Napokon malo laganog trčanja da se opuste opet previše napeti listovi. Pokušavam sa samo masažom i valjanjem na valjku. Čak razmišljam da aktiviram i električni masažer u nadi da neću morati na muke tantalove kod onog mog inkvizitora. Ma sve bi priznao samo da malo manje pritiska kad me masira.
Sa električnim milina, samo zuji ali možda susjedi pomisle nešto ...
Možda moja taktika i nije najbolja obzirom da sam upravo izašao iz ozljede mišića lista ali zaključio sam da je to jedini način i toga ću se držati, pa makar sve pošlo u "Honduras". Malo mi sliči na situaciju sa redovima za kasu. Taman kad pomisliš kako onaj drugi red ide brže i lukavo se prebaciš tamo, zblesi se kasa ili neki kua pođe u krivo. Red kojem si ti prije bio se pokrene brzo ali i napuni ko šipak. Oni koji su bili iza tebe su već prošli, a ti se više ne možeš vratiti. J... nema druge nego od trpjeti i nadati se najboljem. Ipak sam uspio jučer odraditi malo drugačiju dužinu i to držeći se zubima za zrak kako kaže jedan moj frend. Sjećam se da smo takve treninge radili možda neplanirano kad sam trčao u mladosti. Uvijek je grupa pri trčanju dužine htjela nekoga otresti. Nekad iz zajebancije, a nekad i sa dobrim razlogom. Zato smo radili "šprice" u nadi da će to slomiti žrtvu. Dakle ovo što danas zovu "Surges Long Run" mi smo zvali dužina sa "špricama"(ne sa špricerom). U Oksfordskom riječniku za "Surges" piše: "A sudden powerful forward or upward movement ...". Ovako rečeno možda bi riječ: "nalet" bila adekvatnija. Ali to prepuštam struci ako postoji tako nešto. Već sam trčao takvu dužinu oko mjesec dana prije Ljubljane zato sam odlučio kopirati rutu i sve ostalo. No bilo mi je malo previše odmah skočiti na 28 kilometara, pa sam skratio za četiri kilometra, na oko 24.
Čvrsto sam odlučio da ne pratim tempo do 14.-og kilometra kad sam trebao početi sa kratkim "špricama". Mislio sam biti će lagano jer sam trčao sam ali nešto je jako pokvareno u mojoj internoj navigaciji.
Ipak sam osim prva dva kilometra bio prebrz. Još sam i krivo skontao koliko dugo trebam trčati šprice jer mi je komplicirano stalno gledati na sat i preračunavati, pa sam trčao svako ubrzanje po 500 m.
Nakon toga sam nastavljao kilometar normalno kao da se ništa nije desilo. Boli te lud praviš se ku..c. Trebao sam tako šest puta ali predzadnji peti mi je došao točno na onu uzbrdicu od kružnog toka za Pješčanu uvalu prema premanturskom igralištu. Nije to bog zna što samo 15 m uspona na tih pola kilometra ali kad si na kraju sa svime, dehidriran i pomalo zakiseljenih nogu nema šanse da puls ne odleti. Točno na maksimum od 171. Dobro je, ja se uplašio da mi je i maksimum počeo pomalo padati. Nakon te uzbrdice pala je odluka da ne čačkam više mečku jer nelagoda u listovima je već bila jako opipljiva.
Zato sam nastavio samo lagano dugo istrčavanje kružeći još malo po premanturskom igralištu ali moj puls nije nikako htio da siđe dolje. To je znak da sam prekardašio. Nisam dobro pogledao taj trening od lani ali sad vidim da je bio čak u nečemu i nešto "lakši". Trčao sam doduše 4 kilometra više 28,4 prema 24,4. Prosječni tempo je bio nešto sporiji nego jučer(4:58/km prema 4:56/km). Trčao sam intervale od 1:44 iako je bilo planirano 1:30. Jučer sam trčao inervale od 1:51 jer tako ispadne ako trčiš 500 m(prosječno 510 m) u tempu 3:51/km. Koja morončina! Ja u glavi izračunao da će mi ako trčim 4:00/km trebati 90 sekunda da pretrčim 500 m. Koliko sam ono imao iz matematike ... ideš. Od kad je dvije minute jednako 90 sekunda? Uglavnom trčao sam skoro deset sekunda po kilometru brže nego lani i posljedica toga je prosječan puls od 164 u tim "špricama" prema ugodnih 158 lani. Nije čudo da sam na petoj zakuhao i morao prekinuti prije planiranog. Da stvar bude gora tu petu "špricu" sam još i produžio na preko 2 minute jer uzbrdo nisam mogao izvući brže od 4:07/km. Ostale sam trčao dosta brže. Još uvijek nisam na čisto što sve to znači osim da još mogu relativno brzo trčati čak i malo umoran. Samo ne znam koliko dugo.
Nema komentara:
Objavi komentar