utorak, 21. studenoga 2017.

Bicikla

  Kad sam bio klinac silno sam želio imati biciklu iako je istini za volju tada nitko od gomile klinaca iz moje velike zgrade nije imao. Možda baš zato. Rođen sam kao livaja(ljevoruk) i zbog toga često trpio. Čak i udarce ravnalom od moje ne baš ljubljene učiteljice. Zato nisam volio školu i radije sam lutao po pulskim utvrdama i tunelima. Jednom sam izmislio da su mi u školi ukrali cipele koje sam bacio u otvor zazidanog ulaza u "tunele" pored škole, glupo se ponadavši da zbog toga neću više morati ići u školu. Cipele smo tada morali ostavljati u hodniku ispred učione, a u učionicu smo ulazili u tankim crnim papučama od "skaja". Rezultat te moje varke je bila crvena guzica kao u mandrila na nekoliko dana. Naravno da sam priznao ali rekao i zašto. Za utjehu od starog sam iscijedio obećanje da ću dobiti njegov bicikl. Uvjet je bio da naučim pisati sa desnom rukom. Naravno što se ono kaže: nije kome je obećano nego kome je suđeno. Ja sam naučio pisati desnom rukom i u školi od tada imao skoro sve petice ali bicikla mi se nije nikad ukazala. Možda je stari pritisnut brigama zaboravio tko zna. Ipak nas je bilo troje ali ja sam i zbog toga sa njim bio malo na ratnoj nozi. To sad više nije važno ali sam možda baš zbog toga počeo trčati. 
Prvi put sam sjeo na biciklu tek u sedmom ili čak osmom razredu osnovne. Sa mnom u razred je išao dečko koji je već vozio za biciklistički klub "Siporex" i on me je naučio voziti biciklu u zamjenu za pomoć u domaćim zadaćama. Nakon sedam dana "šegrtovanja" kod Alda napravili smo utrku po šišanskoj cesti od "centrale"(Billa) do Busolera i nazad, par kilometara. Tada nije bilo zaobilaznice i mogao si pičiti do daske bez straha da ćeš naletjeti na auto. Ja sam njega u školi rasturao na trčanju ali na toj sprint utrci me razbio ko beba zvečku. Kad sam sišao sa bicikle noge kao da su bile od gume. Skroz oduzete,  pa sam silazeći neočekivano zveknuo na koljena. Eto i prve ozljede na bicikli. No ja sam već pomalo kretao u trkačke vode i kako bicikle nije bilo, nije bilo ni izbora, odoh u trkače. Prvu biciklu sam dobio na poklon od mog prijatelja i tada dečka moje sestre. Kruh te j.. biciklu i par "kanađanki", samo da izlazim subotom na plesnjak jer sestra nije smjela bez mene. Glupa pravila mog starog. On je već od svog starog posuđivao "Moskvića" za izlaske i bicikla, pogotovo ponica mu nije bila više "cool". Meni je bogami bila. Sa ekipom iz škole sam vikendom đirivao oko Pule, uz more i svugdje gdje zbog društva nisam mogao trčati. Dok jedan dan jureći niz Nazorovu ulicu nisam naletio na neku rupu. Okvir se rasuo na varu nosača zadnjeg točka, a ja sam pomeo asfalt i dodao još malo zakrpa na moj već zakrpama obloženi jeans. Sad je vidim u modi da sve bude rasparano... j.. kao da su izašli iz kaveza sa tigrovima. 

 
"Divlji Bill" i ja na "ponici"

Onda je došao studij i opća besparica. Od prve plaće koju sam preko student servisa zaradio radeći mjesec dana noćnu smjenu u tvornici trafo lima kupio sam si češku biciklu sa brzinama, onim zakrivljenim volanom i klipserima. Bili smo ja, kum Tomica, moj frend "Bill" i još jedan kolega u gradu i u "Kolesaru" kupili četiri bicikle. Iz zajebancije smo poslali kuma da kupi sve četiri kao da ide u slastičarnicu kupiti četiri buftle za marendu. Poslije smo se pojavili unutra još nas troje jer je prodavačica već pomislila kako je kum zajebava. Nas troje smo uzeli iste "trkačice". Naš kolega inače sa sela je morao uzeti veliku štabelu Rogovu kontrašicu inače bi ga stari zatuka da je doma dopelja to sranje sa tankim gumama i volanom za dobiti išijas.
Bicikle su naravno spavale sa nama u sobi jer je u Ljubljani bicikla bila tražena roba ... uglavnom su je tražili naivci koji bi je ostavili nezaključanu makar na kratko. Kako su buđeti bili prekoračeni, a MTF(mama, tata fond) nije olako davao zajmove onakvima kao što smo mi, nije baš bilo love ni za vlak. Morali smo za praznike kući na biciklima. To je bila moja prva neslužbena utrka. Od nas troje naravno ja sam morao biti prvi. Umjesto da se lijepo provozamo i uživamo u krajoliku pa makar to trajalo dva dana koliko je trebalo "Billu" ja sam gazio od Ljubljane do Pule kao manijak. Na spustu prema Črnom Kalu gdje su nekad bile one kocke otpustili su mi se freni dok sam morao pretjecati i provlačiti se između kamiona i automobila koji su dolazili iz suprotnog smjera. J..ga alat ili tako nešto, ma zar i to treba. Kočenje? To je ionako prevaziđeno, samo gas do Limskog kanala poslije ćemo ben. Na Limskom mi se zablokirao prijenos u višoj brzini pa sam uspon gore odradio na nogama uz podosta šaranja po cesti. Srećom nije bilo puno prometa. Guza je boljela, ruke nisam osjećao, a moj stari me još pitao: koji kua da silazim? Otvori si sam podrum. Ja bi otvorio ali ključ nisam mogao držati u rukama toliko su mi bile razdrmane. Kad je moj buraz krenuo na faks pozdravio sam se sa biciklom i od tada nikad nisam više imao svoj. Imala su moja djeca i kad sam zadnji put bio ozlijeđen vozio sam "rozi tenk" od kćerke mog buraza. Sad opet malo vozam, a više sređujem sređujem biciklu od sina dok je u Irskoj, a na ljeto ću opet biti pjehe. Daleko je Ironman. Baš bi volio malo trenirati biciklu makar zanemario trčanje. Ako ništa drugo samo da oderem buraza. J.. ga od tri triatlonske discipline dere me u dvije. 

To mora da se promjeni! Kad zaključim kako ne mogu više popravljati osobni na maratonu odmah si kupujem biciklu. Tako sam govorio kad sam imao ozljedu kuka i nisam trčao 11 mjeseci. Čim sam stavio noge u tenisice, moja ljubav prema bicikli se rasplinula kao balon od sapunice. Baš me zanima koliko ću o tome sada razmišljati. Kacigu imam, fenci šmenci oćale imam, rukavice imam, gaće sa fudranim umetkom za moju košćatu guzicu imam. Imam čak i jednu maju sa onim đžepima sa strane ali nešto još fali ... znam trčanje! Evo dok ubijam ove dane bez trčanja opet sam malo potegao na bicikli u subotu i ovaj put uspio da ne padnem, probijem gumu ili polomim lanac. 
         Ovaj "kajter" se malo zaigrao nasred Kvarnera ili se to samo nečiji otrgnuo!
Baš fino, još da nije derala bura i da smijem močiti nogu mogao sam malo i otplivati da mi brže prođe ovo čekanje. Još jedan tjedan ... uffff.

Nema komentara:

Objavi komentar