London, dan drugi

  Preskočio sam jutarnji trening koji sam planirao još jučer za večerom ako mi se stanje sa bolom u kuku ili tetivi(više nisam siguran uopće što je) ne pogorša. Jednostavno sam bio premoren iako sam se probudio puno prije budilice. Na sajmu ništa novo, bar što se mene tiče. Jedino sam primjetio da djevojke na štandu NOVOMATIC-a ... recimo tako, nisu lijepe. Nerado kažem za žene da su ružne. Koju kua sad pomislio sam? Još uvijek djele fancy pakirane Mozart kuglice ali sam čuo da međusobno kušeljaju njemački ili tako nešto, pa čak su i odjevene u one seljačke alpske oblekice bez veze. Odmah sam skužio da su austrijanke i to je onda bilo sve jasno. Nema više naših cura koje su bile avijacija prema ovim ovdje "zaprežnim" kolima.
Jedino zabavno mjesto na koje sam često odlazio je bio štand sa kojeg su se širili latino ritmovi salse i talasale ženske ali i muške guze(za svakoga ponešto) i ostalo što se talasa. Čak je svirala i moja omiljena pjesma: "Oye como va Mi ritmo ...". U blizini je bio i neki besplatni bar pa kad im je ponestalo kobasica nije bila gužva i mogao sam na miru sprašiti poneko pivo i slušati mjuzu. Što slušati, gledati čak. E što bi ovaj svijet bio bez Brazila i naših cura. Trebalo bi ih ponovo izmisliti. Sad su mi leđa već bolna, a noge u tjesnim špićokama nabubrile kao fažol, kad će više taj "fajrunt". Jedva čekam da legnem i ujutro ponovo otrčim pored starih dizalica uz dokove. To mi je kao da trčim kroz Uljanik samo su naše dizalice veće i ofarbane novim svjetlima. Za čudo neviđeno opet se prst sudbine umješao i umjesto dva sata dogovaranja u koju kurčevu zabit Londona da idemo na večeru odluku donosi glavni kapo koji je jako gladan jer je od jutros natašte. Idemo na večeru odmah preko ceste kod talijana u "07". Fali jedna nula da bude 007(James Bond) ali to je tipično za italijane(lapsus). Super bar ću znati što je u pjatu i imam vremena za jedan brzi trening koji sam jutros propustio. 
Malo je zahladilo pa sam obukao još jednu kanotjeru i za svaki slučaj stavio maju sa zaštitnm dodatkom protiv vjetra. Pas mater vlakovođu čim sam krenuo znao sam da bi trebao polakše ali papučica za gas se zaglavila ili sam već i ja bio gladan nakon cjelog dana na hotelskom doručku i par piva. Tek sad kad pišem blog sam pogledao Garmina. Malo više od pet km(5,58) u tempu 5:17/ km uz puls 144. Jeb..ga što sutra bude, biti će. Znam samo da ću preskočiti trening ovaj put planirano. Zato sam poslje smlatio dosta tega i jednu bišteku onako krvavu i par čaša črnega ... u je.. već je jedan i nešto sitno, laku noć. 

                                     
                     Evo dokaza da ne foliram, stvarno sam trčao, jeeee