Još u četvrtak sam odradio biježeći od kiše dva kratka trčanja na posao i nazad jer sam htio u petak da odmorim. Znao sam da će ovo krkanje i pijenje da se odrazi na nešto, pa se čak i kod mene odrazilo na vagi. Šezdest i sedam nisam imao već tri, četiri godine.
U četvrtak na večeri i druženju kluba sam se dogovorio sa Slavenom da odemo skupa dužinu u subotu. Dva "coach-a", ja njegov i on sa svojih par naprednih iz škole trčanja. Školarci su imali oko 17 km, a nas dvoje smo sami krenuli dva kruga odnosno malo više od 21 km. Znao sam da će sa njim biti malo brže i moj Garmin se izgleda uplašio jer kad sam ga uključio stalno mi je pokazivao puls oko 156. Ne znam što mu bi, ja mjerim na vratnoj žili nema šanse ali on ne trza. Malo sam razgibao stare kosti pogotovo što smo bili sa školarcima pa nismo smjeli onako krenuti kao što obično radimo. Dva puta zamahneš nogom, zavrtiš šiju kao bokseri kad ulaze u ring i piči. Odradili smo sve propisno i školski. Prvi kilometar smo išli polakše ali nije dugo trebalo da počnemo ubrzavati dok se nismo ustalili na nekoj brzini koja nije odstupala više od sekundu dvije po kilometru sve do kraja. Inače Slaven zna držati tempo kao da ima tempomat u nogama. Malo smo se raspričali jer i njemu i meni baš te dužine koje smo radili sa ostatkom ekipe fale. Vrijeme je bilo pravo, ja to zovem "medulinsko. Malo burice sa Kvarnera kad ideš prema Kaželi ili oko poluotoka u kampu i cijelo vrijeme sunce. Iako je bilo oko 3 do 4 stupnja činilo se puno toplije.
Nije uopće čudo da neki naši atletičari tu dolaze na zimske pripreme.
Ja se nisam trudio oko gledanja na sat ali naše urice su bile dobro sinhronizirane tako da su bipale svaki kilometar sa minimalnom razlikom ali ipak se na kraju skupilo 50, 60 metara razlike što je totalno zanemarivo. Iako se tome nisam nadao ipak sam na kraju godine istrčao jedan polumaraton mada čavrljajući i sa pulsom još ispod gornjeg aerobnog praga. Prosjek je na kraju bio 4:49/km, a Slavenu 4:50/km. Iznenadilo me i što osim nelagode u stopalu koju sam manje više osjećao cijelim putem nisam osjetio jaču bol. Osim par puta na početku kad sam nagazio na kamen tim dijelom stopala. Zapravo osjećaj da bi mogao tako bez problema tko zna koliko me stvarno iznenađuje jer više od šest mjeseci nisam trčao ništa duže od 15 km, a i to svega dva tri puta. Sad očekujem da se nešto sj... kako bi bio opet ugodno iznenađen. Ops ili to ne važi. Sutra se neću upuštati u ništa sa trčanjem i osim zadnjeg kupanja ove godine u moru nemam više ništa da dam ovoj godini. Kakva mi je bila nije bolje niti zaslužila. Jedan polumaraton za kraj za 1:42 je sasvim dosta od ranjenog starca. Još samo da svima zaželim da vas zaobiđu nezgode i ozljede u Novoj 2018. godini. I dalje sanjate čak i nešto što nije moguće ostvariti. Jedino tako će te istrpiti sve ono što u trčanju nije lako i lijepo, pa će opet biti dana kao meni ovaj današnji kad će Vas nešto lijepo iznenaditi. Sretno Vam bilo, Dida
Nema komentara:
Objavi komentar