Tom(islav) & Tom(islav)

 Priznajem nikad nisam bio ljubitelj stadiona. Nogometnog, ne daj bože. Bio sam dva puta u životu i ne bi hvala više nikada. Pa čak niti atletskog. To kruženje je meni kao dugoprugašu nekako neprirodno. Uz stadion me vezuju i svježa sjećanja na ozljede koje su često dolazile sa početkom brzih treninga. Iako danas mnoge studije govore kako je trajanje, a ne intenzitet glavni krivac i prst krivnje treba usmjeriti tamo. Utrke na stazi nisam baš jako volio ni kad sam bio junior. Tad sam trčao uglavnom 1000, 2000, ponekad 3000, a dva puta u životu i 5000 m. Prvi puta na otvorenju nove tartan staze na stadionu Kantrida u Rijeci 1971 g. Trčao sam sa Mikijem koji je došao prvi(on kaže tako ali meni se čini da je prvi bio Horvat), a ispred mene su još završila dva naša nešto starija trkača. Jedino znam da je ispred mene bio "Čik" iz Križevaca. Imena mu se ne sjećam ali on je bio moj mentor na neki način. O tome možda drugom prilikom. Moja je ipak bila drvena medalja iako sam bio još uvijek mlađi junior. Taj dan je bilo izuzetno vruće i u glavi mi se zavrtjelo od tih 12 i pol krugova zarobljenih između stijena Kantride i mora. 

                                  Atletski miting na Kantridi 1971 godine
Drugi put sam trčao u vojsci na prvenstvu "vojno pomorskog sektora" u Šibeniku. Kruh te neće tad je bilo još toplije. Ljeto se već zahuktalo, a ja sam se htio ogrebati za još par dana skraćenja pa sam pristao trčati za garnizon Zadar iako nisam uopće trenirao. Dan prije sam se još nacugao sa mojim barbom u Rogoznici. Pili smo "babića" od kojeg mi je glava bila ka balun, a usta suha ko pustinja Gobi. Ipak sam bio malo "bolji" i stigao treći. Za to sam bio nagrađen cjelodnevnom mučninom ali i tri dana skraćenja. Danas razumijem zašto mi je glavurda bila takva. Moj barba se još uvijek hvali kako je kupio od "vlaja" 50 kila Vranca ili Babića i napravio tristo litri vina! Neš ti vina, onih pedeset kila cukra naravno ne spominje.
Moj plan povratka bar za ovih prvih par tjedana nije predviđao stadion ali kum me zvao da dođem jer će da počasti društvo za rođendan. Uz put se još natežemo oko dresova i tiskanja klupskih oznaka pa sam došao da vidim u živo što se događa. Kad sam već bio tamo odlučio sam malo kružiti stazom sa kumom jer inače nikad ne trčim sa njim. Uglavnom smo laprdali oko svega i svačega, a svako toliko nas je prekidao umiljati ženski glas sa njegovog mobitela koji je objašnjavao koliko brzo trčimo. Kao da me to uopće zanimalo. Uostalom to je toliko bilo različito od onoga što je bilo stvarno da je bolje ne slušati dotičnu gospodičnu. Još samo da nas je pozvala da ... Kum Tomica(Tomislav ali nije pivo) je na kraju bio nestrpljiv jer je njegova "pratilja" rekla da je prešao nešto što je on protumačio kao deset kilometara, a i pivopije su se počele okupljati oko one košare sa pivom kao pčele na med. Zato me odkantao, kao ... idem pišati ... Tako sam malo usporio i završio još jedno kilometar dva lagano trčkarajući sa Draženom. List se držao skoro odlično osim već uobičajene frke oko one kvrge na koski ali opet su me strašno boljele prepone. Sjaši kurta da uzjaši murta. Nije bilo niti jako hladno ali ja sam bio mrtav hladan. Poslije trčanja sam se presvukao u dvije majice i još stavio trenirku ali cijelo vrijeme mi je bilo zima. Niti druženje sa crnim Tomislavom(ovo je pivo) nije pomoglo. Još mi je bilo i gore. Kad sam došao kući žena je bila zaprepaštena jer su mi dva tri prsta na ruci bila potpuno bijela, a jednog nisam uopće osjećao. Di si to bio? U hladnjači ili na sjevernom polu. 
J... miša, stvarno?  Temperatura je bila oko 10 C, ja obučen u duple gege i svu tu silnu robu, a nakon skoro 10 km trčanja meni je još zima.