Bliži se period kad svi "nešto" podvlačimo crtu ispod "nečega" što smo "kao" postigli i uvjeravamo se kako ćemo sljedeće godine bolje i više. Kad malo bolje razmislim i nije da smo(sam) nešto postigli. Koliko toga je ostalo nepoznato, ne učinjeno, ili bar ne dovršeno. Sve što smo(sam) postigao je toliko sitno da me jedino tješi i istovremeno užasava pomisao da je vrijeme koje sam potrošio toliko beznačajno malo u odnosu na postojanje svijeta. Još je gore što mi je ostalo još i manje nego što to mogu zamisliti. Ipak uporno odlažem stvari kao da imam garanciju da ću živjeti vječno ili barem kao "Metuzalem". Trkači si postavljaju ciljeve izražene u samo njima razumljivim vremenskim terminima i FB se okitio pitanjima i željama u obliku ja bi ...3:59, kad ću 2:59 ... i takve stvari u raznim varijacijama. Neka su upućena i meni. Kamo sreće da znam ali ja ni svoju sudbinu onu odmah iza ugla ne mogu da pogodim i svaki dan bivam iznenađen ... ponekad i “uvređen” ko Pantić. J..ga taman pomislim kako je sve dobro, a probudim se u nekoj noćnoj mori. Tako je to kad hodaš po rubu, sva je prilika da ćeš ponekad pasti. Samo glup i optimista to ne uviđa.
Trebao sam početi veliku promjenu u svom trčanju ali svi su izgledi da se ona ipak neće ostvariti i da ću ostati onako prosječan, ni v rit ni mimo. Promjena koju sam želio se odnosila na moju kilometražu koja je katastrofalno niska iako se neki sa time ne slažu. Moja žena prva. Tu su još i razni doktori pa čak i neki moguće ljubomorni kolege koji treniraju manje od mene jer eto ne stignu. U zadnje tri godine od kad se takmičim i vodim preciznu evidenciju to je bilo 41 km na tjedan 2014. godine, 27 km 2015. godine, a ovu ću završiti sa prosjekom od 38 km na tjedan.
Čak se i moj liječnik slaže da je 40 km tjedno dovoljno za rekreativca. Samo što on ne zna da sam ja "htio ono nešto ... iz filmova i romana iz ... čemu loše knjige uče ... ja sam htio nemoguće"(Arsen).
Ipak utješilo me je primicanje tom snu za tri sitne minute i rekordan broj(312) kilometara u desetom mjesecu bez katastrofalnog učinka. Znam neki će se nasmijati na ovu cifru ali mene je to rastužilo jer tek sad vidim koliko je moj san daleko van domašaja. Kad gledam dijagrame nakon svakog malo dužeg perioda sa preko 60 km tjedno slijedio je strmoglavi pad i sad me to brine jer znakovi su tu. Jedan tjedan nakon trotjednog opuštanja sa tom(60 km) kilometražom i nakon dužine od samo 25 km lagano, vratila se bol u preponama i simfizi. Doduše dužinu sam trčao na Derenovici ali čak 20 sek po kilometru sporije nego prošli tjedan. Zato umjesto da povećavam, ja opet smanjujem kilometražu i vraćam se rekreativcima gdje mi je valjda mjesto. Sad je najvažnije zadržati bar taj prosjek od četrdeset i nešto sitno. Možda bude bolje sljedeće godine. Ništa od trčanja na posao i nazad kao mali dodatak kilometraži. Da sam dijete to bi poželio i možda dobio za Novu Godinu ali valjda nisam ili nisam zaslužio, vrag će ga znati.
Izgleda da oni koji me malo bolje poznaju već primjećuju kako sam sav splasnuo nakon zadnje utrke.
To dođe nešto kao post porođajna depra ili "blues". Samo što bi ja najradije da više nemam veze sa trčanjem, a ne ono drugo ... sačuvaj bože. Svašta mi se mota po glavi ali ipak kao po nekoj navici odlazim na trčanje. Ništa se bitno nije dogodilo sa zdravljem ali niti na bolje čemu sam se uzaludno nadao. Zglob me i dalje sporadično boli kao i išijas, ništa novo. Sad se dvoumim dali da pustim sve malo i prezimim ovako bez plana pa na proljeće ako me bude volja nastavim. Imam ja plan, samo stalno iskačem iz njega ili nalazim način da ga zajebem. Jučer sam trebao trčati tempo intervale oko 4:10/km, a ispalo je prosječno 4:00/km uz neke ispod 3:50. Šarao sam kao da nikad nisam trčao te intervale. Bilo mi je svejedno idem li 3:48/km ili 4:10/km. Nikakve razlike nisam osjećao i sad mi je žao što nisam registrirao puls jer me baš živo zanima. Zamijenio sam pulsmetar sa Dubravkom jer njen nešto čudno pokazuje pa sam htio provjeriti dali to isto radi i sa mojom trakom i satom. Naravno oboje smo zaboravili ponovo pokrenuti postupak registracije monitora jer kad smo zamijenili elektroniku moj sat je pokazivao neki puls.
Moguće je da je moj monitor još bio u dometu i pokazivao njen puls, a njoj moj puls. Kad je ona otišla ja sam ponovo restartao aktivnost i više nisam ništa gledao. Ionako sam sljep ko šišmiš kad je mrak na stadionu bez obzira na one reflektore. Tako da opet nemamo pojma što ne štima. Operacija uspješna, a pacijent mrtav. Sad ga nosim dok pišem i pokazuje mi 41-42 kad kuckam po tastaturi. Možda bi i više da mogu sa više prstiju ali ja sam kao Bart Simpson u "nuklearki", meni bi idealan komp bio sa jednom tipkom(enter, enter .. he, he ..). Kad se umirim na minutu padne na 39. Kad sam počeo jesti mandarinu došao je brzo na 49. Čim sam prestao žvakati nakon manje od minute je bio opet 39.
Zamislite sad neke žene(ima i muških) koje mogu tako brzo ćakulati da ne možeš pohvatati ni pola što govore. Kažu da su u tome najbolje splićanke, prvakinje svijeta! One ne trebaju trčati da bi natjerale srce u aerobni režim, dosta je ogovarati susjedu ... ajme jesi li čula za onu ... ode puls ko na intervalima. Bez zajebancije, najveći potrošač kisika u našem tijelu obzirom na veličinu je jezik. Dobro neki imaju i malo poveći ili poduži da se tako izrazim ali sve jedno nema ga šta vidjeti, a troši ko ruska vozila.
Zato savjet svima koji žele šparati na kisiku odnosno kad se treba opustiti i smanjiti puls za na primjer duboki ili dugi zaron. Opustite jezik ne tiskajte ga na nepce ili u zube. Kad sam to naučio moji zaroni su bili duži za više od minute. Drugi važan savjet je dišite kroz nos. To naravno nije moguće na utrci(ako ne trčite kao ... om, ram, jam ... ja zinem ka škrpina) ali tada puls ionako divlja ali kad ne trčite ili ne trčite brzo udišite duboko koristeći ošit i to kroz nos. Nervni završetci u nosnoj šupljini stimuliraju i umiruju srčani ritam. Neke životinje imaju velikih problema kad im se začepi nos na neko vrijeme, a zečevi ugibaju vrlo brzo. Pa i ljudi sa trajnim problemima začepljenog nosa(devijacije septuma) češće imaju srčane tegobe. Sjetite se kako se osjećate kad ste prehlađeni i nos vam se začepi. To je gadno ali najgore je vašem srcu. Odoh na kavu možda se ovaj moj jado malo probudi.
Ovih dana se ponovo družim sa knjigama i tablicama. Možda malo i previše. J..ga vrijeme je očaja(kraj godine) ili očajno(kiša ne staje), svejedno. Kad ne možeš na miru izaći iz kuće na kavu ili bilo što drugo što te veseli onda čučiš na kauču i ... Bar sam ponovo prelistao sve one knjige koje imam u potrazi za nekim novim idejama u treningu. I opet sam kao onaj izgubljeni početnik zapao u živi pijesak nedoumica i pitanja. Zašto sam ja baš takav i nikad mi ništa nije jasno ... potpuno. Čak kad pomislim kako sam napokon nešto dobro napravio odmah slijedi pitanje: jeli to baš dobro? Onda sam naletio u onim gomilama spremljenih članaka i studija na jednog lika kojeg do sada nisam baš ozbiljnije čitao. Prvo sam bio oduševljen, pa sam odmah uletio u zbunjozu i sad ne kužim jeli on genijalac ili samo onaj advokat iz vica. Vic je o zapošljavanju na neko radno mjesto za koje su se javila tri kandidata. Na razgovoru za prijem je poslodavac postavio samo jedno jednostavno pitanje: Koliko je 2 + 2? Prvi kandidat je kao iz topa ispalio 4 kao što bi i ja rekao jer i on je bio inženjer. Drugi je počeo nešto muljati o kretanjima na tržištu kapitala i zaključio da može biti i malo više ili manje od 4. Ne treba objašnjavati da je taj bio ekonomista. Treći je malo zastao, pogledao poslodavca i slavodobitno rekao: koliko vam treba? Taj je bio advokat iako se meni i političari možda uklapaju. Možda zbog toga jer nam uvijek govore(obećavaju) ono što želimo čuti. Uglavnom Steve Magness je jedan vrlo uspješan trener i pisac knjige o trčanju "The Science of Running" koja je bila jedan od top 100 "bestseller-a" na Amazonu. Upravo sam je naručio da mi stigne kad budem kod od kćerke. Sad piše novu knjigu(Peak Performance) koja treba izaći sljedeće godine u lipnju. U trkačkim krugovima je poznatiji kao "ludi" znanstvenik koji o svemu ima neko kritičko(negativno) mišljenje. Svoju trenersku filozofiju je objasnio kroz osam glavnih postulata:
1. Kad se pojave neke nove "popularne" spoznaje uvijek im pridajemo preveliku važnost ali na kraju ipak
dobiju mjesto koje zaslužuju.
2. Istraživanje je uspješno ili dobro koliko su pouzdana(dobra) mjerenja koja su provedena.
3. Uvijek pretjerano naglašavamo ono što možemo izmjeriti i poznajemo u odnosu na ono što ne
možemo ili ne poznajemo.
4. "We think in absolutes and either/ors instead of the spectrum that is really present"
Ovaj nisam baš uspio skužiti jer kako god da ga prevedem zvuči kao google prijevod "umijeća ratovanja" sa kineskog na bantu jezik!
5. Uvijek podcjenjujemo složenost gotovo svega što postoji precjenjujući tako svoje znanje.
6. Ljudsko tijelo je nevjerojatno i beskonačno više složeno nego što to želimo priznati
7. Mi uvijek gledamo i analiziramo stvari iz vlastite perspektive, naglašavajući važnost onoga što znamo.
8. Izgleda da se sve odvija u ciklusima koji se ponavljaju
Jednom riječju: Nemamo pojma o treniranju ali ipak tvrdimo da smo treneri. Zanimljiva su mi njegova seciranja metoda treniranja baziranim na prevalentnom utjecaju VO2max na sposobnost trčanja.
Gotovo da mi se učinilo kao da mi je pljunuo u tanjur kad sam pročitao njegove analize metodologije trenera Jack Daniels-a, po kojima sam ja radio program za svoj prvi maraton i kasnije za neke svoje prijatelje. Njegovu knjigu "Running Formula" i sad smatram obaveznom literaturom svakog trenera.
Ništa nije sveto i to pomalo leži mojem anarhističkom biću ali čak se i ja lecnem kad netko stvari stavi naopako i kaže: Ne tako, treba da bude ovako!
Sveto pismo trenera ili periodizacija je dobila svoju "zlu" sestru "reverznu periodizaciju". Kad sam malo došao sebi ipak sam zaključio da je to još jedna od onih: "ajmo probati, jedan je to napravio pa je ... valjda se ja neću usrati"? Istina je da nakon dugog perioda kontinuiranog trčanja nema više mogućnosti napretka u aerobnoj adaptaciji i što da se radi. Zagovornici reverzne periodizacije tvrde kako treba prvo trčati brzo. Zapravo postaviti "Željenu" brzinu trčanja na utrci kao tempo treniranja i trenirati odmah tom brzinom postepeno povećavajući volumen dok se ne dosegne potrebna izdržljivost. Ovo je jako pojednostavljeno objašnjenje. Ja tu vidim ne jedan već more problema ali uz neka ograničenja postoje i razlozi zašto bi to nekome moglo biti dobro. U svakom slučaju ona se može primijeniti u nekim mikro ciklusima ili kod treniranja jako dugačkih eventa(triathlon, biciklisti). Ne bi je preporučio onima koji tek počinju i nemaju dovoljno izgrađenu aerobnu bazu. Da ne ulazim u razloge pro i kontra ovo još malo oslikava u kakvoj džungli se krećemo. Iako smo u šumi ponekad ne vidimo drvo. Mislim da ću sebe još svrstati u nerazvijene(he he ..) pa ću još jedan ciklus nastaviti skoro po starom dobrom Jack Daniels-u(nije whiskey). Eksperiment sa Frank Horwilom mi nije uspio jer je moj jedini "zamorac" pobjegao iz gajbe ostvarivši samo jednu trećinu plana pa mi ostaje da taj zlokobni plan isprobam na sebi sljedeći put.
Ako doguram do njega.
Možda neki trkači vole da me slušaju kad im pričam o treningu i oko njega, možda su samo pristojni, a u sebi ... Svakako mi izgleda da nemam baš neki autoritet. Ne znam samo koji se kua bunim kad sam to cijeli život sanjao. Živjela anarhija, dolje autoriteti. Jedva sam dočekao da se istrgnem iz čelične stege mog starog i njegove vojne discipline. Bio mi je pun kufer da mi netko stalno nešto ... moraš ovako, onako ... Je..te, a mora se samo umrijeti ... i kažu platiti porez. Mislim na nas obične budale koji vjerujemo u to da treba plaćati porez. Nije dosta što me ona "klinka" na treningu nije zarezivala ni pod razno kad sam uporno pokušavao da uspori. Sad su još moji partneri na treningu počeli da me ...
Ma u zdrav mozak. Napravim si plan i znam da treba još mjesec dana dok se ne vratim na punu kilometražu bar dužine trčati polako. Učim ih: "nikad ne diži kilometražu i brzinu istovremeno" ali ne.
Prošli tjedan još su koliko toliko slušali. Nakon dvotjedne nazovimo tako pauze prva "dužina" je bila 17 km u tempu 5:12/km sa meni idealnim pulsom od 70%(trebalo bi biti 65%-75%). To je bilo dobro. Zapravo ja nisam imao uopće pauzu već sam odradio samo lagano smanjenje kilometraže i veliko opuštanje u tempu. Dan prije(subota) sam trčao čak 5:40/km i ništa se nije desilo, svijet se i dalje vrti. U nedjelju sam čak malo previše podigao kilometražu dužine na 21 kilometar i onda oni još nikako da se smire. Na kraju mi je prosjek bio 4:48/km(njima 4:49/km, j..ga GARMIN). Ne znam što bi uopće trebalo tu komentirati.
Totalno promašen cilj treninga. Da stvar bude gora više njima nego meni. Ja sam ipak imao neki kontinuitet laganog trčanja kroz ova tri tjedna nakon Ljubljane. Onaj koji je najviše navaljivao nije napravio niti 40 kilometara u tri tjedna. Od tri treninga trčao je nešto kao tempo intervale 3x2 km otprilike brzinom kao da je trčao polumaraton šest minuta brže nego što je stvarno trčao u Ljubljani.
Da stvar bude gora taj tjedan je trčao još i VO2max intervale 5x1000. Znači dva tjedna ništa ili skoro ništa(13 kilometara) i onda u jednom tjednu ostatak. Bar je intervale trčao skoro dobro za njegovu formu. Koji kua, gdje je pravilo: "nema trčanja intervala ako nemaš kilometraže", "ne trčati intervale dulje od 5 minuta" jer oni tempo intervali su bili sve samo ne tempo. Gdje je lagano trčanje, oporavak ... gdje je pamet. Za koga ja pišem te tablice, koji kua. Neću više ništa da znam niti da objašnjavam sve je na papiru, pa sa njim radite što i kako vam se sviđa. Pun mi je kufer, ja ću da trčim onako kako mi dođe ili ne dođe, "whatever", što god, kaj god ... j..te dalmatinci niti nemaju izraz za to, pametno ne treba trošiti riječi. "A bo" bi rekli istrijani!
Koliko sam pisao o ozljedama još će da mi nabiju nadimak "Jeremija" ali ne onaj "artiljerac", već onaj iz Alana Forda. Neću danas o tome, eto neću ... možda. Malo sam zauzet pisanjem planova za sve veći broj trkača i trkačica koji mi se javljaju. Pogotovo zbog onog malo pretjeranog naslova u Glasu Istre: "Veliki povratak Ivana ...". Je..te koliko puta ću se to vratiti? Valjda misle kad onaj matori može tako trčati mora da zna nešto što mi ne znamo. Priznajem da volim podučavati, čak i u vojsci su me zvali "učo" što sam na neki način i bio. Ali kad je u pitanju trčanje daleko sam od toga da još razumijem kako to sve funkcionira. Zapravo smatram da su sve teorije koje svi pa i ja ponekad zagovaram još daleko od istine. One samo ponekad objašnjavaju ponešto. No kad nema ništa bolje držimo se toga ko pijan plota i što manje kužimo stvar to je gorljivije zagovaramo. Po tom pitanju smo zagriženi kao bilo koji vjerski fanatici ... da ne spominjem koji, ima ih. Jučer sam imao u planu odraditi jedan test nakon dvotjednog odmora uz malo laganog trčanja ali je na stadion došla ta misteriozna djevojka koja je onako dobro trčala prvi put polumaraton u Ljubljani. Došla je sa ocem koji je naravno mlađi od mene i izrazila želju da trči baš za naš klub sve dok ne ode na studij. Znači nije baš djevojčica iako tako izgleda. Visine je kao moja unuka koja je upravo navršila deset ali je sitne građe za razliku od moje unuke koja je prema njoj "mrga". Čak su i rođene u istom mjesecu i obije treniraju "Taekwando". Odnosno Tamara se time bavila do nedavno i ima crni pojas, a moja unuka još uvijek uporno trenira i ovih dana ima "grading"(ispit) za plavi pojas. Obije nemaju nikakvu agresivnost i to je njoj bio veliki problem u borbama kao i mojoj unuci koja se ustručava mlatnuti bilo koga po njonji čak i kad to zasluži. Nikad od nje(moje unuke) šampionka, iako je jako dobra u formama i ima ubojiti kik nogom od kojeg njena instruktorica uvijek ostane "malo" iznenađena. Malo, par puta je aterirala na dupe držeći se previše opušteno. Jučer je bilo relativno hladno ali ne toliko da većina trkača bude u dugim gegama ili rukavima osim mene. Ja obučem bar dvije majice ako ne nosim još i trenirku. Zato me jako utješilo kad se Tamara pojavila u "eskimskoj" obleci, sva zabarikadirana sa kapom i rukavicama jer je njoj uvijek zima. Odmah sam shvatio da smo srodne duše. Nikad nije u životu trčala po atletskoj stazi i čudila se kako je lijepo mekano trčati po tartanu. Kakve su to srednje škole kad djeca završavaju srednju, a nisu nikad trčali na stadionu. Nije čudo da nam je atletika na tako niskim granama. Sportaši se stvaraju još od osnovne škole, tamo se traže i nalaze oni koji imaju talent. Kako bi imali vremena malo popričati ali opet ne gubiti vrijeme za trening trčali smo skupa mali "fartlek". Iako smo dosta pričali činilo mi se da možda ipak trči prebrzo. Zapravo ne zna trčati polako, samo brzo i brzo u p... Čuo sam cijelu štoriju oko Ljubljanskog polumaratona i stvarno nije čudo što je prvih pet kilometara trčala previše sporo. Krenula je iz trećeg boksa! Pitam se gdje su bili ti ... neću ih spominjati koji su je pustili samu da se bakće sa onolikom gomilom ljudi. Ja nisam išao sa njima i nisam uopće znao da trči u Ljubljani. Na kraju je stigla skoro pola sata prije naših "najbržih" trkačica, a ja sam neke stigao skoro nakon kilometra jer su se ugurale ispred. Dobro da nisu stale sa kenijcima. Kako sad trči, već sigurno ima brže vrijeme od 1:30 na polumaratonu. Samo je pitanje koliko ali ne treba žuriti jer imamo još jednu zajedničku crtu. Oboje smo "Jeremije" i dobar dio naše priče je bilo nabrajanje svih mogućih ozljeda kojih sam se ja(i ona) mogao sjetiti.
Ja sve više i ličim na Jeremiju. Još da otpadne malo kose i stalno počnem nositi očale koje ionako trebam nositi ... isti.
Bilo je to kao da slušate neki uvrnuti "medicinski kviz". Umjesto pare koja je izlazila iz usta ostalih trkača iz nas su iskakali latinski nazivi.
Nije čudo da želi upisati studij Kineziterapije na KIF-u. Bilo je i malo tužno slušati jer bez obzira na neosporan talent za trčanje i izgleda još veću unutrašnju motiviranost, njoj ništa neće biti lako. Nadam se da je spremna za to. Prošli smo tako jedanaest i nešto kilometara, a sa zagrijavanjem, hlađenjem i uz priču imali prosjek od 4:53/km.
Kad sam ja stao ona je još nastavila jedan kilometar jer joj se činilo da je trčala presporo!
Sporo? Onu dužu brzu dionicu od 1,2 km smo trčali 3:50/km, a ja sam je nakon dva kruga pitao jesmo li napravili jedan ili dva? Nije znala, pa smo za svaki slučaj odvrtili još jedan da ne bude prekratko. Biti će veliki izazov natjerati je da uspori ali ako želi biti dugoprugašica, a ja mislim da je rođena za to, to je najvažnije što mora naučiti.
Približava se i zapravo je već počeo meni najgori dio godine. To je negdje od studenoga. Samo ime je već za kua(nabijem ga), a ovaj je čak i za naše prilike počeo hladno. Još kad je samo hladno mogu da podnesem ali hladno i kišovito ... j.. što je previše je previše. Onda onaj što slijedi u svom ludilu pretjerane potrošnje i još gore konzumacije. Nakon svega još i dugački hladni siječanj. Mjesec kronične besparice i ozeblih prstiju, koja mona to voli. I sad se ti spremaj za neki maraton na proljeće. Jebo zid ako ne legnem i ne prespavam cijelu zimu pa počnem opet kao svake godine trčati oko onih dizalica na Exel dokovima(London) i po Stockwood parku(Luton) u veljači.
Za utjehu još uvijek nisam ozlijeđen. "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem", reče budala sebi svako jutro ispred ogledala dok se jedno jutro nije više probudio.
Ozbiljno sam planirao te ovo, te ono ali čim malo stisne(zima) meni se planovi stisnu ko ona stvar na hladnoći i sad sam zadovoljan sa bilo čime. Veselim se jer sam ipak uspio otrčati nešto malo ovaj tjedan i bol u zglobu je za divno čudo popustila. Zapravo prekretnica je bio četvrtak i deset brzih kratkih 100 metarskih ubrzanja istrčanih na kraju laganih 6-7 km treninga na stadionu. Pred kraj treninga sam trčao još pet krugova sa ubrzanjem na svakom ravnom dijelu postepeno ali na kraju do daske. Reakcija išijasa je bila impresivna već jutro poslije toga kao i pogoršanje stanja sa skočnim zglobom. No u subotu me sa malim kašnjenjem ćopila opća upala zadnje lože i kvadricepca, a ostalo je sve netragom nestalo. Valjda ti prvo mora biti gore da bi poslje bilo bolje ili kao kad se opizdiš po prstu čekićem i odmah te prestane boljeti glava. Zbog upale je u subotu bilo malo teško trčati po Drenovici ali samo dok se nisam ugrijao, a to je bilo kad sam napokon stigao kući i istuširao se vrelom vodom. Je..š alergiju. Za nedjelju je bio izbor: odmoriti i možda taj zglob zauvijek prođe ali to znači još jedan frustrirajuće šugavi tjedan ili napokon otići malo trčati bar sat i nešto. Možda se i oznojim. Da ujutro ne popijem kafu i uvečer pivo poslije večere ovih dana nebi pio ništa cijeli dan. Zato sam ipak stavio sve na kocku i odradio u nedjelju laganih 17 kilometara u dobrom društvu i bez da se nešto pokvari. Toliko sam postao kukavica da se sad bojim i najobičnijeg laganog istrčavanja. Stalno kontam eto prije ... dana si krc .. krc ... i makina je stala. Za one bijedne tri četiri utrke Istarske zimske lige što sam ih nerado ubacio u plan ću još da bacam novčić kad dođu na red. Sigurno je sigurno.
Prije nekoliko godina sam imao priliku upoznati jednog vrlo zanimljivog malo starijeg gospodina. Bilo je to kad sam bio u posjeti mojoj kćerki u engleskoj. Na večeru su kod nje došli njeni(i moji) prijatelji, jedan stariji gospodin, zapravo otac od naše prijateljice, njegova supruga(ne baš tako stara) i jedna mlada djevojka sa malim djetetom. Ispostavilo se da je ta djevojka sa jedva dvadeset godina kćerka od starijeg gospodina, a on je imao dobro preko devedeset godina iako to nikad ne bi pogodio. Prije svega zbog držanja koje nije bilo nimalo staračko. Zatim zbog toga što je uglavnom on stalno nosao tog mališana koji još nije niti prohodao. Čak ga je onako bacakao u zrak. I konačno jer je bio vrlo razgovorljiv i imao ponešto reći uz dosta humora o svim temama koje smo tada dotaknuli. Bilo je to jedno od onih večeri kad se nađu vrlo bliski ljudi koji se nisu dugo vidjeli pa razgovor uz dosta neke "kraft" pive iz lokalne pivovare(Tring) postane unakrsna kakofonija riječi, a sa tema se skače kao Tarzan sa jednog drveta na drugo. U razgovoru sam nekako uspio saznati njegovu kratku ali uzbudljivu životnu priču. Saznao sam da je bio pilot RAF-a za vrijeme drugog svjetskog rata, te da je bio oboren negdje iznad Indokine i završio u japanskom logoru. U tom logoru u kojem je proveo nekoliko godina je bio u dva tri navrata već na putu da posjeti "Svetog Petra" ali nekako se uvijek izmigoljio. Jednostavno silno je želio da živi. Rekao mi je: "jedina želja mi je bila da živim i kad sam sve to preživio onda sam još i poželio da živim dugo". Nije da mu je sad žao zbog toga što je poželio ali nije očekivao da će biti tako. Pomislio sam u sebi ... j..te što bi on htio. Još je vitalan. Tada je još redovno igrao "squash" nekoliko puta tjedno i to sa dosta mlađim partnerima. To večer nije pio jer je on vozio! Međutim požalio mi se da mu je stalno hladno i da mrzi englesku klimu te bi najradije otišao živjeti negdje gdje je toplo. Ne tvrdi da nema u životu još uvijek dobrih stvari ali kad te nešto stalno smeta na kraju od toga ne primjećuješ ništa drugo, zato oprezno sa onim što poželiš.
Nemam baš želju živjeti tako dugo iako sam u mojoj porodici na obije strane imao i imam dugovječne i vitalne pretke. I moj stari je prešišao devedeset i prvu i još je dobrog zdravlja. Zbog takvih bi propala farmaceutska industrija ali bi cvjetale vinarije. Mama je ... zapravo ja sam sav na nju. Nas bole kosti i spadamo u one što je moja prababa(preko stotke) Mare zvala: "žuti"(... žutuju, a crveni putuju). Ona će se napatiti ali još može potrčati ko zec. Nju sigurno nebi sustigao neki debeljuškasti policajac da joj naplati kaznu kad bi prelazila preko ceste tamo gdje nije dozvoljeno, he, he ... morao bi biti malo više fit.
Ja sam u nedostatku "pametnijih" želja poželio da ponovo trčim, i da malo prekasno budem maratonac. Eto nekako mi se ta želja ostvarila iako po nekima i nisam baš neki maratonac sa samo dva maratona. Mene do godina dotičnog gospodina dijeli više od tri desetljeća, a već mi je hladno zimi iako živim u "toplim" primorskim krajevima. Kao trkača me konstantno muči ukočenost zglobova i tetiva, bolovi i išijas. Samo je pitanje dana kad će to prekriti zadovoljstvo koje mi pruža trčanje ili je to već na vratima.
Zbog trčanja i problema povezanih sa time sam zaboravio na sve druge lijepe stvari u životu nadajući se stalno da su to samo prolazni problemi koji će jednog dana proći i trčanje će biti "lako". Samo što se to ne dešava. Eto već prolaze dva tjedna oporavka od maratona. Na početku sam bio vrlo optimističan jer je sve išlo kako sam poželio, no kako se bliži kraj tom periodu uviđam da je gore nego prije tjedan dana. Ujutro gotovo da ne mogu stati na desnu nogu i išijas se vratio baš jutros. Dali je to zbog hladnoće ili čudno odgođena reakcija tijela na maraton nemam pojma. Kako onda da uživam u nečemu drugom, kad me to stalno smeta i tjera da zamišljam scenarije kao u horor filmovima. Možda sam ipak trebao poželjeti nešto drugo.
Nisam baš ovih dana bio na ti sa trčanjem pa sam malo sređivao podatke o mojim prijateljima iz kluba. Pogotovo onima koje treniram. Izgubio sam nit zbog priprema za Ljubljanski maraton i sad treba nadoknaditi propušteno da bi krenuli dalje. Zadnjih par mjeseci nisam imao mnogo onih koje sam trebao pratiti jer se društvo pomalo rasulo zbog obaveza, zdravlja, i svega pomalo. Ona grupa koja radi po općenitom planu što sam ga složio za klub je odradila sve jako dobro. Iako je teško reći koliko je to dobro jer su neki trčali prvi put maraton ali izgleda da su svi zadovoljni. Zapravo svi koji su me poslušali su prošli dobro. No uvijek ima iznimaka, pozitivnih i negativnih naravno.
Opet sam imao priliku da vidim kako pravilno odabrana strategija u dugim utrkama uvijek izvuče maksimum onoga što možemo u tom trenutku. Nema veze koliko ste spremni ako pogrešno odredite tempo malo toga vas može spasiti od "lošeg", a ponekad i katastrofalnog rezultata. U našem klubu i oko njega(lokalno) se nakon Uljanikove utrke bila razvila polemika oko jedne mlade 17 godišnje trkačice bez ikakve trkačke povijesti koja je na toj utrci potpuno iznenađujuće pomela sve u konkurenciji žena i mnogih muškaraca. Mislim da sam je nekoliko tjedana prije te utrke primijetio kako dosta žustro trči na stadionu ali nisam imao pojma tko je i odakle. Sad nastupa za naš klub i bila je u Ljubljani te na svom prvom polumaratonu istrčala 1:35:43. Za nekoga tko nije nikad trčao, a po priči Ozrena koji je poznaje stvarno nije, očigledno je da ima talent za trčanje. Neki sumnjaju u to da nije trenirala međutim ja ne vidim kako bi bilo moguće u malom gradu kao Pula sakriti takvu činjenicu. Meni zapravo nije bio toliko impresivan taj rezultat jer nemam osjećaj koliko u tim godinama treba trenirati da se trči takav rezultat. Ali način na koji je ona to istrčala priča jednu sasvim drugu priču. Suprotan primjer tome je moja kolegica u klubu skoro mojih godina(jedna manje) koja je neosporno veliki talent ali nema da se tako izrazim pojma o trčanju i da budem iskren ne mari mnogo zbog toga. Već dvije godine za redom je bila treća u kategoriji "H" na polumaratonu u Ljubljani. I uvijek joj fali malo da bude druga ili prva. Koliko god mi je bilo simpatično kako je ove godine sa širokim osmjehom rekla: "trčala sam slabo ali srećom i ostale su trčale isto tako ..." ipak me malo ljuti jer znam da je puno bolja od tog rezultata. Neke jednostavno ne možeš trenirati jer se ne daju. Migolje se i rade po svome. Neće ni da čuju za sat, a kamoli što drugo i što da im radiš. Kad sam nakon ozljede htio testirati koliko sam sposoban trčati otišao sam na utrku "Wings for Life" i prve kilometre trčao sa njom pustivši sve one nadobudne da odu ko svinje za napojem naprijed. Morao sam je stalno štopati jer je htjela krenuti sa 4:30 po kilometru. Pa koliko luda ženo misliš da možeš pretrčati u tom tempu u jedan popodne na skoro 30 C. Ona nema pojma da bi tim tempom prešišali i Pakoštane gdje je iz zajebancije rekao da će me čekati Igor. Jedva me poslušala ali kad se malo smirila i kad smo dostigli one nadobudne, našla je ekipu sa kojom može trčati, a ja sam odmakao. Njena dužina je bila peta u svijetu u toj kategoriji i naravno prva u Zadru ali bi vjerojatno pretrčala i više da nije malo šetala sa staze kako bi popričala sa nekim njenim vršnjakinjama ili pila vodu. Ona nije uopće znala kavo je pravilo utrke i da će je auto sa antenom za očitanje čipa stići. U Ljubljani je krenula isto tako. Prvih pet kilometara dvadeset sekundi po kilometru prebrzo! Drugih pet još uvijek 9 sekundi po kilometru brže od prosjeka utrke i nakon toga sve sporije: 7, 12 da bi se zadnji kilometar raspala i trčala skoro 40 sekundi po kilometru sporije od prosjeka. Školski primjer kako se ne trči, iako vidim da nije jedina.
Ta nova mlada trkačica koja prema svemu sudeći nema nikakvog iskustva možda niti predznanja o trčanju(u ovo drugo nekako sumnjam) je trčala prvih pet kilometara malo previše rezervirano ili je to bila posljedica gužve na početku. Ne znam jer nisam sa njom još pričao iako je preko Ozrena izrazila želju da joj na neki način malo pomognem oko trčanja. Znači prvih pet sporije čak 25 sekunda po kilometru od njenog prosjeka. Ali je zato svakih sljedećih pet kilometara ubrzavala i trčala brže za: 5, 6 i 9 sekundi po kilometru brže od prosjeka. Da bi zadnji kilometar trčala čak 16 sekundi brže od prosjeka. Ja sam mislio kako je mojih 10 sekundi brže od prosjeka na kraju polumaratona u Crikvenici bilo nešto, vau ... finiš. Dao bi sve da vidim kako je to izgledalo ali nisam mogao naći čak niti jednu sliku male Tamare.
To se zove "negative split" i tako se to radi. Tako je jedini od naših još trčao Dražen uz pomoć "zeca" Igora koji je fantastično dozirao tempo do gotovo dvadesetog kilometra kad je Dražen ipak malo više potegao obzirom da Igor nije trenirao neko vrijeme. Zato je i napokon trčao brže od 1:30 i to bez da se vozi u hitnoj kao lani. Ja sam na maratonu pokušao biti discipliniran i držati se tempa 4:30, ali me u prvom dijelu previše vukao Slaven pa sam ga nakon nekog vremena pustio. Poslije sam šarao možda zbog silnih polumaratonaca koji su stalno mijenjali tempo i zbog varljivog osjećaja da možda mogu brže. Nisam puno fulao ali na kraju je "split" ipak bio pozitivan oko 30 sekundi. Za utjehu to je duplo manje nego prije dvije godine. Samo trebam još par puta ponoviti maraton i sve će jednog dana doći na mjesto. Ponavljanje je majka mudrosti ... kažu
Osjećam se kao neki lik u Marquez-ovom romanu Sto godina samoće. Lije već dva dana kao iz kabla pa me uhvatila neakva melankolija. Doduše nije mi se još uhvatila mahovina na guzicu ali čekaj nije zima još niti počela. Skoro ništa ne trčim i ko za vraga iz toga ničega se izrodio ponovni povratak užasnih bolova u desnom skočnom zglobu. Jučer sam pokušao ponovo anti terapiju sa onim neudobnim trail tenisicama i nije baš pomoglo. Kiša je padala cijelo vrijeme ali sam zapravo uživao u šuškanju kiše po kabanici i zvuku šljapkanja po lokvama. Toliko sam se zadubio u to da nisam ni primjetio kako se tamo dolje taj zglob pomalo zateže. Na kraju toliko da je problem bio popeti se na četvrti kat. Imao sam opciju odlaska liftom ali sam to sa gađenjem odbio. Što bi rekao narod da vidi kako maratonac ide liftom. Navečer sam išao na valjda petu feštu od povratka iz Ljubljane ali nije imala veze sa time već su neki frendovi slavili kupovinu novog automobila. Nisam do sad čuo da se tako nešto slavi jer ja sam auto uvijek(samo tri puta) kupovao iz nužde. Nakon toga sam bio fest dekintiran i nije mi bilo do slavlja. Uglavnom jelo se, pilo mnogo, gledale neke kretenske slike(mislim slike sa Krete) koja izgleda kao one slike sa marsa osim što ipak ima mora i maslina. Došao sam kući razbijen kao da sam ponovo trčao Ljubljanu. Čim se danas ukazalo malo plavetnila između oblaka, žena je uletila sa zahtjevom da se napokon posvetim malo njoj i odjebem trčanje. Što se mora nije teško. Bar tako kažem sebi da bi se utješio ali sam i odmah priprjetio: "ok ali ja ću onda malo da se bućnem ako bude sunca". Ona ne voli što plivam u hladnoj vodi jer se boji da ... ne voli ni to što trčim jer se boji da .. j..ga baš mi je čudno da nikad ne brine o tome dali "šaram" negdje i to može biti opasno. Prošli smo lijepi đir do Sakorđane ali se tamo opet naoblačilo, a more je bilo prilično valovito. Iako su u vodi već bila dva lika nekako mi se više nije dalo.
Pogled na uobičajenu trasu trčanja dužina: Lungomare prema Stoji
Ali kad smo došli do "Ambrele" gdje je bio start IRONMAN-a srce mi je zaigralo. J..š oblake utješno je što je vani dovoljno hladno da ti ulazak u vodu ne predstavlja šok. Zaplivao sam u mlječnu vodu zamućenu od juga. Čudan je osjećaj kad gotovo ne vidim svoju ruku kako prolazi kroz vodu. Kao da nemam potpunu kontrolu. Na kraju sam jedva izašao jer se zglob jako pobunio na ovu promjenu temperature. Hodanje po oblutcima mu nije prijalo niti malo. Zato sam se jako iznenadio kad sam nakon petnaestak minuta primjetio kako više ne šepusam i mogu zagaziti stopalom pod bilo kojim kutem. Kako došlo, tako ošlo. Dao bi sve medalje koje imam za saznanje koji mu je moj i zašto me ponekad boli. Ovako ostaje da se nadam kako to neće biti neko novo saplitanje na putu koji sad već ima novu destinaciju i cilj. Sutra ću za svaki slučaj kod fizio terapeuta na dogovorenu masažu. Sedam dana odmora je dosta, vrijeme je da počnem ponovo trčati.
Čitam dnevnik trčanja koji sam vodio prije dvije godine. Da nema njega ne bi bio siguran kad su zapravo počeli ti problemi koji su me na kraju toliko dugo udaljili od trčanja. Evo što sam zapisao nakon prvog trčanja poslije maratona: "Jaki bolovi u svim mišićima, a pogotovo zadnja loža i butni desni više nego lijevi te ahilova tetiva lijevo. Bolovi su jaki i u mišićima listova te unutarnja strana kvadricepsa(Vastus medialis). Bolno je i lijevo koljeno sa prednje unutarnje strane". Tu sam te čekao, ja sam na to potpuno zaboravio jer nakon tog prvog tjedna i istrčanih samo 27 kilometara od kojih se sjećam samo prvih četiri jer je bilo strašno i smiješno kako sam pokušavao trčati, a sijevalo je sa svih strana. Drugi tjedan sam uredno trčao skoro pedeset kilometara i već radio "cruise" intervale 4x1600 u tempu 4:00/km sa 400 m laganog trčanja između. Treći sam uz obavezno tempo trčanje trčao i piramida intervale, dužinu i nigdje nisam spominjao ništa osim manjih bolova u lijevom zglobu i ahilovoj(lijevo). Sad me recimo malo zeza desni zglob ali ne i ahilova. Tako sve do prve utrke zimske lige na Bunarini. Tada sam pomislio kako sam supermen jer eto ništa me ne boli, a razvalio sam 5,4 km za 20:40. Naravno dida se razbahatio pa velim idem u Crikvenicu za sedam dana da spustim polumaraton ispod 1:30. Tako sam i učinio, 1:28:48,9(švabe tako kažu). I umjesto da odmaram, bar poslije toga. Otišao sam opet na zimsku već sljedeću nedjelju. No zapravo je sve puklo već u četvrtak kad sam trčao ono što popularno zovem "rolercoaster". Intervale od 1 km koji se trče izmjenično brzo u tempu LT(lactate treshold) i sporo(aerob treshold) odnosno maratonskom brzinom ili malo sporije. Tada sam zapisao: "Još uvjek malo kruta zadnja loža butnih mišića. Nakon hlađenja i sljedeće jutro bolovi oko tetiva zakoljene jame te krutost lijevog koljena!". To da su mi zadnje lože bile krute i napete ko puška je zapravo bila činjenica koju sam zanemarivao cijeli mjesec i na kraju je rezultirala prvom ozbiljnom povredom zbog koje sam pauzirao veći dio te zime. Trebalo je samo još otići na tu utrku što sam i učinio i posjet doktoru je nakon toga bio neizbježan. Dva mjeseca potpunog mirovanja, terapije, sranja, granja. Poslije toga sam upao u onaj vrtlog: vrati se što prije, nadoknadi propušteno, požuri, vrijeme i rok trajanja ti istjeće, pa je puklo u kukovima. Jedina dobra stvar bar za nekoga(tako kažu) je što sam počeo pisati blog. Možda netko uspije izbjeći takvu sudbinu ali čisto sumljam jer svi mi mamo svoje ahilove pete i nema recepta po kojem se možemo zaštititi. Jučer mi je bio drugi trening nakon maratona. Još uvijek lagano trčanje ovaj put na stadionu sa svojim prijateljima. Zapravo smo više pričali, uglavnom o Ljubljani nego trčali. Na kraju se tu našlo dosta pive jer Bruno je slavio rođendan i svoj prvi istrčani maraton. Jedan crni "Tomislav" je ipak bolji završetak treninga nego bol u koljenu. Ozi me pita za planove jer neki ipak idu Umag na prvu utrku istarske zimske lige ali ja preskačem najmanje 4 tjedna sve što se trči brzo. Želja mi je otići u Beč jer me tamo već odavno poziva i čeka moj dobri prijatelj koji mi je među prvima poslao čestitke za Ljubljanu sa porukom: "vidimo se u Beču". Ostalo ću onako usput ako me bude volja. Taman kad smo već počeli da se razilazimo uletio je Marko, trener AK Medulin sa gomilom promotivnih materijala i zapalio ostatak ekipe za 30. ti beogradski maraton, 22.04.2017. Nikad nisam vidio da se toliko ljudi odjednom zapali za neku utrku. Možda je to zbog piva i prijedloga da se ide busom na tri dana, a trkači su kao mala djeca već vide kako će na izletu raditi razne nepodopštine(majmunarije, pizdarije, nazovite kako hoćete).
Je...se njima za maraton i rezultate. Ja sam plan za Beč već napravio, a Beograd je dan ranije(subota) pa ne brinem brigu o tome. Moj prijatelj će da pričeka ili da dođe u Beograd jer je ionako tamo kod kuće.
Još me naravno navlače za Crikvenicu i skoro da ... ali u mom planu za svaki tjedan imam upisanu stavku: "Ostani zdrav", a planova se moraš držati osim ako ih ponekad ne prekršiš. J...ga ljudi smo, a ne roboti.
Uskoro počinje "Istarska Zimska Liga", pa sam se prisjetio vječitih rasprava o toj temi o kojoj svi imaju nešto reći, manje ili više. Svi tvrde da su u pravu možda i s pravom. Pa gdje je tu onda istina. To je izgleda jako subjektivna stvar sa sindromom "gumenog metra". Neki dan me nazvao kolega sav nekako uzbuđen i iznerviran jer je čuo da recimo ove godine u Ljubljani pobjednici u kategorijama nisu dobili osim pehara, medalje i onog rolera za masažu ništa više. A bo, a što bi trebali dobiti? Preklani sam dobio bon od Intersporta u visini od 20 Eura koji sam doduše mogao koristiti samo u sloveniji i za njega slučajno kupio istu stvar koju sam dobio ove godine, roler za masažu. Ja sam bio sretan, a i sad sam jer ću roler pokloniti nekom prijatelju. I di je problem? On valjda misli da se treba cijeniti jednako ono što matori trkači ostvare sa onim što ostvare oni brzaci pogotovo ako su iz Kenije ili Etiopije. Cvrc Milojka, neće to ići i nikad nije išlo. Ako krenemo tim putem svatko će da traži neki "hendikep". Zašto samo vremenski, godina proizvodnje može i zemlja porjekla. Molim vi ste iz kenije faktor "0,8333" jer imate bolje predispozicije. Ja sam kao klinac od 16-17 godina recimo bio full "hendikepiran". Stalno sam ganjao cure ili one mene. Da ne spominjem kako nisam slušao trenera jer je on bio neki tamo matori ... šta on zna.
Ja sam bio buntovnik sa hiljadu razloga koji su samo meni bili znani. Nisam htio raditi u teretani jer mi je bila pilana(i teško), nisam jeo što treba nego nešto po svome, skoro ništa. Ništa nisam radio kako treba. Zamislite što bi bilo da sam bio kao sada toliko posvećen trčanju, fokusiran i odlučan. Kakav bi mi bio rezultat tada? Oni sa dvadeset trideset studiraju, kubure sa besparicom i koje kavima tegobama, oni sa trideset četrdeset imaju djecu, jebe ih šef, posao, žena-muž, ljubavnica, šofer i ko stigne. Uvjek neki kua zbog kojeg si "hendikepiran". Nakon toga bi se javili oni sa velikom kilažom da ne kažem debeli. I oni hoće hendikep jer ajde ti vuci još dvadeset trideset kila tri četiri sata pa da te vidim oš trčati 4:30/km ili 5:30/km. Stalno mi(takvi) govore kako je meni lako trčati jer imam samo 64 kile. Zašto njima ne dati hendikep. Može i onima sa klempavim ušima, oni nisu aerodinamični. Što je sa dugim ili kratkim nogama i da ne nabrajam. Istarska zimska liga ima taj sistem koji jako pila mlade trkače jer već dvije tri godine starci od preko 60 osvajaju ligu. Nisam taj ali sve jedno. Meni je čak i prigovoreno zašto se ne takmičim na svim(bar sedam) utrkama pa ne zasjednem na tron. Ima tu naravno objektivnih razloga(zimi se lako ozlijedim) ali jednostavno nije mi gušt pobijediti nekog jer je star ili mlad ili što god. Trčim zbog svog rezultata da vidim gdje mi je sad granica, nikakvo zadovoljstvo mi nije ... serem. Tu i tamo ima likova koje bi rado rasturio iako znam da neke ne mogu. No ti su rijetki i neki koje ne smatram prijateljima. Ostali trkači su svi moji prijatelji i moje pleme. Veselim se utrkivanju i njihovim ali i svom rezultatu. Žalim kad nisu uspjeli u onom što su željeli. Čemu onda sve to računanje koliko bi vrijedio moj rezultat da imam 25 godina. Tada mi možda ne bi značio ništa. Pitanje za organizatora zimske je: Za koga ta liga postoji i što se želi postići. Mislim da je nama starima dovoljno da sudjelujemo i dobijemo čestitke od mlađih kolega za upornost i ustrajnost. Vrijeme je da se svjetla reflektora okrenu na drugu stranu. ... mene je strah upaliti svjetlo pred ogledalom u kupatilu. Radije gledam svoje slike iz mladosti. Što će mi da me slikaju sada. Na svakoj slici se vidi gdje mi je mjesto, osim ako neko ne pomisli(kao jedan moj prijatelj he he, ta mu je bila dobra) vidi kako se ovaj dobro maskirao za "noć vještica".
Pa odmah da najavim nema me na prvoj utrci u Umagu. Daleko je, umoran sam, boli me neka stvar, što god. Žao mi je što neću moći u Tupljak kod Staneta jer jako volim tu stazu, a feštu pogotovo. Biti ću u Londonu i karta je v žepu. Vidimo se vjerojatno u Rovinju, Puli, možda Medulin, možda ...
