Cijeli dan sam razmišljao dali sam danas trebao otići trčati ili ne iako sam prošlu noć morao čvaknuti jedan ibrufen. Ali ne zbog prepona već zbog leđa koja su me totalno iznervirala i izmasakrirala. Pokušavao sam cjeli dan lagano gibati okolo i kao isprobavati sve one stolice sa natpisom VIP koje stoje ispred mašinerije za muženje love. Čim bi sjeo odmah su me opsjedali koje kakvi prodavači magle i morao sam se povući na drugo mjesto. Jedino što sam uspio prikupiti gomilu nepotrebnih suvenira, kemijskih olovki i tonu slatkiša zbog kojih će kćerka biti nesretna, a unuci sretni. Za neke sam se morao i pomučiti. Zaradio sam nogometnu loptu jer sam uspio žonglirati njome više od pet puta sa onim špićokama na nogama. I još kažu da imam dvije ljeve noge. Ovdje je hotelska soba skoro 300 £ za noć, a internet ne radi! Na sajmu je isto kao fol besplatan wifi ali kao da ga nema jer ne radi. I večeras evo napokon proradio, bar u hotelu. Je da je zadnja noć ali nije mi žao. Jedva čekam sutra da odperjam u Luton kod kćerke i unuka. Malo sam pogledao FB i što ima van Excel-a i skoro da se ništa nije promjenilo osim par sitnica. Ozi je imao rođendan koji sam mu sa malim kašnjenjem čestitao i nešto iskomentirao, a sad dovršavam javljanje uživo iz Londre jer od sutra neću imati vremena sve do ponedjeljka. Posložio sam opremu na slobodan krevet i u sedam izljećem na zadnji ovogodišnji Londonski jutarnji đir oko dokova makar vani padali meteoriti. Tako će plan biti skoro ostvaren kao i lani. Dobro, rekao sam skoro.
Pogled sa druge obale
Nema komentara:
Objavi komentar