utorak, 7. veljače 2023.

Tupljak i "Stane" jučer i danas

 Prošlo je mjesec dana borbe sa neposlušnim nogama i napokon je došlo do malog pomaka, na bolje .. uf. Uspio sam preći magičnu brojku od 200 km trčanja u siječnju i još malo ostalih aktivnosti. Kad bolje razmislim i nije baš tako malo odraditi još oko 150 km na biciklističkom trenažeru, 90 km veslanja na ergometru i još bar 6 sati sa utezima u teretani. Plivanje više ne računam jer desetak minuta u moru koliko izdržim ovih dana dođe samo kao opuštanje. Ha,ha opuštanje, plivam brzo jer more štipa i jedva čekam da se ponovo dočepam obale ali svoju turu moram odraditi pa koliko traje traje. Prošli tjedan je moj prijatelj Ozi imao rođendan i tako uz pivce napomenuo da Ivan Stanić ponovo organizira utrku Istarske zimske lige u Tupljaku. On i Neno kod kojeg odlazim u "myGym" već dvije sezone idu na pivo i fižol(fažol, grah, pasulj ...). Ja sam se poželio i drugačijeg druženja osim kafe sa trkačima koji idu na utrke, a ja slušam njihove priče i pere me sjeta. Zaželio sam se malo više utrkivanja nego što sam mislio da ću ikada. Rekao sam idem ako imate mjesta za mene. Nitko nije očekivao da ću trčati obzirom na moje vrlo bolno iskustvo sa zadnjeg kola Istarske zimske lige u Pazinu 2015 godine. Dio problema koji me uvelike koči danas zahvaljujem tom događaju, a nisam čak siguran dali sam ikad napisao blog o tome. 

No bolne uspomene blijede čim bolovi minu, ali uspomena na momka koji mi je u Rovinju 2014 na mojem prvom polumaratonu dodjelio medalju za drugo mjesto u kategoriji nakon što je i on dobio istu nikad neće. Bio je to Ivan Stanić - Stane kako ga prijatelji zovu. Postali smo prijatelji i iako se srećemo rijeđe nego što bi htio uvijek mi srce zaigra i veseli kad ga sretnem. 

Ivan Stanić, Alfio Letinić, Bevilacqua Stefano i ja

Dok još nisam ni slutio što me čeka u trkačkom životu koji se tek počeo pomalo zahuktavati trčao sam skoro sve utrke zimske lige. Uz male zastoje sve je izgledalo ok. U Tupljaku je u februaru 2015 bilo prekrasno zimsko vrijeme sa 12 tak stupnjeva. Danas bi sigurno trčao u kratkim hlačicama i maji sa kratkim rukavima ali to su bila druga vremena. Drugi ja. Krenuo sam brže nego što to danas radim pa sam taj tempo pokušavao održati. Krenuo sam sa bržim prvim kilometrom da bi završio sa 4 minute u zadnjem. Vrijeme za tih 6 km je bilo 23:11, prosjek 3:52/km ali sjećam se kako sam slabo kontrolirao ubrzavanje zadnji kilometar.

Tupljak 2015

Jutro je već u Puli bilo vrlo hladno i nadao sam se da Ozi neće kasniti jer ja sam čekao na parkingu blizu kuće da me pokupi. Srećom nije se ponovio slučaj kao onog kobnog dana 2015 i odlaska u Pazin kad su me pri sličnom vremenu zaboravili i vratili se po mene nakon pol sata pa smo skoro zakasnili na start. Svejedno nismo baš imali puno vremena kad sam stigao u Tupljak ali poučen lošim iskustvima od prije već sam bio obučen i samo sam promjenio tenisice okačio broj nakon prijave te krenuo na malo dulje zagrijavanje koje i nije baš pomoglo. Neki nisu mogli vjerovati da ću stvarno trčati, a ja sam bio rezerviran što se tiče starta jer sam se bojao trčati brže kako nebi vratio sve na početak. Vrlo suzdržan prvi kilometar oko 4:08 značio je da nisam dovoljno opušten pa sam se držao uz neke moje poznanike triatlonce i pogledom pratio klupskog kolegu Ljubu koji je bio blizu. Tek u drugom krugu na blagoj uzbrdici sam mu prišao. Očekivao sam da će prihvatiti tempo od malo preko 4 minute no izgleda da nije bio raspoložen pa sam prišao Stanetu i Sandiju koji su skupa trčali. Malo smo čakulali i osjetio sam kako se opuštam i imam onaj dobar osjećaj u nogama. U potjeri za još jednom mušterijom iz prošlosti prošao sam Sandija i Staneta i okončao utrku sa zadnjim kilometrom od 3:48. Mogao sam još malo zašprintati ali Ozi je snimao pa sam pozirajući njemu propustio nekog klinca 40 godina mlađeg od mene koji se baš zaletio. Ionako je brži mogao sam mu samo staviti soli na rep. Tako sam stigao 25-ti sa vremenom 24:06 što i nije tako loše.

Sandi, Stanić i "dida"

Uskoro ćemo skupa trčati Ivanov 100-ti maraton
Iako sam jedva čekao okršaj sa čuvenim fažolom i zasluženim pivom prvo sam popio topli čaj jer dušnik je bio iziritiran hladnim zrakom i burom koja nije bila baš ugodna usprkos sunčanom vremenu. Odradio sam odmah dvakilometra hlađenja i bacio se na onaj dio koji Tupljak osim lijepe i gotovo ravne konfiguracije staze čini tako posebnim mjestom. Jadva čekam Stanetov stoti maraton koji će trčati sa svojim prijateljima kao što je to bilo kad je trčao moj prijatelj Ozi. osim toga nadam se da ću ove godine ponovo biti i trkač maratonac.   
U društvu sa još jednom istarskom legendom. Prvi istrijan koji je istrčao 100 maratona
Dva dana poslje još ne mogu vjerovati da nema nikakvih loših posljedica utrke i polako mi se vraća optimizam. Ili je to samo proljeće na vidiku pa ... 

četvrtak, 5. siječnja 2023.

Dva naprijed, dva nazad

Evo me opet na mini početku mada se čini da će zapravo tako izgledati cijela moja buduća trkačka karijera ili se to niti ne može više zvati karijerom pa ni trkačkom. Plan je bio završiti godinu sa mjesečnom kilometražom bar blizu 200 km pa tako nastaviti u novoj godini ali opet sam upao u rupu kad tjedni skor iznosi tužno ništa, nada, niente, zero ... kilometara. Spotaknuo sam se o coronu. Već sam bio i napisao blog o tom usranom završetku godine koji zbog depresivnog sadržaja nisam bio voljan objaviti. A u ostalom nije niti jedini. Ostao je u skicama. Nakon što sam pomislio kako je to vrlo brzo i relativno dobro prošlo jer najveći problem je bio taj što sam bolest prenio ženi, a ona je bome dobro stradala. Ja nisam osjetio ništa ali trčanje zadnjih tjedan i nešto više dana priča jednu sasvim drugu priču. Dobro i ja se osjećam pomalo depresivno zbog svega što se događa oko mene, to još više potencira odvratno mada toplo vrijeme bez dana sunca u zadnjih mjesec dana. Zbog toga i nešto zbog bolesti nisam već gotovo mjesec dana bio plivati u moru. A more nikad nije bilo toplije. Redovno jedino idem u gym jer kad platim onda moram to i konzumirati inače bi se osjećao još gore. Bicikla takođe tužno stoji i čeka da je zajašem bar na trenažeru, a meni se iskreno neda niti ujutro otići trčkarati. Danas sam se prisilio odraditi odnosno ponoviti jedan trening koji sam svaka dva tjedna trčao kao svojevrsni test forme. Trčao sam 10 km do Verudele i nazad tako da 3 km trčim lagano za zagrijavanje, pa 4 km brže na granici aerobnog praga(aerobic treshold) i na koncu opet lagano 3 km. Već sam prije primjetio i to je sasvim korektno korigirao moj Garmin da mi je forma opet pala. U odnosu na zadnji trening neposredno prije one jedine humanitarne utrke u studenom to je desetak(9) sekundi po km sporije sa identičnim prosječnim pulsom. Temperatura je bila identična i trčao sam u istim novim Noosa TRI 14 tenisicama. Usput danas osim tog lošeg osjećaja tromosti malo me je razveselila i utješila udobnost tenisica. Bolovi u preponama se nisu pojavili niti nakon hlađenja pa je to jedino čemu se mogu veseliti. Bar dok traje. Zaključak je da sam dva mjeseca išao naprijed, a sad sam se nakon tjedan dana bolesti vratio ta ista dva mjeseca nazad. Otkazao sam dogovor sa prijateljima za Bolognu koja je previše rano i po svojoj prilici ovo proljeće je jedino izvjesno da ću ići kod kćerke i unuka u Luton, a ostalo ako šta uleti dobro ako ne nikom ništa. Mogu ja opet pauzirati od utrka možda ne 40 godina ali jedna gore, jedna dolje, sve jedno.