Stalno imam osjećaj da mi se ovakav scenario ponavlja već više puta. Kao "deja vu". Na to me i podsjećaju stihovi koji mi se opet vrzmaju po glavi. Kad se "Van der Graaf" počinje pjevušiti nije baš dobro. Eto me na još jednom aerodromu na kojem nisam nikada bio i čekam let za još jednu zemlju u kojoj nisam nikad bio. Neuspješno sam se pokušao spojiti na aerodromski wi-fi pa opet pišem na papir. Poruka kojom su mi navodno poslali pristupni kod ne dolazi i ja odustajem, a blog će biti kad bude. Tako je u ovim zemljama ako bog(alah) da. Nema potrebe da se sekiram. Prošli tjedan sam već trebao početi trčati uzbrdice i pomalo se pripremati za ozbiljnije treninge ali sam odustao od toga. Nakon treninga u utorak sam samo trčao lagano i sve kraće svaki dan. Čak sam preskočio i trening u subotu kako bi sa što manje bolova krenuo u nedjeljnu dužinu. To bi mogla biti zadnja dužina u ovom mjesecu i za sljedeća 4 tjedna. Kad stignem u Saudijsku arabiju ne znam kako ću se organizirati. Previše toga je nepoznato.
Ako ništa drugo utješno je što ću se možda dobro odmoriti od trčanja i zalječiti poneku od ovih boljki što me opsjedaju ko muhe drek. Hvatište zadnje lože me gotovo više uopće ne boli iako sam u nedjelju trčao dosta brzim, zapravo najbržim tempom od maratona u Ljubljani i pretrčao više od 30 km. Kad bi bar stopalo sljedilo taj primjer. Ne možeš u životu imati sve. Bilo nas je podosta taj dan u Medulinu i svakoga je nešto mučilo. To je utješno ali ... Rudiša je ovaj put teže disao i odustao je ranije nego zadnji put, Emira muči koljeno ako ne lomi noge po gudurama, Ljubo ... ne znam koji kua njega muči ali luduje cijelo vrijeme i osim na uzbrdicama stalno poteže kao da je na nekoj utrci sa svima. Zato sam zaključio da mi je najbolje dužine trčati sam. Ovako sa četvrtom dužinom uzastopno trčanom prebrzo sam potpuno van ravnoteže. Ljuljam se kao pajac presporo, prebrzo. To mi sada ne koristi uopće.
Nema komentara:
Objavi komentar