subota, 18. ožujka 2017.

Treba mi "blues"

  Nekako u skladu sa ovim zadnjim događajima u mom životu ponovo u autu slušam samo "blues".
Zapravo svoju melankoliju u mene pretače samo John Lee Hooker. To me nekako smiruje i primjećujem kako manje gazim po gasu. Nigdje mi se ne žuri. Možda sam tako vozio jer sam svjestan da su mi gume bile na izdisaju, a ja sam neobjašnjivo zadnje tri četri godine zaboravio kako osim trčanja postoje i neke druge trivijalne stvari u životu. Kao mjenjanje guma na automobilu.
Zadnje gume nisam mjenjao 7 godina, a prednje sam promjenio prije 3. Zato što sam jednu bio rasjekao. Doduše nisam mjenjao niti tenisice od 2014. godine ali sam ipak nedavno kupio još jedne za zlu ne trebalo. 

 Prve koje su trčale maraton 2014. su plave. U žutima sam trčao 2016. Sad su na redu tamno ili teget plave za Beograd.

Uglavnom Honda je dobila nove gume. Skupe je... "only the best", neću reći koje da ne reklamiram još i gume. Ja sam obukao te nove tenisice i odlučio da otrčim jedno onako lagano, tugaljivo trčanje baš kao Hooker-ov "blues". Možda sam trebao odabrati neku ravnu dosadnu stazu ali ja volim moje dvorište, pa je Drenovica bila opet na meniju. To je isto kao sendvič sa mortadelom koji jedem gotovo redovno za marendu. Uđem u dućan i prodavačica napravi upitnik facu ali samo zbog dileme: sa maslinama ili bez? Dan je bio onakav kako trkači zamišljaju idealan dan za trčanje. Dovoljno toplo, bez sunca i ja se okuražio. Skinuo sam onu jednu maju viška i stavio samo kratke gege. Čak sam skinuo i dokoljenice, neka se listovi viore na vjetru. Samo mi je falio "blues" da me smiri jer nakon prva dva kilometra već sam u mislima bio negdje po utrkama koje nisam trčao, a u nogama su mi treštali "Prodigy". Srce je skakutalo u ritmu "Clash-a" ... "London is drowning, and I live by the river".. . Dok sam se okrenuo i aterirao u realnost već je bio drugi krug i povratak doma. Bio sam zadovoljan i nesretan u isto vrijeme. Zadovoljan jer su izostale sve tegobe koje su me pratile cijeli ovaj povratnički tjedan. Kuk i tetive nisam uopće primjetio, listovi su bili potpuno opušteni čak i kad sam ih malo istezao nakon trčanja. Jedino me nerviralo što sam opet otrčao prebrzo i još uvijek mi je puls relativno visok, a ja to uopće ne osjećam. Sutra je popravni ispit puta dva. Vidjet ćemo kako će tada pjevati. Trebam hitno neki "blues" da me puca sada, a za maraton u Beogradu neka bude i AC-DC neću se buniti.

1 komentar:

  1. imam doma dupli album John Lee Hooker & Canned Heat, ali iako ti ga ne mogu pustiti s gramofona ovako kroz poruku, mogu ti poslati link na isti :-)

    https://www.youtube.com/watch?v=-qvY1bYJ4tQ

    OdgovoriIzbriši