"Crveni karton"

Nisam siguran kad sam zadnji put nešto napisao o trčanju i objavio ... aha to je bilo u Londonu! Tad sam bar nešto trčao i činilo mi se da će kao i nekoliko puta prije toga London biti prekretnica. Da će stvari krenuti na bolje. Sad mi se nekako čini prilično "neprilično" pisati o trčanju. Kao da sam gubitkom sposobnosti da trčim, nedostatkom kilometara, koraka, otkucaja ... izgubio to pravo. Možda je na snazi samo neka blokada ili privremena zabrana. Dobio sam "crveni karton" jer sam onom gore(sucu) pokazao prst ili nešto gore? Mislim da nisam. Zapravo se sasvim dobro nosim sa svim time i usrećio sam brdo liječnika i fizijatara koje sam posjetio i farmaceutsku industriju generalno, da ne spominjem pojedinačno sve marke koje kakvih preparata koje sam oprobao. Zapravo imam dosta toga zapisano u mom dnevniku ali nije za objavu ... bar ne sada. Jučer sam se prisilio da dovršim serijal o velikanima(i velikankama) trčanja za web stranice kluba ali sad me i samo podsjećanje na njih čini još manje važnim i beznačajnijim, a to mi trenutno baš i ne prija. Zapravo sve što ima veze sa trčanjem mi opako smeta ali se istovremeno lijepi za mene kao čokoladni papirić za dječje prste. Nikako da se iskobeljam od tog trčanja. Ja zgrabim lijevom rukom da ga otrgnem sa desne, a on ostane na lijevoj ... i tako u nedogled. Ujutro sebi kažem ma "fuck off" da otjeram pomisao koja se prva javi, a to je: pa mogao bi možda kasnije poslije posla ... ne nema šanse. Kad krenem na posao ipak u zadnji trenutak zgrabim torbu sa opremom i ponesem je za svaki slučaj ako ... Poslije se na poslu uhvatim kako mi misli stalno odlaze na ono tajnovito mjesto na kojem postaješ jedno sa ritmom tla pod stopalima, gdje se dah i misao isprepletu i gdje je jedini zvuk šum kolajuće krvi koja pulsira u ušima. Kad napokon dođe 16:30, tih nekoliko minuta do odluke vrate sve bolne uspomene od ovih zadnjih osam mjeseci ... ipak neću, možda sutra. I onda sam u nedjelju pokleknuo. Samo jednom, samo možda kilometar dva više ili sekundu dvije brže i sve pođe u krasni k... Opet sam na početku. Opet sam na trećoj terapiji u zoni sumraka u "međusvijetu". Samo su neki drugi likovi oko mene, a jedino sam ja i sestre opet iste.