London, dan četvrti i ostalo

  Iznenadilo me što u je u sedam ujutro već bilo dosta svjetlo. Čini mi se da je lani još bio mrak ali ne znam dali sam dobro sve upamtio. Znam da je padao snijeg. Morati ću zaviriti u dnevnik kad se vratim. Kako je jučer naveče bilo malo hladnjikavo očekivao sam još hladnije vrijeme pa sam nabacio sve što sam imao na sebe. J..ga u hotelu ne možeš ni otvoriti prozor i malo osjetiti kako je vani, a u sobi je pakleno vruće iako sam sve pogasio. Zato sam doživio vlažni toplotni šok kad sam izašao. Uz dokove je futalo na fonju i morsku travu slično kao kad puše jugo i trčim "Lungomare" negdje blizu onog ispusta. Svejedno nedam da mi to ovaj dan pokvari. Malo sam zasukao rukave i raskopčao bar onu zimsku maju i rekao sebi: uspori ima vremena za tih pet šest kilometara, tuširanje, doručak i sr... Uostalom najteži trening će biti večeras kad budem prašio preko cijeloga Londona sa oko 40 kg tereta u koferu, ruksaku i dodatnoj torbi sa pizdarijama. O kako sam opet bio u pravu. Bacao sam pogled stalno na drugu obalu i pokušavao upiti slike koje je stvaralo varljivo jutarnje svjetlo i još uvjek upaljena noćna svjetla velikog grada. Crveno osvjetljene gondole kao da lebde iznad kanala i pomalo liče na letjelice iz "zvjezdanih ratova". Iza njih se nazire kupola Dom-a sa svojim svjetlećim ticalima i obrisi Canary Wharf-a. Sve to u kontrastu sa trčanjem ispod sivih nogu starih dizalica čini pomalo uvrnutu atmosferu. Isto kao i lani kod tog trećeg trčanja oko dokova i starih dizalica uvijek imam onaj najbolji osjećaj. Prvi put je bilo recimo dobro, drugi put prebrzo, a treći put sam odlučio najviše usporiti i ipak sam išao brže nego prvi put sa super niskim pulsom i osjećajem da mi je puno lakše. Kao da se noge navikavaju na podlogu ili nešto samo neznam što. Možda je pomoglo i to što sam veče prije toga proveo solo sa gazdom jer je cijela ekipa otišla u Rock Cafe negdje u Londonu. Ma znam ja kako to završava bar kod nas. Meni još nije došlo vrijeme za trening dužine. Uglavnom bili smo preko puta hotela, jeli fino, lagano, ne previše i brzo otišli na spavanje. Baš mi je odgovaralo tako. E gdje mi je mladost... Zadnji dan sajma je uvjek najgori. Nema više toliko aktivnosti jer je svima pomalo pun kufer. Za susjednim štandom cure u tjesnim policijskim odorama cijeli dan igraju stolni nogomet i tek tada sam skužio da "pičkaraju" sve u šesnajest. Znači neke iz bivših ... izgleda da se ja ne ložim baš na uniforme, pogotovo ne na policijske. Brazilke su bolje.
Ostatak sajma sam odlučio provesti u igranju svih mogućih besplatnih lutrija koje su nudili jer su neki nudili zanimljive nagrade za moje unuke pa i za mene. Dron, sportski sat, dres Ronalda, Moet(šampanjac) i tonu sitnih gluposti, a ja sam osvojio ništa i to izgleda jedini od svih iz moje ekipe. Mora da sam jako sretan u ljubavi? Treba li uopće da se to pitam. Za utjehu sam opet malo odsjedio na pivici kod Novomatica gdje sam načuo da ih je sajam koštao oko 2 miliona eura  i da su svaki dan trošili preko trideset soma eura za besplatnu klopu i pijaču. Moram se ubuduće sprijateljiti sa nekom baticom iz te firme. Time bi riješili sve klupske financijske probleme.
Kad je napokon objavljeno da je sajam službeno zatvoren isti čas sam izmigoljio iz zagrljaja kravate i promjenio cipele. Brzinom svjetlosti smo pospremali stvari iz vitrina jer svi smo imali isti cilj. Bežanija kud koji mili moji. Ja što prije svojim unucima na drugi kraj grada, a mladići iz firme što prije u pub naći se sa ženskama sa kojima su se cijeli dan dopisivali na FB. Samo da se ne iznenade kad u pakiranju ne bude ono što su mislili da je. Kao što sam i pretpostavio juriti po Londonu u "rush hour-u" sa koferom, velikim ruksakom i torbom još k tome i previše obučen, nije baš veselje. Već dva dana ispaštam zbog toga i bez ibrufena nema mi spavanja. Vrijeme je kao i ja usrano, pa i ne pomišljam na trčanje u Stockwood parku kao lani.  Sutra ujutro još me čeka povratak u Pulu preko Trsta znači cijeli tjedan ću biti u banani i vjerovatno neću biti u stanju da trčim. Osim ako se ne desi neko čudo. Sad mi zbog leđa i išijasa uopće ne smetaju bolovi u preponama. Mačiji kašalj.