Neslavni rekord

  Nekako sam izdržao do vikenda iako me svaki dan kopkalo dali da opet riskiram još veće otvaranje te ranice na stopalu. Što zbog obaveza, što zbog uglavnom šugavog vremena ipak sam se suzdržao od trčanja. U subotu ujutro sam isprobao jedan lagani krug trčanja na Drenovici uz jaku buru i prilično hladno vrijeme. Tako, tako, nisam baš sretan sa svime. Još me boli, izgubio sam osjećaj za trčanje jer stalno gazim nekako čudno na tu nogu i osim toga palac na toj nozi me prilično boli u zglobu. Imam osjećaj da ni problem sa bolovima u prednjoj strani stopala nije uopće riješen već ga maskira ova jača bol na još nezarasloj rani.To što sam trčao izuzetno sporo 5:46/km me ne brine previše jer ionako jedan krug na Drenovici trčim samo za oporavak i namjerno nastojim biti što sporiji. Ipak razlika u odnosu na prošlu godinu kad sam početkom studenog nakon maratona u Ljubljani trčao za oporavak je velika. 

Za isti tempo puls mi je sad veći za 8 otkucaja i više nije u zoni oporavka već u zoni aerobnog trčanja. 

U nedjelju je za divno čudo žena predložila da odemo do mora kako bi ja mogao mogao malo plivati, pa ćemo poslije prošetati. Bura je dosta utihnula ali je bilo još malo hladnije. Sjetila se žena da nam je jedan moj prijatelj koji se kupa cijelu zimu rekao kako odlazi između kampa Stoja i Valovina jer je tamo zavjetrina. I stvarno dok svugdje malo zebe i ljudi šeću poprilično zamotani u šalove i kape, na tom mjestu ispod visoko nazidane obale i jedne terase gdje je ljeti “beach bar”, stisnula se mala šljunčana plaža. Dolje je što bi rekla moja pokojna baba: "toplo ka u guj(z)ici". Dobro ne baš tako toplo ali može se podnijeti. Čak je bilo i malo vruće nakon minute kad sam navukao plivačko odijelo. Onako crno na suncu grije da je milina. Još da mogu plivati na suhom to bi bio trening iz snova. Kad sam zaplivao zaboravio sam na to što me zebu ruke i noge jer još nisam htio staviti rukavice. Kao da mi je netko počeo zabijati čavliće u čelo i obraze. 

 

Zbog toga sam instinktivno započeo sa malo previše podignutom glavom ali plovnost odijela je to kompenzirala pa sam odmah osjetio kako idem brzo. Nakon nekog vremena sam se ipak prisilio da glavu zabijem više prema dolje pogotovo što je na tom dijelu uz obalu bilo potpuno mirno more. Bar do rta u kampu Stoja ali nakon okreta ipak se osjetio vjetar u glavu i čini mi se da je bilo malo teže. Da mi ne odumru noge povećao sam broj udaraca gotovo dvostruko i požurio jer nisam htio da mi se ruke i stopala previše ne pothlade. Još sam planirao da plivam pet šest minuta bez odjela kad sam se već ovako napola pothladio. Još ne mogu doći sebi da sam došao do prosjeka od dvije minute na 100 metara. To bi na onom maratonu što sam plivao ovo ljeto bilo deset minuta brže. Istini za volju u mom slučaju odijelo čini plivača i jedno je plivati 1,2 km, a drugo više od 2 km. No rekord je rekord makar i bez nagrade. Uspio sam brzo skinuti odijelo zahvaljujući malom triku sa šamponom na vanjskoj strani nogavica i rukava. Sklizne sa tebe kao što žaba projuri kroz rodinu guzicu. A ja mislio da mi je hladno u odjelu. J...te kao da me netko šutnuo iz toplog kreveta na ulice Jakutska po zimi. Trkom sam odjurio u "topli" zagrljaj mora da bi se još jednom šokirao ali onda je bilo sasvim "ok". Par minuta sam se brčkao nastojeći da ne vrištim jer se na plažici već počela okupljati ekipa redovitih kupačica i kupača, a među njima i moj prijatelj koji mi je i rekao za ovo mjesto. Plažica i zaklon sa betoniranim zidićem je mala pa sam ja napravio gužvu. 

Moja žena je nakon razgovora sa svojom vršnjakinjom koju cijelo ljeto viđamo na obližnjoj plaži izjavila da će početi plivati i ona od sljedeće godine. Gospođa kaže: "to je sve u glavi"! Kao da je čitala Tima Noakes-a i teorije o "Centralnom upravitelju". Možda i jeste u glavi ali niti šetnja oko Valovina i odlazak kući nije otkravio moje tabane i ruke. Zato sam odmah uskočio u trkačku opremu i onako polu ukočen istrčao ponovo na buricu. Točno četiri kilometra mi je trebalo da osjetim da su stopala moja, a to mogu sa sigurnošću potvrditi jer me boli ona ranica kad nagazim nehotice na neki kamen. Bol u prednjoj strani stopala se ponovo lagano vratila ali nije više oštra. Jedino ne osjećam više ništa u onom koljenu koje me mučilo cijelo ljeto. No kako noge idu u paru pretpostavljam da je i ta lijeva noga moja iako me čudo neviđeno ništa ne boli, još.

Kako mi je trebalo skoro cijeli krug za zagrijavanje produžio sam još jedan i odlutao u mislima malo u Crikvenicu, malo svukuda i kad sam kasnije gledao što je zabilježio Garmin ostao kao posran. Nikad u životu za ovakav trening nisam imao tako visok puls. Tempo je iz nekog razloga bio prebrz 5:06/km i na razini bržih trčanja po Drenovici. Iako sam znao po Drenovici trčati ispod 5 minuta po kilometru, najčešće trčim oko 5:20 ili dužine 24-32 km, malo brže oko 5:15 ali puls je uvijek ispod 140, a jučer prosjek 153!!! To je kao kad trčim tempo sa ekipom i svi stenju kao da se porađaju. Na onim uzbrdicama prema Vidikovcu je skakao na 164-166 kao da trčim utrku, a uopće nisam osjećao nikakav poseban napor i sav sam bio koncentriran na tu bol u stopalu.

                                                           Drenovica 9km; 5:06/km; prosj. puls 153; max 166 u prosincu

 

                                Drenovica 9 km; 5:09/km; prosj. puls 137; max 151 u lipnju

 

Možda je moja pumpica neuspješno pokušavala ugrijati moje ozeble noge i ostatak tijela. Tko zna? U svakom slučaju i to je neslavan rekord. Danas odmaram na bicikli, a sutra ću ponoviti trčanje na posao i nazad iako su jutros sve lokve na premanturskom igralištu bile zaleđene i ruke su mi se na bicikli zaledile za desetak minuta u debelim rukavicama. Još mi netko spominje zimske radosti ma goni ...