Klackanje kostiju

 Klackanje kostiju smo nekad davno kad sam bio klinac nazivali one treninge trčanja kad bi obično kad nije bilo trenera da nam zada nekakav suvisli trening ipak ostali i odradili bar nešto. To je ujedno bila prilika da se nekoga zeza ili da se pričaju vicevi ali i "lovačke priče". Tipa: "riba je imala ovoliko oko...". Samo što nitko naravno nije bio lovac u pravom smislu. Eto ja od Atene klackam kosti i doklackao sam do predviđanja mog Garmina da bi mogao istrčati maraton za oko 4 sata ako nebi prije toga umro od bolova u ramenu.

No "klackanje kostiju" u mom slučaju nije samo izraz za sporo trčanje. Meni se koske doslovno klackaju jer se klavikula na drugoj turi fizikalne terapije potpuno odvojila na dvije nezavisne koske koje se svakim pokretom ramena šetaju svaka na svoju stranu. To i nije baš bezbolno. Ja sam znao od prvog dana terapije da to neće biti dobro ali doktori su govorili da je sve ok samo spoj nije još okoštao. Neki terapeuti su bili malo sumljičavi ali zadnja koja je došla negdje na pola druge ture terapije je digla uzbunu i pozvala doktoricu. Ova me hitno poslala na rendgen i naravno nakon što je vidjela snimak ostala malo zaprepaštena pa uzviknula: bože tko vas je poslao na fizikalnu? To se i ja pitam ali nebi nabrajao tko sve nije. I tako sam taj dan završio sa terapijom i preostalo mi je da sam odlučim što ću dalje.

 Mogu čekati kontrolu do sredine prvog mjeseca kod traumatologa koji me poslao na fizikalnu. Mogu čekati do sredine drugog mjeseca pregled ortopeda i traumatologa u Lovranu na koji me poslala moja liječnica. Ja sam se odlučio da odmah odem u ortopedsku bolnicu dr. Nemec na pregled i drugo mišljenje.

Ono što sam se nadao da neće biti potrebno je zapravo jedino i najbolje riješenje. Operacija! Kost se sigurno neće nikad povezati ako se ne upotrebi mehaničko povezivanje. Malo metala i par vijaka trebalo bi biti dovoljno. Sad čekam konačnu ponudu da vidim koliko će me to koštati i nadam se da će već prije konca prvog mjeseca to biti iza mene. Bilo bi i vrijeme, a onda će klackanje kostiju biti samo kad poželim malo da usporim jer mi je već pomalo pun kufer laganini trčanja. Hoću da se razbijem, da mi duša na nos izlazi. Eto to bi htio za Novu Godinu ali možda sam zakasnio sa željom jer djed mraz je već kažu odavno krenuo, a ionako mi se čini da u zadnje vrijeme radi kao hrvatske pošte pa paketi negdje skupljaju prašinu. Možda mi se sve to dešava jer ja zapravo ne vjerujem pa u gotovo ništa. Čekaj malo ne mogu se sjetiti u što ono ipak vjerujem ... znači ništa.   

 

 

 

Kraj

 Kraj uvijek zamišljam kao nešto dramatično i kao iznenadno ... paf i gotovo. Ali nikad nije ili gotovo nikad nije tako. Kamo sreće da je. Najčešće je to duže propadanje i postepen prelaz na neku drugu razinu. Naravno nižu jer ona za gore već je meni odavno prošla kao baba sa kolačima. Kraj godine koji nazovi dramatično dolazi svake godine u pola noći uz vatromet i koje kakve pizdarije se zapravo dovlači polako kao umorni maratonac. Neki već svode račune i vesele se novom početku, pa sam i ja pokušao ali to je ispalo tako deprimirajuće da je bolje da nisam niti pokušao. Kao i obično gotovo ništa nisam ostvario pa je sreća da sam od visokih ciljeva bar okusio nešto mrvica. 

Jedan polu maraton istrčan u polu zdravom stanju nakon kovida i uz virozu. Jedna desetka kao proba jesam li se oporavio tjedan nakon toga. Sve drugo je uništeno negdje kad sam se ponadao i usudio sanjati nove izazove. Jedina dobra stvar pada sa bicikle je da ću od sada rođendan slaviti 8.07 kao i moj zet, a ne više 5.07. Biti će nam baš veselo.

Midle distance triatlon nisam niti vidio osim što sam kasnije u Poreču bio kao volonter na half Ironmanu. Koja utjeha. Jedva sam izdržao stajanje na okrepnoj stanici i djeljenje osvježenja triatloncima. 

Stoti maraton Ivana Stanića-"Staneta" u Tupljaku sam ispratio samo zadnjih 12 kilometara jer je na moju sreću "Stane" bio potpuno van forme i uglavnom smo hodali i pomalo se šalili na njegov račun ali meni nije bilo do šale jer je nakon toga usljedio tjedan dva neopisivih bolova pa sam prestao razmišljati o trčanju i bilo čemu drugom.   

Maraton u Ateni sam ipak odgledao jer se zakomplicirao povrat novca za avio karte pa sam da ne propadnu otišao bodriti prijatelje i pomalo mazohistički dosuo soli na ranu. Već prije Atene počeo sam sa trčanjem nakon što mi je fizijatar dao zeleno svjetlo. Nisam niti u snu mogao zamisliti da ću toliko propasti u samo tri mjeseca. Zapravo nakon mjesec i nešto kad sam pokušao malo trčkarati prije Tupljaka sa 55, VOmax se srozao na 44 da bi se nakon toga u desetom mjesecu kad sam redovito 3-4 puta trčao ali kratko i vrlo polako stabilizirao na 46. Tek nakon Atene prije tjedan dana porastao je na 47 i eto to bi značilo da 5 km mogu trčati oko 24 min.  

                                              VO2max nakon pada sa bicikle 

Takav je i bio plan kad sam opet prijavio humanitarnu i memorijalnu utrku za  Dinu Pervan Rabelo. Ponovo nisam bio spreman ali sad još moram i biti oprezan da se nebi u gužvi ozljedio ili pretjerano gibao tu polomljenu kost. Mislio sam kako ću ići oko 5 min po km sa Erolom ali on me otkantao vjerovatno zbog kakvog komada i zaostao negdje prije prvog kilometra. Onda sam ugledao jednu novopečenu solidnu maratonku koja trči oko 3:40 i sa njom sam se već prije zagrijavao jer ona mene izgleda poznaje bolje nego što sam mislio, a ja znam njenog oca. Znao sam da trči, a do tog dana nisam znao niti kako izgleda i da je istrčala u par godina više maratona nego ja. Da sam mlađi možda bi me bilo sramota ali eto kad si star nemaš previše takvog osjećaja. Na maji je imala natpis "born to run" baš poput naslova knjige uz i zbog koje sam počeo trčati. Sustigo sam je i započeo kao obično razgovor pitanjem dali je čitala knjigu. No nije baš bila razgovorljiva pa mi je na kraju odgovorila kako ne voli pričati dok trči i rekla evo tamo ispred mi je kćerka ona trenira atletiku i ona možda može pričati i trčati. Ja osobno volim na maratonu pa i polumaratonu razmjenjivati par riječi sa nekim tko trči otprilike mojim tempom. Zaključio sam da dok pričam mogu još malo i ubrzati jer ovo je utrka na nepunih 7 km. Prošao sam ubrzo pored njene kćerke pa još nekoliko trkača i nikako mi nije išlo zadržavanje u nekom društvu jer većina je postepeno tonula zbog precjenjenog početka. Ja nisam osjećao problem niti kod prelaza uskim mostom preko zaljeva kod Valbandona osim što zbog gužve pogotovo u prvom prolazu nisam baš mogao obilaziti nikoga. Nakon mosta sam ubrzao i do kraja sam bez previše naprezanja prošao kroz cilj. Možda bi trebao biti zadovoljan tempom od 4:44/km ali 4 minute sporije vrijeme nego lani u podjednakim uvjetima nije baš neki dobar znak. 

Start utrke u pozadini gdje je manja gužva

Gorak okus ne baš uspješnog nastupa nije ispralo ni kupanje u moru odmah nakon utrke. I to bi bio ne baš slavan završetak ovogodišnje trkačke sezone. 

Hlađenje nakon utrke

Do kraja godine još trebam izdražati bar jednu turu terapija i ne dozvoliti da se ugasi ona zadnja mrvica nade da neću morati pod nož sljedeće godine. No nada da ću uskoro povratiti izgubljenu formu čak i sa početka ove godine sve je slabija. Nema druge nego pomiriti se sa time.

Rosa Mota

 Još dok sam malo marljivije pisao o trčanju pa neko vrijeme redovito pisao i članke u lokalnom listu "Glas Istre" napisao sam seriju o velikanima i velikankama dugoprugaškog trčanja, a među njima je svakako na istaknutom mjestu bila Rosa Mota. Pa evo da ponovim samo jedan kratki podsjetnik tko je bila ta fizički vrlo sitna ali velika trkačica. 

Rosa Mota na vrhuncu karijere

  Punim imenom Rosa Maria Correia dos Santos Mota, rođena 1958. godine je takođe jedna od najvećih maratonki u povijesti. Ta portugalska maratonka je jedna od tri velike trkačice koje su trčale prvi ženski maraton na olimpijskim igrama 1984. godine u Los Angelesu. Tada je osvojila broncu. No već na sljedećim igrama 1988. godine u Seulu je osvojila zlato. Za svoj doprinos razvoju ženskog maratona dodjeljena joj je nagrada “Abebe Bikila”.  Malo je poznato da je i Rosa patila od astme(kao Paula) i išijasa još od djetinstva. Ta bolest ju je na kraju sustigla do 1991. godine te je morala odustati od svjetskog prvenstva u Tokiju i nije uspjela završiti Londonski maraton 1992. godine. Usprkos problemima ipak je početkom 1991. godine pobijedila na maratonu u Londonu i polumaraton u Lisabonu. Da i sam ne patim od išijasa možda i ne bi znao što je morala sve trpjeti kako bi postigla ove rezultate, a što se astme tiče to ne mogu niti zamisliti.

Rosa Mota 2023.

 

No Rosa Mota se vratila trčanju i to na kakav maestralan način. Na polumaratonu u Rigi(Latvija) koji se održao proši vikend istrčala je novi svjetski rekord u kategoriji 65-69 godina koji sada iznosi fantastičnih 1:26:06. To je prema postojećim "age grade" kalkulatorima brže od svjetskog rekorda i iznosi 1:02:38. Da je taj rezultat značajan govori i podatak da je prethodni svjetski rekord Irske trkačice Pauline Moran iznosio "samo" 1:30:56. To je gotovo 5 minuta brže! 

Kažem "samo" jer je i to još malo soli na moju trkačku ranu. Eto niti u polumaratonu nisam više brži od jedne žene ili bolje reći ženice obzirom na njenu konstituciju. Eh moj muški ego je malo umanjen jer do sada sam sa 1:30:51 iz Zagreba 2021. i 67 godina bio malo brži(5 sekundi) od dosadašnje svjetske rekorderke ali Rosa me zgazila totalno. Mada bi to mogao biti dodatni motiv da se ponovo vratim koliko god to bilo teško. Siguran sam da niti Rosi nije bilo lako vratit se 31 godinu nakon od prekida karijere.  

     

X-ica

Gotovo sam se potpuno povukao iz života "off" i "on line" pa osim povremenih kafica sa prijateljima trkačima ne sudjelujem u njemu uopće. On se(život) neumitno odvija mimo mene i povremeno mi odvali poneki šamar ali ja to pamtim i možda uzaludno ali nadam se da ću jednog dana to vratiti. Uspio sam na trenutak da se vratim trčanju i ispratim mog prijatelja i imenjaka "Staneta" u svojevrsnu maratonsku penziju. Njegov stoti maraton u Tupljaku mi je malo vratio staru i ugašenu želju za trčanjem ali samo na kratko. Uspio sam ga ispratiti samo zadnji krug nekih 12 km ali poslje toga morao sam potpuno ponovo stati i to stanje evo traje još i danas.

Emir, Ivan Stanić i ja

Ključna kost još nije i neće još dugo srasti, a sad je razmak po zadnjem nalazu ultrazvuka oko 8,5 mm. Imam još nešto manjih(3-5mm) ruptura tetiva oba mišića nadlaktice ali ništa zabrinjavajuće. Moje nalaze su pregledali i u ortopedskoj bolnici u Ankaranu i rekli gotovo isto što i doktor na zadnjoj kontroli tu u Puli. Oni nebi radili operativni zahvat ali nisam shvatio što mogu raditi sa tom rukom dok to ne zaraste. Po jednima ništa, po drugima sve što mogu da ne boli. No to se svodi na ništa jer eto boli čak i kad ne radim ništa već samo stojim ili sjedim. Ne znam što je gore. Plivanje sam otpisao odmah nakon dva odlaska na more i to znači da mi ostaje ono što nisam mislio da ću uskoro raditi. Bicikla! Nakon što sam odgledao "Tour de France" i "Vueltu" došao je i taj dan. 

No prije toga bio sam jako blizu trčanju ovaj puta samo sa pozicije redara odnosno suca na stazi jer sam još dok sam bio ovako u kvaru položio ispit za atletskog suca 3 stupnja. Bar nešto. Bila je to utrka koju sam trčao zadnji put prije 4 godine i tada istrčao svoj osobni na 10 km. Dvoumio sam se tada dali da trčim jer sam se spremao za Ljubljanski maraton i nisam ničim htio ugroziti taj prvi nastup u kategoriji 65+. Bio sam i malo kritičan prema organizaciji utrke te u par navrata otvoreno rekao što je loše u njoj. Erik koji je organizator i začetnik utrke me tada zamolio da ipak dođem i ponudio mi je besplatni startni broj 1234. I ja sam pristao ali ne zbog broja, već zbog toga što je on stvarno prihvatio neke moje kritike i eto četiri godine nakon toga ta utrka uz polumaraton i utrku na 5 km je postala nešto što je Pula odavno trebala imati ili je imala još u doba moćnog Uljanika. 

Dan kad imaš onaj osjećaj ...

Ove godine broj 1234 sudionika je dobro premašen i utrka je dobila onaj pravi štih koji privlači kako one željne utrkivanja tako i stare bakice koje su sa štapovima maširale svoju 5 kilometarsku dionicu. Bio sam sudac na stazi kod semafora na rivi skupa sa mladim i simpatičnim policajcem koji je strpljivo na dobrom engleskom objašnjavao zbujenim turistima kuda mogu ići da dobiju taksi za prevoz na aerodrom ili pozivao kolege na motociklima koji su svakoga vozača koji je bio u potrebi da negdije ode ispratili sigurno sa rotirkama dijelom ceste gdje nisu trčali trkači. Čak su i silni pješaci uljudno pitali kad smiju preći cestu kako nebi ometali rijeku trkača koja je prvih sat vremena bila gotovo neprekinuta. Trkači su se šalili sa crvenim semaforom i pitali policajca mogu li proći, a on je veselo dobacivao da mogu slobodno prekoračiti i brzinu. Nije bilo lutanja ili nedoumica kao u prvim izdanjima i izgleda da je staza napokon izmjerena jako dobro. Kad su prošli zadnji trkači već sam bio malo nestrpljiv da odagnam bol u ramenu koja je sve više postajala neizdrživa ali nisam mogao odoljeti da ne odem u arenu i pozdravim se sa bar nekim od mojih prijatelja. Sa pozornice je ekipu razdrmavao Gobac i Psihomodo pop, a ja sam nakon pola sata i par susreta sa meni dragim prijateljima, ipak morao otići jer bol je postala gotovo neizdrživa. Šteta jer baš bi mi jedno opuštanje uz glupiranje Gobca trebalo da odagna sve ove loše stvari koje se stalno gomilaju. Sad treba samo izdržati i spriječiti dalje propadanje forme ali znam da povratak možda neće biti tako brz i svakako niti super uspješan.  

Pogled u budućnost

 Bilo bi sjano kad bi mogli u kristalnoj kugli ili čarobnom zdencu vidjeti što nas čeka u budućnosti. Ili možda nebi bilo baš tako sjajno? Ništa što učinimo drugačije danas zapravo nebi moglo promjeniti tu budućnost. Pa ipak sve što učinimo ili ne učinimo danas odrediti će našu budućnost. Pod uvjetom da ne znamo kakva je budućnost. Ona je kao Schrödingerova mačka, živa i mrtva u isto vrijeme dok god ne otvorimo kutiju ili u ovom slučaju ne dođe taj trenutak u budućnosti. No mi stalno zamišljamo budućnost i pokušavamo pretpostaviti kakav će biti ishod. Za to koristimo iskustvo ali obično u tome nismo baš nešto uspješni. To bar mogu reći za sebe. Uzmimo za primjer moje trčanje. Nikad nisam predvidio ishod odluka koje su na koncu dovele do toga da poželim da se vratim u prošlost i napravim drugačije. Primjera je jako mnogo. Recimo prije više godina odluka da trčim na jednoj utrci koju nisam niti želio trčati. Nije sad važno koja. Posljedica je bila dugotrajni oporavak i trajne posledice na moju sposobnost da trčim ili bar ozbiljno treniram. Možda je ipak tada u pravu bio ortoped iz "Svete Katarine" kad je rekao da on nebi više razmišljao o trčanju maratona. To je bilo prije 8 godina. Kakav će biti ishod ovog izleta u biciklističke i triatlonske vode tek pokušavam predvidjeti ali sudeći prema onome što sam iskusio u ova dva mjeseca bliska budućnost nije baš sjajna. Ona dalja je naravno ionako u k...

Prošao sam treću kontrolu kod traumatologa i iako ključna još nije okoštala već se još miče pri svakoj promjeni položaja ruke doktor kaže kako je to sve povezano doduše dosta krivo ali navodno to nebi trebao biti veliki problem. Veći problem su ligamenti koji su potpuno otišli kvragu i biti će vrlo teško vratiti funkciju zgloba ramena. Rekao je da odmah krenem sa vježbama i dao uputnicu za fizijatriju. Naravno još mi nisu javili termin fizikalne i kakvo je naše zdravstvo nebi se začudio da do 11 mjeseca kad imam zakazanu kontrolu niti ne dođem na red.

Ključna kost nakon 5 tjedana

 

Znači snađi se druže. Počeo sam sa plivanjem ali sam pokušao i trčkarati. Budućnost prema iskustvima sa ta dva odlaska na more i par kilometara trčanja - hodanja izgleda katastrofalno. Sada napokon mogu stvoriti sliku o tome kako se osjećaju oni osamdeset godišnjaci koji još uvjek pokušavaju trčati. Nisam siguran da ću ja imati toliko strpljenja i motivacije da trpim znajući da će sutra dan biti još malo gore. Sad još naivno vjerujem kako će sutra biti bolje. Kad će to sutra biti to moja kristalna kugla ne pokazuje ali znam da neću trčati u Ateni i nigdje drugdje ove godine. Neću još dugo moći niti plivati jer tek uspjevam jesti sa tom lijevom rukom. Iako mi je to bolno ipak je bolje nego mučiti se desnom. Ja sam ipak ljevak. Obući mogu još uvijek samo košulje ili vestu bez rukava, a od prije par dana uspjevam obući i vezati tenisice sam. Evo čak sam uspio napisati blog uz dvije pauze.       

       

Izgubljenih 13 minuta

 Rekli bi ljudi kako cjepidlačim za tričavih trinaestak minuta kao da mi nije dosta što sam izgubio skoro dva mjeseca dangubeći i premještajući se sa stolica, fotelja i ostalih neudobnih sprava na još neudobniji krevet. Jedini utješni trenutci su povremeni izlasci noću na balkon kad mi već malo ohlađen zrak prostruji preko pregrijanog i izmorenog tijela. Još ništa od spavanja bar ne u komadu duljem od sat, sati pol. Ali bar sam zaključio da anelgetici i nisu baš nešto pa sam potpuno prestao da ih koristim. Dobio sam novo pakiranje od moje doktorice i odlučio da ga sačuvam za svog prijatelja "Šaju" koji mi je nesebično dao svoje čarobne pilule. Moram reći da su to jedine koje su donekle pomagale u prvim danima.

Napokon mi je Goran koji se vozio iza mene prije pada poslao svoje podatke sa Garmina jer ja nisam taj dan svoga upalio. Kao da sam ili je on znao da će biti belaja. Nije htio da se ufati za satelit niti da starta aktivnost, a dečki su krenuli pa sam krenuo za njima sa ugašenim satom. Kronološki sam posložio događaje i zahvaljujući tome što je on zabilježio u povratku mjesto gdje sam izletio uspio sam skontati točno vrijeme i poziciju izljetanja te približno brzinu pretpostavljajući da je i on prošao približno istom brzinom. 

Mjesto izljetanja

 

 

Krenuli smo u 8:05 iz Cerovlja. Nakon prolaska Paza usljedila je nizbrdica sa dvije zahtjevnije serpentine nakon koje je bio blagi uspon i ponovo veća i dulja uzbrdica. Gotovo sam siguran da sam ja pomislio kao ekipa ide u desni zavoj no nisam primjetio da prije toga glavna cesta ide malo lijevo. Vjerovatno sam predugo skinuo pogled sa ceste i uletio pored ceste u jarak na mjestu gdje se spaja jedan sporedni put. Goran je tu prošao točno u 8:32(i 15 sek). Znači desetak ili mnanje sekundi poslje mene ali dovoljno da me ne vidi jer je tome mjestu prethodio desni zavoj. Tad je vozio brzinom 48,8 km/h. Toliko sam pretpostavljam išao otprilike i ja. Dečki ispred nisu mogli ništa vidjeti. Sad postaje čudno. On se zaustavio nakon nekih 7 minuta kad su stigli na raskrsnicu sa glavnom cestom. Drugi Goran je odmah krenuo nazad da me traži. Prvi poziv od nih sam primio 10 minuta kasnije ili nisam odgovorio jer nisam bio pri svjesti. Nakon 3 min su me zvali opet ali sam greškom odbio poziv kad sam napokon uzeo mobitel iz torbice. Dvije minute nakon toga sam se javio i rekao da sam pao i da ću se probati popeti na cestu. Tako kaže moj frend ali se ja nejasno sjećam pa nisam siguran jesam li to rekao. Ali nema razloga da nije tako. Zatim sam greškom nazvao brata u Ljubljanu koji je isto Goran i taj poziv je trajao samo 15 sec jer sam skužio da sam pogrešio pa sam mu samo rekao da sam pao i prekinuo. Poslje dvije minute on me je opet nazvao. Zbog toga me dečki nisu mogli dobiti na telefon. Čudno je to što se ja sjećam jedino da sam izvukao mobitel iz torbice na bicikli i popeo se na cestu da telefoniram ali mi je potpuno nejasno što sam radio tih 13 minuta! Jesam li toliko bio bez svijesti. Hoću li ikad vratiti tih 13 minuta ili će ostati zauvjek izgubljeni. Znam da za života izgubimo tone i tone vremena i da nikome to nije važno ali kad neznam što se desilo, a mislim da je bilo važno onda me to kopka i boli više nego sve ove rane koje sam imao i neke koje imam još uvijek.        
     

Popravni u augustu

 Četiri tjedna do druge kontrole kod traumatologa, dugih kao četiri stoljeća muke. Ništa spavanja i naravno svaki dan poneka nova pizdarija jer kad te krene onda ide kao podmazano. To što krene naopako valjda se podrazumjeva. Na prvoj kontroli kod traumatologa tjedan dana poslije loma rekao je onako ležerno ... "aaa to će proći ne treba ništa samo stegni tu ortozu". Kapiram, bilo je pakleno vruće, čovjeka rekao bi da je negdje iz dalmacije(i sam sam polu dalmatinac) ufatila fijaka i što ćeš trošiti riči asti ... "Sad je ta koska još malo dalje od svoga drugog dijela ali je nabacila dosta kalusa pa će jopet biti ok"... makni ortozu i stavi maramu da imobiliziraš rame ... to će proći". Možda prije nego dođem na red tamo na "monteđiru". Pa tamo mi je već dio ekipe ali mene još ne vuče.

Ne fali mi trčanje ... fakat mislio sam što i kako ću sa tim osjećajem ali daj da se  prvo naspavam ko čovjek. Da se razvalim i hrčem u bilo kom položaju. Mislim da bi mogao i maraton istrčati spavajući samo kad bi mogao zaspati. Nakon što sam skinuo ortozu ipak ide nešto bolje u tom smjeru. 

Ne fali mi niti bicikla iako sam odgledao sve zadnje etape "tura" i pomalo se utješio kad znam da svi koji voze kad tad i padnu. Biciklu ću pregledati kad budem mogao, a jedino evidentno je da volan stoji prilično zakrenut. Zato sam se malo iznenadio kad sam tražeći plivačke očale za moju unuku iz ormara izvadio kacigu za koju je žena rekla da je ok, malo krvava ali cijela. Da osim što fali cijeli prednji dio sa elektronikom za upravljanje rasvjetom i komunikaciju sa mobitelom, što je pukla i udubljena na čeonoj strani. Jednom riječi za smeće. 

Fali mi najviše plivanje. To me i najviše iznenađuje. Možda jer su noge uglavnom u redu i znam da će opet trčati. Brine me rame koje je osim ključne bolno skroz i ruka tj. podlaktica mi tijekom dana natekne poput "Popajeve". Kako će se to kasnije manifestirati na plivanje neću još znati bar mjesec dana. Pregledao sam sve plivačke utrke svjetskog prvenstva i nasuo tonu soli na svježu ranu, a o plivačkim kompleksima da ne govorim ali što ćeš u svima nama čuči neki mazohista.

Da je tome tako, to po pitanju mazohizma govori i činjenica da idem na Dugi otok skupa sa ostatkom ekipe od koje je još i onaj najmlađi stradao negdje na nekom trailu pa ćemo biti samo promatrači. Idem i bodriti "Staneta" u Tupljak, a po svemu sudeći vidjeti ću Maratonsko polje i Atenu iako potpuno nespreman. Kad je bal neka je bal.

Ja ... ne sjećam se

 Sjedim tako polomljen, oguljen, ugruvan i natečen na balkonu pokušavajući prebrati koji se kua to desio kad je netko na fb stavio snimak Dubioza kolektiva kako praše na "Portarati" uz stihove Tuste ... "ja sjećam se". Pomislih baš prikladno jer "ma šta mi uradili ja ne sjećam se". 

Ono čega se sjećam je malo prije i bogami još bolje svega onoga poslje. 

To jutro je bilo još uvijek podnošljivo za razliku od ova posljednja dva tjedna. Krenuli smo sa dva auta i četiri bicikle na drugi od nekoliko planiranih zajedničkih treninga. Prvi, tjedan prije toga od 70-tak km je bio malo spor za moj ukus ali sve sam kompenzirao vozeći malo brže intervale i uz našeg voditelja koji je očigledno bio i još je dobar biciklista. Moj frend koji je nabio malo previše kila se mučio pa smo često zastajkivali dok nas sustigne. Zbog toga sam bio malo skeptičan jeli dobra ideja ići od Cerovlja na Ćićariju oko 90 km sa dosta uspona. Usponi me nisu brinuli već silazak. Čak se i moj stari Garmin taj dan smrzao te uporno nije htio pokrenuti aktivnost pa sam ga na koncu ugasio i rekao sam sebi: ionako svi imaju navigaciju pa ću imati sve podatke, a i čisto sumjam da će prosjek pulsa bit znatno veći od prošlog puta kad je ispao samo 101. Krenuli smo preko Paza prema Boljunu kad su krenule prve nizbrdice. Pustio sam Marijana koji nas je vodio ispred i njemu se priključio Goran onaj mlađi. Ja sam još bio opušten i nisam žurio da držim korak sa njima nizbrdo jer je iza mene bio moj frend Goran stariji koji se mučio uzbrdo, a znam da nizbrdo ide kao kamikaza pa sam čekao da me stigne. Čini mi se da sam previše dugo spustio glavu i samo krajičkom oka procjenio kako ona dvojica zamiču u zavoju koji ide lijevo. Zapravo išao je lijevo nakon cestice koja se priključivala sa lijeve strane ali bio je prvo još dosta desno pa lijevo. Pretpostavljam da sam uletio između ali dalje se ničega ne sjećam. Probudio sam se u šumi i pomislio koji kurac tu radim? Bio sam u dnu nekakve jame obrasle u tanje drveće. Bicikla je bila blizu mene, a ja sam instinktivno zgrabio mobitel iz torbice na sicu i nekako se uspentrao na cestu. Probao sam zvati frenda koji je vozio iza mene ali sam nazvao brata u sloveniju. J..ga i on je Goran. Uspio sam mu reći da sam pao sa bicikle ali vjerovatno nisam bio baš suvisao jer nisam niti prekinuo razgovor pa je on slušao sve dok se moji frendovi nisu vratili po mene. Goran je projurio pored mene ali nije vidio da sam izletio pa je tek kad se susreo sa ostalima pitao: pa di je Ivan?

Eto prvi put u životu imao sam priliku da se vozim kolima hitne pomoći koja je  brzo stigla iz Pazina. Sestra i doktorica su bile vrlo ljubazne i to me malo tješilo jer vožna na plastičnoj dasci do Pule je bila nešto za što sam mislio da je najgore što sam doživio u životu. Ali nije. Ne, ni blizu. Prvi put sam nešto i slomio pa taj datum moram zapamtiti. Čak dvije stvari. Nos i ključnu kost. Bilo je tu još malo šivanja: usne i obraza kojeg su zasjekle očale. Ostalo su naboji svugdje, a naročito na ljevoj ruci i nozi te dosta oguljenih dijelova uključujući i vrat.

Ulazim u treći tjedan oporavka i najveći problem je potpuni izostanak spavanja. Zbog suspenzije ramena, leđa i vrat su mi u konstantnom grču i upaljeni od znoja. I noćas predviđaju temperaturu oko 30 stupnjeva, a vlaga je poput one što sam doživio na mom putovanju u Kinu prije par godina. Anelgetici ne pomažu i tješi me jedino što su sve ostale stvari zarasle brzinom kojom moja doktorica tvrdi da nije nikad vidjela. Samo da skinem to sranje sa grbače i onda ću tek razmišljati kako odgovoriti na ovaj baksuzni događaj. Što bi kojot Willi uradio i kakav je plan "B". 

On sigurno ne sadržava triatlon na Dugom otoku jer taj voz je sad već otišao. Vjerovatno neću moći trčati maraton sa Stanetom za tri tjedna ali mogao bi otići na feštu. Neću da razmišljam o Ateni da i to ne baksuziram. Znači nikakvih planova niti nema na vidiku. Onaj "Willi" u meni se umorio od toga da ga rastura "tica trkačica".

   

Baksuz majstor

 Čovik bi očekivao da će kad ode u penziju sve biti lakše jer će imati pun kufer vremena. Mislio sam da ću umirati od dosade i imati vremena za svakojake monade koje mi padnu na pamet. Neke od onih potpuno beskorisnih po mojoj ženi su: trčanje plivanje i bicikliranje. Po njoj to je štetno za okoliš i kućni buđet jer trošim preveliku količinu energije i valjda kisika pa stoga utječem na globalni porast temperature na zemlji. No ja sam od onih koji uvijek kažu: "da draga" i opet napravim sve po svome. Mada me to dodatno košta. Ali ne žalim se na to. Krivo mi je što sam bar za ono što najviše volim veći baksuz od recimo onog jadnog "Wil E Coyote-a". On nikako da uhvati svoju "ticu trkačicu"(Road Runner), a ja čim nešto isplaniram userem motku i ... Zato više ne radim nikakve planove već se ujutro dignem kad se dignem i odlučim što ću. On, "Willy" doduše ima uvjek rezervni plan za razliku od mene ali osim baksuza koji nas prati još nam je zajedničko to da nikad ne odustajemo. Možda nikad ali ajde znaj ... nisam baba Vanda.

Gotovo da sam se bio uljuljao u ugodu rutinskog trčanja i izostanak onih dosadnih boljki koje me stalno prate i podsjećaju da svatko ima granicu. Zvao me je Stane(Ivan Stanić) da trčim sa njim na njegovom stotom maratonu koji će organizirati u Tupljaku u 8 mjesecu. I naravno da sam pristao čak ako me satre nešto kao jadnog kojota. Uvijek postoji plan "b". 

Onda se desio susret sa nekim dečkima koji se spremaju za triatlon na Dugom otoku i ja se ulovio. Sad je prilika da bar okusim "olimpijski triatlon" ali odmah su me odgovorili pa sam uletio na "middle distance" i eto sve je već prijavljeno i uplaćeno. Samo se pitam što će me satrti osim 1,9 km plivanja i 90 km bicikliranja sa oko 1200 m uspona te polumaratonom na kraju. Kao da to nije dosta. 

Naravno bez treće nema sreće i moji "jutarnja kafa drugovi-trkači" idu u Atenu na maraton, a kako će "jadni" bez mene. Idem i ja ... ne ti ne veli žena, a nezna da sam već sve platio. Znači idem he. Kako će ta zavrzlama da se odpetlja, razmišljati ću nakon "Stanetovog" stotog i nakon Dugog otoka, ako preživim. 

Za sad je već na djelu baksuz i eto posljednji tjedan sam opet upisao nula kilometara trčanja nula kilometara bicikle i nula metara plivanja. Općenito nisam plivao mjesec dana zbog operacije, ali nisam očekivao ovu zasjedu koja već dulje čuči u koljenu. Dali su uzrok možda radovi na promjeni poda na balkonu koji su potrajali i zbog kojih moja koljena i leđa nisu bili nimalo sretni. Bar je žena bila malo sretnija. Nekad sam je mogao usrećiti na lakši i kud i kamo brži način eh.

Baš me zanima kako ću se iz svega skupa iskobeljati. Mada tu nema što da se nezna. "Tica trkačica će nas na kraju sve zaj.. Bip Bip.

          

Anemični ironman

 Moja sitna opsesija sa triatlonom ima razne korjenčiće i počela je sa prvom ozbiljnom ozljedom koju sam imao na samom početku mog ponovnog malo zakašnjelog povratka trčanju. Ljeto 2015-te i prvi put baš u Puli održala se utrka half Ironman-a, a ja sam već nekoliko mjeseci bio potpuno van bilo kakvog treninga. Moj buraz je iskoristio dolazak tog cirkusa u naš grad i odradio utrku uglavnom solidno. Bez obzira što se zbog propusta organizatora nije računalo plivanje ipak je izdržao cijelu torturu koja je trajala oko 6 sati.  No srećom uspio sam se vratiti trčanju već na ljeto 2016-te i sve je pomalo palo u drugi plan ali sjeme triatlona je bilo posijano i ponovo bi počinjalo klijati svaki put kad su me mučili razni trkački ili neki drugi bolovi i problemi. Prvi mali korak prema tom cilju je bio nastup na jednoj plivačkoj utrci. Stoja kup 2017. Bio sam relativno loš, potpuno dezorjentiran plivao stalno van segmenta i teško pronalazio ravan put do plutača. No led je bio probijen. Tada nezamislivih 2 km danas plivam više puta tjedno i od tada svake godine plivam na mini maratonu Stoja-Mornar ali uglavnom sa unukom. Međutim nikad nisam bio na biciklističkoj utrci. Iako sam vozio sa nekim prijateljima devedesetak kilometara bez većih problema bicikle se najviše bojim. Možda jer sam kasno naučio voziti biciklu kad sam već išao u osmi razred osnovne. Doduše i plivati sam naučio kasno pa opet u vodi se oduvjek osjećam kao u svom elementu. Pod vodom pogotovo. Uglavnom moj prvi nedavni susret sa svojom trkačicom je završio padom nakon samo nekoliko kilometara. Posljedice još osjećam u koljenu nakon više od godine dana, a imam i suvenir koji svaki dan nosim na ruci kad idem trčati. Moj potpuno razbijeni sat još uvijek radi ali jako pazim da ne dospije blizu vode pa čak i ako samo kiši. Sa tehnologijom nemam baš sreće jer zadnji pokušaj kupovine novog sata je neslavno završio prije par dana. Nakon mjesec dana razmjene desetak e-mail-ova, telefonskih razgovora i odlaska u banku vraćen mi je novac ali sat na ruci je i dalje onaj stari, a ja nemam previše želje da ponovo obavljam takvu kupnju. Još mi je u sjećanju činjenica da sam ovaj zadnji zamjenio 4 puta u garanciji prije no što sam ga napokon ja razbio. Dakle imam ideju da odradim svoj prvi triatlon potpuno bez sata kao što sam istrčao i svoj prvi polumaraton pa i plivao svoj prvi plivački mini maraton. Baš prikladno. Ovih zadnjih mjesec dana sam počeo ponovo vraćati trkačku formu i onda me moja nova doktorica pozvala da dođem da me malo upozna. Ja sam pomalo alergičan na bolnice od kad sam prošle godine proveo dane u čekaonicama zbog oca i majke, a ove godine zbog žene pa nisam baš bio oduševljen. Uđem u ordinaciju i doktorica se čini mi se malo osmjehne mada zbog maske nisam mogao odgonetnuti kakva je to vrsta osmjeha. Mladi stažista se uzvrpoljio i začuđeno izjavio kako nema ništa u mom kartonu već pet šest godina. Doktorica koja jako dobro poznaje moju ženu kao pacijenta je samo odmahnula rukom i rekla: "ma on je zdrav". Onda sam se skinuo i ona je zaključila da trebam hitno kod dermatologa jer imam sumljive madeže po leđima. Naravno poslala me je na detaljnu kontrolu krvi i urina. I pokazalo se da je car gol. Izrezali su mi nešto sa leđa pa sad već desetak dana imam pet šavova na ramenu i ne mogu na plivanje, a taman sam krenuo malo dulje plivati jer more je već iznad 16 C. Došao je i nalaz krvi koji je za trkača katastrofalan. Svi parametri koji su vezani za ono što je važno u snabdijevanju mišića kisikom su mi blago rečeno u k..cu. Bio sam uvjek malo ispod ili na granici ali sad je sve: crvena krvna, hematokrit , hemoglobin i željezo sve debelo u crvenom ...ups nije baš dobar opis ... u minusu, to je bolje. Dakle nebi se baš mogao nazvati "ironman". Nije mi jasno kako to da ne osjećam taj nedostatak kad trčim. Kod mene se to manifestira samo pospanošću ali primjetio sam i jedan simptom koji se manifestira nervozom u nogama kad ležim na kauču i gledam tevu. Stopala mi se stalno nervozno mrdaju što jako nervira moju ženu. Tu je još i lagano zamračenje kad se ustanem za koje sam mislio da je zbog niskog tlaka ali zapravo nije jer on je manje više ok. Malo niži nego što bi to bilo idealno ali ok. Kave ne pomažu i dapače zapravo što više pijem kave to se željezo lošije apsorbira. Sad moram paziti još i na to. Kad me netko pita kako bi ukratko opisao moje trčanje jedino što mi na pamet pada da bi ga uporedio sa navigacijom po jako valovitom moru blizu nepoznate obale prepune opasnih hridi. Jednostavno neznaš kad i što će te satrti. Možda je baš zato tako jebeno privlačno. A triatlon je još valjda tri puta gori od toga. Hura.

  

I tebe sam sit "teretano"

Već se neko vrijeme pokušavam iskobeljati iz obaveze da odlazim u teretanu ali kao da mi se zavukla pod kožu i ne pušta. Trebalo je to biti prije mjesec dana i eto sad je definitivno oproštaj do sjedeće zime. Ne pomaže ni nagovaranje frenda koji vodi gym ni ponuda da dođem kad god hoću. Moram priznati da će mi nedostajati mjuza što mi Neno pušta i odlazak na pivce sa njim nakon toga. Možda ću naći i još nešto što će mi faliti uz put ali i to je već dosta. Učinak na moje tijelo meni nije baš primjetan. I u tome sam kako moja žena kaže jednak kao i u hrani: "promašena investicija". Jedem bez ograničenja i bez mjerljivog učinka. Ali vjerujem ili se nadam da sam preduhitrio katastrofalan scenario koji je prijetio nakon povratka stare ozljede prije više od godine dana. Nema više bolova u preponama i kuku. Manjak trčanja ove zime sam nadoknadio sa preko tristo kilometara veslanja i jahanjem na trenažeru ali sad jednostavno moram birati. Moja jedina prava ljubav je ipak trčanje sve ostalo je sitna avanturica bez emocija. Čim sam krenuo sa par utrka gotovo da i nisam sjeo na biciklu, Plivao sam nikad manje ove zime. Nešto zbog viroze koja me nakon puno godina prvi put zgazila baš dva tjedna prije polumaratona u Poreču. O tada samo "čilam", odnosno trčim lagano i trudim se svim silama da oborim sve svoje negativne rekorde. Tako sam nakon tjedana i tjedana pokušaja uspio trčati svoju omiljenu rutu po šumici Drenovica, da mi srednji puls bude povjesno najniži. Zapravo i nisam još uspio jer sam našao jedan trening iz 2018 godine kad sam trčao sa kćerkom koja se spremala za svoj prvi polumaraton u Ljubljani. To je bilo bolno sporo. No bio sam blizu. Na samo jedan otkucaj u minuti više ali gotovo 20 sek po kilometru brže. Pokušavam nagovoriti i moje prijatelje da se suzdrže kad trčimo dužinu jer ja nastojim da trčim što sporije. Uostalom ionako sam nešto brži od njih, bar na utrkama. Sad uglavnom trčim bliže zoni oporavka nego srednjem aerobnom pulsu. I gotovo nevjerovatno ali nakon Poreča odjednom svaki tjedan nakon treninga dužine vrijeme oporavka postaje sve kraće. U nedjelju je to bilo samo 17 sati dok se sjećam vremena i treninga nakon kojih je trebalo 48 ili više sati. Sad uopće nemam potrebu za danom ili dva odmora iako ga još uvijek uzimam. Srijeda je recimo bila dan za lagano relativno kratko trčanje. U zadnje vrijeme i recimo prošlu srijedu sam prvo ujutro trčao oko 6 km, zatim veslao oko 7 km na veslačkom ergometru, pola sata radio intenzivne vježbe snage da bi otišao poslije podne na rt Kamenjak brati šparoge par sati i uz put otplivao petnaestak minuta u moru. 

Dan sam završio na biciklističkom trenažeru vrteći lagano prosječno oko 170 wata. Koji odmor. Možda zbog toga što osim dužine i nemam ozbiljnijeg treninga nisam pravio nikakav plan i nisam niti odlučio što ću ove godine. Zapravo sam zadovoljan što mogu da trčim i to je sve.

Nepredviđeno

 Još od kad sam prvi put stradao zbog preučestalih utrkivanja rekao sam neću više. Što to vrijedi kad me uvijek nekako nagovore. Lako je onima koji jednostavno odu na utrku iz zezancije. Trčkaraju, skakuću pred kamerom ili jednostavno dođu na besplatno pivo. Mada danas ništa nije više besplatno. Ja to ne mogu. Čak i kad nemam ambiciju jer znam da nisam spreman da istrčim nešto posebno brzo ja idem koliko ide. Možda krenem pomalo rezervirano ali kako utrka napreduje ja nagazim kao da je u pitanju olimpijska medalja. Tako me je usprkos tome što me nakon Poreča mučilo koljeno i malo zatezali kvadricepsi Ozi nagovorio da idem na Brijune tjedan dana poslje. Sve je plaćeno. Ide sva sila mojih klupskih kolega što i nije baš ispalo točno ali nema veze. Pristao sam ali trčati ću 10-tku. Lagano sa nekim tko nije baš u formi. Taman posla da trčim još jedan polumaraton. Sad kad znam da sam tu gdje jesam teško bi me bilo motivirati se da još jednom pokušam opovrgnuti ili potvrditi dijagnozu:"matorikus kronikus".

Desetka, neobavezno uz obećanje da ću dobiti jedno "crno" kad uđem u cilj to može proći. Osjećaj trčanja prošli tjedan je bio nikakav. To je čak primjetio i moj sat pa spustio procjenu VO2max za dva. Inače nemam neko mišljenje o toj utrci na Brijunima koji uglavnom okupi dosta slovenaca, italijana i općenito furešta, a gotovo nikad nikoga od lokalnih trkača. Razlog su astronomske cijene. Recimo 3 eura kafa u bezveznom kafiću kao da bi uz nju trebao vidjeti duh "predsjednika" koji šeta okolo sa cigarom. Startnina? Ne pitaj, a ako te netko hoće pratiti mora platiti punu kartu za nacionalni park u kojem možeš vidjeti dva tri prugasta tovara i ponekog jelena. Kad trčiš to ti ionako nije nikakav stimulans. Možda da puste lava ako ga još imaju da nas ganja. Vrlo malo sam se zagrijavao jer nisam planirao krenuti kao što bi inače na takvoj utrci. Opet sam gledao puls i planirao da trčim isto kao i na polumaratonu. Nisam mogao naći nikoga zainteresiranog da trči onako, ne baš da se porodim od dosade. Ispostavilo se da nema takvih i na kraju sam trčao sa jednim mladim polumaratoncem iz slovenije. No ipak sam pred kraj malo izgubio strpljenje, zanemario puls i pustio nogu sa kočnice pa sam samotno završio utrku nemajući blagog pojma o poziciji ali prosječan tempo je ipak bio 15 sekundi po kilometru brži nego na polumaratonu tjedan prije. Puls iznenađujuće samo za jedan otkucaj veći što je dobar znak. Kako je utrka zapravo oko 10,5 km(službeno 10,4), rezultat 44:37 nije baš katastrofalan. To što sam od 125 muških došao deveti, a najstariji ispred mene je bio moj klupski kolega Christian koji je godište moje kćerke govori sve o kvaliteti te utrke. 

Samotan ulazak u cilj

Ni on nije bio zadovoljan petim mjestom i rezultatom ali i on je doduše na malo blažoj životnoj nizbrdici i za utjehu napokon mu nisam puhao za vratom kako mi je inače običavao govoriti. Sve u svemu utrka koja mi nije trebala da potvrdi ono što već znam. Da, u dvije godine ne utrkivanja usporio sam bitno. 

Osim Poreča i Brijuni su znači još jedno mjesto na trkačkoj karti koje sam zauvjek prekrižio. Ionako ih nisam predvidio u svojim planovima za ovu godinu ali su nepredvidivo upali zahvaljujući spletu nesretnih okolnosti. Plan je bio odlazak u Beograd i Wingsi u Zadru ali sad je prekasno. Možda dogodine.            

Ko Schrodinger-ova mačka

Sjećam se kad sam počeo slušati kvantnu fiziku na drugoj godini studija. Toliko sam bio zbunjen da sam gotovo odmah htio napustiti moj "poznati" svijet elektronike koji je bio jedini protuuteg mom anarhičnom duhu i upisati teoretsku fiziku. Ali srećom ili možda ne ... nisam. Tako sam većinu života proveo udobno izbalansiran, a sad imam i hobi kojim pod stare dane mučim svoj um. Osim sve sile takozvanih neintinuitivnih teorija o tome kako svijet funkcionira, a nekima se čudio čak i Einsten-ov um jedna od čuvenijih je i ona o Schrodinger-ovoj mački u kutiji koja istovremeno može biti živa i mrtva. Tako je to otprilike i sa mojim trčanjem odnosno mojom sposobnošću da trčim. Formom da budem jasniji. Koliko god mjerim, planiram i kalkuliram uvjek se pokaže na samoj utrci rezultat koji prema mom shvatanju nebi trebao biti baš takav. Jednostavno nešto ne štima u svoj toj teoriji i statistici. Trebam promjeniti pristup svemu. Naravno statistika  iako skriva neke sitnice oko kojih se zapravo sve vrti nikad ne laže ... previše. Zadnji primjer je Porečki polumaraton koji sam trčao u nedjelju. U svom tom računanju ispustio sam činjenicu da sam sad već dosta stariji. Iako se iz nekog razloga ja tako ne doživljavam. Ali ako su od 200 trkača(muških) samo dvoje stariji od mene to zbilja ide u prilog bolnoj činjenici da se bliži trenutak kad ću biti ona naj stariji apsolutno. Utjeha da su svi ti stariji bili daleko na začelju i pola sata kasnije u cilju ne djeluje na moj osjećaj podbačaja.

Još sam u četvrtak nakon mojeg ritualnog trening testa(MAF test) bio siguran da ću stvarno morati potpisati potpunu kapitulaciju ikakve pomisli na vrijeme blizu sat i pol. Mislio sam da je moja forma katastrofalno potonula. Još kad sam shvatio da će biti sunčano vrijeme sa južinom da dodatno oteža ionako problematično disanje zbog zaostalog katara nakon viroze. No ništa zato opremio sam se sa dovoljno papirnatih maramica da ne pljujem i istresam nos kolegama iza mene i rekao idem pomalo bar na početku pa ću vidjeti. Start oko 600 trkača skupa sa onima na 10k je bio na izuzetno uskoj šetnici pa je gužva bila poprilična. To mi zapravo i nije toliko smetalo dok nismo došli do uzanog mostića preko lagune. No ubrzo je usljedila jako strma uzbrdica koju smo odmah sam shvatio trebali proći i u povratku te još dva puta u drugom krugu. Idealno za pozicioniranje ali i za podizanje pulsa koji mi je već nakon prvog uspona previše odlutao u visinu da bi ga lako mogao vratiti. Prvi put moram reći i posljednji da na polumaratonu nosim pulsmetar. Bio sam gotovo siguran da je daleko preko zone laktacije pa ako je vjerovati stručnjacima nema teorije da sa takvim pulsom završim utrku od sat i pol. 

                               Prikaz pulsa u pozadini sa tempom(plavo) i profilom(zeleno)
 

Katastrofa se očekuje za sat vremena. Takva je prognoza. Ali znate kako to ide sa prognozama. Najčašće se ne ostvaruju. Od sile trkača na startu nekako brzo sam ostao sam pa sam se priključio jednom mladom dečku(godište moga sina) koji se mučio sa istom dilemom previsokog pulsa. Trčali smo i u Tupljaku tako mi je on rekao, a ja sam to kasnije i provjerio. Njega je malo više nego mene mučila i ta uzbrdica koja ga je nakon što je izgurao tri, četvrti put ipak dokrajčila pa je na kraju zaostao četrdesetak sekundi. Tako koncentriran na razmjenu hrabrenja i zabavljen brisanjem nosa i iskašljavanjem nisam niti primjetio da više ne gledam tempo, puls niti bilo šta drugo, a katastrofa se ipak nije desila iako sam u drugom krugu bio dosta iznad očekivanog pulsa. Zbog zbunjenosti u pogledu smjera ulaska u cilj gotovo sam krenuo u treći krug ali su me vratili na vrijeme i izgubio sam možda sekund dva što je bilo potpuno nevažno. Nisam bio zdovoljan iako me radovala činjenica da nemam nikakve bolove i probleme koja sam očekivao. Sjetio sam se završnica u nekim svojim polumaratonima, a da ne govorim o tempu koje je ispalo kao kad sam 2016 trčao maraton u Ljubljani. Uzeo sam pivce i odšetao do auta da se presvučem i možda dočekam svog frenda koji se vidno mučio i znam da je imao mnogo bolje dane ali nikoga od nas matorih vrijeme ne mazi.

Zato sam pribjegao savjetu mog prijatelja Franje Lončara koji je nekom rekao: uvjek pogledaj svoj rezultat kroz kalkulaciju sa korekcijom za godine. Takozvani "Age grade calculator", a on kaže da je moj rezultat zapravo za prvo mjesto jer je prvoplasirani italian trčao 1:12:45(net time), a meni za 1:34:51 izlazi rezultat od 1:10:58. Provjerio sam i sve ostale polumaratone osim Rovinja i Plitvica. Naravno Zagrebački su najbolji jer su i najravniji ali i ovaj je čak bolji nego moj najbrži 1:28:48 istrčan još 2014 u Crikvenici. No razlika je minuta dvije. Znači ni viroza, mala kilometraža, ozljede, uzbrdice ili jugo ne nose bitnu razliku. Samo su godine taj najveći uteg kojeg treba dovući do cilja. A što se tiče mačke sa početka priče uopće nije važno jeli trenutno živa ili mrtva. Sve će se ionako otkriti kad trka završi. Tako je i najzanimljivije.

Još jednu stvar moram promjeniti u svom treningu. Moram prestati koristiti iste postavke koje sam koristio prije 10 godina to stvarno nema više smisla.               

Muk(h)a u duš(n)i(ku)

Čim sam napravio prvi makar minijaturni plan i naravno uplatio utrku nakon dvije godine odmah me sustigla loša karma. Ta me uporno vreba i prati već neko vrijeme. Iako sam nedavno samozadovoljno zaključio kako zapravo još nisam upoznao moju obiteljsku doktoricu, a ona jako dobro poznaje moju familiju, osim mene. Onda je zaredala prvo corona u prosincu i sad evo prije tjedan dana viroza koja mi je ostavila opaki kašalj u amanet. Kašljem kao stari moped ili kao da sam okorjeli pušač. Baš me zanima bili sad mogao onako "kušeljati"(pričati za ne istrijane) sa Ivanom Stanićem dok se spremam da zadnji krug u Tupljaku oderem ispod 4 minute po kilometru. Jok niš od tega. 

U subotu sam na jedvite jade istrčao laganih 9 km i onda cijeli dan bio sudac u cilju na ekipnom prvenstvu hrvatske u Medulinu. Bura je već prije podne počela dizati bijele kreste po kvarneru koji se sa starta i cilja vidio kao na dlanu. Jedini zaklon je bio iza balona na ulasku ucilj. Mada ni to nije baš pomagalo. Utrka je bilo toliko da smo jedva stizali popisati i izmjeriti sve iako je postojalo i elektronsko mjerenje, a mi smo bili samo backup. Šokiralo me i iznenadilo kad sam vidio da na takvom takmičenju ima trkača koji nebi prošli niti pod teške rekreativce. Ali takva je realnost naše atletike. Ima par telentiranih trkača i trkačica koje odskaču, a ostalo se nebi trebalo voditi pod trkače već one što trčkaraju kako bi skinuli pivski trbuščić ili malo salca sa guze. Ostao sam malo iznenađen kad mi je prišao jedan čiča sa brojem ali odmah sam ga prepoznao. Moja mušterija sa zadnje utrke u Crnom Lugu koji je ostao iza mene oko 13 minuta na utrci od nepunih 26 km. Koji kua tu radiš? Pa trčim za klub 4 km. Kruh te j... pa šta veterani od 70 godina trebaju trčati za ekipno prvenstvo hrvatske? Nije čudo da ga je prvi uberundao za dva kruga od 1 km. Prvi je išao 12:37, a čiča točno 18:37. A ja se brinem što možda neću moći držati polumaraton brže od 4:20/ km. Ma ko ga šiša, koliko bude biti će dosta, a i brže nego njegovih 4 km. Još je čiča prvak hrvatske za veterane tj. jedan od onih zbog kojih sam preklani htio otići na službeno prvenstvo hrvatske da neki prestanu misliti da su jako dobri trkači. Jedini na ovim prostorima kojemu skidam kapu i šešir što god, je bio i ostaje Drago Paripović, a ostali uključujući i mene su sitna buranija. 

Ondak je došla jebena nedjelja sa burom od rana jutra. Nije bilo dosta što kašljem već na zagrijavanju nego mi je na prvom ubrzanju od 5 km u dušnik uletila muha ... ma šta muha. Slon sa krilima koji se bacakao i grebao po dušniku tako da mojoj muci nije bilo kraja čak i kad sam odradio prvih pet kilometra ubrzanja na oko 4:38/km. Nakon toga trebalo je jedan km popustiti što sam iskoristio za iskašljavanje ali mu(h)ka se nije dala vani. Nakon još 4 km na 4:40 gotovo da sam htio odustati ali nije mi vrag dao mira pa sam rekao čekaj malo sad ću je prišarafiti na 4:25/km pa će valjda vani. Ali niti 3 km u tom ritmu pa još dva malo brže nisu je pokolebali u namjeri da me taj dan dokrajči. Bacio sam sve na zadnje ubrzanje koje je inače prijašnjih boljih godina bilo redovito ispod 4 minute po kilometru. Ali bura koja me tukla u glavu u kombinaciji sa uzbrdicom i hroptanjem muhe u dušniku nije dalo da idem brže od 4:20. Nekako sam se dovukao još dva kilometra do kuće i tek kad sam bio pod vrelim tušem izletila je iz dušnika i ostala zaljepljena na staklenoj stjenci tuš kabine. Koje olakšanje. Uporedio sam rezultate sa prijašnjim godinama i ostao ko posrani golub ali utješilo me je što sam sličan scenario bez mu(h)ke imao i 2019 godine kad čak iz nepoznatog razloga nisam niti istrčao zadnji brzi kilometar, pa sam ipak nakon par tjedana trčao maraton u Beču za 3:15 i bio svjež u cilju kao rijetko kada. Dakle ako me kašalj koji pokušavam uništiti sirupima i čajem napusti za nešto manje od dva tjedna valjda bi mogao istrčati neku solidnu utrku što god to značilo. Ovako ostaje muka ali bar nema više muhe.          

          

Polovno

 Uvijek sam bio podozriv sa tim izrazom polu ... nešto. Još gore zvuči kad recimo netko kaže za nekog da je "polovnjača" ili "polučovik". Što to znači? Imaju isto kao i svi dvije noge, ruke i sve manje više što i druga cijela bića ali su "polovni". Ne volim niti izraz polovni automobil, pa iako je i ovaj moj sadašnji već punoljetan ja ga zovem novim jer sam ga kupio kad je bio nov, a sad je eto u najgoru ruku star. Mada ja to skoro i ne primjećujem ali ipak. Nisam valjda i ja sad polovni trkač ili polutrkač. Je da sam nešto ofucaniji bar vizuelno, i čak malo sporiji ... trenutno ha, ha, ha. I da, ne usuđujem se izaći na megdan maratonu, ... trenutno. Ali nije me strah zbog mogućeg lošeg rezultata već me je strah i dopizdilo mi je da opet moram pauzirati. Kod mene to obično traje predugo. Više sam oprezan nego spor. To su neki mogli osjetiti na zadnje dvije kratke utrke gdje sam više pazio na komfor i izgled(osmjeh za kameru molim) nego na rezultat. Moj ovjes je vjerovatno kao onaj kod moje Honde. Malo škripav i nije baš pametno jurcati bez obzira na sve. Nogu sam malo maknuo sa gasa i već neko vrijeme kružim na treningu gotovo u leru. Moj prosječni godišnji tempo kad uzmem sve treninge je pao za oko 20 sek po kilometru ali gledajući neke zadnje treninge kad sam malo potegnuo to se nije bitno odrazilo na brzinu trčanja ako pretpostavim da je opterećenje isto kao i prije par godina. Dobro, herc se malo usporio ali ja sam to već ukalkulirao tako da možda i nije tako loše. Naravno pitanje na koje nitko ne može dati odgovor je koliko toga mogu podnijeti. Dali je pomoglo par stotina kilometara veslanja i još više biciklističkog trenažera ove zime? Utege i sprave za mučenje ne računam kao niti plivanje. Jesam li polovan ili samo star? Uskoro ću saznati jer sam upisao i platio Porečki polumaraton. Opet nešto na pola he, he. Blizu je, nisam nikad trčao u Poreču i time ću dostići broj maratona koji sam istrčao. Biti će egal, 7:7. 

Idem sa frendom iz Mygym-a, još trebam odraditi par dužina kako bi učvrstio ovo što sam do sad postigao i istrčati na svježinu. Nadam se ne previše sporije od oko 1:30. Sa time bi bio zadovoljan i naravno ako se pokaže da nemam problema nit sa duljim trčanjem tim tempom mogu se nadati još jednom maratonu na jesen. To bi bilo krasno jer sljedeće godine ulazim u klub +70 i planiram svašta nešto što se možda mom tijelu neće svidjeti. Do tada i "polu" je dobro.         

Tupljak i "Stane" jučer i danas

 Prošlo je mjesec dana borbe sa neposlušnim nogama i napokon je došlo do malog pomaka, na bolje .. uf. Uspio sam preći magičnu brojku od 200 km trčanja u siječnju i još malo ostalih aktivnosti. Kad bolje razmislim i nije baš tako malo odraditi još oko 150 km na biciklističkom trenažeru, 90 km veslanja na ergometru i još bar 6 sati sa utezima u teretani. Plivanje više ne računam jer desetak minuta u moru koliko izdržim ovih dana dođe samo kao opuštanje. Ha,ha opuštanje, plivam brzo jer more štipa i jedva čekam da se ponovo dočepam obale ali svoju turu moram odraditi pa koliko traje traje. Prošli tjedan je moj prijatelj Ozi imao rođendan i tako uz pivce napomenuo da Ivan Stanić ponovo organizira utrku Istarske zimske lige u Tupljaku. On i Neno kod kojeg odlazim u "myGym" već dvije sezone idu na pivo i fižol(fažol, grah, pasulj ...). Ja sam se poželio i drugačijeg druženja osim kafe sa trkačima koji idu na utrke, a ja slušam njihove priče i pere me sjeta. Zaželio sam se malo više utrkivanja nego što sam mislio da ću ikada. Rekao sam idem ako imate mjesta za mene. Nitko nije očekivao da ću trčati obzirom na moje vrlo bolno iskustvo sa zadnjeg kola Istarske zimske lige u Pazinu 2015 godine. Dio problema koji me uvelike koči danas zahvaljujem tom događaju, a nisam čak siguran dali sam ikad napisao blog o tome. 

No bolne uspomene blijede čim bolovi minu, ali uspomena na momka koji mi je u Rovinju 2014 na mojem prvom polumaratonu dodjelio medalju za drugo mjesto u kategoriji nakon što je i on dobio istu nikad neće. Bio je to Ivan Stanić - Stane kako ga prijatelji zovu. Postali smo prijatelji i iako se srećemo rijeđe nego što bi htio uvijek mi srce zaigra i veseli kad ga sretnem. 

Ivan Stanić, Alfio Letinić, Bevilacqua Stefano i ja

Dok još nisam ni slutio što me čeka u trkačkom životu koji se tek počeo pomalo zahuktavati trčao sam skoro sve utrke zimske lige. Uz male zastoje sve je izgledalo ok. U Tupljaku je u februaru 2015 bilo prekrasno zimsko vrijeme sa 12 tak stupnjeva. Danas bi sigurno trčao u kratkim hlačicama i maji sa kratkim rukavima ali to su bila druga vremena. Drugi ja. Krenuo sam brže nego što to danas radim pa sam taj tempo pokušavao održati. Krenuo sam sa bržim prvim kilometrom da bi završio sa 4 minute u zadnjem. Vrijeme za tih 6 km je bilo 23:11, prosjek 3:52/km ali sjećam se kako sam slabo kontrolirao ubrzavanje zadnji kilometar.

Tupljak 2015

Jutro je već u Puli bilo vrlo hladno i nadao sam se da Ozi neće kasniti jer ja sam čekao na parkingu blizu kuće da me pokupi. Srećom nije se ponovio slučaj kao onog kobnog dana 2015 i odlaska u Pazin kad su me pri sličnom vremenu zaboravili i vratili se po mene nakon pol sata pa smo skoro zakasnili na start. Svejedno nismo baš imali puno vremena kad sam stigao u Tupljak ali poučen lošim iskustvima od prije već sam bio obučen i samo sam promjenio tenisice okačio broj nakon prijave te krenuo na malo dulje zagrijavanje koje i nije baš pomoglo. Neki nisu mogli vjerovati da ću stvarno trčati, a ja sam bio rezerviran što se tiče starta jer sam se bojao trčati brže kako nebi vratio sve na početak. Vrlo suzdržan prvi kilometar oko 4:08 značio je da nisam dovoljno opušten pa sam se držao uz neke moje poznanike triatlonce i pogledom pratio klupskog kolegu Ljubu koji je bio blizu. Tek u drugom krugu na blagoj uzbrdici sam mu prišao. Očekivao sam da će prihvatiti tempo od malo preko 4 minute no izgleda da nije bio raspoložen pa sam prišao Stanetu i Sandiju koji su skupa trčali. Malo smo čakulali i osjetio sam kako se opuštam i imam onaj dobar osjećaj u nogama. U potjeri za još jednom mušterijom iz prošlosti prošao sam Sandija i Staneta i okončao utrku sa zadnjim kilometrom od 3:48. Mogao sam još malo zašprintati ali Ozi je snimao pa sam pozirajući njemu propustio nekog klinca 40 godina mlađeg od mene koji se baš zaletio. Ionako je brži mogao sam mu samo staviti soli na rep. Tako sam stigao 25-ti sa vremenom 24:06 što i nije tako loše.

Sandi, Stanić i "dida"

Uskoro ćemo skupa trčati Ivanov 100-ti maraton

Iako sam jedva čekao okršaj sa čuvenim fažolom i zasluženim pivom prvo sam popio topli čaj jer dušnik je bio iziritiran hladnim zrakom i burom koja nije bila baš ugodna usprkos sunčanom vremenu. Odradio sam odmah dvakilometra hlađenja i bacio se na onaj dio koji Tupljak osim lijepe i gotovo ravne konfiguracije staze čini tako posebnim mjestom. Jadva čekam Stanetov stoti maraton koji će trčati sa svojim prijateljima kao što je to bilo kad je trčao moj prijatelj Ozi. osim toga nadam se da ću ove godine ponovo biti i trkač maratonac.   

U društvu sa još jednom istarskom legendom. Prvi istrijan koji je istrčao 100 maratona

Dva dana poslje još ne mogu vjerovati da nema nikakvih loših posljedica utrke i polako mi se vraća optimizam. Ili je to samo proljeće na vidiku pa ... 

Dva naprijed, dva nazad

Evo me opet na mini početku mada se čini da će zapravo tako izgledati cijela moja buduća trkačka karijera ili se to niti ne može više zvati karijerom pa ni trkačkom. Plan je bio završiti godinu sa mjesečnom kilometražom bar blizu 200 km pa tako nastaviti u novoj godini ali opet sam upao u rupu kad tjedni skor iznosi tužno ništa, nada, niente, zero ... kilometara. Spotaknuo sam se o coronu. Već sam bio i napisao blog o tom usranom završetku godine koji zbog depresivnog sadržaja nisam bio voljan objaviti. A u ostalom nije niti jedini. Ostao je u skicama. Nakon što sam pomislio kako je to vrlo brzo i relativno dobro prošlo jer najveći problem je bio taj što sam bolest prenio ženi, a ona je bome dobro stradala. Ja nisam osjetio ništa ali trčanje zadnjih tjedan i nešto više dana priča jednu sasvim drugu priču. Dobro i ja se osjećam pomalo depresivno zbog svega što se događa oko mene, to još više potencira odvratno mada toplo vrijeme bez dana sunca u zadnjih mjesec dana. Zbog toga i nešto zbog bolesti nisam već gotovo mjesec dana bio plivati u moru. A more nikad nije bilo toplije. Redovno jedino idem u gym jer kad platim onda moram to i konzumirati inače bi se osjećao još gore. Bicikla takođe tužno stoji i čeka da je zajašem bar na trenažeru, a meni se iskreno neda niti ujutro otići trčkarati. Danas sam se prisilio odraditi odnosno ponoviti jedan trening koji sam svaka dva tjedna trčao kao svojevrsni test forme. Trčao sam 10 km do Verudele i nazad tako da 3 km trčim lagano za zagrijavanje, pa 4 km brže na granici aerobnog praga(aerobic treshold) i na koncu opet lagano 3 km. Već sam prije primjetio i to je sasvim korektno korigirao moj Garmin da mi je forma opet pala. U odnosu na zadnji trening neposredno prije one jedine humanitarne utrke u studenom to je desetak(9) sekundi po km sporije sa identičnim prosječnim pulsom. Temperatura je bila identična i trčao sam u istim novim Noosa TRI 14 tenisicama. Usput danas osim tog lošeg osjećaja tromosti malo me je razveselila i utješila udobnost tenisica. Bolovi u preponama se nisu pojavili niti nakon hlađenja pa je to jedino čemu se mogu veseliti. Bar dok traje. Zaključak je da sam dva mjeseca išao naprijed, a sad sam se nakon tjedan dana bolesti vratio ta ista dva mjeseca nazad. Otkazao sam dogovor sa prijateljima za Bolognu koja je previše rano i po svojoj prilici ovo proljeće je jedino izvjesno da ću ići kod kćerke i unuka u Luton, a ostalo ako šta uleti dobro ako ne nikom ništa. Mogu ja opet pauzirati od utrka možda ne 40 godina ali jedna gore, jedna dolje, sve jedno.