srijeda, 1. ožujka 2017.

Kraj posta?

  Prošlo je već deset dana ako ne računam onaj neuspjeli pokušaj trčanja od petstotinjak metara prije tjedan dana. Kao da sam se malo ohladio od trčanja. Možda je to samo zbog ovih nesretnih okolnosti u kojima se sad nalazim pa nemam dovoljno vremena da o tome mislim. Uvečer sam prebijen i jedva uspijem malo pogledati poštu, poslati koju poruku i pročitati pet šest stranica knjige "Science of Running". Savlada me neki umor i jedva čekam da se vratim u moju "vukojebinu" gdje ipak sve teče pomalo usporeno. Ovdje je normalno radno vrijeme od 8:30 do 19:30(jučer do 20)! Čuješ sirenu u 17 i 30 ali nitko na nju ne trza. 
                    Ovako izgleda kad na zapadu odlaziš sa posla, mrkli mrak. Tako se i osjećaš

Nema gužve na kapiji kao prije skoro trideset godina u Uljaniku kad bi se porta napunila već pola sata prije sirene! Poslje znaka za start, juriš kao na nekoj utrci u Kardus ili neku drugu kafanu na čašicu razgovora. Kao da cijeli dan nisi s nikim pričao. Poslje toga polako po klince u vrtić. Ma milina, četri sata su a ti si se "naradio", popio piće sa frendovima, pokupio djecu i mama ti je poslala ručak ili si išao kod komšije. Imaš cijelo popodne za sebe. Još imaš i cijeli život pred sobom. Ovako sa jednom nogom u grobu, drugom sa išijasom, mučim ono malo sivih stanica sa problemima koje ne može da riješi ni Ajnštajn samo da bi se uspio dokotrljati do kakve takve mirovine koju će mi opelješiti razni menažeri.
Zapravo u meni unutra sve kuha kao u expres loncu. Samo što je lonac još dobro zatvoren pa izgleda kao da se ne dešava ništa. Nedaj bože da ga netko otvori dok se ne ohladi. Biti će "fažola" svagdje. Jutros sam se probao dogovoriti sa fizioterapeutom da me primi u subotu tako da već taj dan mogu nastaviti trening nakon točno dva tjedna pauze. No odkantao me do ponedjeljka. Kad je već tako sad razmišljam da sutra ujutro nešto probam onako na svoju ruku.
Naravno da sam ponio opremu. Bez nje više ne idem nigdje, niti na vlastiti sprovod. To može ispasti kao pokušaj da zavirim u onaj lonac, bum biti će možda fažola u očima. Pitanje koje me muči je kako nastaviti? Za dva tjedna mi dolazi Zagreb polumaraton. Polumaraton nisam trčao već skoro dvije godine.
Nije da mi nešto nedostaju ali ovaj je trebao biti test za formu prije Beogradskog maratona. Znači ionako sam ga trebao trčati sa umornim nogama zbog priprema za maraton no sad su noge odmorne ali ne trenirane. Nadao sam se da će taj polumaraton biti malo brži nego onaj iz 2014 godine jer j..ga ipak sam maraton skratio za nešto više od tri minute red bi bio da i polumaraton skinem za bar par sekundi. 
Dobra strana ove pauze je da sam opušten i bez krutosti u mišićima kao prije Crikvenice ali to je isto tako i loša strana. Mlitavi k...c nije bog zna za što. Prema znanstvenim istraživanjima u dva tjedna sam mogao izgubiti i do 6% VO2max-a što bi recimo u primjeru jednog osrednjeg trkača koji trči 5 km za 20 minuta značilo oko jedne minute više na utrci od pet kilometara ili preko 4 minute na polumaratonu. Ja sam recimo malo brži od toga lika bar prema zadnjoj utrci u Medulinu kad sam trčao prosječno oko 3:50/km malo dulju utrku(5,8 km). Sa tom formom polumaraton je mogao biti oko 1:28 ili mrvu brži nego u Crikvenici ali sad moram dodati te 4 minute i polumaraton za 1:32 je nešto sa čime ću se možda trebati pomiriti. Ipak budale se uvijek nečemu nadaju. U dva tjedna možda vratim i malo više od pola izgubljene forme te tako ostanem u klasi onih solidnih trkača bržih od 1:30. Zato idem u krpe i sutra već napadam tih 6% makar samo hodajući oko hotela. Noć ...

2 komentara:

  1. prođoše tri dana a od tebe nema vesti,
    nadam se da ovih 6% nisu prešli u kontra-napad :-)

    OdgovoriIzbriši
  2. Znaš da si pogodio, nažalost evo vratio sam se pa opet ništa od trčanja. Izgleda da mi je sudbina ovih dana namjenila samo ono što me najviše boli i smeta. To je vožnja automobilom ... uglavnom tužna priča i još nije gotava. Kad se malo sredim nadam se za koji dan ću nastaviti trčati i pisati ... bar ću pokušati.

    OdgovoriIzbriši