Kraj uvijek zamišljam kao nešto dramatično i kao iznenadno ... paf i gotovo. Ali nikad nije ili gotovo nikad nije tako. Kamo sreće da je. Najčešće je to duže propadanje i postepen prelaz na neku drugu razinu. Naravno nižu jer ona za gore već je meni odavno prošla kao baba sa kolačima. Kraj godine koji nazovi dramatično dolazi svake godine u pola noći uz vatromet i koje kakve pizdarije se zapravo dovlači polako kao umorni maratonac. Neki već svode račune i vesele se novom početku, pa sam i ja pokušao ali to je ispalo tako deprimirajuće da je bolje da nisam niti pokušao. Kao i obično gotovo ništa nisam ostvario pa je sreća da sam od visokih ciljeva bar okusio nešto mrvica.
Jedan polu maraton istrčan u polu zdravom stanju nakon kovida i uz virozu. Jedna desetka kao proba jesam li se oporavio tjedan nakon toga. Sve drugo je uništeno negdje kad sam se ponadao i usudio sanjati nove izazove. Jedina dobra stvar pada sa bicikle je da ću od sada rođendan slaviti 8.07 kao i moj zet, a ne više 5.07. Biti će nam baš veselo.
Midle distance triatlon nisam niti vidio osim što sam kasnije u Poreču bio kao volonter na half Ironmanu. Koja utjeha. Jedva sam izdržao stajanje na okrepnoj stanici i djeljenje osvježenja triatloncima.
Stoti maraton Ivana Stanića-"Staneta" u Tupljaku sam ispratio samo zadnjih 12 kilometara jer je na moju sreću "Stane" bio potpuno van forme i uglavnom smo hodali i pomalo se šalili na njegov račun ali meni nije bilo do šale jer je nakon toga usljedio tjedan dva neopisivih bolova pa sam prestao razmišljati o trčanju i bilo čemu drugom.
Maraton u Ateni sam ipak odgledao jer se zakomplicirao povrat novca za avio karte pa sam da ne propadnu otišao bodriti prijatelje i pomalo mazohistički dosuo soli na ranu. Već prije Atene počeo sam sa trčanjem nakon što mi je fizijatar dao zeleno svjetlo. Nisam niti u snu mogao zamisliti da ću toliko propasti u samo tri mjeseca. Zapravo nakon mjesec i nešto kad sam pokušao malo trčkarati prije Tupljaka sa 55, VOmax se srozao na 44 da bi se nakon toga u desetom mjesecu kad sam redovito 3-4 puta trčao ali kratko i vrlo polako stabilizirao na 46. Tek nakon Atene prije tjedan dana porastao je na 47 i eto to bi značilo da 5 km mogu trčati oko 24 min.
Takav je i bio plan kad sam opet prijavio humanitarnu i memorijalnu utrku za Dinu Pervan Rabelo. Ponovo nisam bio spreman ali sad još moram i biti oprezan da se nebi u gužvi ozljedio ili pretjerano gibao tu polomljenu kost. Mislio sam kako ću ići oko 5 min po km sa Erolom ali on me otkantao vjerovatno zbog kakvog komada i zaostao negdje prije prvog kilometra. Onda sam ugledao jednu novopečenu solidnu maratonku koja trči oko 3:40 i sa njom sam se već prije zagrijavao jer ona mene izgleda poznaje bolje nego što sam mislio, a ja znam njenog oca. Znao sam da trči, a do tog dana nisam znao niti kako izgleda i da je istrčala u par godina više maratona nego ja. Da sam mlađi možda bi me bilo sramota ali eto kad si star nemaš previše takvog osjećaja. Na maji je imala natpis "born to run" baš poput naslova knjige uz i zbog koje sam počeo trčati. Sustigo sam je i započeo kao obično razgovor pitanjem dali je čitala knjigu. No nije baš bila razgovorljiva pa mi je na kraju odgovorila kako ne voli pričati dok trči i rekla evo tamo ispred mi je kćerka ona trenira atletiku i ona možda može pričati i trčati. Ja osobno volim na maratonu pa i polumaratonu razmjenjivati par riječi sa nekim tko trči otprilike mojim tempom. Zaključio sam da dok pričam mogu još malo i ubrzati jer ovo je utrka na nepunih 7 km. Prošao sam ubrzo pored njene kćerke pa još nekoliko trkača i nikako mi nije išlo zadržavanje u nekom društvu jer većina je postepeno tonula zbog precjenjenog početka. Ja nisam osjećao problem niti kod prelaza uskim mostom preko zaljeva kod Valbandona osim što zbog gužve pogotovo u prvom prolazu nisam baš mogao obilaziti nikoga. Nakon mosta sam ubrzao i do kraja sam bez previše naprezanja prošao kroz cilj. Možda bi trebao biti zadovoljan tempom od 4:44/km ali 4 minute sporije vrijeme nego lani u podjednakim uvjetima nije baš neki dobar znak. 
Start utrke u pozadini gdje je manja gužva
Gorak okus ne baš uspješnog nastupa nije ispralo ni kupanje u moru odmah nakon utrke. I to bi bio ne baš slavan završetak ovogodišnje trkačke sezone.
 |
| Hlađenje nakon utrke |
Do kraja godine još trebam izdražati bar jednu turu terapija i ne dozvoliti da se ugasi ona zadnja mrvica nade da neću morati pod nož sljedeće godine. No nada da ću uskoro povratiti izgubljenu formu čak i sa početka ove godine sve je slabija. Nema druge nego pomiriti se sa time.
Nema komentara:
Objavi komentar