srijeda, 29. studenoga 2017.

Sjećanje na Crikvenicu

 Danas cijeli dan lije kao iz kabla i to me pomalo tješi jer mi daje još jedan razlog zbog kojeg opet neću trčati. Ne bi me to prije spriječilo ali pomalo popušta velika želja i žurba prestaje da kuca na moja vrata. Jučerašnji pokušaj da trčim je mogao da prođe i gore ali ni ovako me nije nešto utješio.
Već pri povratku kući vratila mi se bol u stopalu iako je to sad više tupa bol i pomakla se prema palcu što pripisujem nesvjesnom obranom mog stopala od upornog pokušaja da ozlijedim ono mjesto gdje su mi skinuli šavove. Izgleda da sam u tome i bar malo uspio jer sam navečer primijetio da je flaster krvav, a žena kaže da se malo otvorilo na sredini. J...  dobro da nisam još trčao poslijepodne na stadionu. 
Ipak sam otišao jer sam imao dogovor i htio vidjeti što se radi. Uvijek ista ekipa koja marljivo trenira podjeljena u dvije trojke.
Malo sam popričao sa našim Bepom koji je došao odigrati partiju šaha jer taj dan odmara i kaže: "sutra ću još jeno malo teći", pa opet odmor i onda u nedjelju još jedan polumaraton u Crikvenici jer mu se neda trčati one uzbrdice u Pazinu na zimskoj lizi. To razumijem jer nekome sa 84 godine nije lako trčati uzbrdo, a polumaraton, to trči onako iz zajebancije. Čudo neviđeno je naš Bepo. Čim sam dočekao trkačicu koja je došla po majicu od Uljanikove utrke odmah sam otišao kući ne sačekavši ni da moji dovrše trening ili da se nađem sa Ozrenom zbog dogovora oko utrke na Bunarini i eventualnog odlaska u Crikvenicu. Htio bi otići da vidim kako će Slaven istrčati maraton. Iako znam da nije odradio možda dovoljno treninga nekako se nadam da bi mogao iznenaditi i istrčati ispod tri sata. Ali Crikvenica je malo zeznuta što zbog vremena što zbog staze za koju kažu da je valovita. Tamo sam trčao svoj drugi polumaraton mjesec dana nakon Ljubljanskog maratona i tjedan dana nakon utrke od 5 km na Bunarini. Noge su mi bile krute baš kao iz one pjesme navodno mog daljnjeg rođaka(po baki) što su ga zvali "Zmaj" ... "điha, điha četiri noge sve četiri krute ..." samo što su u mene bile dvije. Lijevalo je kao danas tako da se nisam uopće zagrijavao već sam iz toplog autobusa otišao direktno na start. Srećom tad je kiša nakratko stala. Prvu polovinu utrke sam proveo u povećoj grupi koja je strašno cimala i ne znam koji sam kua uopće radio tamo. Na čelu grupe je bila jedna jako zgodna cura u oskudnom topiću i gaćicama, pa je možda to bio skriveni motiv koji sam sebi ne želim priznati. Međutim nije baš znala držati tempo. Kad god bi netko krenuo naprijed ona je ubrzavala pa se cijela grupa cimala, a na uzbrdicama je strašno padala iako je bila relativno sitne građe. Ja bi malo skratio korak, usitnio kako se ono kaže, a ona je radila koračine još duže nego na ravnom. Probao sam joj to reći kad smo se poravnali ali nije trzala već je svim silama htjela da vodi. Nakon polovine staze mi je dojadilo cimanje, iskoristio sam jednu dulju uzbrdicu da otresem cijelu grupu i do kraja sam trčao onako kako ja najviše volim, sam. "Rudiša" kojeg tada nisam poznavao, a trčao je cijelo vrijeme iza mene je rekao da sam ubacio "turbo" i odmaglio. On je došao par minuta poslije mene. Slaven je te godine mogao konkurirati za najsmješniji karnevalski kostim jer se toliko obukao i zamotao da sam ga jedva prepoznao kad smo se mimoišli nakon okreta, a zaostao je oho, više od deset minuta. Sad me obojica šišaju ko merimo ovcu. Slaven sa 1:22, a "Rudiša" sa 1:25. Svi koje u klubu znam da treniraju redovno ovih zadnjih dvije tri godine su napredovali samo ja sam još uvijek na tih Crikveničkih 1:28:48,9.

I na proglašenju je lijevalo tako da i sa te utrke nemam niti jedne jedine slike. Nema ni medalje čak ni za za kategoriju, ili majice. Jedina uspomena mi je diploma sa interneta i jedna platnena vrećica koju nosim kad idem na tržnicu. Vino iz vrećice je popio moj ćale i kaže da je moglo biti bolje. Ponekad mi se čini kao da nisam niti bio u Crikvenici pogotovo što se uopće ne sjećam da je staza navodno teška. U cilju sam bio toliko svjež da sam zadnja tri kilometra imao prosjek 4:06/km, a zadnji 4:02/km. Čak sam i sprintao zadnjih dvjesto metara kao da sam na utrci zimske lige. Mora da sam to sanjao jer evo već je prošlo tri godine od tada i skoro dvije i pol godine da nisam uopće trčao niti jedan polumaraton, auuu.

utorak, 28. studenoga 2017.

Kec iz matematike

 Napokon sam jučer izvadio šavove. Možda sam malo razočarao sestru koja ih je vadila jer nisam kukao kako je značajno najavila svima u prepunoj čekaonici. J... uzela me preko reda pa je ispalila: "prvo ćemo ovog muškog jer oni jako kukmaču"! E da samo zna kako kukumačem kad me u ruke ulovi Marijan kostolomac. Sve ostalo prema njemu je p... dim. Mene je toliko držalo uzbuđenje što ću možda već sutra moći trčati da nisam niti primijetio kad je završila. Malo sam bio razočaran što nisam osjetio neku razliku od prije. Valjda sam mislio da će sve potpuno proći odmah. Opet isto, malo boli kad nagazim ali ako ona kaže kako je sve ok onda nemam što da brinem. Pogledao sam kalendar i vidim da je i ovaj mjesec već iscurio. Ionako ne mogu više nadoknaditi ništa te će sve ostati na nekih četrdesetak kilometara. 
Opet jedan od onih gorih mjeseci u mojoj trkačkoj karijeri. No jedan maraton sam prevalio i ovaj mjesec. 
Ako se to računa, prevalio sam 42 godine braka. Za maratonca to bi trebala biti jubilarna godišnjica ali osim kume koja uvijek dođe, kuma koji se ovaj put sjetio točnog datuma, mojih staraca i samo jednih prijatelja drugi se nisu sjetili pa smo to proslavili u malom biranom društvu uz malo meze i maminu pitu od jabuka. Eto mala utjeha za neostvareni maraton na jesen. 
Prognoza za ostatak tjedna nije baš ohrabrujuća zato sam bez razmišljanja odmah ujutro odlučio trčati na posao da isprobam kako je stanje sa tabanom i mogu li uopće trčati. Ako ne bude išlo ja ću hodati pa kud puklo. To je samo 4 kilometra i ne bi trebao biti problem. Za nazad opet mogu trčati ili hodati jer ionako večeras moram na stadion pa mogu i tamo malo trčkarati ili samo sjediti ovisi kako će se sve to rasplesti.
Evo sad u pauzi za marendu sam pogledao što kaže Garmin i izgleda da je i on malo zarđao jer mi je za isti put kojim trčim na posao danas pokazao oko 160 metara manje.
Provjeravam tablice da vidim prosjek i ne mogu vjerovati svojim očima. U godini imam samo pet šest takvih trčanja od oko 4 km jer obično idem drugim putem tako da mi bude oko 5 km do posla. Najdulje trčanje je 4,14 km, najkraće 4,06 km, a većina je oko 4,10 km. Ali tablični kalkulator kaže da je srednja udaljenost 4,27 km!!!

Istini za volju to je OpenOffice odnosno onaj đabalesku tablični ali ne moraš biti matematički genije kako bi zaključio da srednja vrijednost nikako ne može biti veća i to dosta od maksimalne vrijednosti. Meni bi moja profesorica rekla sjedni i evo ti kec iz matematike. Kako da nakon ovoga vjerujem u bilo kakve podatke iz tih tabela? Odavno sam naučio da baš i ne vjerujem previše Garminu no to trenutno nije bitno. Prva četiri sam prevalio izgleda bez problema. Još ću do večeras četiri i možda par na stadionu. To bi trebalo biti dovoljno iako je daleko od prošlogodišnjih duljina ali bilo je i gore, a siguran sam da će biti još i gore ... jednom. 

petak, 24. studenoga 2017.

Kako prestati trčati

  Moj prvi novinski članak je glasio "Kako početi trčati i zašto". Kud mi je bila pamet. Još me tada držalo pozitivno raspoloženje jer sam uspio proći jednu zimu bez ozbiljnijih ozljeda i istrčati prvi proljetni maraton. Zato sam i pristao da pišem. Inače me ne bi nagovorili ni za brdo karamela. Sad me u valovima zapljuskuju za trkače uglavnom loše stvari i nemam više nikakve inspiracije za pisanje, a obavezao sam se. Ispada da je sve oko trčanja koma i pušiona.
Kad god osjetim kako se stanje malo popravlja već se pripremam na novu šamarčinu koju ću sigurno zaraditi samo ne znam još kako i kada. Tako osjećam i sad kad je ostalo još par dana do skidanja šavova na stopalu. Iako sestra koja mi svakih par dana pregleda i previje nogu govori kako je sve odlično i da ne može biti bolje, mene hvata neka zebnja. Kako ću sad početi trčati i hoće li se opet nešto vratiti od prije ili će ponovo pući nešto novo. Neka nova šušta ili dio za koji nikad prije nisam ni čuo ni znao. Je..te od kad se ovako hrvam sa tim trčanjem upoznao sam svu silu nekih sitnih dijelova sa čudnim imenima, piriformis, popliteus, iliopsoas ... da ne nabrajam. Sve češće razmišljam kako bi mi bilo super kad ne bi više htio da trčim. Zapravo kad ne bi želio da trčim. Što bi sve mogao da uradim i da još ušparam nešto para. Bar za doktore i fizioterapeute. Možda da odem na hipnozu, akupunkturu ili recimo bacim kosku ženi: "ja prestajem trčati ako ti prestaneš pušiti". Iako je to njoj primamljiva ideja čisto sumnjam da bi upalilo. Pa zar je to tako teško? Za sve ostalo mi se čini da ne bi imao niti malo frke. Recimo ne ići na posao. Ništa lakše, ujutro se samo okreneš na drugu stranu i ... naravno ako možeš da biraš. To što još ne mogu, nema veze ionako samo zamišljam. Ili žena stavi ispred mene tepsiju baklava, a ja mrtav ladan otvorim pivo i kažem: "jok ne pašu mi uz pivo". Ništa lakše ili "pis of kejk". Ovo je brate neka opaka boleština koja se ne liječi nikakvim antibioticima. Znaš da će da boli nema veze oblačiš tenisice i sa facom ala kiseli krastavac izlaziš na trening. Znaš da ćeš pokisnuti, smrznuti se ko pi...a, spaliti jer je podne i zrikavci se izruguju tvojoj gluposti ali ipak ideššššš... To je teška boleština kad i kljakavi sanjaju da trče kao "kenijci" i što je najgore od svega, čine svakakve ludosti da se to kao ostvari. Malo morgen. Zato podržavam svaki napor i projekt koji je na tragu lijeka za tu bolest.

utorak, 21. studenoga 2017.

Bicikla

  Kad sam bio klinac silno sam želio imati biciklu iako je istini za volju tada nitko od gomile klinaca iz moje velike zgrade nije imao. Možda baš zato. Rođen sam kao livaja(ljevoruk) i zbog toga često trpio. Čak i udarce ravnalom od moje ne baš ljubljene učiteljice. Zato nisam volio školu i radije sam lutao po pulskim utvrdama i tunelima. Jednom sam izmislio da su mi u školi ukrali cipele koje sam bacio u otvor zazidanog ulaza u "tunele" pored škole, glupo se ponadavši da zbog toga neću više morati ići u školu. Cipele smo tada morali ostavljati u hodniku ispred učione, a u učionicu smo ulazili u tankim crnim papučama od "skaja". Rezultat te moje varke je bila crvena guzica kao u mandrila na nekoliko dana. Naravno da sam priznao ali rekao i zašto. Za utjehu od starog sam iscijedio obećanje da ću dobiti njegov bicikl. Uvjet je bio da naučim pisati sa desnom rukom. Naravno što se ono kaže: nije kome je obećano nego kome je suđeno. Ja sam naučio pisati desnom rukom i u školi od tada imao skoro sve petice ali bicikla mi se nije nikad ukazala. Možda je stari pritisnut brigama zaboravio tko zna. Ipak nas je bilo troje ali ja sam i zbog toga sa njim bio malo na ratnoj nozi. To sad više nije važno ali sam možda baš zbog toga počeo trčati. 
Prvi put sam sjeo na biciklu tek u sedmom ili čak osmom razredu osnovne. Sa mnom u razred je išao dečko koji je već vozio za biciklistički klub "Siporex" i on me je naučio voziti biciklu u zamjenu za pomoć u domaćim zadaćama. Nakon sedam dana "šegrtovanja" kod Alda napravili smo utrku po šišanskoj cesti od "centrale"(Billa) do Busolera i nazad, par kilometara. Tada nije bilo zaobilaznice i mogao si pičiti do daske bez straha da ćeš naletjeti na auto. Ja sam njega u školi rasturao na trčanju ali na toj sprint utrci me razbio ko beba zvečku. Kad sam sišao sa bicikle noge kao da su bile od gume. Skroz oduzete,  pa sam silazeći neočekivano zveknuo na koljena. Eto i prve ozljede na bicikli. No ja sam već pomalo kretao u trkačke vode i kako bicikle nije bilo, nije bilo ni izbora, odoh u trkače. Prvu biciklu sam dobio na poklon od mog prijatelja i tada dečka moje sestre. Kruh te j.. biciklu i par "kanađanki", samo da izlazim subotom na plesnjak jer sestra nije smjela bez mene. Glupa pravila mog starog. On je već od svog starog posuđivao "Moskvića" za izlaske i bicikla, pogotovo ponica mu nije bila više "cool". Meni je bogami bila. Sa ekipom iz škole sam vikendom đirivao oko Pule, uz more i svugdje gdje zbog društva nisam mogao trčati. Dok jedan dan jureći niz Nazorovu ulicu nisam naletio na neku rupu. Okvir se rasuo na varu nosača zadnjeg točka, a ja sam pomeo asfalt i dodao još malo zakrpa na moj već zakrpama obloženi jeans. Sad je vidim u modi da sve bude rasparano... j.. kao da su izašli iz kaveza sa tigrovima. 

 
"Divlji Bill" i ja na "ponici"

Onda je došao studij i opća besparica. Od prve plaće koju sam preko student servisa zaradio radeći mjesec dana noćnu smjenu u tvornici trafo lima kupio sam si češku biciklu sa brzinama, onim zakrivljenim volanom i klipserima. Bili smo ja, kum Tomica, moj frend "Bill" i još jedan kolega u gradu i u "Kolesaru" kupili četiri bicikle. Iz zajebancije smo poslali kuma da kupi sve četiri kao da ide u slastičarnicu kupiti četiri buftle za marendu. Poslije smo se pojavili unutra još nas troje jer je prodavačica već pomislila kako je kum zajebava. Nas troje smo uzeli iste "trkačice". Naš kolega inače sa sela je morao uzeti veliku štabelu Rogovu kontrašicu inače bi ga stari zatuka da je doma dopelja to sranje sa tankim gumama i volanom za dobiti išijas.
Bicikle su naravno spavale sa nama u sobi jer je u Ljubljani bicikla bila tražena roba ... uglavnom su je tražili naivci koji bi je ostavili nezaključanu makar na kratko. Kako su buđeti bili prekoračeni, a MTF(mama, tata fond) nije olako davao zajmove onakvima kao što smo mi, nije baš bilo love ni za vlak. Morali smo za praznike kući na biciklima. To je bila moja prva neslužbena utrka. Od nas troje naravno ja sam morao biti prvi. Umjesto da se lijepo provozamo i uživamo u krajoliku pa makar to trajalo dva dana koliko je trebalo "Billu" ja sam gazio od Ljubljane do Pule kao manijak. Na spustu prema Črnom Kalu gdje su nekad bile one kocke otpustili su mi se freni dok sam morao pretjecati i provlačiti se između kamiona i automobila koji su dolazili iz suprotnog smjera. J..ga alat ili tako nešto, ma zar i to treba. Kočenje? To je ionako prevaziđeno, samo gas do Limskog kanala poslije ćemo ben. Na Limskom mi se zablokirao prijenos u višoj brzini pa sam uspon gore odradio na nogama uz podosta šaranja po cesti. Srećom nije bilo puno prometa. Guza je boljela, ruke nisam osjećao, a moj stari me još pitao: koji kua da silazim? Otvori si sam podrum. Ja bi otvorio ali ključ nisam mogao držati u rukama toliko su mi bile razdrmane. Kad je moj buraz krenuo na faks pozdravio sam se sa biciklom i od tada nikad nisam više imao svoj. Imala su moja djeca i kad sam zadnji put bio ozlijeđen vozio sam "rozi tenk" od kćerke mog buraza. Sad opet malo vozam, a više sređujem sređujem biciklu od sina dok je u Irskoj, a na ljeto ću opet biti pjehe. Daleko je Ironman. Baš bi volio malo trenirati biciklu makar zanemario trčanje. Ako ništa drugo samo da oderem buraza. J.. ga od tri triatlonske discipline dere me u dvije. 

To mora da se promjeni! Kad zaključim kako ne mogu više popravljati osobni na maratonu odmah si kupujem biciklu. Tako sam govorio kad sam imao ozljedu kuka i nisam trčao 11 mjeseci. Čim sam stavio noge u tenisice, moja ljubav prema bicikli se rasplinula kao balon od sapunice. Baš me zanima koliko ću o tome sada razmišljati. Kacigu imam, fenci šmenci oćale imam, rukavice imam, gaće sa fudranim umetkom za moju košćatu guzicu imam. Imam čak i jednu maju sa onim đžepima sa strane ali nešto još fali ... znam trčanje! Evo dok ubijam ove dane bez trčanja opet sam malo potegao na bicikli u subotu i ovaj put uspio da ne padnem, probijem gumu ili polomim lanac. 
         Ovaj "kajter" se malo zaigrao nasred Kvarnera ili se to samo nečiji otrgnuo!
Baš fino, još da nije derala bura i da smijem močiti nogu mogao sam malo i otplivati da mi brže prođe ovo čekanje. Još jedan tjedan ... uffff.

četvrtak, 16. studenoga 2017.

Zadrži dah

 U zadnje vrijeme kad u društvu sjedimo i kafenišemo. Zapravo mi muški ali i ne samo muški obično deremo po pivi, često netko od ekipe uglavnom onaj ženski dio počne primjećivati kako im se konfekcijski broj malo rastegao tamo oko struka. Istog onog koji se nekad zvao ili ga je netko zvao strukić. Sve najčešće završi dubokim uzdahom i uvlačenjem neugodne izbočine uz samozadovoljno kimanje glavom ... ipak nije tako strašno. Na što ostali neodređeno kimaju glavom pogledavajući krišom svoje mjere.
Moj frend ponekad svojoj ženi(nadam se u šali) kaže: "sad tako zadrži dah do daljnjeg i biti će super". Vjerojatno misli kako će on biti zadovoljan. Nisam siguran zbog čega. Dali zbog toga što dok zadržava dah podsjeća na onu staru, sa strukićem ili
napokon ne može pričati. Možda se nada fatalnom ishodu ako dah zadrži predugo ... nikad neznaš. 
Ja sam godinama vježbao zadržavanje daha i moji prvi pokušaji su bili vezani za uporno svakodnevno vježbanje joge u bezuspješnom pokušaju da doživim ono nešto. Pa bilo je nekih čudnih pojava ali ne bi sad o njima jer su mi ionako ostale nejasne. Mrzim kad nešto ne razumijem. Zato sam često mrzovoljan, valjda. Poslije sam otkrio čari podmorja i podvodnog ribolova, a tamo je zadržavanje daha bilo neizbježno jer ribe ne mare što bi ja rado izronio i sačekao ih vani na svom terenu. Jok "mile", čekaj i trpi možda se neka prevari i pomisli: "ovaj je krepao".
Sad kad trčim dišem punim plućima i rijetko osjećam nedostatak zraka osim možda na jednoj ili dvije utrke do sada i to u samoj završnici. Međutim ima trenutaka kad i u trčanju zadržim dah. Recimo ako prolazim pored kakve zgodne trkačice. Mada to, a ni mene one više baš i ne primjećuju. Ponekad ti dah zastane kad te nešto prestravi ili vidiš račun za ...
Ali ovih dana sam dobio na e-mail članak "Breathless Performance" od Andrew Hamiltona(Peak Performance magazin, Issue Number: 328) koji mi se čini dosta, recimo tako provokativan.
Članak daje uvod u takozvani "hypoventilation training", u prevodu: "trening sa reduciranim disanjem"!
Moram priznati, iako sam još u ranoj mladosti bio veliki fan Emila Zatopeka nisam znao da je on bio jedan od prvih trkača koji je eksperimentirao sa takvim načinom treninga. Emil Zatopek nije znao niti imao ikakve znanstvene potvrde korisnosti tog treninga ali je zaključio da tako najlakše simulira teškoće koje osjeća na utrci. Znači da je to i dobar put adaptacije. U svom eksperimentiranju je bio toliko revan da se nekoliko puta i onesvijestio zbog pretjerivanja. 

Sjećam se da sam se bio malo zamislio i kad sam prije par godina gledao film "Four minute mile". 
Dojmila mi se scena treninga na bazenu, kad lik prevrće veliku kamionsku gumu po dnu zadržavajući cijelo vrijeme dah jer naravno nije riba već trkač. Je..te odmah sam osmislio svoj trening za ljeto. 
Nešto što smo inače kao djeca često radili. Trčanje po dnu sa kamenčinom tko će dalje, to je bilo zabavno.
Do 80-tih nitko nije ozbiljnije razmatrao ovu tehniku i tek nakon olimpijade u Meksiku na velikoj nadmorskoj visini(2200m), problem adaptacije na visinu pogotovo u sportovima izdržljivosti je isplivao na površinu. Sportaši su počeli sve češće koristiti treninge na velikoj visini kako bi se bolje adaptirali ali i popravili svoje performanse na ostalim(nizinskim) utrkama.
Za neke sportove boravak i trening na velikoj visini ne predstavlja možda toliki problem iako iziskuje znatne troškove ali recimo plivačima pa donekle i biciklistima je teže. Tako visoko nema baš mnogo bazena, niti cesta. Efekti treninga nisu dugotrajni i mogu se koristiti na jednoj ili nekoliko vremenski relativno malo udaljenih(do dva tjedna) utrka.
Zbog toga neki trkači stalno treniraju na višoj nadmorskoj visini, a spuštaju se samo zbog utrka. 

No i takav trening ima svojih loših strana. Rješenje se pokušalo naći simuliranjem takvih uvjeta.
Prvi koji su počeli treningom u simuliranim uvjetima hipoksije(manjka kisika) od početka 70-tih su bili plivači predvođeni američkim trenerom James Counsilman-om. 
Kod trkača je početkom 80-tih prve treninge sa zadržavanjem daha provodio Brazilski trener Luiz De Oliveira. Trener trkača Joaquim Cruz-a(olimpijski pobjednik 1984 na 800m iz Los Angelesa) i Marie Decker(svjetska prvakinja 1983 na 1500m i 3000m iz Helsinki-ja). On je zahtijevao od trkača da treninge sa zadržavanjem daha rade jednom tjedno. Iako je tu metodu primjenjivao mnogo pažljivije nego Emil Zatopek ipak još uvijek nisu postojali znanstveno utemeljeni dokazi o njegovoj efikasnosti.
Prva znanstvena istraživanja su izvršena između 1980 i 1990 godine i uglavnom su osporavala i propitivala efikasnost treninga kakve su prakticirali plivači i ostali sportaši do tada. Zapravo su istraživanja ukazivala na to da se zadržavanjem daha nije znatnije smanjivao nivo kisika u krvi(hipoxia) već se značajno povećavao udio CO2(hipercapnia). No bez obzira na to, taj način treniranja je i dalje ostao popularan kod plivača.
Tek nakon 2000. godine znanstvene studije("Cellular and functional responses to hypoxia") provedene u laboratorijima Paris 13 University, predložile su novi pristup treningu sa “hipoventilacijom”. Francuski istraživač, ekspert u fiziologiji vježbanja Xavier Woorons, iznio je hipotezu da je značajan pad razine kisika u krvi moguće ostvariti ako se dah zadržava kad su pluća prazna. To znači nakon izdaha. 

Sva prijašnja praksa je koristila zadržavanje daha sa punim plućima. Ta istraživanja su na koncu pokazala da se odgodom udaha nakon izdaha("exhale-hold" technique) na treningu mogu postići isti efekti koji se postižu treningom na velikoj visini iznad 2000 metara. 
                                             Različiti načini zadržavanja daha

                                     Simulacija visine treninga pri različitim načinima disanja
Najljepše u svemu je to da nije potrebna nikakva posebna oprema i ne košta ništa. Nažalost kad su u pitanju sportovi izdržljivosti i niža aerobna opterećenja izgleda da je efikasnost ovakvog treninga ipak manje značajna. Nema druge treba trčati dužine.  

Meni osobno je malo čudno kako se toga nije nitko
sjetio prije. Još se sjećam kad sam sedamdesetih vježbao jogu da se u ciklusu disanja koristilo uglavnom pravilo 2:1:4:8. Udah je trajao određeni period(2), zatim bi zadržavanje zraka punim plućima trajalo duplo manje(1), izdah je trajao duplo dulje od udaha(4), a zadržavanje praznih pluća duplo dulje od izdaha(8). Znam da je bilo puno teže dugo držati izdah, a pogotovo zadržati ga još dvostruko dulje. Već kratki udah od 5 sekundi je značio izdah i zadržavanje novog udaha od ukupno jedne minute. Zadržavanje daha sa praznim plućima sam kasnije prakticirao u lovu na vrlo malim dubinama. U plićaku jednostavno nema prostora da malo pogurate tijelo ispod površine ako primijetite ribu i ne želite je poplašiti već se sa što manje buke spustiti na dno. 
Ja bi tada ispustio zrak kroz disalicu, izvadio je iz usta da ne ostavlja mjehuriće i pustio da me smanjena plovnost polako spusti na dno u zaklon. Problem je bio izdržati dulje vrijeme ali riba će možda ipak doći, a inače bi ionako pobjegla. Držanje daha sa praznim plućima je vraški teško. Sad zamislite da trčite intervale gdje ionako dišete na škrge. Onda još zadnjih nekoliko desetaka metara treba izdahnuti i držati tako ... ideššš. Ti intervali su nešto kraći obično, znači uglavnom 400 m tako da se što više puta trči dio sa zadržanim udahom. Nakon toga se lagano trči za oporavak prije ponavljanja novog intervala. 
Periode i broj intervala kao i period zadržavanja daha treba pažljivo i postepeno povećavati. 
Trebate znati da je ovakav trening namijenjen uglavnom za elitne sportaše, one čije je zdravlje neupitno. Neke od nuz pojava koje prate ovako naporne treninge su: glavobolja ali je primijećen i manji porast srčanog tlaka za vrijeme treninga. No ako ponekad zadržite dah da kolegicama trkačicama ili kolegama trkačima izgledate fit i šlang ili da ih malo impresionirate "lakoćom" trčanja neće Vam se desiti ništa loše. Samo nemojte pasti u nesvijest.     

ponedjeljak, 13. studenoga 2017.

Već prolazi jesen ...

  Sjedim jutros i dok ispijam već hladnu kavu promatram kako bura čupa jesenju frizuru sa obližnje "čokolatine" - ladonje ili celtis australis da budem stručan ako moja kćerka ili Christian ovo čita. 
Još dan dva ogolit će je i poružniti poput starice koja je krenula u zadnju etapu svoga puta. Samo što se ona više neće vratiti, a frizura "čokolatine" će opet na proljeće biti zelena i mladenačka kao prije. 
Po vrhovima najtanjih grančica spretne svrake prkoseći buri otkidaju zadnje slatke bobice prije nego što padnu na tlo i postanu plijen golubova. Oni nisu tako spretni ili su samo predebeli za tako tanke grane. Zadovoljavaju se onim što padne kao većina nas ljudi. Još jučer je sve izgledalo potpuno drugačije. Sunce je davalo varljivi osjećaj da je zima jako daleko. To me malo tješilo jer cijeli tjedan osim u utorak nisam uopće trčao. Kupao sam se i plivao sa odijelom ali i bez njega sa samo jednom mišlju u glavi: "daj da sve to više prođe". U utorak sam pokušao opet trčati na stadionu jer sam mislio da bi mi mekša podloga mogla više odgovarati ali nije bilo previše koristi. Izdržao sam i otrpio deset kilometara u varijabilnom tempu ubrzavajući prosječno oko deset sekundi svaki kilometar. Iako nisam gledao na sat nego trčao onako kako mi dođe, u zadnjem krugu to je bilo i ispod četri minute po kilometru. Kao da sam htio što prije završiti sa tim mučenjem. Iako nakon nekog vremena bol otupi, znao sam da će kad dođem kući led opet biti u akciji.

Zašto nije to jednostavno kao sa biciklom, zamjeniš stari lanac novim i sve ok. Odnio sam ga napokon u subotu na servis jer nisam imao vremena niti mjesta gdje da se bakćem sa zamjenom lanca, kočnica i tko zna još čega. Uz put sam bacio oko na cestovne bicikle koje su imali ali nemam sreće. Zbog moje visine mi je većina onih povoljnih i koje su mi odgovarale bila mala. Još ću se strpjeti iako je možda sad najbolje vrijeme za kupnju bicikla. No prvo moram na servis nogu i ova me epizoda sa stopalom totalno uznemirila. Ako je ono što ja mislim da je, mogao bi još malo sačekati povratak trčanju. Danas ću ipak otići kod privatnog ortopeda po potvrdu, a prekosutra ionako imam manju operaciju na drugom stopalu. Znači još bar tjedan dva mirovanja. Činilo mi se da imam vremena i da će do zime sve proći ali eto ona je došla rekao bih na vrijeme ali ja sam još uvijek na istom mjestu. Taman sam se lijepo uhodao u listopadu i evo studeni je na polovini, a ja sam pretrčao samo tridesetak kilometara i još dva tjedna neću vjerojatno ništa. Bar da je vrijeme ostalo malo ljepše, tješio bi se ponekim plivanjem i pivcem na suncu makar bilo zubato.

utorak, 7. studenoga 2017.

Gdje je nestao ...

 Ponekad se pitam gdje je nestao užitak i jesam li ikada uživao u trčanju ili je to bilo samo nešto što radim zbog uglavnom pogrešnih razloga? Jeli trčanje uzrok mojih problema ili posljedica? Kao je moguće da nešto u čemu mislim da sam dobar nije za mene?
Očekivao sam da će se sve vratiti u normalu kad prođe termin za meni očito nesuđeni maraton. 
Pregrmio sam odlazak u Ljubljanu i slušanje bubnjeva "Stroj Machine" iz publike, pokušao ostati pozitivan i društven. Čak sam napisao članak za "Glas" iako nisam trčao i već pomalo zazirem od te uloge gurua. Jedna moja kolegica je nedavno stavila na FB opis svog maratona od prije par godina i to je nešto sasvim drugo. To je bilo nešto što je izvukla iz dubine duše, to je opis prometejskog mučnja koje ja nikad nisam dotaknuo. Ne zato što meni nije bilo teško, nego zato što je sve emocije koje nose takvi trenutci i utrke zasjenio moj fokus na rezultat. Zbog njega nisam primjetio ništa drugo iako mi se sistem raspadao dobrih par kilometara i samo me tanka nit držala da se sve ne pretvori u debakl zvani DNF. Možda me zbog toga sad stigla loša karma i kozmička pravda. Oduzeto mi je još jedno ljeto i prilika da ostvarim bar dio onoga što sam poželio. Nakon ljetne pauze i mjesec dana rezerviranog laganog trčanja sa ponekim tempom mislio sam da sam odslužio kaznu. Izgledalo je da ću nakon Ljubljane ipak dobiti još jednu šansu. Sve sam ponovo proračunao ali račun je opet bez krčmara.
Ulazim u zimu koju ne volim ali sam se nadao da se bar malo može ponoviti ona prošla. No već u ponedjeljak sam shvatio da se ništa nije promjenilo jer kad prođe koljeno javi se nešto treće i tako u krug. Kao da je neki učitelj anatomije ali "tamo gore" odlučio da na meni objašnjava sve moguće ozljede. Novost je bol u prednjoj strani stopala točno na sastavu domalog prsta i metatarzalne kosti. Preskočio sam još jedan dan treninga masirao i stavljao obloge ali bez uspjeha. Probao sam trčati u utorak i nakon par kilometra bol je malo popustila ali sam shvatio kako sad trčim tako da prvo udarim više unutrašnjom stranom stopala iako sam zapravo supinator. To je malo iziritiralo skočni zglob pa sam još na jedan dan preskočio trčanje. Prvi dan studenoga je bio sunčan i nisam mogao odoljeti još jednom kupanju. Nadao sam se da će hladna voda pomoći, ali nije. Probao sam trčati u četvrtak na stadionu u svojim najnovijim i najmekšim tenisicama. Računao sam da će mi tartan staza i meke tenisice te činjenica da je desna noga u vanjskom dijelu pa je opterećenje više prema palcu pomoći ali nije. Na kraju treninga dok je Bruno slavio svoj rođendan i PB u maratonu još sam dobio i neku vrstu kritike ili prigovora da sam čudak jer ne dolazim na utrke i upoređen sam sa tamo nekim ... da ga ne spominjem jer zapravo ja uopće ne smatram da je čovjek čudak. Zar zapravo nismo i svi mi pomalo. Možda me to povrijedilo jer je istina, nisam siguran. Znam samo da ja sebe vidim drugačije i zašto bi to mišljenje mjenjao. 
Uzeo sam još dva dana pauze i u subotu umjesto trčanja otišao na plivanje. Vrijeme nije bilo baš sjajno. Dosta jaki zapadnjak je dizao neugodne valove što je malo otežalo plivanje. No odijelo koje sam prvi put obukao je kompenziralo dio problema i usprkos valovima svoju uobičajenu rutu od "klaonice" do Stoje i nazad sam odradio za skoro 4 minute brže nego inače. Znači ipak odjelo doprinosi plovnosti i smanjuje otpor. Osim toga bilo mi je i ugodno toplo. Jedino je žena  bila zabrinuta pa je kao kad sam davno prije ronio i lovio ribu hodala uz obalu da me ne izgubi iz vida. Ne shvatam što ima zabrinjavajuće u plivanju. 
Možda je zamišljala onu veliku bijelu psinu koju su vidjeli nedavno kod Riminija. Možda se brine zbog gomila meduza. Zapravo rebraša koji osim nelagode kad rukom uletiš kroz njihove nakupine ne predstavljaju nikakvu opasnost. Što u vodi može poći po zlu? Ništa mi ne pada na pamet, a tek nakon plivanja. Samo sam još više gladan nego obično i ponekad imam lagani muskulfiber ako pičim malo duže i intenzivnije ali ipak u plivanju ne nalazim onaj pravi užitak. 
               Pogled na puntu od Verudele gdje inače trčim(hoteli Splendid i Brioni) i "crvenkapica" u moru.
Na trčanju se kako sad izgleda ozljedim i prije nego krenem i gdje je u tome užitak ili gušt?
Na moje veliko razočaranje niti u nedjelju nije došlo do promjene na bolje.
U Medulin na otvaranje "Istarske zimske lige" ionako nisam mislio otići već sam se nadao prvoj dužini preko 20 km nakon više od četiri mjeseca. Očito da to neće ići. Na brzinu sam smislio utješnu vožnju biciklom na Kamenjak. Puhao je fortunal od juga pravo u lice. To mi je zapravo prijalo iako sam i relativno ravne dijelove morao vozititi na lakšem prijenosu, a moji kvadricepsi su jedva čekali kad će kakva nizbrdica. Kao da sam uživao kažnjavajući ih za nešto što nisu skrivili. No nisu se mnogo veselili na nizbrdici. Po Kamenjaku je vožnja nizbrdo kao obuzdavanje poludjelog pneumatskog čekića, a sjedenje na sicu i odmor nogu jednostavno nije opcija. Trebao sam ići u Ližnjan, po ravnom i zemlji je ipak puno lakše. Za nešto manje od dvadeset kilometara trebao mi je gotovo sat uvremena. Zastao sam samo na tren na samom kraju Istre i bacio pogled na Medulin prema sjevero-istoku. Tamo se trčala zimska ali nisam osjećao nostalgiju zbog toga što nisam tamo. 
                                  Pogled na Medulin sa krajnjeg juga Istre
Kao da mi je netko ogadio zimsku i trčanje ... ma boli me k... imam bičikletu, vodu, mandarinu, čokoladicu. Mogu se baciti u more, mogu leći u zaklon jedne od uvala i pustiti muda na sunce što je netom izašlo. Ne, ipak žurim nazad možda popodne stopalo bude ok pa odem trčati. Tri minute je trajao povratak. Pad na prvoj lokvi pored koje je prednji prošao dobro ali zadnji otklizao duboko u blato i zapeo, a ja preletio preko. Srećom bez većih posljedica. Zaključio sam kako sam se previše opustio i odlučio da više ne uljećem u rizične prolaze već penzionerski stanem i sjašem sa svog limenog vranca. Negdje su na putu kamenčine veličine manje lopte i kad ih zaobiđem prednjim moram već manevrirati da izbjegnem novi ali mi zadnji naleti na to sranje i odskočim pol metra ljevo ili desno, a ako noga sklizne sa pedale ostadoše jaja na štangi. 
Na prvoj laganoj uzbrdici mi se upravo to i desilo. Puko lanac i muda po štangi. Još se i zaglavio u mehanizmu zadnje kazete i opružio iza ko pregažena zmija. Više od 18 km do kuće, bez lanca, sa bolnim jajima. Kontam u sebi ima li u svemu tome išta dobro ili gdje je nedaj bože užitak? Vjetar je sad u leđa, a kad prođem Kamenjak i dođem iznad groblja u Premanturi do Volma imam uglavnom nizbrdicu. Moći ću malo da se spuštam ... to je izgleda jedini užitak.
Malo guranja, malo vožnje na jednoj pedali kao na romobilu i veći dio od Volma do kuće trčanje sa biciklom pored i rancem na leđima. Garmina sam isključio kad sam par minuta petljao oko lanca pokušavajući ga izvući iz mjenjačkog mehanizma ali se nije dao. Morao sam ga povući gore i vezati oko poprečne štange. Poslje se više nisam zamarao sa njime. Nije čudo što se žena iznenadila kad sam došao relativno brzo jer sam hodao, trčao, vozio "romobil" i spuštao se nizbrdo dosta brzo rizikujući koliko sam mogao da se što više kotrljam. I sam sam se iznenadio kad sam stigao nazad za oko sat i četrdeset minuta. Ona je još pokušavala dogovoriti da netko ode po mene kad sam banuo. Kao da nisam nikad hodao iz Premanture kući. Eto pravi mali triatlon za vikend ali nema u tome nikakvog užitka, nešto fali. Sad osim koljena koje je skoro ok, još uvijek boli stopalo, prepona od udarca na štangu, ručni zglob na kojeg sam aterirao ... ma boli me k...c za sve idem na jedan duži GO. Tamo do Nove Godine, ova je ionako za k..