Sjedim jutros i dok ispijam već hladnu kavu promatram kako bura čupa
jesenju frizuru sa obližnje "čokolatine" - ladonje ili celtis australis da budem
stručan ako moja kćerka ili Christian ovo čita.
Još dan dva ogolit će je i
poružniti poput starice koja je krenula u zadnju etapu svoga puta. Samo što se
ona više neće vratiti, a frizura "čokolatine" će opet na proljeće biti zelena i
mladenačka kao prije.
Po vrhovima najtanjih grančica spretne svrake prkoseći
buri otkidaju zadnje slatke bobice prije nego što padnu na tlo i postanu plijen
golubova. Oni nisu tako spretni ili su samo predebeli za tako tanke grane.
Zadovoljavaju se onim što padne kao većina nas ljudi. Još jučer je sve izgledalo
potpuno drugačije. Sunce je davalo varljivi osjećaj da je zima jako daleko. To
me malo tješilo jer cijeli tjedan osim u utorak nisam uopće trčao. Kupao sam se
i plivao sa odijelom ali i bez njega sa samo jednom mišlju u glavi: "daj da sve
to više prođe". U utorak sam pokušao opet trčati na stadionu jer sam mislio da bi mi mekša podloga mogla više odgovarati ali nije bilo previše koristi. Izdržao sam i otrpio deset kilometara u varijabilnom tempu ubrzavajući prosječno oko deset sekundi svaki kilometar. Iako nisam gledao na sat nego trčao onako kako mi dođe, u zadnjem krugu to je bilo i ispod četri minute po kilometru. Kao da sam htio što prije završiti sa tim mučenjem. Iako nakon nekog vremena bol otupi, znao sam da će kad dođem kući led opet biti u akciji.
Zašto nije to jednostavno kao sa biciklom, zamjeniš stari lanac novim i sve ok. Odnio sam ga napokon u subotu na
servis jer nisam imao vremena niti mjesta gdje da se bakćem sa zamjenom lanca,
kočnica i tko zna još čega. Uz put sam bacio oko na cestovne bicikle koje su
imali ali nemam sreće. Zbog moje visine mi je većina onih povoljnih i koje su mi
odgovarale bila mala. Još ću se strpjeti iako je možda sad najbolje vrijeme za
kupnju bicikla. No prvo moram na servis nogu i ova me epizoda sa stopalom
totalno uznemirila. Ako je ono što ja mislim da je, mogao bi još malo sačekati
povratak trčanju. Danas ću ipak otići kod privatnog ortopeda po potvrdu, a
prekosutra ionako imam manju operaciju na drugom stopalu. Znači još bar tjedan
dva mirovanja. Činilo mi se da imam vremena i da će do zime sve proći ali eto
ona je došla rekao bih na vrijeme ali ja sam još uvijek na istom mjestu. Taman
sam se lijepo uhodao u listopadu i evo studeni je na polovini, a ja sam pretrčao
samo tridesetak kilometara i još dva tjedna neću vjerojatno ništa. Bar da je
vrijeme ostalo malo ljepše, tješio bi se ponekim plivanjem i pivcem na suncu
makar bilo zubato.
Nema komentara:
Objavi komentar