Već pri povratku kući vratila mi se bol u stopalu iako je to sad više tupa bol i pomakla se prema palcu što pripisujem nesvjesnom obranom mog stopala od upornog pokušaja da ozlijedim ono mjesto gdje su mi skinuli šavove. Izgleda da sam u tome i bar malo uspio jer sam navečer primijetio da je flaster krvav, a žena kaže da se malo otvorilo na sredini. J... dobro da nisam još trčao poslijepodne na stadionu.
Ipak sam otišao jer sam imao dogovor i htio vidjeti što se radi. Uvijek ista ekipa koja marljivo trenira podjeljena u dvije trojke.
Malo sam popričao sa našim Bepom koji je došao odigrati partiju šaha jer taj dan odmara i kaže: "sutra ću još jeno malo teći", pa opet odmor i onda u nedjelju još jedan polumaraton u Crikvenici jer mu se neda trčati one uzbrdice u Pazinu na zimskoj lizi. To razumijem jer nekome sa 84 godine nije lako trčati uzbrdo, a polumaraton, to trči onako iz zajebancije. Čudo neviđeno je naš Bepo. Čim sam dočekao trkačicu koja je došla po majicu od Uljanikove utrke odmah sam otišao kući ne sačekavši ni da moji dovrše trening ili da se nađem sa Ozrenom zbog dogovora oko utrke na Bunarini i eventualnog odlaska u Crikvenicu. Htio bi otići da vidim kako će Slaven istrčati maraton. Iako znam da nije odradio možda dovoljno treninga nekako se nadam da bi mogao iznenaditi i istrčati ispod tri sata. Ali Crikvenica je malo zeznuta što zbog vremena što zbog staze za koju kažu da je valovita. Tamo sam trčao svoj drugi polumaraton mjesec dana nakon Ljubljanskog maratona i tjedan dana nakon utrke od 5 km na Bunarini. Noge su mi bile krute baš kao iz one pjesme navodno mog daljnjeg rođaka(po baki) što su ga zvali "Zmaj" ... "điha, điha četiri noge sve četiri krute ..." samo što su u mene bile dvije. Lijevalo je kao danas tako da se nisam uopće zagrijavao već sam iz toplog autobusa otišao direktno na start. Srećom tad je kiša nakratko stala. Prvu polovinu utrke sam proveo u povećoj grupi koja je strašno cimala i ne znam koji sam kua uopće radio tamo. Na čelu grupe je bila jedna jako zgodna cura u oskudnom topiću i gaćicama, pa je možda to bio skriveni motiv koji sam sebi ne želim priznati. Međutim nije baš znala držati tempo. Kad god bi netko krenuo naprijed ona je ubrzavala pa se cijela grupa cimala, a na uzbrdicama je strašno padala iako je bila relativno sitne građe. Ja bi malo skratio korak, usitnio kako se ono kaže, a ona je radila koračine još duže nego na ravnom. Probao sam joj to reći kad smo se poravnali ali nije trzala već je svim silama htjela da vodi. Nakon polovine staze mi je dojadilo cimanje, iskoristio sam jednu dulju uzbrdicu da otresem cijelu grupu i do kraja sam trčao onako kako ja najviše volim, sam. "Rudiša" kojeg tada nisam poznavao, a trčao je cijelo vrijeme iza mene je rekao da sam ubacio "turbo" i odmaglio. On je došao par minuta poslije mene. Slaven je te godine mogao konkurirati za najsmješniji karnevalski kostim jer se toliko obukao i zamotao da sam ga jedva prepoznao kad smo se mimoišli nakon okreta, a zaostao je oho, više od deset minuta. Sad me obojica šišaju ko merimo ovcu. Slaven sa 1:22, a "Rudiša" sa 1:25. Svi koje u klubu znam da treniraju redovno ovih zadnjih dvije tri godine su napredovali samo ja sam još uvijek na tih Crikveničkih 1:28:48,9.
I na proglašenju je lijevalo tako da i sa te utrke nemam niti jedne jedine slike. Nema ni medalje čak ni za za kategoriju, ili majice. Jedina uspomena mi je diploma sa interneta i jedna platnena vrećica koju nosim kad idem na tržnicu. Vino iz vrećice je popio moj ćale i kaže da je moglo biti bolje. Ponekad mi se čini kao da nisam niti bio u Crikvenici pogotovo što se uopće ne sjećam da je staza navodno teška. U cilju sam bio toliko svjež da sam zadnja tri kilometra imao prosjek 4:06/km, a zadnji 4:02/km. Čak sam i sprintao zadnjih dvjesto metara kao da sam na utrci zimske lige. Mora da sam to sanjao jer evo već je prošlo tri godine od tada i skoro dvije i pol godine da nisam uopće trčao niti jedan polumaraton, auuu.
Nema komentara:
Objavi komentar