srijeda, 24. veljače 2016.

"Crveni karton"

Nisam siguran kad sam zadnji put nešto napisao o trčanju i objavio ... aha to je bilo u Londonu! Tad sam bar nešto trčao i činilo mi se da će kao i nekoliko puta prije toga London biti prekretnica. Da će stvari krenuti na bolje. Sad mi se nekako čini prilično "neprilično" pisati o trčanju. Kao da sam gubitkom sposobnosti da trčim, nedostatkom kilometara, koraka, otkucaja ... izgubio to pravo. Možda je na snazi samo neka blokada ili privremena zabrana. Dobio sam "crveni karton" jer sam onom gore(sucu) pokazao prst ili nešto gore? Mislim da nisam. Zapravo se sasvim dobro nosim sa svim time i usrećio sam brdo liječnika i fizijatara koje sam posjetio i farmaceutsku industriju generalno, da ne spominjem pojedinačno sve marke koje kakvih preparata koje sam oprobao. Zapravo imam dosta toga zapisano u mom dnevniku ali nije za objavu ... bar ne sada. Jučer sam se prisilio da dovršim serijal o velikanima(i velikankama) trčanja za web stranice kluba ali sad me i samo podsjećanje na njih čini još manje važnim i beznačajnijim, a to mi trenutno baš i ne prija. Zapravo sve što ima veze sa trčanjem mi opako smeta ali se istovremeno lijepi za mene kao čokoladni papirić za dječje prste. Nikako da se iskobeljam od tog trčanja. Ja zgrabim lijevom rukom da ga otrgnem sa desne, a on ostane na lijevoj ... i tako u nedogled. Ujutro sebi kažem ma "fuck off" da otjeram pomisao koja se prva javi, a to je: pa mogao bi možda kasnije poslije posla ... ne nema šanse. Kad krenem na posao ipak u zadnji trenutak zgrabim torbu sa opremom i ponesem je za svaki slučaj ako ... Poslije se na poslu uhvatim kako mi misli stalno odlaze na ono tajnovito mjesto na kojem postaješ jedno sa ritmom tla pod stopalima, gdje se dah i misao isprepletu i gdje je jedini zvuk šum kolajuće krvi koja pulsira u ušima. Kad napokon dođe 16:30, tih nekoliko minuta do odluke vrate sve bolne uspomene od ovih zadnjih osam mjeseci ... ipak neću, možda sutra. I onda sam u nedjelju pokleknuo. Samo jednom, samo možda kilometar dva više ili sekundu dvije brže i sve pođe u krasni k... Opet sam na početku. Opet sam na trećoj terapiji u zoni sumraka u "međusvijetu". Samo su neki drugi likovi oko mene, a jedino sam ja i sestre opet iste.

ponedjeljak, 8. veljače 2016.

Hogar(vikinzi), škoti i ostali barbari

  Došli smo napokon u svoj malo ohlađeni dom. Nakon sedmodnevnog odsustva u kući ništa novo.Temperatura je malo opala na nekih 17-18 stupnjeva ali obzirom da nismo 7 dana grijali to je super. Centralno i klima u suradnji su to sve vratili na ugodnih 20 za manje od sat vremena. Nakon što mi je cijeli dan dupe razvaljivalo sjedište raznih prijevoznih sredstava, najviše Rynair, j..em ih u sjedišta, pa i moja Honda od Trsta i nju također! Što smo prvo napravili? Razvalili se ja i žena svaki na svoju stranu kauča i uz čaj i palačinke gledali “tevu”.
Ne znam zašto moja žena obožava onu seriju o vikinzima. Doduše osim puno klanja i kojekakvih perverznih načina zadavanja bola ima i seksa sa nabildanim našaranim spodobama oba spola ... možda u tom grmu leži zec. Vrag bi ga znao morati ću se pod stare dane tetovirati. To je lako ali nabildati? Meni ni stomak ne zna narasti. Đaba pivo i masna hrana ja sam kao "Obrovac", promašena investicija.
I moj omiljeni lik iz crtanih stripova je bio Viking Hogar. On je ipak nabildan u struku(bircepsi). Dali zbog toga što i mene privlači ta tamna strana ili mi je bila simpatična njegova reakcija na ubojstvo đelata koji je mučio vikinge na kotaču? Iako ih je mučio, Hogar ga je smatrao svojim fizio terapeutom, pa je bio ljut jer je ostao bez njega. I meni bi dobro leglo jedno inkvizicijsko rastezanje na kotaču. Možda mi je Hogar simpatičan zbog bojnog povika: "pobiti sve žene i povaliti muškarce" ... ops(otkrio sam se?) ... svakako je drugačiji! 
Kao da sam slutio da će i moja kćerka da se uda za nekog takvog "barbara" samo što je taj škot. To je ista pašta i oni su bili možda još i veći barabari od Vikinga. Rimljani su ih zvali "Pikti" jer su bili istetovirani po cijelom tijelu i pri tomu su se borili kurvanjski ili barbarski protiv njih. Zamislite napadali su ih sa leđa. A rimljani su naravno sve sama gospoda. Sjede u banji ili kolektivnoj sraonici i pričaju o gladijatorskim borbama. Tko je kome prosuo crijeva ili koliko je onih jadnih kršćana pojeo njegov lav. Ni ti isti kršćani nisu nekima ostali dužni .. pitajte malo južno američke indijance. Ah da zaboravio sam nije ih ostalo baš puno pa ćete ih teško to moći pitati. Ma svi smo mi barbari do jednog samo se oblačimo u sto veštita kako bi to sakrili. O onim daleko istočnim barbarima da ne pričamo. Biraj oš "ninđe" ili avare, nabijanje na kolac od naših dragih barbara sa bliskog istoka ili da ostanemo ipak u vlastitom dvorištu ... tu pak smrdi kao barbarizam na kvadrat. Kad sam bio jako mlad i glup kao manje više i sada(samo ono drugo) mislio sam da je jedina miroljubiva zemlja Indija. Bio sam "hipi", bavio se yogom i čitao Gandija. Još kad su Beatlesi i ini rock idoli otišli u indiju pomislio sam to mora da to ... ma kua. Tamo te zatiru ako si musliman, žena ili siromah, a izgleda da jedino kravama nije loše. Krave zato imaju argentinu.
Sad su na red došli neki novi barbari ali sve je ostalo isto. Čudim se kako svijet ima volje da gura naprijed kad zapravo stalno stojimo na istom mjestu. Eto nema veze sa trčanjem tako se osjećam da bi najradije nekoga na...io, ko viking.
A zapravo me samo bole leđa i muči išijas i ... ma u p..m.. previše je previše.
 
PS. vrlo se izvinjavam ako nisam spomenuo baš sve barbare eto omaklo mi se bez namjere da nekog barbara omalovažavam.

subota, 6. veljače 2016.

London, dan četvrti i ostalo


  Iznenadilo me što u je u sedam ujutro već bilo dosta svjetlo. Čini mi se da je lani još bio mrak ali ne znam dali sam dobro sve upamtio. Znam da je padao snijeg. Morati ću zaviriti u dnevnik kad se vratim. Kako je jučer naveče bilo malo hladnjikavo očekivao sam još hladnije vrijeme pa sam nabacio sve što sam imao na sebe. J..ga u hotelu ne možeš ni otvoriti prozor i malo osjetiti kako je vani, a u sobi je pakleno vruće iako sam sve pogasio. Zato sam doživio vlažni toplotni šok kad sam izašao. Uz dokove je futalo na fonju i morsku travu slično kao kad puše jugo i trčim "Lungomare" negdje blizu onog ispusta. Svejedno nedam da mi to ovaj dan pokvari. Malo sam zasukao rukave i raskopčao bar onu zimsku maju i rekao sebi: uspori ima vremena za tih pet šest kilometara, tuširanje, doručak i sr... Uostalom najteži trening će biti večeras kad budem prašio preko cijeloga Londona sa oko 40 kg tereta u koferu, ruksaku i dodatnoj torbi sa pizdarijama. O kako sam opet bio u pravu. Bacao sam pogled stalno na drugu obalu i pokušavao upiti slike koje je stvaralo varljivo jutarnje svjetlo i još uvjek upaljena noćna svjetla velikog grada. Crveno osvjetljene gondole kao da lebde iznad kanala i pomalo liče na letjelice iz "zvjezdanih ratova". Iza njih se nazire kupola Dom-a sa svojim svjetlećim ticalima i obrisi Canary Wharf-a. Sve to u kontrastu sa trčanjem ispod sivih nogu starih dizalica čini pomalo uvrnutu atmosferu. Isto kao i lani kod tog trećeg trčanja oko dokova i starih dizalica uvijek imam onaj najbolji osjećaj. Prvi put je bilo recimo dobro, drugi put prebrzo, a treći put sam odlučio najviše usporiti i ipak sam išao brže nego prvi put sa super niskim pulsom i osjećajem da mi je puno lakše. Kao da se noge navikavaju na podlogu ili nešto samo neznam što. Možda je pomoglo i to što sam veče prije toga proveo solo sa gazdom jer je cijela ekipa otišla u Rock Cafe negdje u Londonu. Ma znam ja kako to završava bar kod nas. Meni još nije došlo vrijeme za trening dužine. Uglavnom bili smo preko puta hotela, jeli fino, lagano, ne previše i brzo otišli na spavanje. Baš mi je odgovaralo tako. E gdje mi je mladost... Zadnji dan sajma je uvjek najgori. Nema više toliko aktivnosti jer je svima pomalo pun kufer. Za susjednim štandom cure u tjesnim policijskim odorama cijeli dan igraju stolni nogomet i tek tada sam skužio da "pičkaraju" sve u šesnajest. Znači neke iz bivših ... izgleda da se ja ne ložim baš na uniforme, pogotovo ne na policijske. Brazilke su bolje.
Ostatak sajma sam odlučio provesti u igranju svih mogućih besplatnih lutrija koje su nudili jer su neki nudili zanimljive nagrade za moje unuke pa i za mene. Dron, sportski sat, dres Ronalda, Moet(šampanjac) i tonu sitnih gluposti, a ja sam osvojio ništa i to izgleda jedini od svih iz moje ekipe. Mora da sam jako sretan u ljubavi? Treba li uopće da se to pitam. Za utjehu sam opet malo odsjedio na pivici kod Novomatica gdje sam načuo da ih je sajam koštao oko 2 miliona eura  i da su svaki dan trošili preko trideset soma eura za besplatnu klopu i pijaču. Moram se ubuduće sprijateljiti sa nekom baticom iz te firme. Time bi riješili sve klupske financijske probleme.
Kad je napokon objavljeno da je sajam službeno zatvoren isti čas sam izmigoljio iz zagrljaja kravate i promjenio cipele. Brzinom svjetlosti smo pospremali stvari iz vitrina jer svi smo imali isti cilj. Bežanija kud koji mili moji. Ja što prije svojim unucima na drugi kraj grada, a mladići iz firme što prije u pub naći se sa ženskama sa kojima su se cijeli dan dopisivali na FB. Samo da se ne iznenade kad u pakiranju ne bude ono što su mislili da je. Kao što sam i pretpostavio juriti po Londonu u "rush hour-u" sa koferom, velikim ruksakom i torbom još k tome i previše obučen, nije baš veselje. Već dva dana ispaštam zbog toga i bez ibrufena nema mi spavanja. Vrijeme je kao i ja usrano, pa i ne pomišljam na trčanje u Stockwood parku kao lani.  Sutra ujutro još me čeka povratak u Pulu preko Trsta znači cijeli tjedan ću biti u banani i vjerovatno neću biti u stanju da trčim. Osim ako se ne desi neko čudo. Sad mi zbog leđa i išijasa uopće ne smetaju bolovi u preponama. Mačiji kašalj.            

četvrtak, 4. veljače 2016.

London, dan treći


 Cijeli dan sam razmišljao dali sam danas trebao otići trčati ili ne iako sam prošlu noć  morao čvaknuti jedan ibrufen. Ali ne zbog prepona već zbog leđa koja su me totalno iznervirala i izmasakrirala. Pokušavao sam cjeli dan lagano gibati okolo i kao isprobavati sve one stolice sa natpisom VIP koje stoje ispred mašinerije za muženje love. Čim bi sjeo odmah su me opsjedali koje kakvi prodavači magle i morao sam se povući na drugo mjesto. Jedino što sam uspio prikupiti gomilu nepotrebnih suvenira, kemijskih olovki i tonu slatkiša zbog kojih će kćerka biti nesretna, a unuci sretni. Za neke sam se morao i pomučiti. Zaradio sam nogometnu loptu jer sam uspio žonglirati njome više od pet puta sa onim špićokama na nogama. I još kažu da imam dvije ljeve noge. Ovdje je hotelska soba skoro 300 £ za noć, a internet ne radi! Na sajmu je isto kao fol besplatan wifi ali kao da ga nema jer ne radi. I večeras evo napokon proradio, bar u hotelu. Je da je zadnja noć ali nije mi žao. Jedva čekam sutra da odperjam u Luton kod kćerke i unuka. Malo sam pogledao FB i što ima van Excel-a i skoro da se ništa nije promjenilo osim par sitnica. Ozi je imao rođendan koji sam mu sa malim kašnjenjem čestitao i nešto iskomentirao, a sad dovršavam javljanje uživo iz Londre jer od sutra neću imati vremena sve do ponedjeljka. Posložio sam opremu na slobodan krevet i u sedam izljećem na zadnji ovogodišnji Londonski jutarnji đir oko dokova makar vani padali meteoriti. Tako će plan biti skoro ostvaren kao i lani. Dobro, rekao sam skoro.


                             Šetnica oko dokova pogled na stanicu gondole



 
                                    Hotel od pun k.. £ i stare dizalice

 

                                        Pogled sa druge obale

srijeda, 3. veljače 2016.

London, dan drugi

  Preskočio sam jutarnji trening koji sam planirao još jučer za večerom ako mi se stanje sa bolom u kuku ili tetivi(više nisam siguran uopće što je) ne pogorša. Jednostavno sam bio premoren iako sam se probudio puno prije budilice. Na sajmu ništa novo, bar što se mene tiče. Jedino sam primjetio da djevojke na štandu NOVOMATIC-a ... recimo tako, nisu lijepe. Nerado kažem za žene da su ružne. Koju kua sad pomislio sam? Još uvijek djele fancy pakirane Mozart kuglice ali sam čuo da međusobno kušeljaju njemački ili tako nešto, pa čak su i odjevene u one seljačke alpske oblekice bez veze. Odmah sam skužio da su austrijanke i to je onda bilo sve jasno. Nema više naših cura koje su bile avijacija prema ovim ovdje "zaprežnim" kolima.
Jedino zabavno mjesto na koje sam često odlazio je bio štand sa kojeg su se širili latino ritmovi salse i talasale ženske ali i muške guze(za svakoga ponešto) i ostalo što se talasa. Čak je svirala i moja omiljena pjesma: "
Oye como va Mi ritmo ...". U blizini je bio i neki besplatni bar pa kad im je ponestalo kobasica nije bila gužva i mogao sam na miru sprašiti poneko pivo i slušati mjuzu. Što slušati, gledati čak. E što bi ovaj svijet bio bez Brazila i naših cura. Trebalo bi ih ponovo izmisliti. Sad su mi leđa već bolna, a noge u tjesnim špićokama nabubrile kao fažol, kad će više taj "fajrunt". Jedva čekam da legnem i ujutro ponovo otrčim pored starih dizalica uz dokove. To mi je kao da trčim kroz Uljanik samo su naše dizalice veće i ofarbane novim svjetlima. Za čudo neviđeno opet se prst sudbine umješao i umjesto dva sata dogovaranja u koju kurčevu zabit Londona da idemo na večeru odluku donosi glavni kapo koji je jako gladan jer je od jutros natašte. Idemo na večeru odmah preko ceste kod talijana u "07". Fali jedna nula da bude 007(James Bond) ali to je tipično za italijane(lapsus). Super bar ću znati što je u pjatu i imam vremena za jedan brzi trening koji sam jutros propustio. 
Malo je zahladilo pa sam obukao još jednu kanotjeru i za svaki slučaj stavio maju sa zaštitnm dodatkom protiv vjetra. Pas mater vlakovođu čim sam krenuo znao sam da bi trebao polakše ali papučica za gas se zaglavila ili sam već i ja bio gladan nakon cjelog dana na hotelskom doručku i par piva. Tek sad kad pišem blog sam pogledao Garmina. Malo više od pet km(5,58) u tempu 5:17/ km uz puls 144. Jeb..ga što sutra bude, biti će. Znam samo da ću preskočiti trening ovaj put planirano. Zato sam poslje smlatio dosta tega i jednu bišteku onako krvavu i par čaša črnega ... u je.. već je jedan i nešto sitno, laku noć. 

                                     
                     Evo dokaza da ne foliram, stvarno sam trčao, jeeee
 

London, dan prvi

  Preživio sam i prvi dan gnjavaže sa nebrojenim presjedanjima. Vlak, podzemna, DLR(Dockland Light Railway). Još mi je samo fali crveni buss i kabelska željeznica(gondola) koja baš kreće blizu zadnje stanice gdje izlazim. Nakon toga natezanje gdje šta ide, u koju vitrinu ili p..materinu, kao da svake godine radimo nešto drugačije. Isti štand imamo već četri godine ali neš ti to su talijani. Bez sat vremena diskusije ništa se ne može napraviti. Srećom glavni šef(gazda) nije došao taj dan pa smo se mi miševi ipak brzo dogovorili i onda je netko izrekao spasonosno: "adesso andiamo bere una bira"! Prvo sam pomislio j..te ovo je vrhunac i jedino dobro današnjeg dana, a onda sam nakon bire shvatio da je tek pet popodne i da još imam vremena otiči i otrčati đir oko dokova prije nego dan zaserem ponovnim okupljanjem za večeru.
Nije baš bilo kao lani. Zapravo je bilo jako toplo pa sam stavio samo dvije majice. Onu toplu ispod i preko moju "Running Dida Team Coach" kojom se svugdje kurčim. A ovdje se englezi sigurno pitaju "What a F.. that mean". Zlu ne trebalo stavio sam i duge zimske gege. I osjećaj pri trčanju nije baš bio tako dobar kao lani, pa naravno ni brzina ali veselje je bilo identično.
Ima li neka ocjena za veselje, nešto kao za umjetnički dojam? Lani sam uživao zamotan ko polarni istraživač u škripanju snijega pod nogama i odsustvu bolova u koljenu koji su me na dva mjeseca bili udaljili od trčanja. Sad je jedino činjenica da ipak još uvijek trčim iako malo boli dovoljan razlog da se veselim. J..ga kriteriji su mi pali. Ipak i tih pet kilometara za 5:39/km uz puls 139 nije baš kao lanjskih 5:02 uz puls 136 ali svaka budala ima svoje veselje. Da je dan završio tako još bi to bio jako dobar dan ali što reći nakon večere u nekom sumljivom tajlandskom restoranu u kineskoj četvrti, do kojeg smo opet nebrojeno puta presjedali i vratili se mrtvi umorni debelo nakon pola noći. Meni je sve imalo isti potpuno nepoznati okus za koji je netko ustvrdio da ga podsjeća na okus losiona za brijanje. Taj je stvarno zabrijao ako je bio tako očajan da to pije. Uostalom sve je bilo ultra ljuto tako da požar u ustima nisu mogla ugasiti niti nekoliko Tigar piva. Na kraju nisam mogao niti zaspati i ujutro sam bio za ku..c! Znači ništa od trčanja.


                                              
                                   Vatrogasni aparat za "tai" kuhinju

 

Ponovo London

 Svatko ima neki svoj razlog zašto voli ili ne voli neko mjesto. Za mene London ima potpuno čudan položaj na toj volim, ne volim ljestvici. Zapravo na neki način volim London i ide mi istovremeno na k..ac. Nekoliko puta sam u Londonu bio zbog zabave i užitka, a pogotovo sam uživao jer sam išao u posjet kćerki, kasnije i unucima. To je ono zašto volim London. U London jednom godišnje idem i na taj sajam "Casino" i zabavne industrije koji ja od milja zovem: "sajam cica i guzica". Evidentno je da je to kockanje, klađenje i slično neka muška spika samo je ja baš ne kužim dobro. Jesam li ja uopšte muško? Jedini put u životu kad sam odigrao lutriju je bilo prije nešto godina. Ovo "nešto" je vrlo indikativno za nas matorce jer može značiti pun kufer, a možda i samo jednu godinu. Uglavnom dok sam čekao ženu da uplati loto koji ona povremeno igra kad je na primjer svrbi dlan(nemam pojma koje ruke) posrao mi se na glavu golub ili možda nešto drugo. Umjesto da se sažali i pomogne me izvaditi iz tog dreka oduševljeno je uzviknula: sreća!!! Moraš odmah odigrati expres loto. I stvarno dobio sam jebenih 10 kuna koje sam još ekspresnije izgubio odmah nakon toga. Što bi rekli oni ekonomisti: "Napravio sam dobar promet ali sam ipak ostao posran". Oni su pojeli govno ... ma sigurno znate taj vic. Mene kao inžinjera takav sajam gotovo uopće ne privlači osim što tu i tamo ubodem ponekog kolegu iz konkurentske firme pa se malo inžinjerski izjadamo jedni drugima. Uglavnom zbog prezahtjevnog posla i nikakve plaće. Tu su još i do zla boga predugačke i uglavnom dosadne večere i sve ono što ide uz cjelodnevno stajanje i glupavo osmjehivanje. To je zašto mi ide na..
Nekako sam preživio put do Trsta sa tri stajanja zbog išijasa, let do Londona u ultra neudobnom sjedalu u prvom redu Ryanair-a. Ma zapravo ja i nisam tako loše prošao kao neki lik do mene sa nogama koje bi sigurno dosegnule cocpit da mu se na putu nije ispriječio wc. Sjedio je sav iskrivljen jer nije imao kamo metnuti noge pa sam mu ponudio zamjenu tako da nogare ispruži u prolaz, a oni što idu na klonju neka preskaču.. ili trpe ko ih j.. nisu trebali piti pivo baš na aerodromu kao recimo ja. Dobro ja imam još dobar bojler.
Na kraju sam se još vozio u taze audiju mog zeta ali nisam ništa komentirao jer zbog agonije u dupetu nisam mogao ocjeniti jeli udoban ili ne. Žena kaže da jeste, pa znači da je tako.
No sve je nekako brzo prošlo nakon što sam poželio laku noć Nini koja je ipak čekala baku i didu, ali mali Alex je već odavno zaspao. Nije dugo trebalo.  Malo ćakula, jedan dark ale i par ibrufena odoh i ja za njim.



                                         Pogodite čemu tako kiseo osmjeh?