Nervoza je malo popustila jer sam očekivano propustio rok za prijavu Berlina lakonski pomišljajući: nema veze ionako mi ovaj rezultat iz Ljubljane omogućava prijavu kao brzi trkač i sljedeće godine za maraton 2020-te. Znam da ako sad nisam prijavio da ću tada još i teže jer .... Ne znam koji bi bio razlog ali smisliti ću neki. Čitam komentare brojnih mojih kolega koji su ove godine otišli u New York i ono, svi bi opet. Čak je i Stane bio tamo. Mada on sam nije komentirao ništa vidim po slikama da je sretan i zadovoljan. Možda više zbog društva sa kojim je bio nego... Ako je samo do društva toga ima svagdje. Nisam siguran da treba potezati toliki put. Zbog toga se baš ne mogu načuditi sebi zašto mene tako ne vuče daljina. Ja sam sigurno kućni moljac. Nervozan sam kad moram ići i u Rijeku.
Jučer je to dobro primijetila moja žena kad sam oko podneva došao po nju da idemo u Rijeku nažalost na pogreb. Razlog je naizgled bio trivijalan jer mi se na parkirnoj rampi naguzio jedan koji ne shvaća da ja sa dugačkim automobilom trebam malo prostora da uđem na rampu jer to ne mogu ravno. Naime vlasnik zgrade je dio prostora u sredini garaže prodao jednom stanaru koji ima veliki Range Rover pa ne može na rampu. Zbog toga ja više nemam direktan ulaz na rampu već moram motati oko jednog stupa.
Ako nemam bar 20 do 30 centimetra slobodnog prostora u sredini gotovo da ne mogu ući. Neki serator iz osiguranja koje ima parkirno mjesto pored mene je naguzio Škodu Oktaviju čak malo i na moji polovinu pa sam uz tri četiri manevriranja i izlazaka da maknem bicikle koje je još nasrao isti lik koji ima onaj Range Rover jedva ušao na rampu. Onda sam shvatio da još moram na Stoju po prijatelje, pa na Pulsko groblje po cvijeće i eto nervoze. Pogotovo jer nemam pojma gdje je to groblje na Trsatu i mislio sam da je pogreb u dva, a podne je već davno prošlo. Naravno zaboravio sam ići po cvijeće pa sam se još morao vraćati. Pa su bili radovi na vijaduktima prije tunela. Pa sam kao šlag na tortu krivo skrenuo na Delti i produžio prema Brajici, a od tamo nema povratka ili silaska sve do petlje prije Bakarca. Nervoza za popizditi. Bez potrebe jer sam ipak sam stigao na vrijeme. Pogreb je bio u 14 i 30. Svi su to znali osim mene ...j.. Ništa bolje nije prošao niti povratak. Nisam znao da su radovi na cesti i da je odvojak prije Matulja za Pulu zatvoren. Zato sam morao prema Rupi pa nazad na autocestu. Već sam bio nervozan na kub jer je prije toga još bila saobraćajka sa tri četiri dobro smrskana automobila. Naravno došli smo jako kasno i odlazak na trčanje nakon toliko sjedenja nije bio baš izgledan. Nervozu zbog izgubljenog dana nije ispralo niti pivce prije spavanja. Legao sam i probudio se nervozan.
Jutros me dočekao u poštanskom pretincu članak od mog omiljenog trenera Steve Magness kojeg još zovu "ludi znanstvenik trčanja". Članak originalnog naslova: "The Paradox of Control and Letting Go" govori upravo o pitanjima kontrole i našeg pokušaja da uvijek imamo kontrolu nad svime pa tako i kad je trčanje u pitanju. I on sam je svojevrsni kontrol freak, a svoju uspješnost kaže da donekle može zahvaliti tome, no shvatio je da mora naći načina da se katkad odupre tim trendovima. Naravno nema univerzalnog recepta za tako nešto ipak u zaključku navodi tri stvari koje možemo pokušati ostvariti kako bi ublažili posljedice koje se javljaju ako ne uspijemo. Kao što je u neku ruku moj zadnji slučaj sa Ljubljanskim maratonom. Neko bi rekao sereš ali ja sam ga tako doživio. Da ne govorim kako je to doživio jedan moj prijatelj koji je mnogo više podbacio od onoga što je očekivao. Više od tjedan dana nakon maratona njegovo lice je sve govorilo. Lice čovjeka koji je uvijek nasmijan, a ne neki mrgud kao ja.
Prva stvar je postaviti vremenski okvir u kojem recimo tako jednostavno imaš pravo da žališ sam sebe. To zvuči malo jadno ali tako je. Poslije toga marš ... ustani i otresi sve loše sa sebe. Vrijeme je za osvetu.
Druga stvar je analiziraj sve ali nemoj biti opsjednut time. Nemoj kao neki hipohondar trčati kod doktora jer ti je jedan dan izostala stolica pa garant imaš ništa manje nego rak. Ako i nisi zaključio sa sigurnošću zašto si podbacio, a to je ipak najizgledniji scenario promjeni nešto. Svaka promjena će dobro doći ako ništa drugo da ti vrati nadu kako će drugi put biti bolje.
Treća stvar je naravno nastavi tamo gdje si stao, a sve ostalo ostavi iza sebe ne kao neki teret koji će te vući nazad već kao dragocjeno iskustvo zbog kojeg ćeš sutra biti bolji čovjek - trkač.
Trebam se svako toliko posjetiti na to zbog čega volim trčanje jer se na to poput prašine povremeno nakupe neke loše stvari kao što su ozljede ali i neuspjesi.
Nema komentara:
Objavi komentar