To dođe nešto kao post porođajna depra ili "blues". Samo što bi ja najradije da više nemam veze sa trčanjem, a ne ono drugo ... sačuvaj bože. Svašta mi se mota po glavi ali ipak kao po nekoj navici odlazim na trčanje. Ništa se bitno nije dogodilo sa zdravljem ali niti na bolje čemu sam se uzaludno nadao. Zglob me i dalje sporadično boli kao i išijas, ništa novo. Sad se dvoumim dali da pustim sve malo i prezimim ovako bez plana pa na proljeće ako me bude volja nastavim. Imam ja plan, samo stalno iskačem iz njega ili nalazim način da ga zajebem. Jučer sam trebao trčati tempo intervale oko 4:10/km, a ispalo je prosječno 4:00/km uz neke ispod 3:50. Šarao sam kao da nikad nisam trčao te intervale. Bilo mi je svejedno idem li 3:48/km ili 4:10/km. Nikakve razlike nisam osjećao i sad mi je žao što nisam registrirao puls jer me baš živo zanima. Zamijenio sam pulsmetar sa Dubravkom jer njen nešto čudno pokazuje pa sam htio provjeriti dali to isto radi i sa mojom trakom i satom. Naravno oboje smo zaboravili ponovo pokrenuti postupak registracije monitora jer kad smo zamijenili elektroniku moj sat je pokazivao neki puls.
Moguće je da je moj monitor još bio u dometu i pokazivao njen puls, a njoj moj puls. Kad je ona otišla ja sam ponovo restartao aktivnost i više nisam ništa gledao. Ionako sam sljep ko šišmiš kad je mrak na stadionu bez obzira na one reflektore. Tako da opet nemamo pojma što ne štima. Operacija uspješna, a pacijent mrtav. Sad ga nosim dok pišem i pokazuje mi 41-42 kad kuckam po tastaturi. Možda bi i više da mogu sa više prstiju ali ja sam kao Bart Simpson u "nuklearki", meni bi idealan komp bio sa jednom tipkom(enter, enter .. he, he ..). Kad se umirim na minutu padne na 39. Kad sam počeo jesti mandarinu došao je brzo na 49. Čim sam prestao žvakati nakon manje od minute je bio opet 39.
Zamislite sad neke žene(ima i muških) koje mogu tako brzo ćakulati da ne možeš pohvatati ni pola što govore. Kažu da su u tome najbolje splićanke, prvakinje svijeta! One ne trebaju trčati da bi natjerale srce u aerobni režim, dosta je ogovarati susjedu ... ajme jesi li čula za onu ... ode puls ko na intervalima. Bez zajebancije, najveći potrošač kisika u našem tijelu obzirom na veličinu je jezik. Dobro neki imaju i malo poveći ili poduži da se tako izrazim ali sve jedno nema ga šta vidjeti, a troši ko ruska vozila.
Zato savjet svima koji žele šparati na kisiku odnosno kad se treba opustiti i smanjiti puls za na primjer duboki ili dugi zaron. Opustite jezik ne tiskajte ga na nepce ili u zube. Kad sam to naučio moji zaroni su bili duži za više od minute. Drugi važan savjet je dišite kroz nos. To naravno nije moguće na utrci(ako ne trčite kao ... om, ram, jam ... ja zinem ka škrpina) ali tada puls ionako divlja ali kad ne trčite ili ne trčite brzo udišite duboko koristeći ošit i to kroz nos. Nervni završetci u nosnoj šupljini stimuliraju i umiruju srčani ritam. Neke životinje imaju velikih problema kad im se začepi nos na neko vrijeme, a zečevi ugibaju vrlo brzo. Pa i ljudi sa trajnim problemima začepljenog nosa(devijacije septuma) češće imaju srčane tegobe. Sjetite se kako se osjećate kad ste prehlađeni i nos vam se začepi. To je gadno ali najgore je vašem srcu. Odoh na kavu možda se ovaj moj jado malo probudi.
Nema komentara:
Objavi komentar