Penzija

  Slučajno ili ne nešto sam danas kontao o tome kad po zakonu mogu u penziju i ispada da je to danas! Jupiii ... ili možda ne? To bi bila prijevremena za to davno imam uvjete baš sam glup! Za starosnu još treba da radim do ljeta 2019 godine. Onda je tu još neka za "dugogodišnjeg osiguranika", to treba biti negdje do kraja 2019 ili početkom 2020 godine ali ne znam u čemu je razlika. Brine me priča da što kasnije ideš i više radiš to ćeš imati manju penziju! 

 

J.. te to je isto kao sa mojim trčanjem. Ja se sav polomio da nešto ostvarim u trčanju i što sam više trenirao to je bilo sve gore. Umjesto da nakon par godina pomalo povećavam kilometražu i općenito treniram intenzivnije meni je sve obratno. Ispada da je najbolja bila ona prva 2014 godina. Ako krenem od prve utrke nakon koje sam zapravo počeo trenirati, u prvoj godini sam istrčao jedan maraton, 4 polumaratona, dvije kros utrke na 10 km i pet utrka zimske lige. Od tada je prošlo dvije i pol godine i osim dva maratona uspio sam još trčati jednu desetku i jednu utrku zimske lige. Ovim tempom do mirovine ili 2020 godine ću možda uspjeti istrčati još jednu ili dvije utrke. Nadam se bar jedan maraton.

Možda je to onaj nagli pad brzine ili sposobnosti koji mi je spomenuo Bepo kad je sa polumaratona 1:33 u 67 godini naglo pao u brzini i nikad više nije došao blizu tog rezultata. A nije da nije trenirao. 

Ja treniram u valovima po šest mjeseci. Tako da jedna godina ima dobar početak, a onda loš kraj. Sljedeća loš početak pa onda dobar kraj. Zato uspijevam trčati maraton svake druge godine. Sad mi ostaje nada da ću dočekati taj dobar dio negdje na jesen sljedeće godine kad bi htio ići po treći put u Ljubljanu. Do tada trebam prezimiti bez da potpuno stanem kao što je to bilo na početku 2016 godine. Startala je sa ukupno 160 kilometara u prva četiri mjeseca. Zapravo nije samo startala jer i prethodnih 6 mjeseci u 2015-oj godini sam trčao ukupno samo oko 290 km. I onda je sa toplinom maja krenulo. 

Prvo 170, 190, 240, 240, 230 i 260 kilometara u listopadu prije maratona, a sa njim i 300 km. Da sam optimista rekao bih da to ne bi trebao biti problem ako uspijem trčati bar oko 150 kilometara mjesečno ovih par sljedećih mjeseci. Nekome ovo izgleda smiješno ali meni ne. Ako sam mogao skoro od nule u šest mjeseci dosegnuti 3:10:09 na maratonu još se čvrsto nadam da ću se upisati u rekordere kategorije H sa vremenom bržim od 3:08:08. Da nema te nade davno bi odkantao sva takmičenja i vratio se rekreativnom trčkaranju kad mi se hoće i to bez obzira što mi već nedostaju neki treninzi sa mojim dobrim prijateljima, a posebno dužine.

Ja sam kao skupi nogometaš kojeg je kupio neki bogati klub da ga drži na klupi samo da ne igra za druge. Ili sam stvarno odabran da na meni neko više biće ispituje neobične ozljede. Kao ova zadnja koja nije proizišla iz trčanja jer nisam uopće trčao i nema veze sa operacijom stopala jer i to je gotovo prošlo. Jedino što sam uspio zaključiti “googlajući” da takve probleme imaju žene koje nose štikle i tijesnu obuću. Je..te, a ja nosim tijesne cipele tri dana u godini dok moja kolegica isto tako moja generacija spava u štiklama. Nju nikad ništa ne boli.

Biti će ipak da su to samo problemi sa istekom roka trajanja. Razmišljam da baš zbog toga požurim dok sve ne bude za baciti u kantu. Znači umjesto odmora sutra aktivna rehabilitacija. Izgleda po kiši na Drenovici.