Ja sam lani izdržao do Božića i samo zahvaljujući Erolu plivao tada bez odijela ali nisam uživao niti malo. Osim kad se ugrijem nakon nekoliko sati. Ah meraka, kao da sam skinuo tijesne cipele.
Pokušavam se psihički pripremiti za zimski period treninga i kao dodatni motiv danas sam uplatio maraton u Beču. Znači nema cile mile kad zapuše škura bura. Nabiti treba dvi, tri cigle u džepove da me ne otpuše i trk vani po mraku i kiši. Bljak, bljak ... snijeg, bljak na kvadrat!
U nedjelju sam još bio malo u nedoumici dali da odmah otrčim ujutro jer je dan bio mnogo ljepši nego malo sumorna subota. Ali žena je htjela u šetnju prije ručka i ja sam pristao u nadi da će mi malo pomoći oko zglobova da se još jednom bućnem u more ili čak plivam malo više. Zbog toga sam u auto strpao i plivačko odijelo. Parkirao sam se čak u uvali Debeljak kako ne bi morao ići daleko po opremu kad obavimo šetnju. Pored mene je bio jedan kombi iz švedske, a dolje na klupicama je sjedio mlađi par i pored njih se u blatu igralo četvero muške djece. Jedno još ne hoda, dvoje su garant blizanci od 2-3 godine, a treći ima možda 4-5 godina. Svi plavi, duge kose, goluždravi i jedino po čemu kužiš da su muški je po "veseljcima". Umazani blatom kojeg su napravili dovlačeći vodu iz mora su me podsjetili na to kako su to i moja djeca po cijeli dan radila na plaži u Ližnjanu. Ali tada je bilo ljeto. Sad je već studeni i nije baš bilo stalno sunčano. Čim bi sunce pokrio kakav oblačak mene bi odmah malo zeblo. Njihova majka na izgled prilično sportski građena se svako toliko brčkala u moru, a muž je ipak bio podosta obučen i jednostavno uživao na povremenom suncu čitajući bezbrižno knjigu dok su oni mali "vikinzi" letjeli između mora i lokve nebrojeno puta. Kad smo se vratili nakon đira oko samog rta Kamenjaka već je bilo prošlo sat vremena i ništa se nije promijenilo. Ona je sad ronila okolo sa maskom stalno dovikujući nešto na meni potpuno nerazumljivom jeziku. Zbog toga je čak i moja žena pomislila da bi mogla da se okupa ali na kraju nije imala petlje. Ja sam ipak obukao 2 mm debelo neoprensko odijelo i otplivao malo iza rta ali sam se nakon niti petnaestak minuta poželio vratiti nazad.
Nisam imao dobar osjećaj i plivao sam u priličnom grču. Možda je razlog bio što mi nikako nisu sjele očale pa mi je kako god ih namjestio stalno ulazila voda ili u jedno ili drugo oko. Nakon otprilike 25 minuta sam izašao, a ona šveđanka je još bila u vodi. Pored mene je prošao neki tip nonšalantno plivajući bez odjela, a mene je bilo sram iako znam da oni ne znaju da sam se i sa odjelom smrzao. Kad sam skinuo odjelo odlučio sam još par minuta plivati bez njega mada mi se to nije uopšte dopalo niti malo. Prema "Marfijevom" zakonu na nebu je sad jedini oblačak olučio da mi uskrati bar malo utješne topline tako da sam se drhtureći jedva uspio obući. Tješim se da je to možda jer sam bio gladan i navalio na sendvič, kolač i voće što mi je žena tutnula pod nos. Sve sam nekako uspio preživjeti ali prsti na rukama su mi bili doslovno mrtvi. Nisam nikako mogao shvatiti kako ta djeca ne završe na hitnoj sa upalom ne znam čega. Napokon kad je šveđanka izašla ona je one manje jednog po jednog oprala u moru i obukla, a stari je na stoliću već kuhao juhicu ili čaj. Čak je izašlo i sunce ali meni nije bilo pomoći morao sam prekinuti užinu i otići otrčati par kilometara da osjetim prste na rukama i stopala na nogama.
I to je bilo na sunčani dan sa temperaturom od 19-tak stupnjeva kako li je tek onim eskimima. J...ga, zato su oni eskimi ili bar šveđani. Možda bi oni kad je ljeti preko 30, a ja trčim dužinu padali u nesvjest. Bar da imam neki "bipolarni" poremećaj, pa da sam ljeti etiopljanin, a zimi šveđanin.
Nema komentara:
Objavi komentar