuše i trk vani po mraku i kiši. Bljak, bljak ... snijeg, bljak na kvadrat!
U nedjelju sam još bio malo u nedoumici dali da odmah otrčim ujutro jer je dan bio mnogo ljepši nego malo sumorna subota. Ali žena je htjela u šetnju prije ručka i ja sam pristao u nadi da će mi malo pomoći oko zglobova da se još jednom bućnem u more ili čak plivam malo više. Zbog toga sam u auto strpao i plivačko odijelo. Parkirao sam se čak u uvali Debeljak kako ne bi morao ići daleko po opremu kad obavimo šetnju. Pored mene je bio jedan kombi iz švedske, a dolje na klupicama je sjedio mlađi par i pored njih se u blatu igralo četvero muške djece. Jedno još ne hoda, dvoje su garant blizanci od 2-3 godine, a treći ima možda 4-5 godina. Svi plavi, duge kose, goluždravi i jedino po čemu kužiš da su muški je po "veseljcima". Umazani blatom kojeg su napravili dovlačeći vodu iz mora su me podsjetili na to kako su to i moja djeca po cijeli dan radila na plaži u Ližnjanu. Ali tada je bilo ljeto. Sad je već studeni i nije baš bilo stalno sunčano. Čim bi sunce pokrio kakav oblačak mene bi odmah malo zeblo. Njihova majka na izgled prilično sportski građena se svako toliko brčkala u moru, a muž je ipak bio podosta obučen i jednostavno uživao na povremenom suncu čitajući bezbrižno knjigu dok su oni mali "vikinzi" letjeli između mora i lokve nebrojeno puta. Kad smo se vratili nakon đira oko samog rta Kamenjaka već je bilo prošlo sat vremena i ništa se nije promijenilo. Ona je sad ronila okolo sa maskom stalno dovikujući nešto na meni potpuno nerazumljivom jeziku. Zbog toga je čak i moja žena pomislila da bi mogla da se okupa ali na kraju nije imala petlje. Ja sam ipak obukao 2 mm debelo neoprensko odijelo i otplivao malo iza rta ali sam se nakon niti petnaestak minuta poželio vratiti nazad.
Nisam imao dobar osjećaj i plivao sam u priličnom grču. Možda je razlog bio što mi nikako nisu sjele očale pa mi je kako god ih namjestio stalno ulazila voda ili u jedno ili drugo oko. Nakon otprilike 25 minuta sam izašao, a ona šveđanka je još bila u vodi. Pored mene je prošao neki tip nonšalantno plivajući bez odjela, a mene je bilo sram iako znam da oni ne znaju da sam se i sa odjelom smrzao. Kad sam skinuo odjelo odlučio sam još par minuta plivati bez njega mada mi se to nije uopšte dopalo niti malo. Prema "Marfijevom" zakonu na nebu je sad jedini oblačak olučio da mi uskrati bar malo utješne topline tako da sam se drhtureći jedva uspio obući. Tješim se da je to možda jer sam bio gladan i navalio na sendvič, kolač i voće što mi je žena tutnula pod nos. Sve sam nekako uspio preživjeti ali prsti na rukama su mi bili doslovno mrtvi. Nisam nikako mogao shvatiti kako ta djeca ne završe na hitnoj sa upalom ne znam čega. Napokon kad je šveđanka izašla ona je one manje jednog po jednog oprala u moru i obukla, a stari je na stoliću već kuhao juhicu ili čaj. Čak je izašlo i sunce ali meni nije bilo pomoći morao sam prekinuti užinu i otići otrčati par kilometara da osjetim prste na rukama i stopala na nogama.
I to je bilo na sunčani dan sa temperaturom od 19-tak stupnjeva kako li je tek onim eskimima. J...ga, zato su oni eskimi ili bar šveđani. Možda bi oni kad je ljeti preko 30, a ja trčim dužinu padali u nesvjest. Bar da imam neki "bipolarni" poremećaj, pa da sam ljeti etiopljanin, a zimi šveđanin.
ponedjeljak, 12. studenoga 2018.
Negativni trendovi
Prošlo je ljeto pa i ono bablje iako ga čak i ja deficitaran sa masnoćom pokušavam uskrsnuti plivanjem u već priličnoj ledari. Lani sam imao izgovor jer nisam mogao trčati, a ove godine mi je izgleda izgovor da mi je teško trčati.
Sve kao da se urotilo da mi bude teže. Nije bilo dosta problema prije maratona već se trendovi nastavljaju. U četvrtak sam propustio trening zbog pogreba u Rijeci i cijelog niza okolnosti nakon toga zbog kojih sam došao jako kasno kući. U petak se opet ponovilo ali sa jednom malo ugodnijom obavezom no rezultat je na koncu skoro bio isti. Sin me pozvao na ručak i ja onako sa posla po mraku i na bicikli dopedalirao tamo da bi se vratio još kasnije pun kao trudna bracera.
Stalno sam imao osjećaj da se još nešto usrano treba desiti taj dan, a obzirom da sam bio na bicikli i prolazio sve kružne tokove od Šijane do premanturske bio sam siguran da ću negdje stradati. Kad sam došao kući bilo je već osam. Što sad? Stomak pun, mrak je odavno zarobio grad, a vlaga samo što se nije pretvorila u ljepljivu melasu magle. Onako kako sam bio obučen na bicikli tako sam otišao malo rastrčavati. Noge su mi bile teške, a disao sam na škrge i mislio kako bi trebao promijeniti naziv bloga. Umjesto da bude kao od mog prijatelja Bruna, "Lake noge" mogao bi biti "Teške noge". Negdje kod "Ribarske kolibe" sam zaključio da nema smisla da se dalje mučim pa sam okrenuo i možda malo požurio nazad. Na kratko mi se činilo kako sam malo olakšao i ubrzao ali mi se nije dalo gledati na sat koji je bio ispod dugih rukava. Nije bilo mnogo prometa i na rotoru za marinu Veruda sam prelazio cestu vidjevši da tek jedan mali žuti auto dolazi iz smjera grada. Bio sam na pješačkom nekih niti deset metara od rotora ali izgleda dovoljno daleko da me mali žuti ne vidi jer je naravno gledao samo lijevo i naglo dao gas ušavši u zavoj desno prema meni gotovo na dva kotača. Već sam bio na sredini kad sam shvatio .. o shit, naj.. sam od žutog. U maniru skakača u dalj odrazio sam se koliko sam mogao i uz pomoć adrenalinske pumpe doskočio preko metar na trotoar ali instinktivno pružajući desnu ruku prema malom žutom koji me promašio za desetak centi. Noge su zbog toga pošle previše naprijed, a j...ga nema pijeska za doskok pa sam koščatu guzicu parkirao na asfalt pokušavajući ublažiti dlanovima štetu koju će ona pretrpjeti. Žuti je stao deset metara poslije pješačkog, a iz njega je izletio dostavljač pizze kukajući ... oprostite nisam vas vidio ... meni je žao, ja nisam znao ... Neki prolaznik je skidao svece i općenito vikao na njega, a ja sam pomalo u šoku mislio samo na jednu stvar. Jesu li noge ok? Dlanovi su bridjeli zarovavši asfalt ali misao je samo tražila noge. Ustao sam se niti ne pogledavši tipa mrdnuo dva tri puta nogama i slavodobitno zaključio: nema štete, što se čeka ova pauza će mi samo pokvariti ionako jadan prosječan tempo. Preko ramena sa mu dobacio nešto kao: sve je u redu nisi me zakačio i otrčao prema kući. Nakon kilometra počeo sam osjećati da me peče na desnoj strani dupeta ali i boli na lijevoj, a nije dolje gdje me uvijek malo cima išijas. Srećom brzo sam stigao kći i do jutra je sve izgledalo ok. Morao sam staviti gazu na onu oderotinu na guzici desno i led na ručni zglob ali to me ne pila mnogo jer ionako ne trčim rukama. U subotu sam se probudio sa bolnim donjim dijelom leđa i sad već vidljivim hematomom na lijevoj strani skroz blizu trtice, te natečenim lijevim zglobom na lijevoj ruci. Vani je opet bilo malo sumaglice i zamalo da sam pao u napast da ponovo preskočim trening. No navečer idem na feštu za martinje kod prijatelja znači da u nedjelju možda neću moći računati za neko ozbiljno trčanje. Da ne pretjeram odlučio sam napraviti samo laganih 15 kilometara na Drenovici i to odradio kako takozvani "objektivni pokazatelji" kažu relativno dobro ali uz stalni osjećaj težine u nogama. Išijas kao da se nije usudio izaći na dvoboj sa već dovoljno bolnim hematomom na istoj strani kojeg sam osjećao svaki korak ali mi uopće nije smetao. U svakom zlu ima nešto dobro.
Sve kao da se urotilo da mi bude teže. Nije bilo dosta problema prije maratona već se trendovi nastavljaju. U četvrtak sam propustio trening zbog pogreba u Rijeci i cijelog niza okolnosti nakon toga zbog kojih sam došao jako kasno kući. U petak se opet ponovilo ali sa jednom malo ugodnijom obavezom no rezultat je na koncu skoro bio isti. Sin me pozvao na ručak i ja onako sa posla po mraku i na bicikli dopedalirao tamo da bi se vratio još kasnije pun kao trudna bracera.
Stalno sam imao osjećaj da se još nešto usrano treba desiti taj dan, a obzirom da sam bio na bicikli i prolazio sve kružne tokove od Šijane do premanturske bio sam siguran da ću negdje stradati. Kad sam došao kući bilo je već osam. Što sad? Stomak pun, mrak je odavno zarobio grad, a vlaga samo što se nije pretvorila u ljepljivu melasu magle. Onako kako sam bio obučen na bicikli tako sam otišao malo rastrčavati. Noge su mi bile teške, a disao sam na škrge i mislio kako bi trebao promijeniti naziv bloga. Umjesto da bude kao od mog prijatelja Bruna, "Lake noge" mogao bi biti "Teške noge". Negdje kod "Ribarske kolibe" sam zaključio da nema smisla da se dalje mučim pa sam okrenuo i možda malo požurio nazad. Na kratko mi se činilo kako sam malo olakšao i ubrzao ali mi se nije dalo gledati na sat koji je bio ispod dugih rukava. Nije bilo mnogo prometa i na rotoru za marinu Veruda sam prelazio cestu vidjevši da tek jedan mali žuti auto dolazi iz smjera grada. Bio sam na pješačkom nekih niti deset metara od rotora ali izgleda dovoljno daleko da me mali žuti ne vidi jer je naravno gledao samo lijevo i naglo dao gas ušavši u zavoj desno prema meni gotovo na dva kotača. Već sam bio na sredini kad sam shvatio .. o shit, naj.. sam od žutog. U maniru skakača u dalj odrazio sam se koliko sam mogao i uz pomoć adrenalinske pumpe doskočio preko metar na trotoar ali instinktivno pružajući desnu ruku prema malom žutom koji me promašio za desetak centi. Noge su zbog toga pošle previše naprijed, a j...ga nema pijeska za doskok pa sam koščatu guzicu parkirao na asfalt pokušavajući ublažiti dlanovima štetu koju će ona pretrpjeti. Žuti je stao deset metara poslije pješačkog, a iz njega je izletio dostavljač pizze kukajući ... oprostite nisam vas vidio ... meni je žao, ja nisam znao ... Neki prolaznik je skidao svece i općenito vikao na njega, a ja sam pomalo u šoku mislio samo na jednu stvar. Jesu li noge ok? Dlanovi su bridjeli zarovavši asfalt ali misao je samo tražila noge. Ustao sam se niti ne pogledavši tipa mrdnuo dva tri puta nogama i slavodobitno zaključio: nema štete, što se čeka ova pauza će mi samo pokvariti ionako jadan prosječan tempo. Preko ramena sa mu dobacio nešto kao: sve je u redu nisi me zakačio i otrčao prema kući. Nakon kilometra počeo sam osjećati da me peče na desnoj strani dupeta ali i boli na lijevoj, a nije dolje gdje me uvijek malo cima išijas. Srećom brzo sam stigao kći i do jutra je sve izgledalo ok. Morao sam staviti gazu na onu oderotinu na guzici desno i led na ručni zglob ali to me ne pila mnogo jer ionako ne trčim rukama. U subotu sam se probudio sa bolnim donjim dijelom leđa i sad već vidljivim hematomom na lijevoj strani skroz blizu trtice, te natečenim lijevim zglobom na lijevoj ruci. Vani je opet bilo malo sumaglice i zamalo da sam pao u napast da ponovo preskočim trening. No navečer idem na feštu za martinje kod prijatelja znači da u nedjelju možda neću moći računati za neko ozbiljno trčanje. Da ne pretjeram odlučio sam napraviti samo laganih 15 kilometara na Drenovici i to odradio kako takozvani "objektivni pokazatelji" kažu relativno dobro ali uz stalni osjećaj težine u nogama. Išijas kao da se nije usudio izaći na dvoboj sa već dovoljno bolnim hematomom na istoj strani kojeg sam osjećao svaki korak ali mi uopće nije smetao. U svakom zlu ima nešto dobro.
petak, 9. studenoga 2018.
"Control freak"
Nervoza je malo popustila jer sam očekivano propustio rok za prijavu Berlina lakonski pomišljajući: nema veze ionako mi ovaj rezultat iz Ljubljane omogućava prijavu kao brzi trkač i sljedeće godine za maraton 2020-te. Znam da ako sad nisam prijavio da ću tada još i teže jer .... Ne znam koji bi bio razlog ali smisliti ću neki. Čitam komentare brojnih mojih kolega koji su ove godine otišli u New York i ono, svi bi opet. Čak je i Stane bio tamo. Mada on sam nije komentirao ništa vidim po slikama da je sretan i zadovoljan. Možda više zbog društva sa kojim je bio nego... Ako je samo do društva toga ima svagdje. Nisam siguran da treba potezati toliki put. Zbog toga se baš ne mogu načuditi sebi zašto mene tako ne vuče daljina. Ja sam sigurno kućni moljac. Nervozan sam kad moram ići i u Rijeku.
Jučer je to dobro primijetila moja žena kad sam oko podneva došao po nju da idemo u Rijeku nažalost na pogreb. Razlog je naizgled bio trivijalan jer mi se na parkirnoj rampi naguzio jedan koji ne shvaća da ja sa dugačkim automobilom trebam malo prostora da uđem na rampu jer to ne mogu ravno. Naime vlasnik zgrade je dio prostora u sredini garaže prodao jednom stanaru koji ima veliki Range Rover pa ne može na rampu. Zbog toga ja više nemam direktan ulaz na rampu već moram motati oko jednog stupa.
Ako nemam bar 20 do 30 centimetra slobodnog prostora u sredini gotovo da ne mogu ući. Neki serator iz osiguranja koje ima parkirno mjesto pored mene je naguzio Škodu Oktaviju čak malo i na moji polovinu pa sam uz tri četiri manevriranja i izlazaka da maknem bicikle koje je još nasrao isti lik koji ima onaj Range Rover jedva ušao na rampu. Onda sam shvatio da još moram na Stoju po prijatelje, pa na Pulsko groblje po cvijeće i eto nervoze. Pogotovo jer nemam pojma gdje je to groblje na Trsatu i mislio sam da je pogreb u dva, a podne je već davno prošlo. Naravno zaboravio sam ići po cvijeće pa sam se još morao vraćati. Pa su bili radovi na vijaduktima prije tunela. Pa sam kao šlag na tortu krivo skrenuo na Delti i produžio prema Brajici, a od tamo nema povratka ili silaska sve do petlje prije Bakarca. Nervoza za popizditi. Bez potrebe jer sam ipak sam stigao na vrijeme. Pogreb je bio u 14 i 30. Svi su to znali osim mene ...j.. Ništa bolje nije prošao niti povratak. Nisam znao da su radovi na cesti i da je odvojak prije Matulja za Pulu zatvoren. Zato sam morao prema Rupi pa nazad na autocestu. Već sam bio nervozan na kub jer je prije toga još bila saobraćajka sa tri četiri dobro smrskana automobila. Naravno došli smo jako kasno i odlazak na trčanje nakon toliko sjedenja nije bio baš izgledan. Nervozu zbog izgubljenog dana nije ispralo niti pivce prije spavanja. Legao sam i probudio se nervozan.
Jutros me dočekao u poštanskom pretincu članak od mog omiljenog trenera Steve Magness kojeg još zovu "ludi znanstvenik trčanja". Članak originalnog naslova: "The Paradox of Control and Letting Go" govori upravo o pitanjima kontrole i našeg pokušaja da uvijek imamo kontrolu nad svime pa tako i kad je trčanje u pitanju. I on sam je svojevrsni kontrol freak, a svoju uspješnost kaže da donekle može zahvaliti tome, no shvatio je da mora naći načina da se katkad odupre tim trendovima. Naravno nema univerzalnog recepta za tako nešto ipak u zaključku navodi tri stvari koje možemo pokušati ostvariti kako bi ublažili posljedice koje se javljaju ako ne uspijemo. Kao što je u neku ruku moj zadnji slučaj sa Ljubljanskim maratonom. Neko bi rekao sereš ali ja sam ga tako doživio. Da ne govorim kako je to doživio jedan moj prijatelj koji je mnogo više podbacio od onoga što je očekivao. Više od tjedan dana nakon maratona njegovo lice je sve govorilo. Lice čovjeka koji je uvijek nasmijan, a ne neki mrgud kao ja.
Prva stvar je postaviti vremenski okvir u kojem recimo tako jednostavno imaš pravo da žališ sam sebe. To zvuči malo jadno ali tako je. Poslije toga marš ... ustani i otresi sve loše sa sebe. Vrijeme je za osvetu.
Druga stvar je analiziraj sve ali nemoj biti opsjednut time. Nemoj kao neki hipohondar trčati kod doktora jer ti je jedan dan izostala stolica pa garant imaš ništa manje nego rak. Ako i nisi zaključio sa sigurnošću zašto si podbacio, a to je ipak najizgledniji scenario promjeni nešto. Svaka promjena će dobro doći ako ništa drugo da ti vrati nadu kako će drugi put biti bolje.
Treća stvar je naravno nastavi tamo gdje si stao, a sve ostalo ostavi iza sebe ne kao neki teret koji će te vući nazad već kao dragocjeno iskustvo zbog kojeg ćeš sutra biti bolji čovjek - trkač.
Trebam se svako toliko posjetiti na to zbog čega volim trčanje jer se na to poput prašine povremeno nakupe neke loše stvari kao što su ozljede ali i neuspjesi.
Jučer je to dobro primijetila moja žena kad sam oko podneva došao po nju da idemo u Rijeku nažalost na pogreb. Razlog je naizgled bio trivijalan jer mi se na parkirnoj rampi naguzio jedan koji ne shvaća da ja sa dugačkim automobilom trebam malo prostora da uđem na rampu jer to ne mogu ravno. Naime vlasnik zgrade je dio prostora u sredini garaže prodao jednom stanaru koji ima veliki Range Rover pa ne može na rampu. Zbog toga ja više nemam direktan ulaz na rampu već moram motati oko jednog stupa.
Ako nemam bar 20 do 30 centimetra slobodnog prostora u sredini gotovo da ne mogu ući. Neki serator iz osiguranja koje ima parkirno mjesto pored mene je naguzio Škodu Oktaviju čak malo i na moji polovinu pa sam uz tri četiri manevriranja i izlazaka da maknem bicikle koje je još nasrao isti lik koji ima onaj Range Rover jedva ušao na rampu. Onda sam shvatio da još moram na Stoju po prijatelje, pa na Pulsko groblje po cvijeće i eto nervoze. Pogotovo jer nemam pojma gdje je to groblje na Trsatu i mislio sam da je pogreb u dva, a podne je već davno prošlo. Naravno zaboravio sam ići po cvijeće pa sam se još morao vraćati. Pa su bili radovi na vijaduktima prije tunela. Pa sam kao šlag na tortu krivo skrenuo na Delti i produžio prema Brajici, a od tamo nema povratka ili silaska sve do petlje prije Bakarca. Nervoza za popizditi. Bez potrebe jer sam ipak sam stigao na vrijeme. Pogreb je bio u 14 i 30. Svi su to znali osim mene ...j.. Ništa bolje nije prošao niti povratak. Nisam znao da su radovi na cesti i da je odvojak prije Matulja za Pulu zatvoren. Zato sam morao prema Rupi pa nazad na autocestu. Već sam bio nervozan na kub jer je prije toga još bila saobraćajka sa tri četiri dobro smrskana automobila. Naravno došli smo jako kasno i odlazak na trčanje nakon toliko sjedenja nije bio baš izgledan. Nervozu zbog izgubljenog dana nije ispralo niti pivce prije spavanja. Legao sam i probudio se nervozan.
Jutros me dočekao u poštanskom pretincu članak od mog omiljenog trenera Steve Magness kojeg još zovu "ludi znanstvenik trčanja". Članak originalnog naslova: "The Paradox of Control and Letting Go" govori upravo o pitanjima kontrole i našeg pokušaja da uvijek imamo kontrolu nad svime pa tako i kad je trčanje u pitanju. I on sam je svojevrsni kontrol freak, a svoju uspješnost kaže da donekle može zahvaliti tome, no shvatio je da mora naći načina da se katkad odupre tim trendovima. Naravno nema univerzalnog recepta za tako nešto ipak u zaključku navodi tri stvari koje možemo pokušati ostvariti kako bi ublažili posljedice koje se javljaju ako ne uspijemo. Kao što je u neku ruku moj zadnji slučaj sa Ljubljanskim maratonom. Neko bi rekao sereš ali ja sam ga tako doživio. Da ne govorim kako je to doživio jedan moj prijatelj koji je mnogo više podbacio od onoga što je očekivao. Više od tjedan dana nakon maratona njegovo lice je sve govorilo. Lice čovjeka koji je uvijek nasmijan, a ne neki mrgud kao ja.
Prva stvar je postaviti vremenski okvir u kojem recimo tako jednostavno imaš pravo da žališ sam sebe. To zvuči malo jadno ali tako je. Poslije toga marš ... ustani i otresi sve loše sa sebe. Vrijeme je za osvetu.
Druga stvar je analiziraj sve ali nemoj biti opsjednut time. Nemoj kao neki hipohondar trčati kod doktora jer ti je jedan dan izostala stolica pa garant imaš ništa manje nego rak. Ako i nisi zaključio sa sigurnošću zašto si podbacio, a to je ipak najizgledniji scenario promjeni nešto. Svaka promjena će dobro doći ako ništa drugo da ti vrati nadu kako će drugi put biti bolje.
Treća stvar je naravno nastavi tamo gdje si stao, a sve ostalo ostavi iza sebe ne kao neki teret koji će te vući nazad već kao dragocjeno iskustvo zbog kojeg ćeš sutra biti bolji čovjek - trkač.
Trebam se svako toliko posjetiti na to zbog čega volim trčanje jer se na to poput prašine povremeno nakupe neke loše stvari kao što su ozljede ali i neuspjesi.
utorak, 6. studenoga 2018.
Povratak
Mislio sam kako će se nešto promjeniti nakon istrčanog maratona ali sve je opet ostalo gotovo isto.
A što bi se i moglo promjeniti. Osim datuma. Kao zatvoriti ću jednu knjigu i otvoriti neku potpuno novu. Možda u nekom drugom životu.
Tri lagana treninga koncem tjedna su trebala da se vratim na staro. Prvi sam se mučio sa bolovima trčeći 6:16/km, drugi u subotu sam već mogao trčati dulje i brže. Treći sam neplanirano trčao u nedjelju ujutro prije odlaska u Medulin na prvo kolo zimske lige. Ne nisam trčao utrku. To me sad uopće ne privlači. Čuvao sam kujicu od Nenada i pijuckao pivo sa Ozrenom koji je bio zadužen za točenje piva. Ujutro smo ja i Dražen, odvezli nove Mizuno tenisice na prvi susret sa asfaltom i meni je bilo super.
On kaže da mu još nisu legle ali on je uzeo drugi model koji je još tvrđi i za malo brže trkače.
"Najn danke" moji papci sad traže samo udobnost, j... brzinu. U ćakuli smo otresli svatko svoju dionicu, ja 12 km, on oko 10 jer me čekao nakon prvog kilometra kod premanturskog igrališta. Još nisam prekoračio onaj donji aerobni ili famoznu zonu tri za koju Garmin kaže da je optimalna za aerobnu adaptaciju.
Jednostavno mi se neda. No tempo je sad već bio točno minutu brži nego prvi put, a bolovi su bili recimo uobičajeni. Za takav trening ne bi trebao niti pola dana oporavka ali sve jedno. Prema nekoj inerciji ja preskačem još jedan dan i nadam se da će mi tako mala kilometraža pomoći da vratim težinu koja nikako da se oporavi. Ne pomažu sendviči u međuobrocima ni poneko pivce. Kao da mi se metabolizam ubrzao i sad kuri mast ali ne kužim za što. Možda je to ipak neki problem ili poremećaj.
Nisam se još riješio niti nervoze jer po cijele božije dane kalkuliram dali da prijavim Berlin ili ne. Imam još dva dana do krajnjeg roka za odluku i sva je prilika da ću ipak odustati. Meni je sve to prevelika gnjavaža u životu. Volim kad se stvari dešavaju spontano bez najave i plana uskočiš ili ne. Ovako, tko će to sve isplanirati. Mislim da za sljedeću godinu neću niti praviti nikakav plan. Statističari bi izračunali da je to neparna godina i da nakon gotovo godinu dana relativno visoke kilometraže sljedi godina ozljeda i ostale kenjaže ... ha, ha, a statističarima treba vjerovati ... baš.
A što bi se i moglo promjeniti. Osim datuma. Kao zatvoriti ću jednu knjigu i otvoriti neku potpuno novu. Možda u nekom drugom životu.
Tri lagana treninga koncem tjedna su trebala da se vratim na staro. Prvi sam se mučio sa bolovima trčeći 6:16/km, drugi u subotu sam već mogao trčati dulje i brže. Treći sam neplanirano trčao u nedjelju ujutro prije odlaska u Medulin na prvo kolo zimske lige. Ne nisam trčao utrku. To me sad uopće ne privlači. Čuvao sam kujicu od Nenada i pijuckao pivo sa Ozrenom koji je bio zadužen za točenje piva. Ujutro smo ja i Dražen, odvezli nove Mizuno tenisice na prvi susret sa asfaltom i meni je bilo super.
On kaže da mu još nisu legle ali on je uzeo drugi model koji je još tvrđi i za malo brže trkače.
"Najn danke" moji papci sad traže samo udobnost, j... brzinu. U ćakuli smo otresli svatko svoju dionicu, ja 12 km, on oko 10 jer me čekao nakon prvog kilometra kod premanturskog igrališta. Još nisam prekoračio onaj donji aerobni ili famoznu zonu tri za koju Garmin kaže da je optimalna za aerobnu adaptaciju.
Jednostavno mi se neda. No tempo je sad već bio točno minutu brži nego prvi put, a bolovi su bili recimo uobičajeni. Za takav trening ne bi trebao niti pola dana oporavka ali sve jedno. Prema nekoj inerciji ja preskačem još jedan dan i nadam se da će mi tako mala kilometraža pomoći da vratim težinu koja nikako da se oporavi. Ne pomažu sendviči u međuobrocima ni poneko pivce. Kao da mi se metabolizam ubrzao i sad kuri mast ali ne kužim za što. Možda je to ipak neki problem ili poremećaj.
Nisam se još riješio niti nervoze jer po cijele božije dane kalkuliram dali da prijavim Berlin ili ne. Imam još dva dana do krajnjeg roka za odluku i sva je prilika da ću ipak odustati. Meni je sve to prevelika gnjavaža u životu. Volim kad se stvari dešavaju spontano bez najave i plana uskočiš ili ne. Ovako, tko će to sve isplanirati. Mislim da za sljedeću godinu neću niti praviti nikakav plan. Statističari bi izračunali da je to neparna godina i da nakon gotovo godinu dana relativno visoke kilometraže sljedi godina ozljeda i ostale kenjaže ... ha, ha, a statističarima treba vjerovati ... baš.
petak, 2. studenoga 2018.
Razbijen
Što se dulje nečim bavimo čini mi se da imamo sve manje razloga za zadovoljstvo, a sve više za brigu. Kad malo bolje razmislim ne nalazim baš ništa što sam u životu probao, a da nije potvrđivalo to opažanje. Čak i kad se vratimo u djetinstvo ili početak škole ... ups tu sam nešto fulao. Ja sam mrzio školu već na početku i pokušavao na sve načine izbjeći odlazak na to mrsko mjesto jer sam imao jako dobar razlog za to. Mislim jako, jako dobar razlog. Nitko ne voli da dobiva ravnalom po prstima i da te uvjeravaju da si neka nakaza ili kako se to sad popularno naziva "frik" ako pišeš sa lijevom rukom. Kasnije sam uživao u tom "image-u"(da ne pišem po Vuku jer je to izgleda kod nas ne popularno). Ali to je zbog moje "za inat" prirode. Ćale me tjerao da se vojnički šišam, a ja pustio kosu do pola leđa. U klubu su me tjerali u teretanu i da konzumiram koje kakve dodatke i proteine(tada je bio popularan "Komplan"), a ja otišao u vegetarijance i izgledao kao indijski pustinjak. J... inat je valjda jedini način da osjetiš surogat zadovoljstvo. Tako je bilo sa hobijima pa na koncu i sa poslom, koji mi sve manje predstavlja zadovoljstvo. Ljubav, seks i sve one
lijepe stvari da ne spominjem. Dajmo budimo realni, žene nas sve manje
zadovoljavaju, a sve više nerviraju ili tjeraju da se zabrinemo. Siguran
sam da je isto tako obrnuto. Neću ni da pitam. Nema dakle nikakvog razloga u ovom svemiru da to ne važi i za trčanje.
Zaključio sam još jedan maratonski ciklus i zahvaljujući onoj šetnji na Plitvicama uspio u prosjeku svake godine istrčati po jedan. To znači peti maraton što i nije nešto iako je mnogima to vau... Kad sve zbrojim i podijelim svi su bili relativno ujednačeni iako je svakom prethodio malo drugačiji period priprema.
Moja sprema kao da je stagnirala u ovih pet godina i nisam se baš pomakao daleko od onog prvog.
Da nažalost kad se nalazite na nizbrdici života, a u pitanju je brzina trčanja tu se zakoni fizike malo preokrenu. Nizbrdica života je sve veća ali brzina trčanja drastično opada. To je jako lijepo rekao moj prijatelj Bepo koji je sa 85 godina i ove godine istrčao još jedan polumaraton u Ljubljani. Rekao je: "Pokle 67 sam znatno i naglo usporio". Sa 67 je trčao polumaraton 1:33:02 i to mu je bio osobni, a sa 68 osobni u maratonu 3:32:39. Već sljedeće godine je bio pola sata sporiji usprkos pokušaju da i dalje trenira isto ili više nego prije. Jednostavno nije više išlo pa je pomalo razočaran nakon tri pokušaja sljedeći maraton trčao gotovo deset godina nakon toga. Tad je bio više od jednog sata sporiji, a zadnji put je pokušao i uspio istrčati Ljubljanu sa 82 godine za nešto više od 5 sati(5:01:13). Znam mnogi će reći, ja bi bio zadovoljan sa time ali nisu oni u njegovoj koži.
Moja treća Ljubljana u možda malo nepovoljnijim uvjetima mi nije donijela neko veliko zadovoljstvo ali je zato zadala dosta brige. Razočaran sam što nisam ostvario niti jedan od velikih ciljeva i mojih očekivanja koja su me motivirala da ovo ljeto mučim svoje tijelo više nego ikada do sada. Onakav pad u zadnjem kilometru nisam imao niti na svom prvom maratonu ili na relativno velikoj uzbrdici u zadnja dva kilometra Beogradskog maratona. Kad nema zadovoljstva onda se obično tješimo. Ja ovaj put recimo novom pobjedom u kategoriji. Još sam iskopao da je drugi u mojoj kategoriji bio 9 minuta sporiji, a mlađi je i prije dvije godine je bio samo minut iza mene. Onda sam provukao rezultat kroz "age" kalkulator jer mi Ozi kaže da sad imam maraton(2:30:35) brži od njegovog iz Venecije(2:30:56). Tješe me poruke i čestitke prijatelja na FB ali to je isto surogat zadovoljstva. Još fali samo da se jedan dan nađem sa ekipom i utopim svo to nezadovoljstvo u nekoliko piva. Možda opet nađem novi razlog za još jedan pokušaj.
Za svaki slučaj počastio sam se sa dva para novih tenisica kako bi se osigurao da neću odustati od trčanja. Nove, stare Skecherice su stigle i uz Mizuno Shadow 2 sad sam malo obnovio svoju ergelu.
Još ako prijavim Berlin morati ću opet stisnuti zube i izgurati još jedne pripreme. Za to imam još samo pet dana.
Briga zato nikad dosta. Bez obzira na manje poteškoće u završnici priprema prvi put sam trčao maraton sa relativno dugim periodom trčanja prije početka priprema i ostvarenom prosječnom kilometražom u pripremama većom za oko 25%. Isto važi i za intenzitet, a specifičnim maratonskim tempom sam trčao dvostruko dulje. Zato me brine koliko sam se razbio na toj utrci. Zanemarimo li teturanje u cilj jer to je bila prolazna slabost nisam očekivao da nakon maratona neću moći normalno hodati dva dana.
Trčati sam pokušao tek jučer ujutro. Nakon četiri dana svaki korak je još bio bolan. Oba zgloba palca upaljeni, stopala bolna, lijevi skočni zglob još uvijek nedovoljno mobilan ali manje bolan nego što sam to očekivao. Za išijas ne pitajte. I masivna upala oba soleusa. Koji kua sam to radio? Ništa od toga nisam osjećao nakon ostalih maratona. Osim nakon prvog ali to nije tako čudno. Koliko sam otrčao dužina preko 30 kilometara, a neke i dosta brzo pa sutra dan imao normalan lagani trening. Totalno sam se razvalio. Kao za inat vrijeme nije željelo da me počasti sa još malo sunca ovaj tjedan. Možda sam mogao razgibati noge na bicikli ili otplivati za brži oporavak. Srijeda je bila ok ali ja sam radio i imao obavezu zbog koje nisam mogao čak niti biciklom na posao. Sad se nadam boljem vikendu da to nadoknadim ali na trčanje gotovo da i ne računam.
Iskustvo od jučer nije bilo baš sjajno i mučio sam se da otrčim 6 kilometra u tempu sporijem od 6 minuta po kilometru. Ići brže je bilo previše bolno. Možda sutra bude nešto bolje. Nema super ljepila za godine, kad se razbiješ treba samo puno vremena i to je tako.
Zaključio sam još jedan maratonski ciklus i zahvaljujući onoj šetnji na Plitvicama uspio u prosjeku svake godine istrčati po jedan. To znači peti maraton što i nije nešto iako je mnogima to vau... Kad sve zbrojim i podijelim svi su bili relativno ujednačeni iako je svakom prethodio malo drugačiji period priprema.
Moja sprema kao da je stagnirala u ovih pet godina i nisam se baš pomakao daleko od onog prvog.
Da nažalost kad se nalazite na nizbrdici života, a u pitanju je brzina trčanja tu se zakoni fizike malo preokrenu. Nizbrdica života je sve veća ali brzina trčanja drastično opada. To je jako lijepo rekao moj prijatelj Bepo koji je sa 85 godina i ove godine istrčao još jedan polumaraton u Ljubljani. Rekao je: "Pokle 67 sam znatno i naglo usporio". Sa 67 je trčao polumaraton 1:33:02 i to mu je bio osobni, a sa 68 osobni u maratonu 3:32:39. Već sljedeće godine je bio pola sata sporiji usprkos pokušaju da i dalje trenira isto ili više nego prije. Jednostavno nije više išlo pa je pomalo razočaran nakon tri pokušaja sljedeći maraton trčao gotovo deset godina nakon toga. Tad je bio više od jednog sata sporiji, a zadnji put je pokušao i uspio istrčati Ljubljanu sa 82 godine za nešto više od 5 sati(5:01:13). Znam mnogi će reći, ja bi bio zadovoljan sa time ali nisu oni u njegovoj koži.
Moja treća Ljubljana u možda malo nepovoljnijim uvjetima mi nije donijela neko veliko zadovoljstvo ali je zato zadala dosta brige. Razočaran sam što nisam ostvario niti jedan od velikih ciljeva i mojih očekivanja koja su me motivirala da ovo ljeto mučim svoje tijelo više nego ikada do sada. Onakav pad u zadnjem kilometru nisam imao niti na svom prvom maratonu ili na relativno velikoj uzbrdici u zadnja dva kilometra Beogradskog maratona. Kad nema zadovoljstva onda se obično tješimo. Ja ovaj put recimo novom pobjedom u kategoriji. Još sam iskopao da je drugi u mojoj kategoriji bio 9 minuta sporiji, a mlađi je i prije dvije godine je bio samo minut iza mene. Onda sam provukao rezultat kroz "age" kalkulator jer mi Ozi kaže da sad imam maraton(2:30:35) brži od njegovog iz Venecije(2:30:56). Tješe me poruke i čestitke prijatelja na FB ali to je isto surogat zadovoljstva. Još fali samo da se jedan dan nađem sa ekipom i utopim svo to nezadovoljstvo u nekoliko piva. Možda opet nađem novi razlog za još jedan pokušaj.
Za svaki slučaj počastio sam se sa dva para novih tenisica kako bi se osigurao da neću odustati od trčanja. Nove, stare Skecherice su stigle i uz Mizuno Shadow 2 sad sam malo obnovio svoju ergelu.
Još ako prijavim Berlin morati ću opet stisnuti zube i izgurati još jedne pripreme. Za to imam još samo pet dana.
Briga zato nikad dosta. Bez obzira na manje poteškoće u završnici priprema prvi put sam trčao maraton sa relativno dugim periodom trčanja prije početka priprema i ostvarenom prosječnom kilometražom u pripremama većom za oko 25%. Isto važi i za intenzitet, a specifičnim maratonskim tempom sam trčao dvostruko dulje. Zato me brine koliko sam se razbio na toj utrci. Zanemarimo li teturanje u cilj jer to je bila prolazna slabost nisam očekivao da nakon maratona neću moći normalno hodati dva dana.
Trčati sam pokušao tek jučer ujutro. Nakon četiri dana svaki korak je još bio bolan. Oba zgloba palca upaljeni, stopala bolna, lijevi skočni zglob još uvijek nedovoljno mobilan ali manje bolan nego što sam to očekivao. Za išijas ne pitajte. I masivna upala oba soleusa. Koji kua sam to radio? Ništa od toga nisam osjećao nakon ostalih maratona. Osim nakon prvog ali to nije tako čudno. Koliko sam otrčao dužina preko 30 kilometara, a neke i dosta brzo pa sutra dan imao normalan lagani trening. Totalno sam se razvalio. Kao za inat vrijeme nije željelo da me počasti sa još malo sunca ovaj tjedan. Možda sam mogao razgibati noge na bicikli ili otplivati za brži oporavak. Srijeda je bila ok ali ja sam radio i imao obavezu zbog koje nisam mogao čak niti biciklom na posao. Sad se nadam boljem vikendu da to nadoknadim ali na trčanje gotovo da i ne računam.
Iskustvo od jučer nije bilo baš sjajno i mučio sam se da otrčim 6 kilometra u tempu sporijem od 6 minuta po kilometru. Ići brže je bilo previše bolno. Možda sutra bude nešto bolje. Nema super ljepila za godine, kad se razbiješ treba samo puno vremena i to je tako.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)