Kiša

  Osjećam se kao neki lik u Marquez-ovom romanu Sto godina samoće. Lije već dva dana kao iz kabla pa me uhvatila neakva melankolija. Doduše nije mi se još uhvatila mahovina na guzicu ali čekaj nije zima još niti počela. Skoro ništa ne trčim i ko za vraga iz toga ničega se izrodio ponovni povratak užasnih bolova u desnom skočnom zglobu. Jučer sam pokušao ponovo anti terapiju sa onim neudobnim trail tenisicama i nije baš pomoglo. Kiša je padala cijelo vrijeme ali sam zapravo uživao u šuškanju kiše po kabanici i zvuku šljapkanja po lokvama. Toliko sam se zadubio u to da nisam ni primjetio kako se tamo dolje taj zglob pomalo zateže. Na kraju toliko da je problem bio popeti se na četvrti kat. Imao sam opciju odlaska liftom ali sam to sa gađenjem odbio. Što bi rekao narod da vidi kako maratonac ide liftom. Navečer sam išao na valjda petu feštu od povratka iz Ljubljane ali nije imala veze sa time već su neki frendovi slavili kupovinu novog automobila. Nisam do sad čuo da se tako nešto slavi jer ja sam auto uvijek(samo tri puta) kupovao iz nužde. Nakon toga sam bio fest dekintiran i nije mi bilo do slavlja. Uglavnom jelo se, pilo mnogo, gledale neke kretenske slike(mislim slike sa Krete) koja izgleda kao one slike sa marsa osim što ipak ima mora i maslina. Došao sam kući razbijen kao da sam ponovo trčao Ljubljanu. Čim se danas ukazalo malo plavetnila između oblaka, žena je uletila sa zahtjevom da se napokon posvetim malo njoj i odjebem trčanje. Što se mora nije teško. Bar tako kažem sebi da bi se utješio ali sam i odmah priprjetio: "ok ali ja ću onda malo da se bućnem ako bude sunca". Ona ne voli što plivam u hladnoj vodi jer se boji da ... ne voli ni to što trčim jer se boji da .. j..ga baš mi je čudno da nikad ne brine o tome dali "šaram" negdje i to može biti opasno. Prošli smo lijepi đir do Sakorđane ali se tamo opet naoblačilo, a more je bilo prilično valovito. Iako su u vodi već bila dva lika nekako mi se više nije dalo. 

                           Pogled na uobičajenu trasu trčanja dužina:  Lungomare prema Stoji

Ali kad smo došli do "Ambrele" gdje je bio start IRONMAN-a srce mi je zaigralo. J..š oblake utješno je što je vani dovoljno hladno da ti ulazak u vodu ne predstavlja šok. Zaplivao sam u mlječnu vodu zamućenu od juga. Čudan je osjećaj kad gotovo ne vidim svoju ruku kako prolazi kroz vodu. Kao da nemam potpunu kontrolu. Na kraju sam jedva izašao jer se zglob jako pobunio na ovu promjenu temperature. Hodanje po oblutcima mu nije prijalo niti malo. Zato sam se jako iznenadio kad sam nakon petnaestak minuta primjetio kako više ne šepusam i mogu zagaziti stopalom pod bilo kojim kutem. Kako došlo, tako ošlo. Dao bi sve medalje koje imam za saznanje koji mu je moj i zašto me ponekad boli. Ovako ostaje da se nadam kako to neće biti neko novo saplitanje na putu koji sad već ima novu destinaciju i cilj. Sutra ću za svaki slučaj kod fizio terapeuta na dogovorenu masažu. Sedam dana odmora je dosta, vrijeme je da počnem ponovo trčati.