petak, 31. siječnja 2020.

Neprilagođen

Od prvog dana kad sam kročio u ovu čudnu i meni potpuno nerazumljivu zemlju prošlo je već nešto više od deset dana. Već prvo trčanje ovdje mi je bilo malo neobično. Trčati u svojevrsnom zatvoru oko visoke ograde, krivudavom stazicom koja je doduše presvučena tartanom nije mi baš leglo. Tada sam to pravdao stresom prvog radnog dana i umorom od puta. No zapravo nisam znao da će biti znatno gore. Radno vrijeme je od sedam ujutro, a povratak je u sedam navečer. To što zapravo većinu dana sjedim u kontejneru koji služi kao kancelarija ili u pogonu, zapravo prostoriji sa gomilom upravljačkih ormara u kojoj je hladno kao u grobu ne pomaže niti malo da se osjećam odmorno. Kad odem u pogon ili "Substation 5" kako ga od milja zovu ne mogu ponijeti niti mobitel, a nema niti jebenog zahoda. Prije par dana su me zvali tamo hitno već u osam ujutro da bi na koncu oko šest popodne rekli kako ipak neće uspjeti pokrenuti kompresor. To se već ponavlja danima, a kad ga i pokrenu nakon ponekad manje od 2 minute opet ga izbace, a ja bi trebao ustanoviti dali kontrola i regulacija motora koji to sve pokreće radi dobro. Uspio sam nešto pohvatati i naravno ništa baš ne radi dobro, a razlog je što su oni nešto petljali i spetljali pa sad ja to moram ispraviti kao krivu Drinu. Navečer zbog toga uopće nemam želje trčati pogotovo ne kao hrčak na traci, a vani još i manje. Ipak sam se prisilio da tri puta otrčim 10 km u laganom tempu na traci iako mi uopće nije djelovalo lagano. Nikako da se prilagodim. Prije mi je svako sljedeće trčanje na traci bilo lakše, a sad mi se čini teže i po svemu sudeći je tako. Pokušao sam mjenjati režim pa jedan dan trčim jedan vozim biciklu ali čini mi se da to ne djeluje. Danas sam probao opet nakon tjedan dana trčati malo dulje po stazi oko hotela ali nakon 16 km sam odustao jer sam osjećao kako se sve u meni buni protiv nastavka trčanja. Mislio sam da će biti lakše nego prošli petak ali iako sam išao sporije bilo je znatno teže. Kao da se ne mogu prilagoditi na te promjene. Jednom sam negdje čitao o istraživanjima koja su rađena za bicikliste. Ta istraživanja su pokazala da se performanse znatno smanjuju kad su testirani biciklisti uz vožnju morali riješavati i složene logičke zadatke. Ja to svakako ovih dana radim i uz veliku odbojnost koju osjećam prema ovom mjestu na kojem se nalazim možda je to ono što mi se događa. No ta ista istraživanja su pokazala da su bicikilisti koji su uz vožnju rješavali i logičke zadatke kasnije imali bolje rezultate nego druga kontrolna grupa koja je samo vozila. 
To je donekle utješno jer se nadam da ću kad se vratim osjetiti plodove ove muke. Zapravo stanje našeg uma se vrlo jasno odražava na fizičke performanse to više nije uopće upitno. Čak i na stalne promjene se treba prilagoditi. Meni je posljednja godina prilično promjenjiva ali valjda ću se jednom prilagoditi i na to. 

subota, 25. siječnja 2020.

Ograde

Moram priznati da ovoliko ograda i ograničenja nisam vidio u svom životu. Doduše i inače što si stariji to ih je više. To svakodnevno tužno uočavam pogotovo kad trčim. Srušeno stablo ili prepreke koje sam nekad sa lakoćom preskakao čak i ako se iznenada pojave sad zahtjevaju pažljivo planiranje. Hoću li doći lijevom nogom na odraz ili onom drugom nisam uvijek siguran. Još prije godinu dvije mi je problem bio zakoračiti visoko desnom, a sad se preselio na drugu stranu. Pa doskok čekaj je.. koja ono me boli. Često se zbunim i onda shvatim kad me bol probode je... kriva noga budalo. No ovdje su ograde doslovne i u svim militarističkim verzijama. Po cesti na prilazu u rafineriju gdje radim ali i hotelu je nekoliko redova betonskih prepreka tako da vozač mora voziti slalom dok se mi bacakamo lijevo desno pokušavajući ne udariti glavom jedan drugog. Stavio bi fotku ali fotografiranje ili upotreba mobitela na kontrolnim točkama je strogo zabranjena. Tu je ekipa dobro naoružanih vojnika ili osiguranja pa se ti zezaj sa time. Zatim su nebrojene kapije na kojim moraš izaći. Vozilo se pregledava iznutra, izvana i ispod sa ogledalom. Iako je to isto službeno vozilo i isti vozač koji nas svaki dan vozi. Hotel i malo naselje apartmana je prvo ograđeno sa pet metra visokim zidom. Oko tog zida je prometnica u jednom smjeru za ulazak ograđena betonskom i žičanom ogradom sa bodljikavom žicom na vrhu. Na prvom ulazu se auto pregledava i iznutra, a na drugom još jednom izvana i ispod. I onda si slobodan juhu... Mogu šetati oko hotela do mile volje. Ili trčati ako mi je još do toga. Danas i sljedeća tri dana ne mogu ništa raditi jer nema dozvole ili ... ma boli me ona stvar. Jučer je bio petak i obzirom da se petkom ne radi ja odlučio da ujutro malo trčim. Dan prije sam pokušao ponovo trčati na traci i osim što sam opet primjetio neobjašnjiv porast pulsa prva dva kilometra ponovo mi se malo pogoršalo stanje sa stopalom čak sam primjetio da me malo boli i zateže desno koljeno, a trčao sam lagano i osim prva dva km zagrijavanja(oko 6 min po kilometru) ne brže od 5:27/km što odgovara brzini trake od 11 km/h. Baš ta prva dva kilometra trake su problematična jer puls je cijelo vrijeme bio kao kad trčim žešći tempo recimo oko 4:10 po km. 
   Nakon toga se naglo smirio i poslje je porast bio u skladu sa uobičajenim srčanim driftom zbog zagrijavanja i još nekih fizioloških promjena o kojima sam već pisao. Odmah mi je pao na pamet jedan članak koji sam nedavno čitao, a koji se odnosi na neurološko adaptiranje. Taj članak naslova "Neuroplasticity" otkriva mehanizme koje su ustanovili proučavanjem utjecaja frekvencije, intenziteta i trajanja vježbi u fazi oporavka od ozljeda. No sve je isto tako primjenjivo i na trening. Jednom ću kad stignem malo detaljnije o tome. Uglavnom kao što sam i očekivao čak i lagano trčanje od 10 kilometara na traci nije ispalo jako lagano. U petak sam se malo kasnije digao i dugo premišljao dali da sve preskočim jer koljeno nije izgledalo dobro, a ideja da trčim dužinu mi je već samo kao ideja izazivala nelagodu. Ipak sam krenuo i opet je priagodba prvih par kilometra tekla teško. Bilo je relativno svježe iako je već bilo 10 sati, a do podneva je bilo i prilično toplo. No nisam se zeznuo i obukao duge gege već kratke hlačice. Ionako taj kompleks izgleda potpuno pust i osim dva hodača, jednog jogera koji je trčao nepuni krug dišući kao trudna sipa nisam sreo nikoga skoro puna dva sata. Išao sam lagano ali osjećaj u nogama to nije baš pratio. 
Kako staza prolazi pored stražarske kućice čini mi se da su me već podozrivo gledali .. a vidi budale koliko puta je tu prošao, mora da se izgubio. Jedan malo stariji bračni par, čini mi se ameri po naglasku je bio uporan u šetnji ali su se uz osmjeh uredno sklanjali kad sam ja prolazio. 

Tko zna što su mislili. No oni su sigurno vidjeli trkače na ulicama. U gymu sam ranije ujutro primjetio jednog starijeg gospodina koji je mlatio po pokretnoj traci u prilično dobrom tempu i sa lijepom tehnikom trčanja. Šteta trebao sam ga pitati dali redovno trči možda bi imao partnera za trčanje. Ovdje bi mi sad dobro došlo da popričam sa bilo kime. Uglavnom jednu malu dužinicu ako se 21,1 km uopće može zvati dužinom sam ipak odradio u tjednu u kojem nisam imao nikakvih očekivanja. 

Danas je koljeno potpuno ok i ako opet bude kasno za trčanje vani pokušati ću malo voziti biciklu u gym-u, a sutra ću trčati po mraku jer staza ima rasvjetu u podu na svaka dva metra pa se može trčati i po mraku. 

četvrtak, 23. siječnja 2020.

Opsadno stanje

 Bilo je jako kasno kad sam stigao u Dammam i srećom na aerodromu je sve prošlo glatko i bez drame. Vozač sa ceduljom na kojoj je bilo moje ime je već čekao na izlazu i odmah je dio nervoze nestao. Obzirom da nisam imao nikakvih informacije gdje sam smješten ili kome da se javim u 2 sata ujutro nisam baš bio jako sretan. U jednom od onih ogromnih GM-ova je treštala afrička pop muzika, a on je vrlo glasno pjevao no meni nije smetalo uopće jer je veseli afrički ritam odudarao od dosadnog pustinjskog pejsaža nagrđenog cijevima i žicama. Dobro da je bio mrak jer okoliš liči na one scene iz filmova Mad Max ... Kod ulaza u hotel u središtu ničega odnosno industrijske vukojebine počeo je slalom vožnju između betonskih prepreka koje su uvod u usku prometnicu ograđenu betonskom i bodljikavom žicom. Iza nje je pet metarski zid, a iza njega je hotel i kompleks rezidecijalnih objekata. Na ulazu se iako vozač očito poznaje čuvare auto temeljito provjerava sa svih strana, ispod, izvana i iznutra. Kao da je opsadno stanje. Na ovo ću se morati naviknuti svaki dan i na poslu. Gdje god se mrdaš treba dozvola. Ulaziš i izlaziš iz auta, predaješ sve na pregled, negdje možeš sa mobitelom, negdje ne možeš .. ma živa kenjaža. Laptop mi je bio cijeli dan na skaniranju da bi mi tek sutra dan naljepili naljepnicu, ok za upotrebu. Oba instrumenta koji mi trebaju na poslu nisu prošla provjeru jer ne odgovaraju nekom njihovom standardu. J..ga sad ako želim znati koliki je napon mogu gurnuti prst i .... Prvi dan sam ipak ranije stigao sa posla u hotel pa je još bilo vremena da prošetam unutar tog zida i vidim dali se može tu trčati. Zapravo oko zida postoji staza, malo krivudava zbog nekog zelja koje tamo raste ali je od tartana tako da je ugodna za trčanje. Ima ukupno nešto manje od kilometra. Bolje nego stadion ako izuzmem nagla krivudanja i neke prelaske cesta. Zato sam odmah prije večere odradio kraće trčanje, nešto više od 8 kilometra. No nisam znao kako da se obučem pa sam stavio duge gege što se pokazalo pretjeranim jer temperatura je bila veća od 21 C. 

U svakom slučaju to je dobra stvar iako sam se nadao nekom ljepšem mjestu ili kakvoj šetnici uz more za trčanje. Osim toga hotel ima lijepi "gym" koji radi 24 sata pa ću izgleda opet trčati kao hrčak na traci. 
Na posao odlazim rano ujutro. Već u 7 nas čeka šofer, a vraćam se tek u 18 kad je već mrak. Staza je doduše osvjetljena ali nebi htio da me zaštitari upucaju misleći da sam neki element. Da ne spominjem pravu riječ jer možda prate što pišem on line. 
Ovo pišem iz ureda jer zapravo nemam uopće više što raditi osim čekati još nekoliko dana da netko bude spreman da zavrtimo taj jebeni motor, tih jebenih pumpi. Zapravo cijeli dan upoznajem nove ljude i moram ih detaljno upoznati sa time što ikako ću raditi, a je ne kužim koji su oni elementi u lancu klijenata kojih ima bar pet. Sutra je petak, juhu moći ću trčati ujutro oko zida. Iako do utorka sigurno neće biti moguće ništa raditi svaki dan moram biti tu u nekom kontejneru okružen nepreglednim nizovima cijevi, tankova i tornjeva. Naravno i pjesak je posvuda, užas.       

Bez ravnoteže

Stalno imam osjećaj da mi se ovakav scenario ponavlja već više puta. Kao "deja vu". Na to me i podsjećaju stihovi koji mi se opet vrzmaju po glavi. Kad se "Van der Graaf" počinje pjevušiti nije baš dobro. Eto me na još jednom aerodromu na kojem nisam nikada bio i čekam let za još jednu zemlju u kojoj nisam nikad bio. Neuspješno sam se pokušao spojiti na aerodromski wi-fi pa opet pišem na papir. Poruka kojom su mi navodno poslali pristupni kod ne dolazi i ja odustajem, a blog će biti kad bude. Tako je u ovim zemljama ako bog(alah) da. Nema potrebe da se sekiram. Prošli tjedan sam već trebao početi trčati uzbrdice i pomalo se pripremati za ozbiljnije treninge ali sam odustao od toga. Nakon treninga u utorak sam samo trčao lagano i sve kraće svaki dan. Čak sam preskočio i trening u subotu kako bi sa što manje bolova krenuo u nedjeljnu dužinu. To bi mogla biti zadnja dužina u ovom mjesecu i za sljedeća 4 tjedna. Kad stignem u Saudijsku arabiju ne znam kako ću se organizirati. Previše toga je nepoznato.
Ako ništa drugo utješno je što ću se možda dobro odmoriti od trčanja i zalječiti poneku od ovih boljki što me opsjedaju ko muhe drek. Hvatište zadnje lože me gotovo više uopće ne boli iako sam u nedjelju trčao dosta brzim, zapravo najbržim tempom od maratona u Ljubljani i pretrčao više od 30 km. Kad bi bar stopalo sljedilo taj primjer. Ne možeš u životu imati sve. Bilo nas je podosta taj dan u Medulinu i svakoga je nešto mučilo. To je utješno ali ... Rudiša je ovaj put teže disao i odustao je ranije nego zadnji put, Emira muči koljeno ako ne lomi noge po gudurama, Ljubo ... ne znam koji kua njega muči ali luduje cijelo vrijeme i osim na uzbrdicama stalno poteže kao da je na nekoj utrci sa svima. Zato sam zaključio da mi je najbolje dužine trčati sam. Ovako sa četvrtom dužinom uzastopno trčanom prebrzo sam potpuno van ravnoteže. Ljuljam se kao pajac presporo, prebrzo. To mi sada ne koristi uopće.    

ponedjeljak, 13. siječnja 2020.

Požuri prije će proći

Kad nas boli zub ili bilo što drugo vrijeme se razvlači ko žvaka i nikako da prođe. Po noći je to još masu gore i kao da vrijeme stoji u mjestu. Svako kretanje ga ubrzava iako se to protivi teoriji relativiteta po kojoj se protjek vrijemena usporava što se brže krećemo. Nisam siguran jeli to razlog što sam toliko nemiran i nikako da usporim jer nigdje još ne želim stići osim što bi svim silama želio da to stanje stalnih bolova prestane postojati. 
Prošla su dva tjedna od zadnjeg bloga i čini mi se da bi mogao samo pisati nešto što bi sličilo na dnevnik Jeremije iz Alan Forda. To me ne privlači baš previše. One kratke treninge još nekako odradim iako nemaju nikakvu strukturu. Protivno mojem uvjerenju kako svaki trening mora imati cilj, čini mi se da je jedini cilj da što prije završi i prouzroči što manju bol. Dužine su najveći problem. Nakon one zadnje u 2019 godini sam se nadao da ću prvu u ovoj godini trčati skroz lagano tako da bude baš dosadno trčati. Ispalo je da su dečki sa kojima sam trčao imali u planu dužinu sa intervalima brzog trčanja. Kad smo već krenuli skupa bilo mi je glupo da ih odkantam i trčim svoj dosadni tempo. Uostalom znam da su se uzdali u to da ću ih kad počnu intervali ja vući i natjerati da se koliko toliko drže toga što su planirali. Oni su u punom treningu za Sevilu koja je uskoro. Nakon dvadesetak kilometara trčanja na granici oko 5 minuta po kilometru nije lako trčati intervale od minute i pol tempom oko 3:50/km i nakon njih ne usporavati previše tj. oporavak opet trčati oko 5:00/km. U planu je bilo 6 do 8 takvih, a na kraju sam ih uspio natjerati da naprave 7. Valjda im je bilo neugodno da mi stalno gledaju leđa i da ih odere "dida" koji se ne sprema za ništa. Zanimljivo je da kad trčim brzo bol u stopalu i zglobu nije niti približno tako jaka kao kad potpuno usporim kao na primjer zadnji kilometar dva za hlađenje. No posljedice te jurnjave su bile vidljive već nakon sat dva kad sam se ohladio. Sutradan nisam bio u stanju da trčim. Usljedio je tjedan u kojem sam htio trčati uzbrdice ali sam odustao jer bi to još pogoršalo stvar. Čak mi je i hodanje uzbrdo bilo bolno. Zato sam se odlučio na kratka 10 do 12 km trčanja u zoni oporavka ali nisam uspio u tome biti dosljedan. Stalno me vuklo da trčim brže. Definitivno ću morati napustiti trčanje po šumi(Drenovici) jer je to izazivalo najveće bolove usprkos pokušaju da trčim jako sporo. 
Nadao sam se da će dužina ove nedjelje biti laganini jer se trčanju vratio "Rudiša" i moj partner je odustao od Sevile pa smo mislili onako lagano uz priču odraditi koliko on bude mogao. J...ga "Rudiša" je ko tenk, nikako da usporimo i nakon 24 km je ipak zaključio kako mu je dosta. Ja sam ostao dosljedan i sam još 4 km ali koliko je to bilo pametno nisam baš siguran. Danas i nije toliko loše kao prošli tjedan ali ipak sam prošli tjedan pretjerao u kilometraži. Ustvari računao sam na odlazak u Saudijsku ovaj tjedan, a imam osjećaj da tamo baš neću moći trčati.
To je zemlja sa mnogo ograničenja i ja nikad nisam bio tamo. Već je početak pokazao da bi moglo biti komplicirano i neizvjesno. Dobio sam pogrešnu vizu po kojoj ne mogu raditi! Netko je zabrljao i nešto spetljao. Nisam siguran kako i kad će se to odpetljati. Sve više je nepoznanica u mom životu i nema  matematike koja bi mogla razriješiti tu formulu.      

srijeda, 1. siječnja 2020.

Još jednu za kraj

 Kao da nije dovoljno što me muče neke uobičajene stvari koje ne mogu kontrolirati ni izbjeći još se u sve upleo ovaj vašar sa feštama, politikom(bljak bljak ...). Sve ukazuje da je kraj čak i nadi da će biti bolje. U politici to i nije neka novost, a što se trčanja tiče mogu se jedino tješiti statistikama. To je isto što rade političari. Jednu te istu statistiku prikazuju kao dobitak na lotu ili katastrofu ako je njihov oponent u pitanju. Ja se vadim da je ovo najbolja neparna godina od kad treniram ha, ha, ha ... ta je dobra. Znam da je to sve bez veze ali to uporno ponavljam. Ipak nekim krajičkom razuma pokušavam ispraviti stvar i napraviti ono što bi trebao. Mogao sam se prepustiti bujici gotovo svakodnevnih fešta i feštica, večera, koncerata, kuhanog vina, piva i kobasica uz zvukove ponekad treće razrednih bendova u gradu ali nisam. Ipak su me navukli da cijeli dan provedem na kolinju na kojem su dečki uz puno alkohola čerečili pokojnu svinju koja je dan prije trčala bezbrižno negdje po Slovenskom Krasu. Dali su joj i ime tako da valjda kad bude na trpezi bude lakše doviknuti. Dodaj mi komad M...(neću odati ime jer bi se netko mogao i uvrijediti).
Naravno to je sve podrazumljevalo cijelodnevno stajanje na otvorenom uz povremeno grijanje ruku na žaru kamina gdje se stalno bacalo malo nečega za mezu. Nisam baš bio oduševljen eventom ali moje društvo koje me zbog putovanja i kasnije izbjegavanja ostalih druženja oko Božića nije vidjelo više od mjesec dana je bilo neumoljivo. Nekako sam preživio i to, iako je to samo uvertira u ono što sljedi večeras. Kažu da je ova godina koja prolazi bila godina svinje. Ova jadnica to neće baš znati cijeniti.
U nedjelju ujutro sam bio dogovorio trčati dužinu u Medulinu sa mojim redovnim partnerima. Nisam htio da to bude brzo već onako laganini obzirom da je bilo vrlo hladno i bura sa Kvarnera je povremeno ledila moje kosti. No već nakon prvog kilometra smo naletili na mladog Luku i sve je ošlo u "Honduras". 
Na stranu to što sam ja izgledao kao eskim u punoj ratnoj spremi, a on trčao u jednoj tankoj maji kratkih rukava i šorcu bez kape i rukavica. Nego još je odmah počeo cimati tempo i malo po malo nakon pet kilometra već smo bili na prosjeku ispod pet minuta. Moji frendovi su u početku malo štekali u nedoumici dali da nas prate zatim su malo presjekli izlaz iz kampa Medulin da bi nam se pridružili drugi krug. Onda je počeo belaj jer je Ljubo skinuo jednu maju i počeo cimati tako da se već išlo i brže od 4:50/km. Onda bi samo nestao iza da se opet vrati kao da trenira onu taktiku koju su imali italiani na svjetskom prvenstvu u maratonu u Pekingu. Na kraju su ipak odustali i ja sam sa Lukom okončao oko 28 km i dok smo prilazili parkingu ekipa je već tamo stajala i cerekala se. Kao jesmo vas iz... To mi je malo pokvarilo srednje opterećenje ovaj mjesec ali ubrzalo prosjek tempa. Nešto dobiješ nešto izgubiš. Samo kako će to prihvatiti moje bolno stopalo? Vidjet će se uskoro. Zapravo i vidjelo se jer sam danas odlučio odraditi još jednu Drenovicu za kraj i to 3 kruga. I nije bilo bajno tako da večeras neće baš biti mnogo plesanja za moje bolne noge. Još jedna fešta za kraj, samo nisam siguran što se slavi.