Ograde

Moram priznati da ovoliko ograda i ograničenja nisam vidio u svom životu. Doduše i inače što si stariji to ih je više. To svakodnevno tužno uočavam pogotovo kad trčim. Srušeno stablo ili prepreke koje sam nekad sa lakoćom preskakao čak i ako se iznenada pojave sad zahtjevaju pažljivo planiranje. Hoću li doći lijevom nogom na odraz ili onom drugom nisam uvijek siguran. Još prije godinu dvije mi je problem bio zakoračiti visoko desnom, a sad se preselio na drugu stranu. Pa doskok čekaj je.. koja ono me boli. Često se zbunim i onda shvatim kad me bol probode je... kriva noga budalo. No ovdje su ograde doslovne i u svim militarističkim verzijama. Po cesti na prilazu u rafineriju gdje radim ali i hotelu je nekoliko redova betonskih prepreka tako da vozač mora voziti slalom dok se mi bacakamo lijevo desno pokušavajući ne udariti glavom jedan drugog. Stavio bi fotku ali fotografiranje ili upotreba mobitela na kontrolnim točkama je strogo zabranjena. Tu je ekipa dobro naoružanih vojnika ili osiguranja pa se ti zezaj sa time. Zatim su nebrojene kapije na kojim moraš izaći. Vozilo se pregledava iznutra, izvana i ispod sa ogledalom. Iako je to isto službeno vozilo i isti vozač koji nas svaki dan vozi. Hotel i malo naselje apartmana je prvo ograđeno sa pet metra visokim zidom. Oko tog zida je prometnica u jednom smjeru za ulazak ograđena betonskom i žičanom ogradom sa bodljikavom žicom na vrhu. Na prvom ulazu se auto pregledava i iznutra, a na drugom još jednom izvana i ispod. I onda si slobodan juhu... Mogu šetati oko hotela do mile volje. Ili trčati ako mi je još do toga. Danas i sljedeća tri dana ne mogu ništa raditi jer nema dozvole ili ... ma boli me ona stvar. Jučer je bio petak i obzirom da se petkom ne radi ja odlučio da ujutro malo trčim. Dan prije sam pokušao ponovo trčati na traci i osim što sam opet primjetio neobjašnjiv porast pulsa prva dva kilometra ponovo mi se malo pogoršalo stanje sa stopalom čak sam primjetio da me malo boli i zateže desno koljeno, a trčao sam lagano i osim prva dva km zagrijavanja(oko 6 min po kilometru) ne brže od 5:27/km što odgovara brzini trake od 11 km/h. Baš ta prva dva kilometra trake su problematična jer puls je cijelo vrijeme bio kao kad trčim žešći tempo recimo oko 4:10 po km. 

   Nakon toga se naglo smirio i poslje je porast bio u skladu sa uobičajenim srčanim driftom zbog zagrijavanja i još nekih fizioloških promjena o kojima sam već pisao. Odmah mi je pao na pamet jedan članak koji sam nedavno čitao, a koji se odnosi na neurološko adaptiranje. Taj članak naslova "Neuroplasticity" otkriva mehanizme koje su ustanovili proučavanjem utjecaja frekvencije, intenziteta i trajanja vježbi u fazi oporavka od ozljeda. No sve je isto tako primjenjivo i na trening. Jednom ću kad stignem malo detaljnije o tome. Uglavnom kao što sam i očekivao čak i lagano trčanje od 10 kilometara na traci nije ispalo jako lagano. U petak sam se malo kasnije digao i dugo premišljao dali da sve preskočim jer koljeno nije izgledalo dobro, a ideja da trčim dužinu mi je već samo kao ideja izazivala nelagodu. Ipak sam krenuo i opet je priagodba prvih par kilometra tekla teško. Bilo je relativno svježe iako je već bilo 10 sati, a do podneva je bilo i prilično toplo. No nisam se zeznuo i obukao duge gege već kratke hlačice. Ionako taj kompleks izgleda potpuno pust i osim dva hodača, jednog jogera koji je trčao nepuni krug dišući kao trudna sipa nisam sreo nikoga skoro puna dva sata. Išao sam lagano ali osjećaj u nogama to nije baš pratio. 
Kako staza prolazi pored stražarske kućice čini mi se da su me već podozrivo gledali .. a vidi budale koliko puta je tu prošao, mora da se izgubio. Jedan malo stariji bračni par, čini mi se ameri po naglasku je bio uporan u šetnji ali su se uz osmjeh uredno sklanjali kad sam ja prolazio. 

Tko zna što su mislili. No oni su sigurno vidjeli trkače na ulicama. U gymu sam ranije ujutro primjetio jednog starijeg gospodina koji je mlatio po pokretnoj traci u prilično dobrom tempu i sa lijepom tehnikom trčanja. Šteta trebao sam ga pitati dali redovno trči možda bi imao partnera za trčanje. Ovdje bi mi sad dobro došlo da popričam sa bilo kime. Uglavnom jednu malu dužinicu ako se 21,1 km uopće može zvati dužinom sam ipak odradio u tjednu u kojem nisam imao nikakvih očekivanja. 

Danas je koljeno potpuno ok i ako opet bude kasno za trčanje vani pokušati ću malo voziti biciklu u gym-u, a sutra ću trčati po mraku jer staza ima rasvjetu u podu na svaka dva metra pa se može trčati i po mraku.