ponedjeljak, 31. kolovoza 2015.

Energija

Zadnji je dan mojeg godišnjeg i kao obično malo sam ostvario od planiranog. Kako je bolno točna ona tresla se brda, a rodio se miš(ili niš).
Trčanje ionako nije bilo u planu ali zadnja dva tjedna je to zapravo jedino to što mi daje malo nade da možda ... ma kua to meni izgleda kao priča sa našom vladom i njihovom izlasku iz krize. No nema veze, "čak" 33 km prošli tjedan i to najviše zahvaljujući trčanju Pula - Mutvoran. Sa današnjih pet šest sam na malo preko dvadeset za ovaj tjedan i ako odem još sutra biti ću skoro zadovoljan. No da nešto ne štima sa tetivom ili kukom to mi je potpuno jasno i daleko je od završene priče. 
Bar sam se ovaj tjedan naplivao, ne sjećam se da sam ikad toliko plivao u životu. 
Hm ... osim možda kad sam se bavio podvodnim ribolovom i ostajao u vodi po 4-5 sati dok se nisam tresao ko prut iako sam bio u neoprenskom odjelu. Moji prijatelji se uvelike spremaju za Ljubljanu i koliko god mi nedostaje druženje kad se pojavim četvrtkom na stadionu pomalo me opere tuga i sjeta jer ja ne sudjelujem osim kao u nekakvoj ulozi trenera. Otrčim zagrijavanje i nešto malo trčkaranja i to je sve. 
Nedjelja i dužine u Šijani izbjegavam jer bi lako mogao da pretjeram pa je bolje da nisam niti blizu. Zato umjesto trkačkih priča evo još malo teorije jer eto izgleda da to netko i čita.
Nešto o onome što nas pokreće, gorivo ... energija. Ono je osnovni sastojak naših mišića i deponirano je u njima u obliku glikogena(ugljikohidrati) te intermuskularne masnoće u vidu triglicerida. Osim toga u "pećima" mitohondrija može se oksidacijom u energiju mišića(ATP) pretvarati i laktat.

   Glikogeni su veliki lanci povezanih molekula glukoze(u obliku granula) koji su jedini oblik konzumiranih ugljikohidrata koji može bit deponiran u mišićima i jetri. Slično kao kao što je to škrob u biljkama. Količina deponiranih glikogena u mišićima ima kritičnu važnost pri dugotrajnom i intenzivnom trčanju kao što je to maraton i ultramaraton. Većina studija pokazuje da su glikogeni preferirani izvor energije ukoliko je intenzitet trčanja visok no njihova maksimalna količina nije dostatna za intenzivno trčanje nešto dulje od dva sata. Postoji još i manja zaliha od oko 100 grama glukoze u jetri koja se međutim koristi samo kao izvor glukoze u krvi potrebne za snabdijevanje drugih organa koji koriste glukozu prvenstveno mozak. Postoji jasna i dokazana povezanost pada performansi sa padom razine glukoze u krvi(hipoglikemija), a nažalost zaliha glikogena u jetri je dovoljna tek za još nešto kraću utrku. Dio gubitka glikogena u jetri je moguće nadoknaditi pretvorbom laktata iz krvi no u većini slučajeva trkači su primorani konzumirati dodatnu količinu glukoze i kompleksnijih ugljikohidrata(maltoza, fruktoza) kako bi spriječili nisku razinu glukoze u krvi. Prije utrke trkači moraju nastojati maksimizirati svoje zalihe glikogena u mišićima. To se postiže određenom strategijom prehrane("carboloading") i treninga("tapering"). Količine tj. zalihe glikogena kod netreniranih osoba se kreću oko 280 g dok se kod treniranih sportaša nakon dvodnevne pauze od treninga kreću i do 720 g. odnosno prosječno 420 g. u dane kada treniraju.
 
Trigliceridi
Molekula triglicerida se sastoji od tri molekule masne kiseline povezane u jedinstvenu molekulu zvanu glicerol. Trigliceridi u potkožnom tkivu su jaaako popularni kod nekih žena ... da imaju i krasno ime "celulit" ili još ljepše "narančina kora". Zapravo su zaliha energije. Žene ga imaju uglavnom na guzi i nogama(bokovi), a muški kao šlauf oko pasa. Vrlo je zanimljivo i važno ako niste znali da je dokazana povezanost povećanog rizika od kardiovaskularnih bolesti u muških sa zalihom oko pasa, dok ta veza kod žena nema veze tj. ne postoji!
Što mislite kome više smeta? Meni kćer kaže j..ga lako je tebi teći kad nemaš guzice, a meni leti ko sputnjik oko zemlje pri svakom koraku. No i neki muški imaju svoj križ. Što ako si ne možeš vidjeti "dilbera" jer ti smeta šlauf oko pasa pa ne vidiš da si zapišavaš cipele umjesto da gađaš tamo gdje treba. No šalu na stranu ti isti trigliceridi plivaju i po krvotoku i ima ih netko manje netko više intermuskularnom(između mišića) tkivu. Da bi dospjeli do peći koja će ih skuriti(u mitohondriju) trebaju enzime(triglicerid lipase) koji će ih razbiti u osnovne sastojke(masne kiseline). Oni koje nisu u intramuskulatornom tkivu preko krvotoka dospijevaju u jetru gdje se pretvaraju u glukozu. Prosječan muškarac ima masnog tkiva oko 15% tjelesne težine dok prosječna žena ima oko 25%. Elitni trkači imaju u prosjeku od 4-7% ili oko 10% manje, a slično važi i za elitne trkačice. Čak i tako mali postotak se mjeri u kilogramima, a svega 200 grama bi bilo dostatno energije za maratonsku utrku! 
 
Znači pogonimo se uglavnom na mast i slast(ugljikohidrate). Vrlo nejasno je točno koliko čega trošimo dok trčimo i osim općih prosječnih procjena izgleda da postoje bitne genetske razlike i predispozicije za potrošnju jednog ili drugog izvora. Izgleda da se treningom i dijetom taj odnos može promijeniti ali se znanstvenici još nisu dogovorili kako. Intenzitet trčanja ipak je prevladavajući faktor odnosa potrošnje i glikogeni prevladavaju u odnosu na masnoću već pri intenzitetima trčanja većim od 40% VO2max. Pri 80% VO2max taj odnos je gotovo potpuno u korist glikogena, a to su intenziteti pri kojemu elitni trkači trče maraton. No ima i zanimljivih slučajeva koji pokazuju da iako model energetskog snabdijevanja i potrošnje donekle točno predviđa rezultat aktivnosti uvijek se nađe i iznimka. Jedan od najvećih izazova znanstvenicima su postavili čuveni " Ironman" triatlonci: Mark Allen i Dave Scott godine 1989. Nakon plivanja 3,8 km za 51:17 i bicikliranja 180 km za 4:37:52 dovršili su maraton za 2:40:04 odnosno 2:41:03. Fiziološka anomalija koju model nije mogao objasniti je da su obojica trčali maraton tako brzo da nijedan živući čovjek na svijetu ne bi imao tolike zalihe glikogena da izdrži takav intenzitet vježbanja kroz period od 8 sati.
Laboratorijske studije(Bosch 1993 i Rauch, Hawley 1994) su pokazivale da se samo za 4,5 sati bicikliranja tim tempom oksidira(potroši) oko 750 g. ugljikohidrata i 175 g masnoće dok je prosječna zaliha uglikohidrata u ljudskom tijelu procijenjena na 520 g i masti ... e nje ima oko 5000 g. Uglavnom da skratim jer izračun sa uzimanjem ugljikohidrata(za vrijeme trke) i apsorpcijom itd. je malo kompliciran ali izračunali su da su obojica trošili masnoću 50% brže od svih laboratorijskih testova do tada! Ovaj slučaj potaknuo je rasprave o potrebi adaptacije trkača na vrlo duge pruge i triatlonaca na bržu oksidaciju masnoća ali ostalo je nejasno kako to postići.
Jedna od metoda se odnosi na vrlo dugo trčanje pri intenzitetu od oko 70% VO2max i vrlo niskoj razini glikogena(trči gladan), dijetu sa visokim postotkom masnoća(cepaj čvarke...ili "chia" sjemenke) od 7 do 10 dana te prebacivanje na ugljikohidratima bogatu dijetu(navali na paštu) nekoliko dana prije samog triatlona ili ultramaratona.
Što vi kažete na sve to? Meni nije baš sve jasno. Ja nisam radio i uzeo ništa od toga na mom jedinom maratonu osim jednog gela od 40 g, malo vode i čaše izotonika na zadnjoj stanici(40 km) jer mi se malo vrtilo u glavi ali noge su išle prilično dobro jedino ruke nisam osjećao, poslije sam na snimku vidio da su ipak bile manje više tamo di i trebaju biti, a bo?
      

utorak, 25. kolovoza 2015.

Mitohondriji(ja sam mamin sin)

Jutros gledam statistiku pristupa blogu i vidim da je prešao hiljadarku. Ok neko se možda u USA zaletio pa odustao zbog jezika i jednog sam dana imao 19 posjeta iz Rusije(moram preći i na ćirilicu ha ha ...) ali tu je blizu. U to ime sam usprkos malo više bolova nego juče ipak otrčao jedan kratak trening i poslje popio pivce u "Humu"(pulski kafić, a ne najmanji grad na svijetu) sa Draženom. Razmjenili smo malo priče o zadnjim događanjima, svjetskom prvenstvu, treningu, memorijalnoj trci Antonio Cukon i oko svega po malo... i evo sad dovršavam jučer započeti i obećani blog o mitohondrijima.
Vrlo važan sastojak mišića su mitohondriji. To su sub-ćelijske plokružne tvorevine strateški smještene duž mišićnih vlakana. Njihova zadaća je snabdjevanje mišića energijom za njihovu kontrakciju. Prema modelu Energetskog snabdijevanja/potrošnje(Energy Supply/Energy Depletion Model) sposobnost trčanja i općenito nivo fizičke spremnosti(fitness) je uvelike određen ukupnom sposobnošću mitohondrija da proizvedu energiju. Još uvijek nije potpuno shvaćen kompleksni način na koji mitohondriji proizvode energiju ali nama je dovoljno da znamo da svaki mitohondrij sadrži niz enzima odnosno bioloških katalizatora. Ti enzimi uz prisustvo kisika izmjenjuju energiju sadržanu u hrani koja je nakon probave i pretvorbe deponirana u našim mišićima(glikogeni, trigliceridi, glukoza, laktat) u molekule ATP(adenosine triphosphate), osnovno pogonsko gorivo mišića.
Nasuprot tomu enzimi sadržani u sarkoplazmi mišića omogućavaju metaboličku pretvorbu koja ne zahtjeva prisustvo kisika. Ta metabolička pretvorba glikogena nezavisna od kisika
se uobičajeno iako donekle pogrešno naziva i "anaerobna glikoliza".
U svojoj knjizi Tim Noakes vrlo kratko analizira mitohondrije i njihovo funkcioniranje ali sam svojevermeno pročitao jedan zanimljiv članak od Frank Horwill-a
(Twelve Things You Should Know About Your Mitochondria That Could Change the Way you Train) ili otprilike: "Dvanajest stvari koje trebate znati o mitohondrijima koje će promjeniti načim na koji trenirate". No ja sam o Franku već pisao i spominjao neke stvari iz tog članka(Maratonski treninzi ..) pa ću navesti samo nekoliko važnih stvari koje on spominje o mitohondrijima. On nešto detaljnije opisuje Krebs-ov ciklus(niz kemijskih reakcija koji je prvi opisao kanadski znanstvenik i dobitnik Nobelove nagrade Hans Adolph Krebs), a koji se još nazivaju TCA(tricarboxylic acid cycle) ili ciklus limunske kiseline(citric acid cycle).  

Evo za ljubitelje kemije krasna grafička prezentacija koju možete naći i na "googlu", morati ću si isprintati jednu na majicu!

No da ne kompliciram jer sam ciklus je razumljiv samo ako malo bolje poznajete kemiju, o mitohondrijima je još važno znati i ovo:

  Što je veći broj mitohondrija i što je veća količina enzima "cytochrome c oxidase" u mitohondrijima to će mišići biti izdržljiviji. To je zbog toga jer se samo u mitohondrijima ugljikohidrati i masnoće(pa i proteini) uz prisustvo kisika mogu pretvoriti u energiju za pokretanje mišića.
  Broj mitohondrija kao i sdržaj enzima "cytochrome c oxidase" se može treningom značajno(i višestruko) povećati!
  Iznenađujuće je bilo otkriće da mitohondrij ima svoj vlastiti gentski kod i da je on nasljeđen samo od majke. To je zbog toga što ženske jajne stanice iako su statične(ali relativno velike) sadrže mitohondrije dok spermiji koji trebaju prevaliti za njihovu veličinu ogroman put nemaju mitohondrij, odnosno premali su da bi ga mogli nositi. Znači ja sam jako izdržljiv trkač i ja sam mamin sin ... mama volim te!

ponedjeljak, 24. kolovoza 2015.

Antonio Cukon

Još sam na GO(godišnji odmor) i nakon malo zujanja po merkatu evo prebirem misli i neznam što bi sa sam sobom. E da mi je takav godišnji bio lani znao bi itekako što. Trčao bi naravno!
Ovako danas moram pauzirati nakon jučerašnjih laganih ali meni  trenutno ipak dugačkih 17-18 km na memorijalnoj utrci "Antonio Cukon". Za utjehu bol u preponi je manja nego što sam očekivao i nakon jutarnjih pola sata vježbi i istezanja skoro da je kao svaki drugi dan kad ne trčim. No iz nekog nepoznatog razloga još uvjek je tu. Možda samo da me nervira jer je inače moj život kao previše bezbrižan...? Dobra vijest je svakako da ove godine nisam zaradio upalu pokosnice kao lani kad sam ko sivonja jurio od Marčane do Mutvorana sa pulsom na maksimumu dobar dio one največe uzbrdice. Valjda sam se htio pokazati ili dokazati novom društvu da onaj rezultat(lani) u Rovinju i na Drenovici nije neki slučaj.
Sad sam taj zadnji dio prvo ugodno ćakulao sa Edom pa sam tek na uzbrdici malo krenuo obilaziti da dostignem Dubravku i uz nju trčao do kraja te je savjetovao kako da trči uzbrdo. Pokušali smo malo pritisnuti da stignemo Irenu ali ona je jako dobro držala tempo jer je kako kaže bila nabrijana da stigne muža, a on se nije dao. Na kraju kad smo stigli, tamo su već bili svi oni mladi i brzi: Rnjak(mladi), Stanić i još neki. I opet je bilo lijepo druženje i izvrsna hrana kao i lani, samo sam se ovaj put osjećao više kao da sam kod svojih i zadovoljno ćakulao sa sad meni poznatim i bliskim ljudima. Velika hvala "Cukiju" što nas je opet okupio i lijepo ugostio.

nedjelja, 23. kolovoza 2015.

Peking

Jeste li možda gledali maraton na otvaranju svjetskog prvenstva u atletici? Ja jesam i to nakon "before party" kod "Oli" u "Holywood-u" koji je danas cijeli dan nastavljen(party) na moru u Ližnjanu. Samo se ovaj put nisam za..bo pa išao trčati već sam otplivao 32 minute sa burazom koji se i službeno prijavio na "Ironman 70.3" Pula. Dobro on je odvalio malo više i brže te došao na biciklu ali ja sam cijelu noć gledao maraton i atletiku i imam ispričnicu od doktora!
Ostao sam malo, zapravo jako malo iznenađen tim maratonom.
Ustvari rijetko kada su kenijci, a ovaj put su to trenutno najveće face u maratonu, Kimetto i Kiprotch dobro trčali po velikoj vrućini. Nisu mogli niti pratiti tempo utrke od 2:12. Iznenađenje je jedino da jedan "teenager" i to iz Eritreje pobjedi svu tu elitu.

No ruku na srce trkački bi bilo Eritreja = Etiopija, a i ime Ghirmay Ghebreselassie, stas i izgled su tipični za trkače iz tih krajeva svijeta. Ja sam od početka tipovao na etiopljane jer po onakvoj vrućini i vlazi oni su carevi svih maratona. Termostat kenijaca jednostavno nije baždaren za takve uvjete. Oni se rađaju, žive i veći dio života trče na velikoj nadmorskoj visini u klimi koja ako baš i nije hladna ipak je dosta suha. Efekt hlađenja tijela pri temperaturi od 25 C i 80% vlage je isti kao kod 35 C i vlazi od 20%, to jest nikakav.
U početku nas je zabavljao jedan kineski šaljivđija koji je pronašao svoj trenutak slave i iz mase rekreativaca koji su dobili priliku da trče iza svjetske elite istrčao naprijed i poput zeca vukao prvih 5 km. Zatim su me malo zbunili italijani sa svojom taktikom povuci-potegni. Čas je vukao jedan, a čas drugi. Pri tomu je još Ruggero vrlo rano često spuštao ruke i svaki put kad ga je "čopor" sustigao i neki pomislili da su gotovi oni bi iznova cimnuli. Već nakon dva takva "gafa" bio sam siguran da je to trenirano i da je taj recept došao iz kuhinje Alberta Cove koji jako dobro poznaje kenijce. Ruggero je veteran(ima 41 godinu) i iskusan lisac da bi uopće pomislio kako je učinio kakvu pogrešku. Ostaje tajna kako su se uspjeli tako dobro adaptirati i siguran sam da su uložili veliki napor i rizikovali znajući da kenijce mogu dobiti samo ako uvjeti budu ovakvi kakvi su bili.  Na njihovu žalost u igru su se umješali manje poznati ali super spremni trkači i medalja im je izmakla za nepuni minut. Svejedno dva italijana u prvih deset je impresivan rezultat i spašena čast stare dame(Europe) ako se uopće još tako može zvati. Više od jedne trećine odustajanja(42 prema 25) je takođe nešto što nije karakteristično za maraton i maratonce ali takav je valjda bio taj dan.
Moram priznati da sam bio razočaran organizacijom i tretmanom maratonaca. Tako nije niti na maratonima u najmanjim mjestima na svijetu. Vozilo sa kamerama koje šparta između trkača, nejasan smjer trčanja na ulasku u stadion i potpuni izostanak, ljudi, sudaca... ma svega na cilju! Jadni ljudi nisu bili sigurni dali su prošli cilj ili treba još trčati. Nema vijenca, buketa ili trake za pobjednnika, nema niti vode. Ma ko ih j.. mogli su stati na svakoj postaji i napiti se koliko ih volja!
Gledatelji su posebna priča ... kakva priča? Najkraća na svijetu ... nema nikoga. O ima policije, svaki metar i to gledaju negdje okrenutih leđa kao da su trkači "kužni". Ma sjedni Peking evo ti jedinica iz svega!

četvrtak, 20. kolovoza 2015.

Mišići

Da vas više ne davim o svojim za vas beznačajnim problemima evo malo i možda zanimljivih znanstvenih stvari o i oko trčanja. Već sam spominjao kako je knjiga koju već neko vrijeme čitam(Tim Noakes: Lore of Running ili slobodno prevedeno "Spoznaje o trčanju") zapravo vrlo opsežan skup znanstvenih činjenica, studija i teorija koje su vezane uglavnom za trčanje ali neke druge sportske aktivnosti(biciklizam, skijaško trčanje, plivanje ..). Poznati portal Runner's World je ovu knjigu uvrstio u obaveznu literaturu za svakog ozbiljnog trkača i trenera("For the serious runner or coach this book is a must."). Prvo poglavlje u knjizi detaljno secira mišić, njegovu strukturu te način funkcioniranja(kontrakciju). Možda i previše detaljno ako niste biolog, bio-kemičar ili jednostavno barem znanstveni fanatik(kao ja)!
No svaki trkač, a pogotovo trener mora znati bar osnovni ustroj mišića bez ulaska u detalje kao što su miofibrili, sarkomeri i slično.
Pojednostavljeno to bi bilo: mišićna vlakna, mitohondriji i energetski sadržaj mišića u vidu triglicerida i glikogena.
Mišićna vlakna
Većina je čula da postoje dva osnovna tipa mišićnih vlakana: spora mišićna vlakna(tip I) i brza mišićna vlakna(tip II). 
No ustvari podjela je malo kompliciranija jer sa podvrstama ih je čak pet. Neka su tek nedavno otkrivena i labaratorijski klasificirana te imaju u najmanju ruku čudne osobine. Zapravo se samo brza vlakna dijele u podvrste.
Spora mišićna vlakna tip I imaju vrlo visok sadržaj mitohondrija i mioglobina(myoglobin) te enzima koji sudjeluju u oksidativnoj(aerobnoj) pretvorbi glikogena triglicerida i glukoze iz krvi u osnovnu pokretačku tvar mišića ATP(Adenosine Triphosphate). Odnosno kako to Tim Noakes zove energetsku "valutu" mišića.
U knjizi možete naći i cijeli detaljni opis bio-kemijskih procesa koji dovode do kontrakcije mišićnog vlakna. Zbog visokog sadržaja mioglobina, proteina koji preko sustava kapilara prenosi i sprema kisik u mišićna vlakna, ona(tip I) su crvene boje. Mioglobin je da tako kažem rođak hemoglobina iz crvenih krvnih stanica za kojeg svi znate da prenosi kisik iz pluća preko krvotoka tamo gdje je potreban. Mišići tip I su spori jer imaju vrlo malu miosin ATPhase aktivnost ali to nebi posebno objašnjavao jer je komplicirano ... uglavnom njihova kontrakcija je spora. Osim što su spori još su i oko pet puta slabiji od mišića tip II, a ja to jako dobro znam!
Brza mišićna vlakna tip II se djele u dvije osnovne podgrupe: tip IIa i IIb te još u neke mješane podgrupe. U zadnje vrijeme otkrivena je i još jedna podgrupa brzih mišića koji se negdje u literaturi nazivaju i tip IIx, a negdje tip IIc.
Osnovna osobina mišića tip IIa je da imaju takođe relativno visok sadržaj mitohondrija i mioglobina uz zadržanu brzinu kontrakcije i snagu.
Mišići tip IIb su tipični sprinterski mišići sa niskim sadržajem mitohondrija i mioglobina te aerobnih enzima. Zbog toga imaju svjetlu boju i treningom znatno povećavaju volumen. Razlog za to je moguće potreba da u sebi akumuliraju više glikogena jer njegova pretvorba u ATP molekule bez prisustva kisika stvara samo dvije molekule u odnosu na 26 koliko ih se dobije oksidativnom pretvorbom. Ostatak je laktat koji sustavom kapilara i enzima prenosnika odlazi u krvotok.
Mišićna vlakna tip IIc su nespecijalizirana primitivna vlakna koja se mogu istrenirati da budu kao tip IIa ili tip I. No istraživanja govore da imaju snagu još dva puta veću od mišića tipa II! Ovakva mišićna vlakna su pronađena u nešto većem odnosu samo kod elitnih trkača na duge pruge(endurance).
Još jedna važna razlika između mišićnih vlakana tipa I i II je njihova elastičnost. I za čudo elastičnost brzih mišića je veća nego onih sporih.
Kad tome pridodamo činjenicu da se u svakom ciklusu trkačkog koraka istovremeno događaju centrične i ekscentrične kontrakcije mišića koje se vrlo razlikuju po snazi i broju aktiviranih vlakana(ali o tome drugi put) svaki nedostatak u treniranosti pojedine vrste mišića može dovesti čak i do ozljede. To je pogotovo izraženo u trčanju nizbrdo kad ekscentrične kontrakcije kvadricepsa proizvode višestruko veću silu na ostala mišićna vlakna(spora) i vezivno tkivo(tetive), ozljede su tada i najčešće. Kad se samo sjetim Pazina i one nizbrdice na mostu preko Pazinčice ...! 
Zašto je sve to važno? Pa svi smo mi rađeni po nekom nacrtu i sadržaj(odnos) mišićnih vlakana nam je po tom istom nacrtu(genetski) određen.
Znači ako smo rođeni kao sprinteri teško da ćemo ikada biti dobri dugoprugaši i obrnuto. Istraživanja velikog broja elitnih trkača pokazuju vrlo precizne odnose tih mišića zavisno od discipline. Evo što kažu za mišiće tip I(moj tip?).

Elitni sprinteri  26 %
Srednje pruge  45-52 %
Elitni polumaratonci 54 %
Maratonci(ultra m.) 79-88 % 

Loša vijest je da ako ste baš građeni sa deficitom mišića tip I nikad nećete biti sjajan maratonac, ali to ne znači da ga nećete moći istrčati.
Druga loša vijest je da istraživanja govore kako ranije umiru oni jaki i brzi.
Dobra je vijest da se mnogo toga može treningom popraviti. To dokazuje i relativna promjena odnosa brzih i sporih mišića kod elitnih trkača zadnjih desetljeća u korist brzine. Pa maraton se danas trči na granici 3 minute i brže po kilometru, to se ne bi moglo bez dobrog doprinosa brzih mišića. 

Uostalom ako ste jaaako uporni, imate sreće sa zdravljem te doživite duboku starost možete biti i svjetski rekorder u svim disciplinama od 100 m do maratona, kao naprimjer Fauja Singh koji drži sve rekorde za one starije od 100 godina ... mašala!
Možda je on prerušeni No1, bradu i brkove sigurno ima jer je Sikh. Sad ima 104, a povukao iz aktivnog takmičenja prije dvije godine.
Eto ovo je bilo najosnovnije, a sljedeći put ću malo mitohondrijima.
  

srijeda, 19. kolovoza 2015.

Opet kiša

Prošla su još dva dana od zadnjeg posta i trčanja. Situacija sa ozljedom je opet "status quo". Lagana bol pogotovo ujutro i nakon dužeg sjedenja. Jutros su moji tići(unuci) odletjeli na krilima Ryanair-a u kišnu i hladnu Englesku. Za utjehu niti Pula danas nije u najljepšem izdanju. Sipi sitna i dosadne kišica i izgleda kao da ljeta nije niti bilo. A još jučer smo skakali sa mola na Valkanama i uživali u ono malo valova što je ostavilo jugo od neki dan. Još jučer sam ih gledao kako uživaju u zadnjem sladoledu ovog ljeta. Još jučer smo se probijali kroz gužvu u "Prvomajskoj"(via Sergia) i opčinjeno gledali "3D Maping" na uvijek istoj ali svijetlom preobraženoj zgradi pored Augustovog i odradili oproštajno slikanje sa Uljanikovim dizalicama u duginim bojama iz ACI-jeve "Torte".
Trebao bi obući tenisice i izaći. Uvaj put bez kabanice ali čini mi se kako bi svu tu tugu koja me pritiska pretvorio u bjesomučan trk. Ja nažalost nemam trenera koji bi mi odlučno i mudro rekao  uspori ... nisi na utrci ... Kako je to lako reći drugima.
Mogao bi nastaviti i druženje sa mojom debelom knjižurinom pošto sam sad već prešao prvu četvrtinu(PART I: Physiology and Biochemistry of Running) u kojoj se riječ trčanje spominje samo slučajno, a puno je anatomskih naziva, kemijskih spojeva i formula, dijagrama, analiza i studija metaboličkih procesa.
Novo poglavlje(PART II) ima naziv: Training Basic. Možda kad pređem na to novo poglavlje i u mom trčanjz počne novo poglavlje ili sam stvarno osuđen i dalje na "Sizifov" pokušaj povratka do kraja vijeka. Odoh ipak trčati.
   

ponedjeljak, 17. kolovoza 2015.

Crna mačka ... crni pas

Cijeli ovaj tjedan mi je ionako bio koma, tako da mi je svaka loša vijest ne kao kap koja je prelila čašu već kao potop koji je prekrio cijeli svijet i ostavio samo plavu, ravnu i bezličnu pustoš. Pokušavam ostati optimističan i iz "rukava uvijek izvučem nekog novog keca" kako kaže Đole ali nisam više siguran koliko ih još imam.
Prvo sam u ponedjeljak pokušao otrčati samo malo da vidim dali se što promjenilo jer već dva tjedna prije toga nisam trčao niti metra. Uostalom o tome sam zadnji put nešto i napisao. No sutradan se euforija ipak brzo stišala jer je sve ostalo isto. U tom tjednu sam odradio i neka porodična okupljanja koja je od katastrofe spasila samo moja super nećakinja Ana. Uzrok katastrofe sam donekle i ja ali o tome jednostavno ne želim ... Ona me je uspjela održati malo iznad sve te silne vode koja me okružuje i guši. A ja sam mislio da volim vodu. Rak sam i veći dio svoje mladosti sve dok nisam počeo trčati proveo sam strasno žudeći za podmorjem i ronjenjem.
Kad god sam mogao navlačio sam svoje ronilačko odjelo, masku, peraje i satima zurio u tamno plavetnilo preko nišana moje "lastikače" čekajući onu "pravu" da dođe.
Sad mi je omrzlo i plivanje jer stalno nepravedno razmišljam koji k.. me ništa ne smeta dok plivam ... nema pravde.
U četvrtak sam otišao do stadiona po malo utjehe ali to je rezultiralo još većom tugom jer zbog malo vježbi i poskoka te nekoliko kilometara trčkaranja bol se opet vratila i to ovaj put i na više drugih mjesta. Očigledno da je ovaj period mirovanja vratio sve na početak. Malo se upalila tetiva ahilova(ona oštećena), malo zadnji butni mišić koji me promjenjivo muči još od Crikvenice i naravno cijeli donji dio oko prepona i simfize. Opet sam uzeo dva dana za led, kreme i masažu te probao ponovo trčati u nedjelju jer je napokon pala kiša. Drenovica je bila avetinjski pusta. Nabio sam šiltericu na oči, ogrnuo šuškavu kabanicu(anorak) te prebacio kapuljaču preko kape. Tako sam se osjećao potpuno izolirano. Sve što sam čuo je bio šum kiše na kapuljači kabanice i moje ritmično disanje. Sve što sam vidio je bilo nekoliko metara mokre i poznate staze na kojoj se sad jako isticalo crno ogoljelo korjenje borova. Uronjen tako u sebe i sa minimalnom percepcijom okoline prošao sam u drugi, neplanirani krug. Iz nekog razloga nisam osjećao niti bolove, pa sam probao dva tri ubrzanja ali sve je bilo tu. Jedino mi se činilo da nema više bola u tetivi ljevog aduktora koja me najviše boljela.

I baš kad sam pomislio kako je to jako dobar znak pod noge mi naleti veliki crni pas(Labrador). Pas mater ... vlakovođu!
Imao sam taman toliko vremena da skrenem ali je očigledno i on imao istu ideju. Jedina opcija koja mi je ostala je bila skok preko crne prepone.
E da su mi tad bile Milanovićeve noge! Ne onoga Milanovića ... mone, mislim na Marka. Odrazio sam se normalno lijevom nogom jer sam ljevak i to mi dođe prirodno. Pokušao sam podići desnu nogu što više preko glave zbunjenog đukca i pri tome oćutio užasnu bol u butnom mišiću koji me i inače već dugo muči. No to nije bilo ništa u odnosu na bol koju je prouzročio pokušaj povlačenja odrazne noge preko crne prepreke. Zacrnilo mi se pred očima od bola ali sam ostao na nogama i nastavio bez osvrtanja jer bi to značilo ponovno zakretanje tijela i ponovnu bol u tetivi aduktora. Čuo sam samo vlasnika kako bez veze grdi psa kao da ga on razumije.
Nije pas kriv, ja sam kriv jer sam zaboravio da ipak nisam sam u šumi. Da je u međuvremenu palo neko stablo ja bi se i u njega zatukao.
Nakon ovog događaja stalno mislim kako to nije sve samo slučajno. Kao da sam ureknut ili mi je negdje prešla crna mačka preko puta, a ja nisam niti primjetio pa me sada život j..e da je milina. A možda me i j..e zato što je takav nacrt ... mislim moj nacrt, ko će ga znati.

ponedjeljak, 10. kolovoza 2015.

Ipak se miče(E pur si muove)

Obično djeca trebaju ispričnicu od roditelja kad ne idu u školu ili tako što. Ovaj put ja imam ispričnicu, ne od djece već unuka. Jednostavno nije lako odvojiti ih od bilo koje vrste ekrana kad god se nađemo zarobljeni velikim vrućinama u kući. Još mi se privremeno doselio i sin koji je iznajmio svoj stan da malo pokrpa svoj kućni proračun koji je vjerovatno šupalj ko švicarsko sir. Do kompa nikako nisam mogao doći. Tako da se nisam baš pretrgao od pisanja. Zapravo iako sam uzbuđen ko mladi kad vidi onu stvar zbog knjige koju čitam(naravno da je o trčanju) nisam baš oduševljen pisanjem o nečemu što se oko mene događa, a bez mog prisustva. Ovo ljeto je baš vruće, gotovo da mi je drago da ne trčim? Ili ... koga ja za..bavam. Usudio sam se pojaviti na Fratarskom i odmah je sutradan u meni kuhala ideja kako bi ipak možda trebao malo probati ... samo malo. Stvar je definitivno prelomio iznenadni jutrošnji susret sa Bepom na korzu. On stvarno ide na još jedan maraton u osamdeset i drugoj.
I njega nešto boli kolino ali se maže konjskom mašću koja je mega popularna kod svih penzića zbog ultra niske cijene u odnosu na sav ovaj drek koji ja stavljam na prepone, a uopće mi ne pomaže(možda ste vidjeli i sliku na jednom postu). Maže se i trči. Ma kakvi aduktori i simfize odoh i ja i to odmah danas. Prvo sam popodne poslije ručka odvalio jedno 25 minuta prilično intenzivnog plivanja uz dosta maestrala koji me stalno zaljevao kad sam mjenjao stranu udaha i more temperature, a ponekad i okusa pišaline. Od klaonice do ulaza u kamp Stoja i nazad uz obalu. Neznam dali sam se znojio i u vodi ali kad sam izašao vani nikakvo brisanje nije pomagalo, stalno sam bio mokar. Čim sam dopalio doma nisam čekao nikakvo zahlađenje ili neznam što već. Ravno u tenisice i na Drenovicu. Jedan krug plus do tamo i nazad(6 km) trebalo bi biti dosta za prvi put nakon skoro mjesec dana odnosno dva mjeseca od Plitvica i praktičnog prestanka trčanja. Čak se iznenada i zrak pomaknuo, zapuhalo je nešto, navuklo se malo oblaka, a moje najtrofejnije tenisice jedva da su stizale dotaknuti asfalt. Potpuno van kontrole kao prašćić kad ga puste iz svinjca, a on se razleti po avliji tjerajući svu perad u ludilo. Moje dečke i cure koje treniram stalno špotam kako ne smiju prebrzo da paze na ovo ili ono, a ja se razvalio, puls u orbiti ali "ništa mi ne može ovi dan pokvarit ..."
Sad sjedim na balkonu, gledam kako negdje sjeva u daljini, a u mene napokon nakon dugog posta teče rezana "Žuja". To je vrlo čudno u ovih mjesec dana što uopće ne trčim izgubio sam skoro 2 kilograma jer u mene je sve malo naopako kao u Antuntuna. Kad sam ja u "depri", "bedu" ... ne pijem pivo niti ništa drugo i nemam apetit. Sad sam poslje plivanja i trčanja ubio pola štruce raženog francuza sa tunjevinom i još pola sa ementalerom te nešto slatko(kolač sa breskvama od tete Vojke) da se nađe i naravno pivce, a možda ću još jedno prije spavanja kao "bebiron".
  

utorak, 4. kolovoza 2015.

Pronacija, supinacija, ...i ja

Kad god se negdje dotaknem ovakvih izraza sav se u njih upetljam i ulijepim ko dijete na slaju. Vječita tema po bespuću interneta koja se na kraju uvijek svede na nešto slično "bosanskom loncu". Pa i onom političkom ako baš hoćete.
Nisam namjerno htio da googlam ništa o njemu(loncu) jer me ne zanima da budem u pravu ali mislim da je on nastao kao hrana za siromahe u koju su uvaljivali sve što je ostalo od "jučer", a poslije se to pretvorilo kao u nešto tradicionalno i dobro. Pa ... možda dobro, nisam ga dugo probao od kad ga moja punica ne radi, a to je ihaj.. stara povijest ko bosanske piramide. Kod tema kao što su tenisice ovakve ili onakve, bez njih, dužina koraka, način trčanja(na petu ili prste) sve liči na bosanski lonac i uvijek postoje dvije ili više potpuno suprotnih teorija i naravno njihovih revnih sljedbenika. Oni usprkos nedostatku znanstveno potvrđenih činjenica čvrsto stoje zakopani u svojim rovovima i opiči po onima preko! Što bi i ja bio drugačiji pa evo da iskopam i ja moj vlastiti rović.  
Što po meni kaže povijest? Ako me niste pažljivo pratili, nisam ja baš od jučer iako nisam baš ko "No1". Do osamdesetih, a ja sam nešto(dosta) prije toga prestao trčati nije se u trkačkim krugovima o tome baš puno govorilo.
Jedini koji su sedamdesetih radili znanstvene studije su bili nijemci(valjda oni istočni). No uzorak ispitivanja su bili elitni i malo manje elitni trkači jer su se tada samo takvi bavili trčanjem. A oni su svi mahom trčali na prste tj. prednju stranu stopala i eventualno punim stopalom na dužim prugama. Kad se osamdesetih javio bum trčanja i fitnessa u americi. Trčati su počele mase pretilih i manje aktivnih ljudi i to trčanje je po prirodi stvari bilo bliže hodanju(jogging ili shuffle). A pri hodu prednja noga aterira naravno na petu. Broj ozljeda trkača je znatno porastao. Istraživanja su tada potvrdila da se kod trčanja na petu javlja visoki vrhunac sile opterećenja prije onog glavnog vrhunca opterećenja koji je iako velik(i do tri puta težina trkača) ipak postepen.
Postojala su dva rješenja. Smanjiti silu ili promijeniti način trčanja. Obzirom da brdo(trkači) nije htjelo muhamedu, muhamed ... brdu. Proizvođači tenisica su da bi spriječili taj vrhunac jednostavno nabili svakojake materijale za amortizaciju u petu i to ponudili raji kao spas od ozljede. Činjenica kako su mnoge nezavisne studije nakon toga situaciju po pitanju ozljeda proglasile mnogo gorom nije ih uopće uzbuđivala jer su jednostavno uložili više u marketing i dalje kontali nove šuške. Možda su u tome imali i potporu mnogih ortopedskih institucija, po onoj: "kad jednom smrkne, drugom svane". Onda su se javili neki drugi ali i neki opet isti! Sjetite se Nike "Air" pa nakon toliko godina Nike "Free". Možda opet da zarade lovu, koji će ga vrag znati.

Nisu izmislili ništa novo: trčanje bosih nogu. To smo stalno radili kad smo bili mladi, to su i mnogi  stariji treneri prakticirali da se "popravi forma trčanja"(način trčanja). Znanstvena istraživanja potvrđuju činjenicu da je tijelo: koštano-mišićne i vezivne strukture(u ovom slučaju nogu) sposobno da se adaptira na promjenu podloge trčanja promjenom ukrućenosti mišića i tetiva, a čak dugotrajno i promjenom gustoće koštanog tkiva kako bi ojačalo i spriječilo ozljede. Ta ista istraživanja pokazuju da je opterećenje ahilove tetive i plantarnog dijela stopala znatno veće pri bosonogom trčanju. Za pobornike trčanja na platformama od 2-3 cm iznad pete to je bio dovoljan argument. Da ne lažem i ja sam kupio jedne takve kad sam odmah nakon operacije noge nastavio trčati u minimalističkim tenisicama i zaradio plantarni fasciitis. I moje prvo trčanje nakon više desetljeća pauze je bilo u nečem što je izgledalo kao balerinke(nisu bile roza majke mi) i završilo je djelomičnom rupturom Ahilove nakon samo tri kilometra. Ali ja sam poseban predmet za neku drugu studiju. Uglavnom nije sve tako jednostavno.
I onda koja je korist od izvjesnog i mogućeg mučenja sa ahilovom ili stopalima.

Pa korist je velika jer ahilova tetiva apsorbira i vraća oko 35% kinetičke energije doskoka(na prednju stranu stopala) pri trčanju, a mišići i tetive stopala još 17%. Aterirajte na petu i odrekli ste se dobrog dijela energije koju morate nadoknaditi naporima ostalih mišića.
Dokazano je da i najkvalitetniji ciklus treninga ne podiže VO2max više od 15%(osim možda kod početnika), a ima i svoj plato tako da je to što imate ako duže trenirate zacementirano i samo se sa vremenom rasipa i kruni ko loš beton na kiši. Pitajte mene ili još bolje Bepa šta to znači. Ja se nebi odrekao niti jednog od onih 35+17%!
Stare tenisice pa šta! Ak su još na okupu, imaju sentimentalnu vrijednost ili vam pašu uz boju očiju. Ne bacajte. Kako se gubi svojstvo prigušivanja udaraca, noga se prilagođava i nema nikakve veze što su prešle 1000 ili više km. Uostalom miksajte sve što vam padne pod nogu, samo da ne žulja. Jedino što osobno smatram štetnim je ta spika o pronaciji i supinaciji te kako treba imati obuću sa većom kontrolom za jedno ili drugo. Ma tona sr..nja, man'te se kontrole da je dobra i pas bi je imao.
Nisam našao niti jednu studiju koja govori o iole jasnoj vezi između ovih pojmova i ozljeda. Kao ono: "to preporučuje moj ortoped"!
Ne mislite valjda da su vaši liječnici drugačiji od industrije tenisica? Oni samo reklamiraju svoje sponzore.
Dati ću vam nekoliko mojih primjera.
Primjer prvi
Privatni ortoped sa puno sijedih i velikim iskustvom u državnim bolnicama.
Problem: moje desno koljeno otečeno ko buhtla i bolno. Snimak rendgena uredan.
Dijagnoza: nakon pet milisekundi pregleda chondromalacia patellae(trkače koljeno) jer sam mu ja budala rekao da trčim, a ja tek počeo.
Rješenje: igraj golf i spasonosne tablete koje neću da spominjem.. ma nema veze sa životom on reklamira tablete.

Primjer drugi
Nakon četiri godine problem sa lijevim koljenom nakon drugog kola zimske lige i ovaj put stvarno točna dijagnoza ali začuđuje me razmišljanje tog drugog liječnika kad je ustanovio da imam visoki svod stopala i da sam supinator. Rekao je: "Mora da se jako mučite kad trčite"!!! Koji kua rekao bi Robi K. Kako li se onda muče oni što na utrci sopću ponekad ko trudne sipe, a ja ih prolazim i pričam sa kolegom. Ma ko se muči: "idi leči se bre".
Naravno za desno koljeno je rekao da nije problematično ni pod razno i preporučio svoje omiljene Asics Gel Nimbus tene. Prije toga je preporučivao New Balance. Znam bio sam x puta kod njega jer kao doktor je ok ali...

Primjer treći
Taj mi je isti doktor sad nedavno zbog problema sa tetivama aduktora još i rekao kako sigurno imam jako lošu tehniku trčanja :-( ! Što na to kaže Vaso koji me zove manekenom trčanja. A nije on jedini koji to kaže. Ja još nisam napravio selfi pa nemrem komentirati. Što vi koji me znate mislite ... jednostavno se tako nabacuju teorijama da je za ozljedu kriva moja "loša tehnika trčanja"!  
Istina je da sam i previše puta bio ozlijećen ali kad se malo i iskreno zadubim u uzrok, to nema nikakve veze sa tenisicama ili načinom trčanja. Trčite, vježbajte i slušajte najviše sebe(svoje tijelo). Uz malo truda i sreće naći će te vašu idealnu formu trčanja.

nedjelja, 2. kolovoza 2015.

Nezaposleni trkač

Od svoje 22 radim, sa malom pauzom od samo godinu i nešto sitno služenja vojnog. Šta, sitno? J..te bilo je to kao vječnost u kojoj sam pročitao tri puta "Sto godina samoće" kako bi mi se bar činilo da u stvarnosti nisam toliko usamljen. Zapravo i nisam bio, imao sam krdo prijatelja ali kao i sada osjećao sam se opet tako usamljeno. Prvo sam nakon prekida faksa riljao u Siporeksu. Nisam tjerao bicikl u biciklističkom klubu već slagao vrući tek izrezani siporeks na palete. Ja i kum skupa, a na posao smo išli nekim jeftinim češkim kao fol trkačkim biciklama kupljenim u Ljubljani od prve studentske zarade. Onda sam radio u mom Uljaniku i taj period života usprkos mizernim plaćama nikad neću zaboraviti jer su mi to i bile naj, naj .. godine života.
Sad već četvrt stoljeća radim za italiane i iako sam posao volim i još uvijek je dobro plaćen, ništa ne osjećam prema firmi u kojoj radim. Nikakvu ljubav, privrženost, pripadnost, osjećam se opet sam. Pa i jesam, doslovno "one man band". Sa kolegama iz italije sam na videolinku i jednostavno kad god ih želim odkantakti, ugasim skype i ajd bog. Kao da ne postoje. Htio sam uvijek znati kako li se osjećaju svi oni mladi ili stari ljudi koji ne rade? Ne mislim na one koji ne žele već one koji ne mogu i nemaju izbora. Moj kum je digao ruke i odlučio da ne radi više. Ok nije to isto, ide u penziju ali što bi bilo da želi ili još gore da mora, a ne može da radi.
Ako je gore od ovoga sa mojim trčanjem onda nam se crno piše. Nije najbolja usporedba jer će svatko nezaposlen odmah reći: Ne s..ri, ti ne moraš trčati, a ja moram jesti i plaćati račune. I sa punim pravom ali ipak ima nekakva mala sličnost. Nakon nekog vremena kad iscrpiš sebe pitanjima na koje nema suvislog odgovora zašto se to dešava, javlja se ljutnja, bijes. Zato moram naći novi "posao" dok ne postanem čangrizavi mrgud! Kvalifikacija: nezaposleni trkač "srednje spremnosti".



Krenuo sam sa knjigom koja je puno deblja od "Sto godina samoće" i već nakon prvih poglavlja kužim da je sve što mislim da znam o trčanju krhko sr..je.
Toliko truda i onda skužiš da si nula. Izgleda da samo oni uporni i jako mudri mogu da uberu plodove sa tog stabla. Nadam se da sam i sam takav bar malo. Eto ako ništa drugo više nisam toliko ljut.