Cijeli ovaj tjedan mi je ionako bio koma, tako da mi je svaka loša vijest ne kao kap koja je prelila čašu već kao potop koji je prekrio cijeli svijet i ostavio samo plavu, ravnu i bezličnu pustoš. Pokušavam ostati optimističan i iz "rukava uvijek izvučem nekog novog keca" kako kaže Đole ali nisam više siguran koliko ih još imam.
Prvo sam u ponedjeljak pokušao otrčati samo malo da vidim dali se što promjenilo jer već dva tjedna prije toga nisam trčao niti metra. Uostalom o tome sam zadnji put nešto i napisao. No sutradan se euforija ipak brzo stišala jer je sve ostalo isto. U tom tjednu sam odradio i neka porodična okupljanja koja je od katastrofe spasila samo moja super nećakinja Ana. Uzrok katastrofe sam donekle i ja ali o tome jednostavno ne želim ... Ona me je uspjela održati malo iznad sve te silne vode koja me okružuje i guši. A ja sam mislio da volim vodu. Rak sam i veći dio svoje mladosti sve dok nisam počeo trčati proveo sam strasno žudeći za podmorjem i ronjenjem.
Kad god sam mogao navlačio sam svoje ronilačko odjelo, masku, peraje i satima zurio u tamno plavetnilo preko nišana moje "lastikače" čekajući onu "pravu" da dođe.
Sad mi je omrzlo i plivanje jer stalno nepravedno razmišljam koji k.. me ništa ne smeta dok plivam ... nema pravde.
U četvrtak sam otišao do stadiona po malo utjehe ali to je rezultiralo još većom tugom jer zbog malo vježbi i poskoka te nekoliko kilometara trčkaranja bol se opet vratila i to ovaj put i na više drugih mjesta. Očigledno da je ovaj period mirovanja vratio sve na početak. Malo se upalila tetiva ahilova(ona oštećena), malo zadnji butni mišić koji me promjenjivo muči još od Crikvenice i naravno cijeli donji dio oko prepona i simfize. Opet sam uzeo dva dana za led, kreme i masažu te probao ponovo trčati u nedjelju jer je napokon pala kiša. Drenovica je bila avetinjski pusta. Nabio sam šiltericu na oči, ogrnuo šuškavu kabanicu(anorak) te prebacio kapuljaču preko kape. Tako sam se osjećao potpuno izolirano. Sve što sam čuo je bio šum kiše na kapuljači kabanice i moje ritmično disanje. Sve što sam vidio je bilo nekoliko metara mokre i poznate staze na kojoj se sad jako isticalo crno ogoljelo korjenje borova. Uronjen tako u sebe i sa minimalnom percepcijom okoline prošao sam u drugi, neplanirani krug. Iz nekog razloga nisam osjećao niti bolove, pa sam probao dva tri ubrzanja ali sve je bilo tu. Jedino mi se činilo da nema više bola u tetivi ljevog aduktora koja me najviše boljela.
I baš kad sam pomislio kako je to jako dobar znak pod noge mi naleti veliki crni pas(Labrador). Pas mater ... vlakovođu!
Imao sam taman toliko vremena da skrenem ali je očigledno i on imao istu ideju. Jedina opcija koja mi je ostala je bila skok preko crne prepone.
E da su mi tad bile Milanovićeve noge! Ne onoga Milanovića ... mone, mislim na Marka. Odrazio sam se normalno lijevom nogom jer sam ljevak i to mi dođe prirodno. Pokušao sam podići desnu nogu što više preko glave zbunjenog đukca i pri tome oćutio užasnu bol u butnom mišiću koji me i inače već dugo muči. No to nije bilo ništa u odnosu na bol koju je prouzročio pokušaj povlačenja odrazne noge preko crne prepreke. Zacrnilo mi se pred očima od bola ali sam ostao na nogama i nastavio bez osvrtanja jer bi to značilo ponovno zakretanje tijela i ponovnu bol u tetivi aduktora. Čuo sam samo vlasnika kako bez veze grdi psa kao da ga on razumije.
Nije pas kriv, ja sam kriv jer sam zaboravio da ipak nisam sam u šumi. Da je u međuvremenu palo neko stablo ja bi se i u njega zatukao.
Nakon ovog događaja stalno mislim kako to nije sve samo slučajno. Kao da sam ureknut ili mi je negdje prešla crna mačka preko puta, a ja nisam niti primjetio pa me sada život j..e da je milina. A možda me i j..e zato što je takav nacrt ... mislim moj nacrt, ko će ga znati.
Nema komentara:
Objavi komentar