Ja bi htio

  Bliži se period kad svi "nešto" podvlačimo crtu ispod "nečega" što smo "kao" postigli i uvjeravamo se kako ćemo sljedeće godine bolje i više. Kad malo bolje razmislim i nije da smo(sam) nešto postigli. Koliko toga je ostalo nepoznato, ne učinjeno, ili bar ne dovršeno. Sve što smo(sam) postigao je toliko sitno da me jedino tješi i istovremeno užasava pomisao da je vrijeme koje sam potrošio toliko beznačajno malo u odnosu na postojanje svijeta. Još je gore što mi je ostalo još i manje nego što to mogu zamisliti. Ipak uporno odlažem stvari kao da imam garanciju da ću živjeti vječno ili barem kao "Metuzalem". Trkači si postavljaju ciljeve izražene u samo njima razumljivim vremenskim terminima i FB se okitio pitanjima i željama u obliku ja bi ...3:59, kad ću 2:59 ... i takve stvari u raznim varijacijama. Neka su upućena i meni. Kamo sreće da znam ali ja ni svoju sudbinu onu odmah iza ugla ne mogu da pogodim i svaki dan bivam iznenađen ... ponekad i “uvređen” ko Pantić. J..ga taman pomislim kako je sve dobro, a probudim se u nekoj noćnoj mori. Tako je to kad hodaš po rubu, sva je prilika da ćeš ponekad pasti. Samo glup i optimista to ne uviđa.
Trebao sam početi veliku promjenu u svom trčanju ali svi su izgledi da se ona ipak neće ostvariti i da ću ostati onako prosječan, ni v rit ni mimo. Promjena koju sam želio se odnosila na moju kilometražu koja je katastrofalno niska iako se neki sa time ne slažu. Moja žena prva. Tu su još i razni doktori pa čak i neki moguće ljubomorni kolege koji treniraju manje od mene jer eto ne stignu. U zadnje tri godine od kad se takmičim i vodim preciznu evidenciju to je bilo 41 km na tjedan 2014. godine, 27 km 2015. godine, a ovu ću završiti sa prosjekom od 38 km na tjedan. 

Čak se i moj liječnik slaže da je 40 km tjedno dovoljno za rekreativca. Samo što on ne zna da sam ja "htio ono nešto ... iz filmova i romana iz ... čemu loše knjige uče ... ja sam htio nemoguće"(Arsen).
Ipak utješilo me je primicanje tom snu za tri sitne minute i rekordan broj(312) kilometara u desetom mjesecu bez katastrofalnog učinka. Znam neki će se nasmijati na ovu cifru ali mene je to rastužilo jer tek sad vidim koliko je moj san daleko van domašaja. Kad gledam dijagrame nakon svakog malo dužeg perioda sa preko 60 km tjedno slijedio je strmoglavi pad i sad me to brine jer znakovi su tu. Jedan tjedan nakon trotjednog opuštanja sa tom(60 km) kilometražom i nakon dužine od samo 25 km lagano, vratila se bol u preponama i simfizi. Doduše dužinu sam trčao na Derenovici ali čak 20 sek po kilometru sporije nego prošli tjedan. Zato umjesto da povećavam, ja opet smanjujem kilometražu i vraćam se rekreativcima gdje mi je valjda mjesto. Sad je najvažnije zadržati bar taj prosjek od četrdeset i nešto sitno. Možda bude bolje sljedeće godine. Ništa od trčanja na posao i nazad kao mali dodatak kilometraži. Da sam dijete to bi poželio i možda dobio za Novu Godinu ali valjda nisam ili nisam zaslužio, vrag će ga znati.