Obično djeca trebaju ispričnicu od roditelja kad ne idu u školu ili tako što. Ovaj put ja imam ispričnicu, ne od djece već unuka. Jednostavno nije lako odvojiti ih od bilo koje vrste ekrana kad god se nađemo zarobljeni velikim vrućinama u kući. Još mi se privremeno doselio i sin koji je iznajmio svoj stan da malo pokrpa svoj kućni proračun koji je vjerovatno šupalj ko švicarsko sir. Do kompa nikako nisam mogao doći. Tako da se nisam baš pretrgao od pisanja. Zapravo iako sam uzbuđen ko mladi kad vidi onu stvar zbog knjige koju čitam(naravno da je o trčanju) nisam baš oduševljen pisanjem o nečemu što se oko mene događa, a bez mog prisustva. Ovo ljeto je baš vruće, gotovo da mi je drago da ne trčim? Ili ... koga ja za..bavam. Usudio sam se pojaviti na Fratarskom i odmah je sutradan u meni kuhala ideja kako bi ipak možda trebao malo probati ... samo malo. Stvar je definitivno prelomio iznenadni jutrošnji susret sa Bepom na korzu. On stvarno ide na još jedan maraton u osamdeset i drugoj.
I njega nešto boli kolino ali se maže konjskom mašću koja je mega popularna kod svih penzića zbog ultra niske cijene u odnosu na sav ovaj drek koji ja stavljam na prepone, a uopće mi ne pomaže(možda ste vidjeli i sliku na jednom postu). Maže se i trči. Ma kakvi aduktori i simfize odoh i ja i to odmah danas. Prvo sam popodne poslije ručka odvalio jedno 25 minuta prilično intenzivnog plivanja uz dosta maestrala koji me stalno zaljevao kad sam mjenjao stranu udaha i more temperature, a ponekad i okusa pišaline. Od klaonice do ulaza u kamp Stoja i nazad uz obalu. Neznam dali sam se znojio i u vodi ali kad sam izašao vani nikakvo brisanje nije pomagalo, stalno sam bio mokar. Čim sam dopalio doma nisam čekao nikakvo zahlađenje ili neznam što već. Ravno u tenisice i na Drenovicu. Jedan krug plus do tamo i nazad(6 km) trebalo bi biti dosta za prvi put nakon skoro mjesec dana odnosno dva mjeseca od Plitvica i praktičnog prestanka trčanja. Čak se iznenada i zrak pomaknuo, zapuhalo je nešto, navuklo se malo oblaka, a moje najtrofejnije tenisice jedva da su stizale dotaknuti asfalt. Potpuno van kontrole kao prašćić kad ga puste iz svinjca, a on se razleti po avliji tjerajući svu perad u ludilo. Moje dečke i cure koje treniram stalno špotam kako ne smiju prebrzo da paze na ovo ili ono, a ja se razvalio, puls u orbiti ali "ništa mi ne može ovi dan pokvarit ..."
Sad sjedim na balkonu, gledam kako negdje sjeva u daljini, a u mene napokon nakon dugog posta teče rezana "Žuja". To je vrlo čudno u ovih mjesec dana što uopće ne trčim izgubio sam skoro 2 kilograma jer u mene je sve malo naopako kao u Antuntuna. Kad sam ja u "depri", "bedu" ... ne pijem pivo niti ništa drugo i nemam apetit. Sad sam poslje plivanja i trčanja ubio pola štruce raženog francuza sa tunjevinom i još pola sa ementalerom te nešto slatko(kolač sa breskvama od tete Vojke) da se nađe i naravno pivce, a možda ću još jedno prije spavanja kao "bebiron".
Nema komentara:
Objavi komentar