Zima

  Približava se i zapravo je već počeo meni najgori dio godine. To je negdje od studenoga. Samo ime je već za kua(nabijem ga), a ovaj je čak i za naše prilike počeo hladno. Još kad je samo hladno mogu da podnesem ali hladno i kišovito ... j.. što je previše je previše. Onda onaj što slijedi u svom ludilu pretjerane potrošnje i još gore konzumacije. Nakon svega još i dugački hladni siječanj. Mjesec kronične besparice i ozeblih prstiju, koja mona to voli. I sad se ti spremaj za neki maraton na proljeće. Jebo zid ako ne legnem i ne prespavam cijelu zimu pa počnem opet kao svake godine trčati oko onih dizalica na Exel dokovima(London) i po Stockwood parku(Luton) u veljači.
Za utjehu još uvijek nisam ozlijeđen. "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem", reče budala sebi svako jutro ispred ogledala dok se jedno jutro nije više probudio.
Ozbiljno sam planirao te ovo, te ono ali čim malo stisne(zima) meni se planovi stisnu ko ona stvar na hladnoći i sad sam zadovoljan sa bilo čime. Veselim se jer sam ipak uspio otrčati nešto malo ovaj tjedan i bol u zglobu je za divno čudo popustila. Zapravo prekretnica je bio četvrtak i deset brzih kratkih 100 metarskih ubrzanja istrčanih na kraju laganih 6-7 km treninga na stadionu. Pred kraj treninga sam trčao još pet krugova sa ubrzanjem na svakom ravnom dijelu postepeno ali na kraju do daske. Reakcija išijasa je bila impresivna već jutro poslije toga kao i pogoršanje stanja sa skočnim zglobom. No u subotu me sa malim kašnjenjem ćopila opća upala zadnje lože i kvadricepca, a ostalo je sve netragom nestalo. Valjda ti prvo mora biti gore da bi poslje bilo bolje ili kao kad se opizdiš po prstu čekićem i odmah te prestane boljeti glava. Zbog upale je u subotu bilo malo teško trčati po Drenovici ali samo dok se nisam ugrijao, a to je bilo kad sam napokon stigao kući i istuširao se vrelom vodom. Je..š alergiju. Za nedjelju je bio izbor: odmoriti i možda taj zglob zauvijek prođe ali to znači još jedan frustrirajuće šugavi tjedan ili napokon otići malo trčati bar sat i nešto. Možda se i oznojim. Da ujutro ne popijem kafu i uvečer pivo poslije večere ovih dana nebi pio ništa cijeli dan. Zato sam ipak stavio sve na kocku i odradio u nedjelju laganih 17 kilometara u dobrom društvu i bez da se nešto pokvari. Toliko sam postao kukavica da se sad bojim i najobičnijeg laganog istrčavanja. Stalno kontam eto prije ... dana si krc .. krc ... i makina je stala. Za one bijedne tri četiri utrke Istarske zimske lige što sam ih nerado ubacio u plan ću još da bacam novčić kad dođu na red. Sigurno je sigurno.