srijeda, 29. ožujka 2017.

"Vrhunčić" ili "Vršič"(slo.)

  Nekako sam se dogurao i do još jednog vrhunca prije maratona. Ali na vrhuncu se najlakše okliznuti i pad je najveći. Zato sam vrlo nervozan. To mi je treći maraton i ni ovaj put nije baš sve prošlo glatko. J..š treću sreću. Zapravo ovo je najgora priprema koju sam imao. Srećom u odnosu na prvi i drugi ipak sam krenuo u pripreme sa boljom formom ali sam imao dva prekida i to jedan dosta nezgodan od puna tri tjedna baš pred kraj. Ukupno sam prešao nešto manje kilometara nego u zadnjim pripremama ali malo više nego prvi put. Dužina sam trčao isto tako manje nego zadnji put ali opet više nego prvi put. Zanimljiva podudarnost je da sam sva tri puta imao "defekt" pred kraj priprema. 
Dijagram kilometraže(Volumena) lijepo ilustrira kako je to išlo. 

Plava krivulja je 2014 godina. Upala pokosnice 9 tjedana do utrke nakon prevelikog dizanja kilometraže i utrke u Mutvoranu. Crvena je 2016 godina prvo manji pad prije pulske X-ice i onda rupturica(manja) na kvadricepsu tjedan nakon utrke(6 tjedana prije maratona). Treba odmarati nakon utke i to je amen.
Žuta je zadnja priprema. Prvi manji pad je bilo smanjenje volumena tjedan prije utrke zimske lige. Drugi veći je viroza, a treći je prvo zbog Londona pa zatim rupturica u listu 3 tjedna. 
    
Kad sad gledam da sam prvi maraton trčao samo 3 minute sporije od drugog ne izgleda mi realno jer u pripremama za taj drugi sam imamo bitno bolje i kvalitetnije treninge. Koje je onda opravdanje? Ostario sam dvije godine. Izgubio sam skoro cijelu godinu treninga(11 mjeseci) ... recimo da je to uvjerljiva isprika. Što mi to uopće znači? Tješim se jer nisam dovoljno dobar, samo zašto? Sad opet imam ispriku jer sam još malo stariji i imao sam dva prekida u pripremama. Prvi je uslijedio nakon utrke zimske lige u Medulinu. Taman sam uletio u formu kad sam na svadbi od mog nećaka zaradio neku virozu. Netko dobije na lutriji, a ja ... Ne znam nikoga tko je bio na toj svadbi da nije gadno odležao. Uostalom to je sve bilo oko Božića i Nove godine kad se dodatno razbiješ na koje kakvim feštama. No preživio sam i krenuo dalje. Onda sam se pokliznuo nakon povratka iz Londona jer sam taj tjedan probao nadoknaditi gubitak kilometraže i općenito težih treninga.
Dva takva su me došla "glave", zapravo noge. To je bilo bolno, tri tjedna je puno kad je pri kraju. 

Još imam ovaj tjedan mogućnost da pojačam i povećam volumen. Sve što budem radio poslije toga neće se osjetiti na ovom maratonu već kasnije, a samo bi moglo generirati dodatni umor. Prošli tjedan sam već pretjerano skočio sa 45 na 65 kilometara ali 89 iz prvih priprema ili 82 iz drugih neću sigurno dostići jer bi nešto moglo stradati. Završiti ću pripreme mizernim "vrhunčićem" od 75 km. Biti će dobro ako bude i toliko. Za to moram odraditi još jednu dužinu i još nešto što nisam na čistu dali da trčim ili ne.
Zadnji put sam u istom tjednu trčao maratonski tempo od 12 km u tempu 4:25/km i prosječni puls(tempa 152). Sa zagrijavanjem i hlađenjem je to bilo 17 km. Zatim Frank's Killer tempo(10 km) sa 400 m u tempu 3:50/km(1:32) i 400 m u tempu maratona 4:25/km(1:46) i tako 25 krugova odnono 10 km! Još sam trčao i dužinu 32 km sa progresivnim završetkom u prosječnom tempu 4:43/km. Od polovine sam trčao brže od 4:30, a zadnja tri kilometra 4:04/km.
Sad sam otvorio tjedan sa 10 km tempa 4:20/km, a razmišljam dali uopće da trčim Frank-a, a dužinu ću ići najvjerojatnije lagano. U svakom slučaju sporije od 4:43/km. Možda malo zapaprim na kraju ako sve bude ok. Nisam previše optimističan nakon jučerašnjeg treninga. Sve je bilo gotovo isto kao prošle godine prije Ljubljane. Čak je i temperatura bila identična 16,1 C! Trčao sam u društvu sa Draženom kao i tada. Opet sam imao problema da ga obuzdavam i stalno smo bili brži od plana. Još sam potpuno bez razloga ubrzao zadnja dva kilometra kad sam ostao sam. Kad gledam prošli tjedan ne mogu biti nezadovoljan. Tada sam 6 km trčao za 4:30/km uz isti prosječni puls i pri istoj temperaturi. To je dobrih 10 sekundi brže po kilometru, a da ne govorim kako je dosta dulje. Ipak je puls još uvijek nešto viši nego pri trčanju prije Ljubljane. Još nekoliko tjedana i sve bi možda došlo na svoje i možda se već sljedeći tjedan još malo popravim. Dilema koji tempo da odaberem na utrci će još neko vrijeme ostati ali siguran sam da to neće biti 4:30/km već malo sporije. Koliko, to još trebam ustanoviti. Samo da se popnem na taj "Vršič"(granični prijelaz ako se sjećate), kao nekada moja "buba"(u drugoj brzini) pa ćemo onda lakše nizbrdo.

ponedjeljak, 27. ožujka 2017.

"Naleti"

  Danas pomalo "špricka" sitna dosadna kišica ali to mi pomaže da malo smirim živce i usporim. 
Napokon malo laganog trčanja da se opuste opet previše napeti listovi. Pokušavam sa samo masažom i valjanjem na valjku. Čak razmišljam da aktiviram i električni masažer u nadi da neću morati na muke tantalove kod onog mog inkvizitora. Ma sve bi priznao samo da malo manje pritiska kad me masira. 
Sa električnim milina, samo zuji ali možda susjedi pomisle nešto ...
Možda moja taktika i nije najbolja obzirom da sam upravo izašao iz ozljede mišića lista ali zaključio sam da je to jedini način i toga ću se držati, pa makar sve pošlo u "Honduras". Malo mi sliči na situaciju sa redovima za kasu. Taman kad pomisliš kako onaj drugi red ide brže i lukavo se prebaciš tamo, zblesi se kasa ili neki kua pođe u krivo. Red kojem si ti prije bio se pokrene brzo ali i napuni ko šipak. Oni koji su bili iza tebe su već prošli, a ti se više ne možeš  vratiti. J... nema druge nego od trpjeti i nadati se najboljem. Ipak sam uspio jučer odraditi malo drugačiju dužinu i to držeći se zubima za zrak kako kaže jedan moj frend. Sjećam se da smo takve treninge radili možda neplanirano kad sam trčao u mladosti. Uvijek je grupa pri trčanju dužine htjela nekoga otresti. Nekad iz zajebancije, a nekad i sa dobrim razlogom. Zato smo radili "šprice" u nadi da će to slomiti žrtvu. Dakle ovo što danas zovu "Surges Long Run" mi smo zvali dužina sa "špricama"(ne sa špricerom). U Oksfordskom riječniku za "Surges" piše: "A sudden powerful forward or upward movement ...". Ovako rečeno možda bi riječ: "nalet" bila adekvatnija. Ali to prepuštam struci ako postoji tako nešto. Već sam trčao takvu dužinu oko mjesec dana prije Ljubljane zato sam odlučio kopirati rutu i sve ostalo. No bilo mi je malo previše odmah skočiti na 28 kilometara, pa sam skratio za četiri kilometra, na oko 24.
Čvrsto sam odlučio da ne pratim tempo do 14.-og kilometra kad sam trebao početi sa kratkim "špricama". Mislio sam biti će lagano jer sam trčao sam ali nešto je jako pokvareno u mojoj internoj navigaciji. 

Ipak sam osim prva dva kilometra bio prebrz. Još sam i krivo skontao koliko dugo trebam trčati šprice jer mi je komplicirano stalno gledati na sat i preračunavati, pa sam trčao svako ubrzanje po 500 m. 
Nakon toga sam nastavljao kilometar normalno kao da se ništa nije desilo. Boli te lud praviš se ku..c. Trebao sam tako šest puta ali predzadnji peti mi je došao točno na onu uzbrdicu od kružnog toka za Pješčanu uvalu prema premanturskom igralištu. Nije to bog zna što samo 15 m uspona na tih pola kilometra ali kad si na kraju sa svime, dehidriran i pomalo zakiseljenih nogu nema šanse da puls ne odleti. Točno na maksimum od 171. Dobro je, ja se uplašio da mi je i maksimum počeo pomalo padati. Nakon te uzbrdice pala je odluka da ne čačkam više mečku jer nelagoda u listovima je već bila jako opipljiva. 
                             Skok pulsa na kraju uzbrdice kad misliš da ne možeš više ali ipak daješ sve

Zato sam nastavio samo lagano dugo istrčavanje kružeći još malo po premanturskom igralištu ali moj puls nije nikako htio da siđe dolje. To je znak da sam prekardašio. Nisam dobro pogledao taj trening od lani ali sad vidim da je bio čak u nečemu i nešto "lakši". Trčao sam doduše 4 kilometra više 28,4 prema 24,4. Prosječni tempo je bio nešto sporiji nego jučer(4:58/km prema 4:56/km). Trčao sam intervale od 1:44 iako je bilo planirano 1:30. Jučer sam trčao inervale od 1:51 jer tako ispadne ako trčiš 500 m(prosječno 510 m) u tempu 3:51/km. Koja morončina! Ja u glavi izračunao da će mi ako trčim 4:00/km trebati 90 sekunda da pretrčim 500 m. Koliko sam ono imao iz matematike ... ideš. Od kad je dvije minute jednako 90 sekunda? Uglavnom trčao sam skoro deset sekunda po kilometru brže nego lani i posljedica toga je prosječan puls od 164 u tim "špricama" prema ugodnih 158 lani. Nije čudo da sam na petoj zakuhao i morao prekinuti prije planiranog. Da stvar bude gora tu petu "špricu" sam još i produžio na preko 2 minute jer uzbrdo nisam mogao izvući brže od 4:07/km. Ostale sam trčao dosta brže. Još uvijek nisam na čisto što sve to znači osim da još mogu relativno brzo trčati čak i malo umoran. Samo ne znam koliko dugo.

petak, 24. ožujka 2017.

Krstarenje

  Ne znam dali je to prikladan izraz ali krstarenje se uvijek povezuje sa nekim lagodnim životom na velikom brodu gdje se cijeli dan lagano brčkaš u bazenu, ispijaš koktele ili igraš golf kao moj "prijatelj"(škot), a loptice padaju u more. Boli te on stvar jer je "all inclusive", jedeš i piješ kliko hoćeš. Doduše to vjerovatno masno platiš. Znam da moj zet stalno kritizira svog starog(mog "prijatelja", škota) kako troši njegovo nasljeđe ... eh ta djeca ne daju ti da uživaš niti kad si u penziji. Ja sam dva puta bio na "krstarenju". Jednom je trajalo 5-6 sati koliko je trebalo da već pomalo nacugana ekipa sa posla otpravi veliki jedrenjak("dvokrstaš") sa Bunarine vani i napravi jedan krug u blizini. Najveći problem nas je bilo iskrcati(kao ruse), a jedini čovjek koji je apstinirao(naš šef) je na kraju završio u moru pri pokušaju da se ukrca u malu brodicu za ukrcaj. Svi su prognozirali da ćemo u moru završiti ja i moj prijatelj Renato jer smo obučeni u ženske "šlafroke" na palubi zabavljali pijanu ekipu dok nam je pored glava stalno prelijetao bum od jedra. Bio je studeni i to je jedno od najboljih "kruzenja" koje sam doživio. Drugo je bilo na još jednom velikom jedrenjaku pokojnog Bobe. Tada smo bili sa djecom i familijama, ozbiljni ko ... moš misliti. Čak smo prenoćili u lučici na Unijama u uzaludnom pokušaju da tamo večeramo ribu u restoranu. Jedino što smo dobili su bili svinjski kotleti na žaru ali su bili bogovski. Ja i danas tvrdim da je najbolja riba, svinja. U zoru smo se ja i moj tada još maloljetni nećak Emil iskrali sa gumenjakom ispod onih litica što se lijepo vide iz Ližnjana kad ih obasja sunce. Tad sam se dosta aktivno bavio podvodnim ribolovom i odlučio da demantiram konobara kako nema ribe. Visoka litica je zaklanjala sunce i dolje je bio mrkli mrak. Napravio sam prvo par manjih zarona da se prilagodim i vidim dali se što mrda malo dublje. Nije mi bilo ugodno jer u gumenjaku je bio klinac od 10-11 godina, a dno nije bilo još na vidiku niti kad sam se spustio na 15 m. Znam da imam 25 m konopa do balona pa sam odlučio poći do tamo da vidim hoću li što naći u kakvoj pukotini na toj vertikali. Pustio sam se lagano i počeo tonuti dok nije cimnulo uže na mom pasu. Kad sam pogledao prema gumenjaku dupe mi se stisnulo. Emil je nešto mlatarao rukama i gledao prema meni sa maskom nagnut preko ruba gumenjaka. Meni se činilo da je udaljen sto, a ne dvadeset pet metara. Baš kad sam pomislio: o "šit", treba i izroniti, možda imam previše olova, dali da otkačim pojas i tako malo olakšam izron ugledam hobotnicu. Odmah sam sve zaboravio i krenuo u boj za ručak. Dobro je da sam je isprve prasnuo među oči i dok je bila šokirana izvukao iz rupe jer dok sam uspio doći gore prevukla se preko puške i moje ruke te počela petljati po mojoj maski. Duša mi je bila u nosu, moj nećak je plakao ko kišna godina jer je pomislio kako sam nestao negdje u dubini, a hobotnica se nije dala dok je nisam još par puta uboo sa nožem. Kasnije su u lov pošli kunjado i njegov stariji sin te napravili dar mar u podmorju za samo sat vremena. Taj dan smo napravili brudet sa kojim si mogao nahraniti bar dvadeset, trideset izjelica, a nas je na brodu bilo samo desetak. To je meni "kruzenje" kad moraš da uloviš ručak je..š sve ostalo. Ostalo je dosadno.
U mom trkačkom žargonu "kruzenje" dolazi od izraza ili vrste treninga koji je uvelike promovirao trener Jack Daniels. Tu vrstu treninga on naziva "Cruise intervali". Neki pogrešno misle da se trebaju raditi na kružnoj(kruženje) stazi ali to nije baš nužno. Ipak kružna staza olakšava i zato obično trčim na stazi. Sličan trening koriste i kros trkači kad koriste valovitu stazu, pa se tada taj trening zove "Roler coaster". Pogodite zašto? U oba slučaja intenzitet trčanja se mijenja u ciklusima. Međutim poanta je u tome da pri tom treningu nema prevelikog napora, a ipak se postiže vremenski adekvatan period trčanja u intenzivnom tempu. U "Oxford-skom" riječniku se riječ "cruise" spominje kao kretanje negdje, bez žurbe na ležeran(bezbrižan) način: "to go or move along, especially in an unhurried or unconcerned fashion".
Obzirom da nisam baš u najboljoj formi, pa mi trčanje već i tempom od 4:30/km kao prije neki dan predstavlja granično srčano opterećenje za LT(lactate treshold) zonu, odlučio sam se za ovaj trening. Umjesto u komadu trčati ću u komadićima više puta uz nešto sporije trčanje između. Kao što trener Jack Daniels vrlo jednostavno objašnjava, vrijeme provedeno u određenom režimu je ono što se računa. 

Na kraju da rezimiram, trčanje 5 ili 6 km u komadu sa prosječnim pulsom od 158(max 168) u tempu 4:30/km nikako nije bolje od trčanja 5 ili 6 km u dionicama tempom 4:12/km uz prosječni puls od 155(max 159). 
                                                               Jučerašnji trening "Cruise intervala"

Ako laže koza ne lažu rogovi! Jutros nema traga umoru i mogu ako treba imati opet jaki trening.
Istina još sam desetak sekunda po kilometru sporiji jer u januaru sam isti trening trčao 4:01/km u puls 156. Dobro, bilo je malo hladnije ali sam bio više obučen ... uostalom nema veze važno je da sam izgleda spreman za dužinu u subotu.  Jedva čekam ali svi su me odkantali i idu u nedjelju ... tužan i sam ...   

srijeda, 22. ožujka 2017.

Krivulje i krivine

  Svi trkači bi trebali biti biti upoznati sa krivuljom koja prikazuje proces adaptacije na stres izazvan treningom. Osnovni model koji je općenito važeći za sve treninge i procese adaptacije je nastao iz "General Adaptation Syndrome"(Sindrom opće adaptacije) koju je opisao Hans Selye davne 1936. godine i kasnije nadopunio 1956. godine. U većini literature on se još naziva "super kompenzacijski ciklus"("supercompensation cycle"). 

                               Slika 1a  Super kompenzacijski ciklus

                                          Slika 1b Optimalno vrijeme oporavka 
                                         
Ako je stimulans(stres) u treningu pravilno odabran i period oporavka optimalan, porast sposobnosti trkača će biti sličan onom na slici 1b.
Kroz dulji peiod to bi izgledalo kao na slici 2(preuzeto iz knjige Jack Daniels-a Running Formula). Ako je stimulans prevelik ili su periodi oporavka prekratki u određenom trenutku će doći do zamora koji obično vodi u ozljedu. Ako je premali ili je prevelik period oporavka, efekat treninga će biti mali ili ga uopće neće biti. 

                                             Slika 2  Prikaz promjene spremnosti sa promjenom stimulansa(stresa)

Jedna druga krivulja koju sam vidio u knjizi Tima Noakes-a "Lore of Running" opisuje gubitak forme kod prekida treniranja i ona zanimljivo u početku ima zrcalnu formu kao ona porasta. Znači da počinje padati polako, zatim ubrzava ali nakon nekog vremena ponovo usporava jer inače bi nam se nakon recimo mjesec dana toliko "strmopizdila"(uh ovaj izraz nisam dugo čuo ali ... nema veze) da bi jedva ustali iz kreveta ili čak i ne bi. Sad ja i još neki koji su bili "kur...vite" sreće pa zapeli u trkačkom prometu pokušavam neke krivine kako bi zaobišao tu krivulju ali "kurva"(na talijanskom curva = krivina) se neda. Pokušao sam vidjeti kako to funkcionira pa sam ponovio ono tempo trčanje od četvrtka. Samo sam izbacio pauzu od 500 m joginga i gledao da mi puls ne ode u svemir. Čak sam se obukao isto kao u četvrtak. Iste tenisice, duple gege(duge i kratke), dokoljenice, dupla majica, j..te dupli moron. Skuhao sam se jer je bilo preko 16 stupnjeva uz silnu vlagu i južinu. Ima nekih pomaka ali najviše kod zagrijavanja i hlađenja. Sad mi je puls dosta niži i brzo pada  ali tempo sam odradio samo za 5 sekundi po kilometru brže uz isti prosječni puls. Nešto je bio bolje "ispeglan" na uzbrdicama ali to je normalno jer sam ga pokušao održati ispod 160. Prošli put mi je odletio na zadnjoj uzbrdici i na 170.
Što sam očekivao? Da ću napredovati svaki tjedan 10 sekundi po kilometru i nakon tri tjedna vratiti se na formu prije ozljede. Ovako i ovih 5 sekundi nije tako loše ako uzmem u obzir da je bilo još toplije nego prije 5 dana. Kad bi bio realan za sljedećih 5 sekundi bi trebalo možda i dva tjedna. Sigurno je da nemam šanse popraviti formu toliko da bude bolja nego u Ljubljani. Najveći problem je što zapravo imam samo 2 tjedna jer bar dva tjedna moram ponovo smanjivati(tapering) volumen inače ću doći umoran na utrku. Neću stići povećati tjednu kilometražu na planirani vrhunac, neću trčati neke jako važne treninge, a dužine sam izgubio(bar 5). Mogu istrčati još jednu dužu laganu i jednu sa brzom završnicom. Zato ću pomaknuti taper na 2 umjesto 3 tjedna. Ubaciti ću kraću dužinu sa ubrzanjima("surges")
na kraju od 5x1000 m za ovaj vikend, sljedeći tjedan ću trčati dugu laganu dužinu i dva tjedna prije maratona dužinu "5-4-3-2-1". Što je, tu je sad više ne mogu hvatati krivine jer bi mogao završiti negdje gdje nisam želio.

ponedjeljak, 20. ožujka 2017.

I'm in the mood for run

  Kad već ovih dana živim u ritmu bluesa i na FB mi se pripisuju neki tekstovi na engleskom jeziku ajde da malo nastavim sa tim. Ionako sam razmišljao kako bi mogao početi pisati blog i na engleskom. Jednom je jedna prijateljica moje kćerke koja je udata za engleza rekla kako moje blogove čita redovno i prevodi svom mužu. Nisam siguran kako bi to izgledalo? Tarzan engleski? Jedno je pisanje onih tehničkih studija i analiza što već godinama radim ali ovo je nešto sasvim drugačije. Ja se ne znam dobro izraziti niti na onih nekoliko materinjih jezika koje poznajem. Da ne spominjem gramatiku ... sjedni, evo ti "kec". 
Moja kćerka profesorica hrvatskog, a sad još i engleskog jedva čeka da me razčereči čim napišem nešto onako, "jerbo" mi se tako "oće". Po tom pitanju je čak gora i od mog kolege iz kluba ... neću da mu spominjem ime ali jest picajzla na kvadrat. Zbog tog "jerbo" sam imao cijelo polugodište topa iz hrvatsko-srpskog jezika. Na kraju pošto nisam popuštao i još uveo pisanje bez znakova kontrapunkcije, velikih slova i slične vragolije moja je tadašnja profesorica digla ruke od mene i prihvatila to kao slobodnu umjetničku formu. Ipak sam za kaznu morao pročitati Zastave(Krležine kruh te j...) i napisati esej. 
Nije to očekivala ali ja sam je iznenadio i stvarno pročitao Zastave. Dobro da navodno nisu završene, koliko bi to inače potrajalo? Poslje me vodila po školi od razreda do razreda kao mečku na vašaru da čitam taj esej. Vidite ovako ja zabluzim i kad trčim. Glava mi ode bog te pita kuda, a noge rade što već noge rade bez obzira sviđa li se to meni ili ne.
U nedjelju ujutro mi je glava opet bila u balunu jer sam u subotu ponovo zaružio kod frenda na rođendanu. Ja bar nisam morao ujutro trčati Zagrebački polumaraton ili "Pazinčicu" kao moji prijatelji i Oli koja je zbrisala prije nego što joj je "cabernet" mogao doći glave. U mislima sam bio sa njima, a nogama sam grabio po korjenju, kamenju i busenju Drenovice. Baš sam bio napaljen. Ne "horny", više "in the mood". I kako su minute curile sa Garmina tako je svaki krug bio malo brži. Startao sam uz blues, a finio u maniri "rock enroll-a". Kako je to čudna koincidencija baš danas kad je umro Chuck Berry. Kad bi muzički opisao završnicu tog trčanja bilo bi baš kao "Johnny B. Goode".
Naravno da nisam uspio bitno usporiti iako sam čvrsto odlučio da hoću ali srce mi je došlo na mjesto i ne znam kome ili čemu trebam zahvaliti na tome. Sad je to već samo "mala" razlika u odnosu na trčanje u prosincu prije Istarske zimske lige u Medulinu kad sam rasturao. Nadam se da sam u pravu. Možda i ja uletim brzo u formu kao "Rudiša". U Splitu polumaraton pod antibioticima 1:38, a danas u Zagrebu 1:26. Zapravo su svi u Zagrebu trčali nešto jako dobro. Mali Dani, osobni i ispod 1:20 kao što je priželjkivao i prvi od juniora, Ljubo se popeo na postolje tik pored Drage Paripovića. Vrijeme od Drage djeluje malo nestvarno obzirom da je samo pet godina mlađi od mene. Drago, daj posudi malo brzine vratiti ću je u dobrom stanju. Slaven je disciplinirano otrčao test utrku prije maratona sa rezervon za 1:22, a jedino je moj trkački partner kiksao ali ipak na kraju završio utrku. Vidim da ću morati opet češće trenirati sa njime. Jedva čekam ...
 

subota, 18. ožujka 2017.

Treba mi "blues"

  Nekako u skladu sa ovim zadnjim događajima u mom životu ponovo u autu slušam samo "blues".
Zapravo svoju melankoliju u mene pretače samo John Lee Hooker. To me nekako smiruje i primjećujem kako manje gazim po gasu. Nigdje mi se ne žuri. Možda sam tako vozio jer sam svjestan da su mi gume bile na izdisaju, a ja sam neobjašnjivo zadnje tri četri godine zaboravio kako osim trčanja postoje i neke druge trivijalne stvari u životu. Kao mjenjanje guma na automobilu.
Zadnje gume nisam mjenjao 7 godina, a prednje sam promjenio prije 3. Zato što sam jednu bio rasjekao. Doduše nisam mjenjao niti tenisice od 2014. godine ali sam ipak nedavno kupio još jedne za zlu ne trebalo. 

 Prve koje su trčale maraton 2014. su plave. U žutima sam trčao 2016. Sad su na redu tamno ili teget plave za Beograd.

Uglavnom Honda je dobila nove gume. Skupe je... "only the best", neću reći koje da ne reklamiram još i gume. Ja sam obukao te nove tenisice i odlučio da otrčim jedno onako lagano, tugaljivo trčanje baš kao Hooker-ov "blues". Možda sam trebao odabrati neku ravnu dosadnu stazu ali ja volim moje dvorište, pa je Drenovica bila opet na meniju. To je isto kao sendvič sa mortadelom koji jedem gotovo redovno za marendu. Uđem u dućan i prodavačica napravi upitnik facu ali samo zbog dileme: sa maslinama ili bez? Dan je bio onakav kako trkači zamišljaju idealan dan za trčanje. Dovoljno toplo, bez sunca i ja se okuražio. Skinuo sam onu jednu maju viška i stavio samo kratke gege. Čak sam skinuo i dokoljenice, neka se listovi viore na vjetru. Samo mi je falio "blues" da me smiri jer nakon prva dva kilometra već sam u mislima bio negdje po utrkama koje nisam trčao, a u nogama su mi treštali "Prodigy". Srce je skakutalo u ritmu "Clash-a" ... "London is drowning, and I live by the river".. . Dok sam se okrenuo i aterirao u realnost već je bio drugi krug i povratak doma. Bio sam zadovoljan i nesretan u isto vrijeme. Zadovoljan jer su izostale sve tegobe koje su me pratile cijeli ovaj povratnički tjedan. Kuk i tetive nisam uopće primjetio, listovi su bili potpuno opušteni čak i kad sam ih malo istezao nakon trčanja. Jedino me nerviralo što sam opet otrčao prebrzo i još uvijek mi je puls relativno visok, a ja to uopće ne osjećam. Sutra je popravni ispit puta dva. Vidjet ćemo kako će tada pjevati. Trebam hitno neki "blues" da me puca sada, a za maraton u Beogradu neka bude i AC-DC neću se buniti.

petak, 17. ožujka 2017.

Dilema

 Treći trening nakon pauze i već totalno u nedoumici(dilemi). Dobro da nisam ko Mujo u trilemi. Što i kako trčati. Ako još nastavim polako i kratko nema šanse da se vratim na nešto što bi moglo biti kakva takva forma za maraton. Nekako mi se ne sviđa ideja da se opustim pa trčim sa nekim tko se muči trčati četri sata ali tako ne rizikujem ništa kako bi se sačuvao za nastavak ove godine. Prema onom što sam jučer trčao procijenio sam da sam gotovo pola minute po kilometru sporiji nego na maratonu u Ljubljani. Znači oko 20 minuta minimalno, a to je još uvijek za oko 3:30. Kako će se moje noge i tabani osjećati to ne znam. Od početka veljače(04.02) nisam trčao dužinu osim onih 21,5 km u Stockwood parku tjedan poslje toga. Vjerojatno ću nabiti žuljeve kao na mojoj prvoj utrci polumaratona koju sam trčao bez mnogo treninga i dužina većih od 12 km. Isto se desilo na 25,5 km "Wingsa" u Zadru, nakon 11 mjeseci pauze sa samo 4 tjedna priprema bez dužine iznad 10 km. Noge omekšaju i nema te obuće ili čarapa koje će to spriječiti. Do jučer sam za...o mog prijatelja Ljubu kako maraton brži od 3:30 stoji samo kao nemoguća misija u njegovoj glavi i eto on je u Trevizu dokazao kako sam bio u pravu. E sad kako da nađem način da i meni to bude samo neko ograničenje u glavi? Probao sam jučer trčati malo mog maratonskog tempa jedno 6 kilometara u dvije dionice po tri kilometra sa 500 m laganog trčanja između. Čim sam krenuo već mi je bilo jasno da nešto nije u redu ili moja forma i dalje nezaustavljivo pada bez obzira što trčim već treći put od nedjelje. U nedjelju mi je po šumi i uzbrdicama za 6 kilometara u tempu 5:16/km prosječni puls bio 138. Dva dana poslije toga na ravnom stadionu za onih 9,5 km u tempu 5:22/km je bio 140, a jučer već na zagrijavanju nakon 2 km u tempu 5:21/km skočio na 144! Inače na zadnjem MAF(Maxsimum Aerobic Function) testu koji sam radio prije početka trčanja intervala u pripremama za Ljubljanu sam imao tempo 4:54/km pri pulsu od 138(5 km test, temperatura 19 C).
Nisam se loše osjećao dok sam trčao i potpuno mi je nejasno zašto toliki puls? Osim ako djelomično nije zbog toga što sam opet pretjerao sa majicama i gegama(duple) kako bi malo ublažio krutost i bolove u preponi. I to mi je totalno nejasno. Zašto se sad vraća ta bol kad tako malo trčim. No valjda se sve treba ponovo prilagođavati, pa tako i te moje oštećene tetive. Malo sam se dvoumio dali da nastavim polako čak i usporim na 6 minuta po kilometru ali sam ipak bio previše znatiželjan. Rekao sam sebi: probaj pa .... Jedan je probao pa se usrao. Namjerno nisam gledao tempo niti ga pokušavao kontrolirati već sam gledao da mi puls ne ide jako gore. Čim sam krenuo trčati brže on je skočio u neko drugo kvantno stanje i više nije htio ni naprijed ni nazad. Uzbrdo, nizbrdo, sporije, brže samo je malo kolebao. Pošto to nisu bile neke uzbrdice bio je
stalno oko 160 ili malo iznad osim u prvom kilometru i u onih 500 m pauze! Prosjek tih 6 km je bio 4:34/km ali drugi dio nazad nakon pauze od 500 m laganog trčanja sam bio malo brži(4:28/km prema 4:38/km) uz isti puls. Zato sam sad u dilemi. Očito je da sam najviše izgubio u onom što se ponekad naziva metabolička adaptacija, a odnosi se na mehanizme i procese koji utječu na brzinu trčanja na granici porasta laktata. Sigurno sam malo izgubio i na aerobnoj adaptaciji(mitohondiji i sve oko toga). To sad ne mogu vratiti do maratona ni pod razno jer treba bar 6 tjedana za neki veći napredak. Zato moram malo trčati tempa i to po metodi "FFTF"(Fade from the Front). Samo da ne ispadne po engleski: Fuck... Fuck...The ...Fuck! Tako sad trenira moj prijatelj Rudiša kojeg je par dana prije moje ozljede pokosila neka boleština. On je još onako iz postelje otrčao Split polumaraton deset minuta sporije nego inače, a sad trči samo jednom tjedno i to tempo jer nije ni zašto drugo. Odnosno nema vremena za lagano, a dužinu ne može izgurati. Vidjet ćemo kako će to kockanje ispasti i meni i njemu. On će znati već sutra u Zagrebu, a ja imam još malo vremena. Ako vidim da nebu išlo brže od 3:30 naći ću nekoga da se zabavljam tih četiri sata i odradim to kao jako laganu dužinu. Poslije mogu na neki za..i maraton ili polumaraton kad malo zagrije ili ću možda u šestom mjesecu zaružiti na neku brdsku utrku.

srijeda, 15. ožujka 2017.

Tom(islav) & Tom(islav)

 Priznajem nikad nisam bio ljubitelj stadiona. Nogometnog, ne daj bože. Bio sam dva puta u životu i ne bi hvala više nikada. Pa čak niti atletskog. To kruženje je meni kao dugoprugašu nekako neprirodno. Uz stadion me vezuju i svježa sjećanja na ozljede koje su često dolazile sa početkom brzih treninga. Iako danas mnoge studije govore kako je trajanje, a ne intenzitet glavni krivac i prst krivnje treba usmjeriti tamo. Utrke na stazi nisam baš jako volio ni kad sam bio junior. Tad sam trčao uglavnom 1000, 2000, ponekad 3000, a dva puta u životu i 5000 m. Prvi puta na otvorenju nove tartan staze na stadionu Kantrida u Rijeci 1971 g. Trčao sam sa Mikijem koji je došao prvi(on kaže tako ali meni se čini da je prvi bio Horvat), a ispred mene su još završila dva naša nešto starija trkača. Jedino znam da je ispred mene bio "Čik" iz Križevaca. Imena mu se ne sjećam ali on je bio moj mentor na neki način. O tome možda drugom prilikom. Moja je ipak bila drvena medalja iako sam bio još uvijek mlađi junior. Taj dan je bilo izuzetno vruće i u glavi mi se zavrtjelo od tih 12 i pol krugova zarobljenih između stijena Kantride i mora. 
                                  Atletski miting na Kantridi 1971 godine
Drugi put sam trčao u vojsci na prvenstvu "vojno pomorskog sektora" u Šibeniku. Kruh te neće tad je bilo još toplije. Ljeto se već zahuktalo, a ja sam se htio ogrebati za još par dana skraćenja pa sam pristao trčati za garnizon Zadar iako nisam uopće trenirao. Dan prije sam se još nacugao sa mojim barbom u Rogoznici. Pili smo "babića" od kojeg mi je glava bila ka balun, a usta suha ko pustinja Gobi. Ipak sam bio malo "bolji" i stigao treći. Za to sam bio nagrađen cjelodnevnom mučninom ali i tri dana skraćenja. Danas razumijem zašto mi je glavurda bila takva. Moj barba se još uvijek hvali kako je kupio od "vlaja" 50 kila Vranca ili Babića i napravio tristo litri vina! Neš ti vina, onih pedeset kila cukra naravno ne spominje.
Moj plan povratka bar za ovih prvih par tjedana nije predviđao stadion ali kum me zvao da dođem jer će da počasti društvo za rođendan. Uz put se još natežemo oko dresova i tiskanja klupskih oznaka pa sam došao da vidim u živo što se događa. Kad sam već bio tamo odlučio sam malo kružiti stazom sa kumom jer inače nikad ne trčim sa njim. Uglavnom smo laprdali oko svega i svačega, a svako toliko nas je prekidao umiljati ženski glas sa njegovog mobitela koji je objašnjavao koliko brzo trčimo. Kao da me to uopće zanimalo. Uostalom to je toliko bilo različito od onoga što je bilo stvarno da je bolje ne slušati dotičnu gospodičnu. Još samo da nas je pozvala da ... Kum Tomica(Tomislav ali nije pivo) je na kraju bio nestrpljiv jer je njegova "pratilja" rekla da je prešao nešto što je on protumačio kao deset kilometara, a i pivopije su se počele okupljati oko one košare sa pivom kao pčele na med. Zato me odkantao, kao ... idem pišati ... Tako sam malo usporio i završio još jedno kilometar dva lagano trčkarajući sa Draženom. List se držao skoro odlično osim već uobičajene frke oko one kvrge na koski ali opet su me strašno boljele prepone. Sjaši kurta da uzjaši murta. Nije bilo niti jako hladno ali ja sam bio mrtav hladan. Poslije trčanja sam se presvukao u dvije majice i još stavio trenirku ali cijelo vrijeme mi je bilo zima. Niti druženje sa crnim Tomislavom(ovo je pivo) nije pomoglo. Još mi je bilo i gore. Kad sam došao kući žena je bila zaprepaštena jer su mi dva tri prsta na ruci bila potpuno bijela, a jednog nisam uopće osjećao. Di si to bio? U hladnjači ili na sjevernom polu. 

J... miša, stvarno?  Temperatura je bila oko 10 C, ja obučen u duple gege i svu tu silnu robu, a nakon skoro 10 km trčanja meni je još zima.

Umro je Ed Whitlock

 Već sam pisao o Edu jer je ne tako davno na nevjerojatan način oborio rekorde u polumaratonu i maratonu za kategoriju 85+ trkača.
Ed Whitlock je bio prva osoba starija od 70 godina koja je trčala maraton za manje od 3 sata(2:59:10) na "Toronto Waterfront" maratonu. Kad je imao 72 godine istrčao je maraton za 2:54:48. Njegov zadnji rekord u maratonu(Toronto Marathon) je iznosio 3:56:33. To je bilo ne tako davno, u listopadu 2016.godine. Ed Whitlock je tada imao 85 godina. On je osim toga postavio svjetske rekorde za sve dobne kategorije od 70+, 75+, 80+ i 85+ na distancama od 1500 m do maratona. Zbog svega toga ostao sam pomalo zatečen viješću da je preminuo u ponedjeljak 13.03.2017. Nekoliko dana nakon svog rođendana(rođen 6.03.1931.) u dobi od 86 godina. Umro je u Torontu nedaleko svog doma u Milonu(Ontario), a obitelj je izjavila da je umro od raka prostate.


Meni je on predstavljao snažnu inspiraciju ne samo zbog činjenice da je dokazao da je moguće trčati maraton brže od 3 sata i u poznim godinama. Ali baš zbog toga nada da bi možda mogao i ja doći do te magične brojke nije još potpuno zamrla u mom srcu. Iako se možda neće ostvariti, njegov primjer mi daje dodatni motiv da i dalje pokušavam. Kad sada razmišljam o starosti uvijek se nekako podsjetim na svoje roditelje koji su još hvala bogu živi, a sebe uopće ne sagledavam u tom svijetlu. Možda je tako najbolje. Vjerujem da je tako razmišljao i on jer onaj tko teži nečemu što je naizgled veće od njega samoga ne smije sebi postavljati ograničenja. Ona će se ionako pokazati sama. Ne treba ih još prizivati. U više navrata su mi govorili kako sigurno trčim zbog toga da bi živio dulje ali ja od prvog dana znam da je to daleko od istine. Nema nikakvih dokaza da trkači koji intenzivno treniraju žive dulje od svojih vršnjaka koji nisu toliko aktivni. Dapače istina je potpuno drugačija. Umjerena aktivnost vjerojatno vodi tim putem ali to nije nikad bio moj put. Sto puta sam ponovio sebi nije važno koliko već kako ću provesti ovo vrijeme koje mi je na raspolaganju. Ed je to učinio maestralno, pa iako je bio skroman i nespretan sa riječima ipak je ostavio sjajan trag poput zvijezde repatice. Trag koji će dugo svijetliti kao putokaz onima koji se zapute njegovim stopama.

ponedjeljak, 13. ožujka 2017.

Ja sam dobro ali ...

  Ponekad se moramo zadovoljiti sa činjenicama da nam je dobro kad nije gore. To je uglavnom slučaj u onom dijelu života kad primjećujemo da "karić"(na balinjere) sve više ubrzava, a kočnice hm ... toga se nismo sjetili. Koliko sam puta u djetinjstvu zaboravio da nisam ponio cipele, a "frenivati"(kočiti) sa bosim nogama je bilo poprilično j...oj. Za modernu djecu koja ne znaju što je to karić na balinjere ću reći da je to bila preteča "skejta" na tri kotača od kugličnih ležajeva. Od tuda u nazivu "balinjere" ili talijanski palline(kuglice) koje smo pogrešno mi puležani zvali baline. Moj "karić"(i to je od talijanskog carro = vagon) sad već pomalo ubrzava, a prema onim "lijepim" krivuljama koje opisuju pad sposobnosti trkača sa godinama samo što nisam ušao u fazu kad linearni pad zamjenjuje sve veća strmina koja prelazi u gotovo slobodan pad. Tada više nema padobrana koji će te zaustaviti. To je moj prijatelj Bepo opisao kao iznenadno usporavanje. Sa 67 godina je trčao polumaraton 1:33 godinu kasnije oko 1:40, a nakon 70 kad je jednom pao ispod 1:50 nikad se više nije vratio. 
Zbog toga sam se zadovoljio činjenicom da sam jutros uobičajeno ukočen i za "divno čudo" sve što sam stekao je još tu uz malo novih dodataka ali list me ne boli ništa više nego dan prije. Zapravo biti ću optimističan i reći: ne boli me uopće. Ohrabren tom činjenicom zamalo sam htio već ujutro trčanjem na posao da potvrdim tu teoriju kako je sve prošlo ok ali sam ipak odlučio da hodam. Sigurno je sigurno. 
Kod hodanja je sve za pet. Još uvijek malo bocka iritirani išijas od jučerašnjih nešto više od 4 sata vožnje ali to nije ništa novo. Malo sam se zanio zbog pogleda na potpuno rascvjetane krošnje voćaka jer mi se čini da je do jučer još sve bilo u onim minusima. Zato nisam obraćao pažnju na vrijeme. Uostalom već napamet znam mjesto kad će mi Garmin zabipati kilometar pa sam se iznenadio kad sam vidio neku čudnu cifru na drugom kilometru. Ja prešao dva, a on kaže jedan i to nešto presporo.
Ja se znojim, a on kaže jok, vučeš se ko puž. 
         Po Garminu sad sjedim negdje nasred uvale između hotela Histrije i Pješčane uvale
 
I on valjda ima loš dan ili "pms" ako je ... ili se jednostavno digao na krivu nogu. Možda je uhvatio neki satelitski program sa pornićima pa se sav jadan pogubio. Ispada da sam krenuo negdje oko hotela "Splendid" pa preko brda pravo na Bunarinu. Onda sam malo plivao preko uvale u Tehnomontovu marinu, pa opet preko brda u pješčanu gdje sam malo vrludao do moje firme. Nije puno pogriješio samo 2,24 km, umjesto otprilike 3,7 km. 
                           Uobičajena ruta od moje kuće do posla
 
Lako što je fulao početak ali nakon skoro pola sata hodanja on još uvjek nije došao k sebi. Pa ti vjeruj Garminu ili bilo kojoj tehnologiji.

nedjelja, 12. ožujka 2017.

Odlučno "možda"

 Sjedim prazan kao nekakva odbačena konzerva i gledam kroz ekran ali on mi ne odgovara. Mislio sam da će riječi same poletjeti vani kad već toliko nestrpljivo čekam da napokon počnem trčati. Ali ništa, ćorak, ne znam što reći. Prošlo je točno 21 dan ili kao što to Saša broji u maratonskim kilometrima ja sam točno prošao  kroz cilj u polumaratonu i prekinuo trkački post. Krenuo sam nakon povratka sa aerodroma Ronchi na jedno test trčanje po Drenovici računajući kako nemam više ništa da izgubim. Ako i dalje boli morati ću još čekati. To sam nekako naučio i prihvatio. Ako ipak ne boli ili bar ne boli više ... onda ne znam što ću. Valjda bi trebao prvo ponovo malo polako, pa šta ja znam ... živa kenjaža. Najradije bi sve preskočio i nastavio gdje sam stao samo znam da neće ići baš tako.
Odabrao sam varijantu "Drenovica 1" koju trčim uvijek kad imam rastrčavanje poslje napornih treninga ili utrka. Statistika nekih 35 takvih treninga kaže da je duljina staze 5,59 km, prosječan tempo 5:42/km, prosječan uspon 90 m, prosječan puls 132, a prosječan maksimum pulsa 148(valjda zbog uzbrdice) i prosječna temperatura 17,1 C. Nastojao sam da trčim vrlo opušteno ali ipak mi je koncentracija bila djelom usmjerena na opažanje bolova u nozi koji su bili skoro uobičajeni oko one "kvrge" na tibiji.
Kvrgu je napokon napipala i moja doktorica u petak te me poslala na rendgen i dalje pretrage. Drugi dio mene je bio negdje iznad Alpa u utrobi Ryanaira gdje se po mojoj procjeni upravo nalazila moja kćer. 
Malo sam se iznenadio kad sam dotrčao nazad pred kuću jer Garmin još nije pokazao 30 minuta od starta. Pretpostavljam da to nije mogao biti baš jako lagani tempo. Zapravo dosta netipično za 5,62 km, 5:16/km i prosječni puls 138, a najveći 154.
Zanimmljivo je da nisam mogao naći nijedan sličan trening jer gotovo uvijek trčim polako taj krug po Drenovici. Imam samo jedan u kojem sam išao brže 5:09/km ali uz katastrofalno visok puls od 152 ali to je bilo kad sam imao ozljedu kukova i povremeno pokušavao otrčati po jedan krug u nadi da će proći. 
Bio sam potpuno van forme i temperatura je bila skoro 28 C. Ovako površno gledano možda i nije tako strašno loše ali jutro će biti sigurno malo pametnije.

petak, 10. ožujka 2017.

Političari

  Kažu da mudrost dolazi sa godinama ali meni se čini da je to samo još jedan od mitova od kojih se sastoji gotovo cijela naša spoznaja svijeta. Neki to zovu teorijom koja je dovoljno dobra da objasni nešto dok je ne zamjeni neka druga. Nije šija nego vrat. Zapeo sam u svom trkačkom životu i sve se okrenulo ka nekim drugim temama pa sam ovih dana nakon duljeg odsustva primjetio jednu stvar koja nema veze sa trčanjem. Kad trčim valjda ne primjećujem ništa drugo. Tako kaže moja žena. 
Ne znam kako je vama ali meni uvijek prija kad odem negdje vani na više dana. Nema teve sa koje se krevelje oni lažovi koje zovemo političari. Znam da sve te "divne" zemlje u koje zbog ovog ili onog razloga odlazimo imaju svoje političare ali nekako mi oni ne smetaju. Nisu moja briga, iako ima i većih pi..a nego ovih domaćih.
Dokaz da je tome tako je da svi imaju iste ili slične viceve o njima. To nije samo slučajnost koju je izazvala neka falinka u univerzumu. Cijeli život sam pokušavao biti malo manje uvučen u to ali to je teško ako ste "društveni" tip. Uvijek mi zavuku i dok se obrnem već sam negdje izložen politici. Tako su mi u zadnje vrijeme uvalili da budem predstavnik stanara zgrade u kojoj gotovo nitko ne živi za stalno ali zato su problemi stalni. Zatim je tu moj klub sa svojim trzavicama i morem problema u kojem ja uopće ne plivam baš najbolje.
Svaki moj angažman u bilo kakvoj politici je do sada završavao raskidom veza sa tim skupinama ljudi i bojim se da se to opet ne dogodi. Bar ne sa trkačima jer mnogi su mi prirasli srcu.
Ja se jednostavno ne znam odmaknuti, bar ne na vrijeme. Na razmišljanje o politici me potaknuo vic koji sam čuo na večeri, opet u Imoli, zadnji dan mog boravka u Italiji. Sjedili smo u nekom restoranu koji uopće nije izgledao tako jer svirala glasna muzika i bio je pun mladih ljudi. Izgledao kao neko staro skladište sa jako visokim zakrivljenim stropom, a na polovini tog ogromnog prostora podignuta je nekakva galerija gdje su tik ispod stropa bile stolice i stolovi. Tako se restoran i zove "Galeria No. 8". 

Bilo nas je po običaju dosta na večeri ali zapravo je većina bila odsutna i gubila se negdje po ekranima svojih i-phona koji su sablasno osvjetljavali njihova odsutna lica. Povremeno su si dodavali mobitele i razmjenjivali pogled na nekakve video uradke bez suvislog razgovora o sadržaju. Većina su bili naši prodavači koji su došli na tečaj za naše klijente. Sa mnom u društvu je srećom bila ekipa naših klijenata iz Kalabrije koju je više zanimalo vino i klopa pa je uskoro razgovor među nama postao vrlo intenzivan. Naravno radilo se puno rukama jer j... tko njih uopće razumije. Na momente ti se čini da su neki česi koji pokušavaju govoriti talijanski, a na momente bi se zakleo da govore portugalski. Ipak uz malo ponavljanja sve smo se kužili. Ujutro sam očekivao upalu mišića ruku i radovao se prilici da bar malo vježbam. Klopa je bila izvrsna, a oni su to još naglašavali stalnim mumljanjem "mmmm... ma che buono". Čak je i šef izgleda bio jako zadovoljan sa našim dijelom stola i stalno se vrzmao oko nas. Naši tanjuri su na kraju svakog slijeda bili kao polirani, a bogami "kalabreži" su imali i priličan cug. U pauzi između jela umjesto blejanja u ekran jedan od njih je ispričao i jedan vic o političarima koji ide otprilike ovako:
       
Umro jedan političar i završio kod Svetog Petra. Ovaj mu reče: “znaš nisi baš bio jako loš pa možeš da biraš hoćeš li u raj ili pakao. Ako si neodlučan možeš prvo malo zaviriti pa se onda odluči”. Čova pomisli u sebi, ma idem prvo zaviriti u pakao tamo je sigurno sva moja ekipa. Uđe unutra, kad tamo: prekrasan dan, ekipa onih najgorih političara leži uz bazene sa komadima, cugaju ili igraju golf. Svi ga pozdravljaju: “di si kompa, dođi ovdje je super...”. Prije nego što se vratio kod Svetog Petra ipak je išao zaviriti i u raj. Unutra je bilo sve prekrasno i besprijekorno ali njemu je izgledalo malo dosadno gledati čedno odjevene ljepotice kako sviraju harfe. J..eš harfe ja se odlučio. Tako on kaže Svetom Petru: "Idem ja ipak ka svojima u pakao". Petar mu odgovori, ok i uvede ga u pakao. Kad tamo, sve drugačije. Vruće kao u talionici, sva zemlja spaljena, prepuna smeća i koječega, a njegova ekipa na raznim spravama za mučenje. Koji kua? Pita on vraga koji ga je primio. Jučer nije bilo tako, otkuda sad … E j..ga prika, jučer je bila predizborna kampanja, a ti si odabrao nas! 


Iako ima više varijacija na ovaj vic kao ona ..."što si ti mislio, imamo i mi televiziju(državnu)" ipak je način na koji je ispričan ili možda atmosfera to večer učinila da mi nikako ne izlazi iz glave. Fakat je tako. Uvijek nasjednemo na isto, zaboravimo pa onda idemo po još. Možda je mrzimo ali sav naš život je j...  politika što znači da smo i mi ... 

četvrtak, 9. ožujka 2017.

Na "zapadu" ništa novo

  Izgleda da je ponovo početi pisati slično teško kao i ponovo početi trčati nakon pauze. No kako trčanje još ne dolazi na dnevni red ni pod razno bolje da ne ukinem svaki kontakt sa njime pa i ovaj literarni. 
Zato samo kratki osvrt na ovih desetak zadnjih dana. Ulazim u treći tjedan kako kilometar sat miruje na mom Garminu ali zato se Honda potpuno povampirila. Sad vidim da sam od nedjelje 19.og(dan nakon ozljede) prevalio skoro dve hiljadarke i bio šest puta na tankanju. Žedna beštija. U Italiji tankam toliko da na benzinskim parama dođem do grane. Slično kao što trčim maraton, samo milimetar fali da prdnem u fenjer. Još me čeka jedna kratka tura u nedjelju. Ponovo vozim kćerku na aerodrom jer je ovaj put nažalost njena baka preminula, a ona je opet potegla iz Londona da je isprati. Bilo je dosta tuge ovih dana u našoj kući pa nisam niti htio mnogo razmišljati o svojoj trkačkoj. Posao mi se sad nešto odjednom zahuktava i za dva tjedna ponovo moram na cijeli tjedan u Italiju. To mi je plan koji su mi skovali drugi, a ja samo treba da trpim i da se nadam da će jednog dana biti bolje. Onaj pokušaj da trčim svega par kilometara(3,5 km) lagano još prije tjedan dana je završio ne baš sjajno. Sad je bol u listu konstantna i preselila se mnogo više od mjesta gdje je boljelo u početku. Boli i kad hodam, a bolno je i na dodir. Zagreb sam otpisao i ako ne postoje čuda nema smisla niti da idem u Beograd na maraton. To je kraj moga proljetnog plana za ovu godinu. Sad samo "lišo do ultime", a "karige" čuvam za kraj ako ih izvučem iz talona. Je.. zid tko mi je namješao ovakve šugave karte. U planu za sutra stoji Frank Killer Tempo koji ću odraditi u ležećem položaju sa nogom u zraku i uloškom ohlađenog gela na listu. Tja... moglo je i biti gore iako ne mogu zamisliti kako.

srijeda, 1. ožujka 2017.

Kraj posta?

  Prošlo je već deset dana ako ne računam onaj neuspjeli pokušaj trčanja od petstotinjak metara prije tjedan dana. Kao da sam se malo ohladio od trčanja. Možda je to samo zbog ovih nesretnih okolnosti u kojima se sad nalazim pa nemam dovoljno vremena da o tome mislim. Uvečer sam prebijen i jedva uspijem malo pogledati poštu, poslati koju poruku i pročitati pet šest stranica knjige "Science of Running". Savlada me neki umor i jedva čekam da se vratim u moju "vukojebinu" gdje ipak sve teče pomalo usporeno. Ovdje je normalno radno vrijeme od 8:30 do 19:30(jučer do 20)! Čuješ sirenu u 17 i 30 ali nitko na nju ne trza. 
                    Ovako izgleda kad na zapadu odlaziš sa posla, mrkli mrak. Tako se i osjećaš

Nema gužve na kapiji kao prije skoro trideset godina u Uljaniku kad bi se porta napunila već pola sata prije sirene! Poslje znaka za start, juriš kao na nekoj utrci u Kardus ili neku drugu kafanu na čašicu razgovora. Kao da cijeli dan nisi s nikim pričao. Poslje toga polako po klince u vrtić. Ma milina, četri sata su a ti si se "naradio", popio piće sa frendovima, pokupio djecu i mama ti je poslala ručak ili si išao kod komšije. Imaš cijelo popodne za sebe. Još imaš i cijeli život pred sobom. Ovako sa jednom nogom u grobu, drugom sa išijasom, mučim ono malo sivih stanica sa problemima koje ne može da riješi ni Ajnštajn samo da bi se uspio dokotrljati do kakve takve mirovine koju će mi opelješiti razni menažeri.
Zapravo u meni unutra sve kuha kao u expres loncu. Samo što je lonac još dobro zatvoren pa izgleda kao da se ne dešava ništa. Nedaj bože da ga netko otvori dok se ne ohladi. Biti će "fažola" svagdje. Jutros sam se probao dogovoriti sa fizioterapeutom da me primi u subotu tako da već taj dan mogu nastaviti trening nakon točno dva tjedna pauze. No odkantao me do ponedjeljka. Kad je već tako sad razmišljam da sutra ujutro nešto probam onako na svoju ruku.
Naravno da sam ponio opremu. Bez nje više ne idem nigdje, niti na vlastiti sprovod. To može ispasti kao pokušaj da zavirim u onaj lonac, bum biti će možda fažola u očima. Pitanje koje me muči je kako nastaviti? Za dva tjedna mi dolazi Zagreb polumaraton. Polumaraton nisam trčao već skoro dvije godine.
Nije da mi nešto nedostaju ali ovaj je trebao biti test za formu prije Beogradskog maratona. Znači ionako sam ga trebao trčati sa umornim nogama zbog priprema za maraton no sad su noge odmorne ali ne trenirane. Nadao sam se da će taj polumaraton biti malo brži nego onaj iz 2014 godine jer j..ga ipak sam maraton skratio za nešto više od tri minute red bi bio da i polumaraton skinem za bar par sekundi. 
Dobra strana ove pauze je da sam opušten i bez krutosti u mišićima kao prije Crikvenice ali to je isto tako i loša strana. Mlitavi k...c nije bog zna za što. Prema znanstvenim istraživanjima u dva tjedna sam mogao izgubiti i do 6% VO2max-a što bi recimo u primjeru jednog osrednjeg trkača koji trči 5 km za 20 minuta značilo oko jedne minute više na utrci od pet kilometara ili preko 4 minute na polumaratonu. Ja sam recimo malo brži od toga lika bar prema zadnjoj utrci u Medulinu kad sam trčao prosječno oko 3:50/km malo dulju utrku(5,8 km). Sa tom formom polumaraton je mogao biti oko 1:28 ili mrvu brži nego u Crikvenici ali sad moram dodati te 4 minute i polumaraton za 1:32 je nešto sa čime ću se možda trebati pomiriti. Ipak budale se uvijek nečemu nadaju. U dva tjedna možda vratim i malo više od pola izgubljene forme te tako ostanem u klasi onih solidnih trkača bržih od 1:30. Zato idem u krpe i sutra već napadam tih 6% makar samo hodajući oko hotela. Noć ...