O treningu našem svagdašnjem

  Ovih dana se ponovo družim sa knjigama i tablicama. Možda malo i previše. J..ga vrijeme je očaja(kraj godine) ili očajno(kiša ne staje), svejedno. Kad ne možeš na miru izaći iz kuće na kavu ili bilo što drugo što te veseli onda čučiš na kauču i ... Bar sam ponovo prelistao sve one knjige koje imam u potrazi za nekim novim idejama u treningu. I opet sam kao onaj izgubljeni početnik zapao u živi pijesak nedoumica i pitanja. Zašto sam ja baš takav i nikad mi ništa nije jasno ... potpuno. Čak kad pomislim kako sam napokon nešto dobro napravio odmah slijedi pitanje: jeli to baš dobro? Onda sam naletio u onim gomilama spremljenih članaka i studija na jednog lika kojeg do sada nisam baš ozbiljnije čitao. Prvo sam bio oduševljen, pa sam odmah uletio u zbunjozu i sad ne kužim jeli on genijalac ili samo onaj advokat iz vica. Vic je o zapošljavanju na neko radno mjesto za koje su se javila tri kandidata. Na razgovoru za prijem je poslodavac postavio samo jedno jednostavno pitanje: Koliko je 2 + 2? Prvi kandidat je kao iz topa ispalio 4 kao što bi i ja rekao jer i on je bio inženjer. Drugi je počeo nešto muljati o kretanjima na tržištu kapitala i zaključio da može biti i malo više ili manje od 4. Ne treba objašnjavati da je taj bio ekonomista. Treći je malo zastao, pogledao poslodavca i slavodobitno rekao: koliko vam treba? Taj je bio advokat iako se meni i političari možda uklapaju. Možda zbog toga jer nam uvijek govore(obećavaju) ono što želimo čuti. Uglavnom Steve Magness je jedan vrlo uspješan trener i pisac knjige o trčanju "The Science of Running" koja je bila jedan od top 100 "bestseller-a" na Amazonu. Upravo sam je naručio da mi stigne kad budem kod od kćerke. Sad piše novu knjigu(Peak Performance) koja treba izaći sljedeće godine u lipnju. U trkačkim krugovima je poznatiji kao "ludi" znanstvenik koji o svemu ima neko kritičko(negativno) mišljenje. Svoju trenersku filozofiju je objasnio kroz osam glavnih postulata:  
 
1. Kad se pojave neke nove "popularne" spoznaje uvijek im pridajemo preveliku važnost ali na kraju ipak 
   dobiju mjesto koje zaslužuju.
2. Istraživanje je uspješno ili dobro koliko su pouzdana(dobra) mjerenja koja su provedena.
3. Uvijek pretjerano naglašavamo ono što možemo izmjeriti i poznajemo u odnosu na ono što ne 
   možemo ili ne poznajemo.
4. "We think in absolutes and either/ors instead of the spectrum that is really present"
 
Ovaj nisam baš uspio skužiti jer kako god da ga prevedem zvuči kao google prijevod "umijeća ratovanja" sa kineskog na bantu jezik!
  
5. Uvijek podcjenjujemo složenost gotovo svega što postoji precjenjujući tako svoje znanje.
6. Ljudsko tijelo je nevjerojatno i beskonačno više složeno nego što to želimo priznati
7. Mi uvijek gledamo i analiziramo stvari iz vlastite perspektive, naglašavajući važnost onoga što znamo.
8. Izgleda da se sve odvija u ciklusima koji se ponavljaju
 
Jednom riječju: Nemamo pojma o treniranju ali ipak tvrdimo da smo treneri. Zanimljiva su mi njegova seciranja metoda treniranja baziranim na prevalentnom utjecaju VO2max na sposobnost trčanja. 
Gotovo da mi se učinilo kao da mi je pljunuo u tanjur kad sam pročitao njegove analize metodologije trenera Jack Daniels-a, po kojima sam ja radio program za svoj prvi maraton i kasnije za neke svoje prijatelje. Njegovu knjigu "Running Formula" i sad smatram obaveznom literaturom svakog trenera.
Ništa nije sveto i to pomalo leži mojem anarhističkom biću ali čak se i ja lecnem kad netko stvari stavi naopako i kaže: Ne tako, treba da bude ovako!
Sveto pismo trenera ili periodizacija je dobila svoju "zlu" sestru "reverznu periodizaciju". Kad sam malo došao sebi ipak sam zaključio da je to još jedna od onih: "ajmo probati, jedan je to napravio pa je ... valjda se ja neću usrati"? Istina je da nakon dugog perioda kontinuiranog trčanja nema više mogućnosti napretka u aerobnoj adaptaciji i što da se radi. Zagovornici reverzne periodizacije tvrde kako treba prvo trčati brzo. Zapravo postaviti "Željenu" brzinu trčanja na utrci kao tempo treniranja i trenirati odmah tom brzinom postepeno povećavajući volumen dok se ne dosegne potrebna izdržljivost. Ovo je jako pojednostavljeno objašnjenje. Ja tu vidim ne jedan već more problema ali uz neka ograničenja postoje i razlozi zašto bi to nekome moglo biti dobro. U svakom slučaju ona se može primijeniti u nekim mikro ciklusima ili kod treniranja jako dugačkih eventa(triathlon, biciklisti). Ne bi je preporučio onima koji tek počinju i nemaju dovoljno izgrađenu aerobnu bazu. Da ne ulazim u razloge pro i kontra ovo još malo oslikava u kakvoj džungli se krećemo. Iako smo u šumi ponekad ne vidimo drvo. Mislim da ću sebe još svrstati u nerazvijene(he he ..) pa ću još jedan ciklus nastaviti skoro po starom dobrom Jack Daniels-u(nije whiskey). Eksperiment sa Frank Horwilom mi nije uspio jer je moj jedini "zamorac" pobjegao iz gajbe ostvarivši samo jednu trećinu plana pa mi ostaje da taj zlokobni plan isprobam na sebi sljedeći put. 
Ako doguram do njega.