Kad nas boli zub ili bilo što drugo vrijeme se razvlači ko žvaka i nikako da prođe. Po noći je to još masu gore i kao da vrijeme stoji u mjestu. Svako kretanje ga ubrzava iako se to protivi teoriji relativiteta po kojoj se protjek vrijemena usporava što se brže krećemo. Nisam siguran jeli to razlog što sam toliko nemiran i nikako da usporim jer nigdje još ne želim stići osim što bi svim silama želio da to stanje stalnih bolova prestane postojati.
Prošla su dva tjedna od zadnjeg bloga i čini mi se da bi mogao samo pisati nešto što bi sličilo na dnevnik Jeremije iz Alan Forda. To me ne privlači baš previše. One kratke treninge još nekako odradim iako nemaju nikakvu strukturu. Protivno mojem uvjerenju kako svaki trening mora imati cilj, čini mi se da je jedini cilj da što prije završi i prouzroči što manju bol. Dužine su najveći problem. Nakon one zadnje u 2019 godini sam se nadao da ću prvu u ovoj godini trčati skroz lagano tako da bude baš dosadno trčati. Ispalo je da su dečki sa kojima sam trčao imali u planu dužinu sa intervalima brzog trčanja. Kad smo već krenuli skupa bilo mi je glupo da ih odkantam i trčim svoj dosadni tempo. Uostalom znam da su se uzdali u to da ću ih kad počnu intervali ja vući i natjerati da se koliko toliko drže toga što su planirali. Oni su u punom treningu za Sevilu koja je uskoro. Nakon dvadesetak kilometara trčanja na granici oko 5 minuta po kilometru nije lako trčati intervale od minute i pol tempom oko 3:50/km i nakon njih ne usporavati previše tj. oporavak opet trčati oko 5:00/km. U planu je bilo 6 do 8 takvih, a na kraju sam ih uspio natjerati da naprave 7. Valjda im je bilo neugodno da mi stalno gledaju leđa i da ih odere "dida" koji se ne sprema za ništa. Zanimljivo je da kad trčim brzo bol u stopalu i zglobu nije niti približno tako jaka kao kad potpuno usporim kao na primjer zadnji kilometar dva za hlađenje. No posljedice te jurnjave su bile vidljive već nakon sat dva kad sam se ohladio. Sutradan nisam bio u stanju da trčim. Usljedio je tjedan u kojem sam htio trčati uzbrdice ali sam odustao jer bi to još pogoršalo stvar. Čak mi je i hodanje uzbrdo bilo bolno. Zato sam se odlučio na kratka 10 do 12 km trčanja u zoni oporavka ali nisam uspio u tome biti dosljedan. Stalno me vuklo da trčim brže. Definitivno ću morati napustiti trčanje po šumi(Drenovici) jer je to izazivalo najveće bolove usprkos pokušaju da trčim jako sporo.
Nadao sam se da će dužina ove nedjelje biti laganini jer se trčanju vratio "Rudiša" i moj partner je odustao od Sevile pa smo mislili onako lagano uz priču odraditi koliko on bude mogao. J...ga "Rudiša" je ko tenk, nikako da usporimo i nakon 24 km je ipak zaključio kako mu je dosta. Ja sam ostao dosljedan i sam još 4 km ali koliko je to bilo pametno nisam baš siguran. Danas i nije toliko loše kao prošli tjedan ali ipak sam prošli tjedan pretjerao u kilometraži. Ustvari računao sam na odlazak u Saudijsku ovaj tjedan, a imam osjećaj da tamo baš neću moći trčati.
To je zemlja sa mnogo ograničenja i ja nikad nisam bio tamo. Već je početak pokazao da bi moglo biti komplicirano i neizvjesno. Dobio sam pogrešnu vizu po kojoj ne mogu raditi! Netko je zabrljao i nešto spetljao. Nisam siguran kako i kad će se to odpetljati. Sve više je nepoznanica u mom životu i nema matematike koja bi mogla razriješiti tu formulu.
Nema komentara:
Objavi komentar