nedjelja, 30. prosinca 2018.

Novogodišnje odluke

 Uvijek me je kopkalo zašto ljudi baš na početku godine donose važne odluke. To još uvijek smatram totalnim zajebom jer smo tada već neko vrijeme pod utjecajem pretjeranog izobilja hrane, alkohola, i uglavnom lažne dobrote. Odluke treba donositi kad se problem pojavi i to bez odlaganja, guranja glave u pjesak ili guranja problema pod tepih. Meni je obično taj period godine živa gnjavaža i jedva čekam da prođe. Niti sam veliki gurman, sve manje podnosim alkohol, gužvu po trgovinama i u prometu, a povrh svega je zima. Da bar živim na južnoj hemisferi bilo bi mrvicu bolje. 
No usprkos tome ove godine sam i ja morao donijeti jednu važnu odluku koja bi mogla imati bitan utjecaj na moje trčanje. Odlučio sam prihvatiti posao koji mi je ponudio prijatelj ali on povlači povremena dulja putovanja uglavnom po zemljama bliskog istoka ili manje više vukojebinama gdje su veća naftna, plinska postrojenja ili gradilišta. Mada ću zapravo većinu vremena biti slobodan, nenajavljeni prekidi od nekoliko tjedana znače da neću moći planirati nikakve utrke pa se automatski poteže pitanje čemu uopće planirati trening. Obećao sam sebi i otvoreno rekao svom frendu da neću tako raditi dulje od godinu dana bez obzira koliko to bude primamljivo. Ako bude uopće. Za sada izgleda da ću možda ipak uspjeti odraditi koliko toliko pripreme za Beč i to će biti to za sljedeću godinu. Sve drugo leži pod gustim velom neizvjesnosti. No tako je zapravo sve u životu. Samo što mi mislimo da imamo predstavu o tome kako će se naš život odvijati. 
Ionako me ovaj problem sa zglobom palca pa i išijas može zaustaviti u svakom trenutku. Iskreno rečeno kad se svako jutro probudiš sa istim problemom koji ne pokazuje nikakve znakove poboljšanja ne skačeš od zadovoljstva. Jutarnji elan je nula bodova i samo me navika na bol drži da se svako jutro ustanem i pokušam umanjiti bol vježbama i masažom. Već mi je normalno da ne mogu potrčati slobodno prvih nekoliko minuta. Kad se dobro zagrijem trčao sam brze intervale 10x200+5x400 m kao prije dva dana i 3:25/3:35/km bez problema ali kad počnem trčati prvi kilometar se mučim i na 6:00/km. To kao da nisu moje noge osim što iz nekog razloga osjećam bol u njima. Sad je već prošla cijela godina gotovo neprekinutog trčanja i umjesto da osjećam napokon malo značajnije poboljšanje kao da sam se previše zasitio. Stalno mi izgleda da je sve isto. Možda trebam opet jednu neparnu godinu malo pauzirati. Dobra strana dulje pauze je da ipak na početku osjećam konstantni napredak ali je i rizik da ću u tom napretku pretjerati puno veći. 
Druga odluka se odnosi na ovaj blog za koji sam odlučio da bude manje osoban, a više stručan. Obzirom da više ne pišem za novine ubuduće ću kad nađem nešto zanimljivo napisati par riječi na blogu. Ionako moj trkački život nije u nikakvom smislu zanimljiv. Rijetko idem na utrke, ne trčim po nekim egzotičnim ili zanimljivim mjestima, nemam baš spektakularne rezultate ili bar napredak, a primjetio sam da sve češće kukam i nisam čak niti duhovit mada su mi navodno neki blogovi na početku bili duhoviti. 
Znači nije baš sjajno ali nadam se da u Novoj neće biti puno gore ili kao što bi optimisti rekli nadam se da će biti bolje. Sretna vam Nova Godina.    

srijeda, 26. prosinca 2018.

Sedam(za kraj)

Kad sam počeo pisati ovaj blog stavio sam naslov i ... kua onda je počelo. SMS, mesages, telefon, Skype ... bogu hvala da sam retardiran pa nemam whatsapp, viber, ili ostale kerefeke. Uglavnon da ne pričam opet one priče kao No.1 od prapovijesti do danas, godina je pošla u kvasinu i nova mi se smješi. Mislim da je to neki kurvanjski osmjeh jer nema teorije da će biti bolja od ove. Ali nekako sam je preživio. Skor je tanjušan što se tiče utrka i njihove uspješnosti. Ali sam zadovoljan sa time koliko sam trčao. Gotovo da sam dosegnuo za mene nedostižnih 10 km dnevno. Fali mi manje više oko 400 km ali je za cijelih 1000 km više od prosjeka prijašnjih godina ... mašala. A imao sam još sedam dana. Sad je ostalo samo još pet. Toliko sam dana još i u radnom odnosu, odnosno na godišnjem odmoru. Kruh te j... nisam bio na godišnjem dulje od dva tjedna ne sjećam se kad. Ovako sam odvalio cijeli mjesec i kao svaki besposlen pop koji krsti praščiće ja sam opet istrčao rekordni broj kilometara za prosinac. Malo sam se zaigrao i dužinama pa je ova zadnja već četvrta u ovom mjesecu i već dulja od 30 km. Što je još čudnije nisam trčao dužine sam kao obično i na svakoj nas je bilo sve više. Na ovoj posljednjoj čak sedmorica. Doduše nismo baš svi krenuli skupa i neki su se priključili nakon deset kilometara. Ali svi su vrlo lako pratili tempo i na koncu smo iako svatko sa svojim planom završili većinom preko 30 km. Mada osim konstantne upale zgoba palca nemam nikakvih drugih smetnji ipak neću više trčati dužinu ove godine. Zadnjih sedam dana ću polako i pomalo, kao penzić na ledu. Čak sam obećao da ću doći na Ho Ho Run 31.12. u Medulin. Da bar jednom završim godinu sa utrkom iako nemam namjeru trčati brže nego tempo na treningu. Kažu mi da u zadnje vrijeme nisam baš društven. No to je samo zima u meni i oko mene koja okiva ne samo moje zglobove već pomalo i dušu. A tek je počela i ne živim u sibiru ili na aljaski brrr.

ponedjeljak, 17. prosinca 2018.

Zid

Neki dan su mi(više njih) prigovorili ili natuknuli kako dugo nisam ništa napisao. 
Jučer dok sam trčao dužinu sa sad već standardnom ekipom Dražen mi je čak i rekao datum od kad sam napisao zadnji blog. Kao da ja to nisam i sam znao. Jednostavno kao da sam došao do zida i ...   
Zid uglavnom spominjemo u negativnom kontekstu tipa ... "udario glavom o zid". Poznata je i pjesma odnosno album Pink Floyd, "The Wall" koja govori uglavnom o onom zidu u našim glavama. Ja zapravo znam samo nekoliko slučajeva kad zid igra pozitivnu ulogu. Drži krov od kuće da se ne uruši i bome nekad je branio od napada koje kakvih vandala raznih naziva i sorti. Jebeno je bilo jedino onda kad bi se našao unutar tih istih zidova, a oni su nekako upali unutra. Mi trkači na duge pruge(maratonci) imamo svoj zid koji ponekad sa ponosom ističemo kako bi se prikazali važnijima nego što to uistinu jesmo. Često nam služi kao izlika jer zapravo nismo bili dovoljno dobri pa je zid na 35-om ili 40-om kilometru kriv što smo prdnuli u fenjer i utrku završli kako smo završili. Iako se spremamo na taj susret sa zidom uvijek nas zaj.. i bude viši ili se pojavi kad nismo očekivali. Jedino što znamo da će nakon njega sve biti nemjerljivo teže. Kažem nemjerljivo jer nema znanstvene mjere ili dogovora oko toga koliko. Kao da su to izmislili pravnici pa može biti koliko hoće!
Bez obzira dali to priznajemo ili ne svi planiramo svoj život slično kao što planiramo i utrku. Ako nas pitaju čak znamo i da će na kraju životne utrke biti teško ali se nikad ne ponašamo kao da to uistinu znamo. Kad god se pojavi teškoća pizdimo, proklinjemo sudbinu i uglavnom nismo spremni. Što, koji kua, zašto sad, zašto baš ja i slične gluposti. Zašto ne, pa nisam ja zlatno tele ili netko posebno izabran od raznih bogova da bi meni bilo bolje nego drugima. Bez obzira na to, cijelo vrijeme baš tako mislimo dok nas ne pogodi zid.
Meni je taj prvi valjda u cijelom nizu onih koji čekaju na tom putu bio odlazak na službeni put u matičnu firmu. Odlazak samo na dan dva mi se činio malo čudan i prvi dan popodne ništa nije dalo naslutiti da tu nisam došao zbog posla. Upravo sam bio završio zadnji projekt i prototip sa kojim su izgleda bili jako zadovoljni. Čak sam razmišljao dali da sutra dan najavim vlasniku tvrtke kako bi najkasnije koncem sljedeće godine želio otići u mirovinu ili eventualno nastavio raditi ako baš treba nešto dovršiti ali skraćeno. Kao da su mi pročitali misli ujutro su mi objavili kako namjeravaju hitno zatvoriti tvrtku u Puli i ponudili da dođem raditi u Italiju. Kad to nisam prihvatio prije bez obzira na sve što su ponudili ostao sam pri svom stavu da ne dolazim u Italiju niti pod razno. Tako je taj zidić koji se zove odlazak u penziju iskočio malo prije nego što sam se nadao i planirao. Bez obzira što nemam nikakve posebne razloge za brigu bilo kojeg tipa od financijskog do zdravstvenog to me potpuno šokiralo. Kako ću sad da ne radim to što radim već više od 40 godina. Trinaest u Uljaniku i više od 27 u ovoj firmi.
Kako ću bez pritiska i brige hoće li to što sam napravio raditi dobro, kako nešto ima smisla ako kažeš baš me briga? U tom trenutku sve mi se učinilo nevažnim i trivijalnim. To važi i za trčanje pa nisam imao nikakvu potrebu da o tome i pišem. Ali sam trčao dosta. Napravio sam dobar uvod u pripreme za proljetni maraton koje počinju sljedečeg tjedna. U tih 16 tjedana moći ću odraditi sve što sam planirao bez potrebe da naglo povećavam optrećenje ili volumen treninga jer sam u ovom mjesecu odradio već tri dužine od 25-29 km završio trčanje uzbrdica sa 5x400 plus 10x200 što je više pa i brže nego lani, a da nema upornog problema sa zglobom palca bio bi vrlo siguran da ću na proljeće istrčati blizu svog osobnog ili bolje ako vrijeme bude povoljno. Bez obzira na to što se moja životna nizbrdica približava onom sve strmijem dijelu koji na koncu pada okomito. Zadnja dužina u Medulinu sa mojim prijateljima pokazuje da trčati dulje od dva sata brže od 5 minuta po kilometru i pričati o politici i svačemu nikome ne pada teško. Ne treba nam voda ne treba nam okrijepa, nema one težine u koraku, a zadnjih 10 km se zapravo suzdržavamo da ne trčimo brže. Ja bi rekao da je moja pa i aerobna baza svih ostalih solidna i na njoj svatko od nas može zidati solidan rezultat. No do tada možda još iskoči kakav zid. Valja se priremiti i na to.     

ponedjeljak, 26. studenoga 2018.

Besposlen

 Moja pokojna baba je znala govoriti kako besposlen pop i praščiće krsti. Čini mi se to nekako poznato ovih dana. Malo sam usporen, uspavan i operiran od elana. Kažu da je to ono doba godine kad ljudi zbog nastupa klimatoloških promjena padaju u depru. Dokazana je povezanost dnevne količine svjetla sa psihičkim zdravljem ali naši stari su tome znali doskočiti pojačanim unosom raznih stimulansa za ostala osjetila, pa to nije poprimalo značajke neke veće epidemije. Vrijeme je fešti ali meni su nekako draže one na suncu i zraku.
Oni kojima ni stimulansi ne pomažu posežu za šoping kompenzacijama ili se inate prirodi tvrdeći kako uživaju u "blagodatima" zime. Neka ih, svaka budala ima svoje zadovoljstvo. Ja sam svoju kupovinu za ovu godinu obavio davno prije crnog petka i sad mogu u šoping hibernaciju do proljeća. Od februara ili ti veljače(odnosno kako je istrijani koji su u svemu malo ... zovu sičan) kupio sam ove godine čak 4 para tenisica. Doduše pretrčao sam već skoro "tri miljara" kilometara, a do konca ove godine će biti i preko toga. To je čak za trećinu više nego bilo koje godine prije toga. Zanimljivo, najviše do sada je bilo 2152 km i to prve 2014 godine. Kako mi neke tenisice traju i više od 2000 km, znači da cijele sljedeće godine nemam potrebu niti gledati tenisice. Do sada sam u 5 godina kupio 13 pari, a trenutno imam 7 aktivnih. 
U tom razdoblju sam pretrčao skoro jedanaest hiljada kilometara znači gotovo 1000 km po paru tenisica. 


Kako čisto sumnjam da ću u budućnosti trčati nešto više ne moram u dućan bar godinu dana. To je moj sitni doprinos borbi protiv konzumizma i jedino bi bosonogo trčanje moglo još malo popraviti taj izuzetni napor. Ili da čekam da mi se na tenisicama naprave rupe na đonu pa da ih zatvaram kartonskim ulošcima kao što sam to nekad radio na mojim starim Borovo tenisicama. Eto čime se bavim kad ne radim ništa, ne pišem više za novine, ne treniram nikoga, na web stranice stavljam reciklirane članke iz istih novina, a kad je moj trening u pitanju, samo ponavljam stare već prožvakane. Oni me ove godine nisu maknuli niti za milimetar naprijed ali zato jesu malo nazad. Ili je to tek normalan slijed stvari kad se nađeš na nizbrdici.      
     
 

utorak, 20. studenoga 2018.

B(u)rrrr(a)

 Dok sam se okrenuo evo prošao je još jedan tjedan. Nemam pojma što je razlog takvom ubrzanju. Kao da se vrijeme trudi da mi poruči da nema čekanja i odugovlačenja. Stvari moram početi riješavati brzo ili će iza mene ostati cijelo brdo neostvarenih snova i želja. Tjedan je započeo sa hladnjikavim vremenom i kako se bližio kraju temperatura je skliznula ispod 10 C i to sa burom koja mi se već danima zavlači u kosti. Da spriječim daljnji pad forme odmah na početku tjedna sam odlučio malo razdrmati učmalost prošlotjednog treninga kojeg mogu usporediti samo sa trčanjem po jajima. Odlučio sam da razbijem poneko i napravim kajganu, odnosno otrčim bar malo tempo trčanja. Ništa spektakularno klasični LT tempo u dionicama od kilometra sa 200 m laganog trčanja između. Ono što onaj trener koji nije whiskey ali se isto tako zove naziva "cruise"(krstareći) intervalima.
Dražen me pratio do predzadnjeg intervala, a onda se pridružio ekipi okupljenoj oko pive i kolača koje nakon Ljubljane stalno netko zbog nečega donosi. Još ja nisam slavio i častio za prvo mjesto u kategoriji. Možda bi trebao ili to nije neka vijest i još uvijek smatram da sam podbacio. Neki se samo pojave kad je takav event. Još je i bio najavljen svim članovima kluba preko e-maila. Taj dan je sve izgledalo u redu jer mi malo sporije trčanje nije provociralo ništa od onih maratonom oštećenih dijelova. U srijedu me opet pogodio neplanirani događaj zbog kojeg sam morao pauzirati, a u četvrtak sam ponovo otišao na stadion. Iako sam htio trčati fartlek i odlučio sam se za onu verziju Hudson-a(Brad Hudson). To dođe nešto slično "piramidi" ali sa kraćim dionicama. Umjesto vremenskih intervala trčanja koje nisam htio koristiti zbog mraka i njime uzrokovanog problema sa vidom trčao sam približno preračunate dužinske intervale. Prvo dulje zagrijavanje sa zadnjim krugom malo življe. Zatim 200 m sprint sa 150 m lagano, 400 brzo sa 200 m lagano, 600 m brzo sa 400 m lagano pa 800 m tempo sa 600 lagano i ponovo 600/400, 400/200, 200 m. Mada sprint ne trebao biti pravi sprint već više tempo utrke na 1500 m, zadnjih 200 m kao da je u mene ušao neki šejtan. Dopustio sam si luksuz ili baksuz da razvučem korak i do 1,5 m(prosjek 1,4) uz kadencu singerice od 208(max 214 koraka). Vertikalna oscilacija se drastično smanjila sa preko 11 na samo 9 cm, a vrijeme dodira sa tlom palo sa 230 na 180 ms(minimalno 164 ms). 
Možda sam već bio prilično zagrijan iako je bilo prohladno ali već pri kraju sam znao da je izvjesno da neki dio već otpada samo ja to još ne vidim bolje reći ne osjećam. 
To je bilo kao kad sam sa svojom starom bubom davne 1982 godine išao u Berlin. Na autocesti Razdrto-Lubljana zavrnuo sam je na 110 km/h i čuo neki zvuk lomljave stakla. Koji kua? Nisam imao vanjski retrovizor između ostalih sitnica kao što je branik i brisači, a u unutarnjem nisam vidio ništa iza sebe. Žena se okrene i veli: "nemam pojma nešto okruglo se kotrlja po cesti". Kad sam stao žarulja i limeno ogledalo prednjeg fara je tužno visilo na žicama, a okruglog okvira kojeg je vidjela moja žena i stakla koje sam čuo ja nije bilo nigdje. Srećom pametni švabe su znali još 71 godine kad je bila napravljena moja buba da će vlasnici u budućnosti trebati koristiti far od Golfa pa sam u Mariboru kupio jedan, montirao ga i samo mi je nedostajao okvir koji je ipak običan ukras. Na bubi je slično kao i meni često nešto otpadalo ali je uporno vozila i nikad nisam zvao niti trebao vučnu službu. 
U petak sam se dvoumio dali da idem na posao biciklom kao cijeli tjedan, da trčim i nadoknadim izgubljenu srijedu ili odmaram jer me ujutro malo cimalo u kuku i išijasu. Naravno odabrao sam onu u tom trenutku lošiju soluciju da trčim i gotovo požalio. Bura je derala sve u šesnajest i mada sam prvi put obukao duge gege i duge rukave nije mi mnogo pomoglo. Dotrčao sam do posla ukočen, još se više ukočio sjedeći i tako nastavio i u povratku. 
U subotu sam otišao trčati na Drenovicu, a bura se još malo razmahala preko noći. Nabio sam duplu majicu i duple gege, kratke i duge preko njih. Prema kur..vom Marfiju na kraju nije baš bilo tako hladno iako je bilo ispod 10 C. Odradio sam jednu uvodnu dužinicu nešto više od 18 km po brdovitom i grbavom terenu Drenovice ali bez imalo želje za većim opterećenjem tako da je prosjek pulsa tek za jedan prešao granicu oporavka. Nije možda to bio nedostatak želje već demotivacija zbog ponovnog prisustva bolova u kuku i preponama pogotovo kad sam trčao nizbrdo. Zbog toga mi je prosjek trčanja ostao relativno spor mada ne bitno u odnosu na prošli tjedan kad sam trčao samo 15 km. U nedjelju sam pod dojmom svih tih problema i sjećanja na bolove u kuku i izgubljenu 2015 godinu izbjegavao samu pomisao na trčanje. Ponio sam ručnik, kapu i očale za plivanje te otišao sa burazom i ženom đir uz more. Kod Gortanove uvale vidim lika sa srebrnom kapom kako pliva od "Mornara" prema "Gortanovoj". Lijepo pliva ali bog te vidio nema odijelo. Malo prije "Mornara" okrećemo jer nam počinje previše puhati u glavu. Vraćamo se u "Gortanovu" nakon možda 20-min eto njega. Pliva opet prema "Goratanovoj" ali od "Valkana". Taj nije normalan čak ako je i skandinavac. Još je i u Gortanovoj bilo nešto kupača pa sam bio gotovo siguran da ću se i ja negdje uvaliti u more. No dok smo napravili đir do Stoje, sve se ohladilo, a ja naročito tako da smo sa nekim prijateljima radije sjeli u "Šumi more" na kafu, a mi trkači(ja i moja prijateljica Oli) naravno na pivo. Bez obzira što je bilo sunčano i zavjetrina ja sam se smrzao i bez kupanja. Tako sam i ostao smrznut cijeli dan dok se navečer nisam sjetio da je jedini način da se odmrznem taj da odem trčati. Bolje da me nešto boli i štreca nego da se smrzavam još i cijelu noć. Umjesto pet, šest odvalio sam deset kilometara u malo življem tempu i mada me oni bolovi nisu prošli bar dok sam trčao nije me boljelo nešto naročito. Još samo da uspijem doći u stadij da trčim premanentno nema zime i nema više b(u)rr... e, eh da je babi k...

četvrtak, 15. studenoga 2018.

Šveđani i ostali "sjevernjaci"

  Baš mi je to nekako čudan svijet. U neku ruku su jako "cool", valjda zbog njihove klime, a u drugu ih ne kužim baš uvijek. Jednostavno moraš biti rođen za taj njihov svijet. Ja se nikako ne bi mogao naučiti na to. Ccc, jok ja ne bi hvala. Moj sin je takav od kad se rodio. Nema veze koliko je bio slinav i smrznut ako je snijeg i hladno, taj nije htio u kuću. Kako sam se iznenadio kad je odabrao da u irskoj radi u skladištu-hladnjači. J..š ured i inženjerski posao! Moja unuka je po tati škotkinja pa to kužim. Njoj su bose noge i kratki rukavi vječita tema spora sa mojom kćerkom koja se boji kao i svi hrvati ili ljudi sa ovih prostora i najmanje promaje. Mnogi moji prijatelji i prijateljice, trkači se kupaju cijelu zimu i tvrde da uživaju. 
Ja sam lani izdržao do Božića i samo zahvaljujući Erolu plivao tada bez odijela ali nisam uživao niti malo. Osim kad se ugrijem nakon nekoliko sati. Ah meraka, kao da sam skinuo tijesne cipele.
Pokušavam se psihički pripremiti za zimski period treninga i kao dodatni motiv danas sam uplatio maraton u Beču. Znači nema cile mile kad zapuše škura bura. Nabiti treba dvi, tri cigle u džepove da me ne otpuše i trk vani po mraku i kiši. Bljak, bljak ... snijeg, bljak na kvadrat! 
U nedjelju sam još bio malo u nedoumici dali da odmah otrčim ujutro jer je dan bio mnogo ljepši nego malo sumorna subota. Ali žena je htjela u šetnju prije ručka i ja sam pristao u nadi da će mi malo pomoći oko zglobova da se još jednom bućnem u more ili čak plivam malo više. Zbog toga sam u auto strpao i plivačko odijelo. Parkirao sam se čak u uvali Debeljak kako ne bi morao ići daleko po opremu kad obavimo šetnju. Pored mene je bio jedan kombi iz švedske, a dolje na klupicama je sjedio mlađi par i pored njih se u blatu igralo četvero muške djece. Jedno još ne hoda, dvoje su garant blizanci od 2-3 godine, a treći ima možda 4-5 godina. Svi plavi, duge kose, goluždravi i jedino po čemu kužiš da su muški je po "veseljcima". Umazani blatom kojeg su napravili dovlačeći vodu iz mora su me podsjetili na to kako su to i moja djeca po cijeli dan radila na plaži u Ližnjanu. Ali tada je bilo ljeto. Sad je već studeni i nije baš bilo stalno sunčano. Čim bi sunce pokrio kakav oblačak mene bi odmah malo zeblo. Njihova majka na izgled prilično sportski građena se svako toliko brčkala u moru, a muž je ipak bio podosta obučen i jednostavno uživao na povremenom suncu čitajući bezbrižno knjigu dok su oni mali "vikinzi" letjeli između mora i lokve nebrojeno puta. Kad smo se vratili nakon đira oko samog rta Kamenjaka već je bilo prošlo sat vremena i ništa se nije promijenilo. Ona je sad ronila okolo sa maskom stalno dovikujući nešto na meni potpuno nerazumljivom jeziku. Zbog toga je čak i moja žena pomislila da bi mogla da se okupa ali na kraju nije imala petlje. Ja sam ipak obukao 2 mm debelo neoprensko odijelo i otplivao malo iza rta ali sam se nakon niti petnaestak minuta poželio vratiti nazad. 

Nisam imao dobar osjećaj i plivao sam u priličnom grču. Možda je razlog bio što mi nikako nisu sjele očale pa mi je kako god ih namjestio stalno ulazila voda ili u jedno ili drugo oko. Nakon otprilike 25 minuta sam izašao, a ona šveđanka je još bila u vodi. Pored mene je prošao neki tip nonšalantno plivajući bez odjela, a mene je bilo sram iako znam da oni ne znaju da sam se i sa odjelom smrzao. Kad sam skinuo odjelo odlučio sam još par minuta plivati bez njega mada mi se to nije uopšte dopalo niti malo. Prema "Marfijevom" zakonu na nebu je sad jedini oblačak olučio da mi uskrati bar malo utješne topline tako da sam se drhtureći jedva uspio obući. Tješim se da je to možda jer sam bio gladan i navalio na sendvič, kolač i voće što mi je žena tutnula pod nos. Sve sam nekako uspio preživjeti ali prsti na rukama su mi bili doslovno mrtvi. Nisam nikako mogao shvatiti kako ta djeca ne završe na hitnoj sa upalom ne znam čega. Napokon kad je šveđanka izašla ona je one manje jednog po jednog oprala u moru i obukla, a stari je na stoliću već kuhao juhicu ili čaj. Čak je izašlo i sunce ali meni nije bilo pomoći morao sam prekinuti užinu i otići otrčati par kilometara da osjetim prste na rukama i stopala na nogama. 
I to je bilo na sunčani dan sa temperaturom od 19-tak stupnjeva kako li je tek onim eskimima. J...ga, zato su oni eskimi ili bar šveđani. Možda bi oni kad je ljeti preko 30, a ja trčim dužinu padali u nesvjest. Bar da imam neki "bipolarni" poremećaj, pa da sam ljeti etiopljanin, a zimi šveđanin.     

ponedjeljak, 12. studenoga 2018.

Negativni trendovi

  Prošlo je ljeto pa i ono bablje iako ga čak i ja deficitaran sa masnoćom pokušavam uskrsnuti plivanjem u već priličnoj ledari. Lani sam imao izgovor jer nisam mogao trčati, a ove godine mi je izgleda izgovor da mi je teško trčati. 
Sve kao da se urotilo da mi bude teže. Nije bilo dosta problema prije maratona već se trendovi nastavljaju. U četvrtak sam propustio trening zbog pogreba u Rijeci i cijelog niza okolnosti nakon toga zbog kojih sam došao jako kasno kući. U petak se opet ponovilo ali sa jednom malo ugodnijom obavezom no rezultat je na koncu skoro bio isti. Sin me pozvao na ručak i ja onako sa posla po mraku i na bicikli dopedalirao tamo da bi se vratio još kasnije pun kao trudna bracera.
Stalno sam imao osjećaj da se još nešto usrano treba desiti taj dan, a obzirom da sam bio na bicikli i prolazio sve kružne tokove od Šijane do premanturske bio sam siguran da ću negdje stradati. Kad sam došao kući bilo je već osam. Što sad? Stomak pun, mrak je odavno zarobio grad, a vlaga samo što se nije pretvorila u ljepljivu melasu magle. Onako kako sam bio obučen na bicikli tako sam otišao malo rastrčavati. Noge su mi bile teške, a disao sam na škrge i mislio kako bi trebao promijeniti naziv bloga. Umjesto da bude kao od mog prijatelja Bruna, "Lake noge" mogao bi biti "Teške noge". Negdje kod "Ribarske kolibe" sam zaključio da nema smisla da se dalje mučim pa sam okrenuo i možda malo požurio nazad. Na kratko mi se činilo kako sam malo olakšao i ubrzao ali mi se nije dalo gledati na sat koji je bio ispod dugih rukava. Nije bilo mnogo prometa i na rotoru za marinu Veruda sam prelazio cestu vidjevši da tek jedan mali žuti auto dolazi iz smjera grada. Bio sam na pješačkom nekih niti deset metara od rotora ali izgleda dovoljno daleko da me mali žuti ne vidi jer je naravno gledao samo lijevo i naglo dao gas ušavši u zavoj desno prema meni gotovo na dva kotača. Već sam bio na sredini kad sam shvatio .. o shit, naj.. sam od žutog. U maniru skakača u dalj odrazio sam se koliko sam mogao i uz pomoć adrenalinske pumpe doskočio preko metar na trotoar ali instinktivno pružajući desnu ruku prema malom žutom koji me promašio za desetak centi. Noge su zbog toga pošle previše naprijed, a j...ga nema pijeska za doskok pa sam koščatu guzicu parkirao na asfalt pokušavajući ublažiti dlanovima štetu koju će ona pretrpjeti. Žuti je stao deset metara poslije pješačkog, a iz njega je izletio dostavljač pizze kukajući ... oprostite nisam vas vidio ... meni je žao, ja nisam znao ... Neki prolaznik je skidao svece i općenito vikao na njega, a ja sam pomalo u šoku mislio samo na jednu stvar. Jesu li noge ok? Dlanovi su bridjeli zarovavši asfalt ali misao je samo tražila noge. Ustao sam se niti ne pogledavši tipa mrdnuo dva tri puta nogama i slavodobitno zaključio: nema štete, što se čeka ova pauza će mi samo pokvariti ionako jadan prosječan tempo. Preko ramena sa mu dobacio nešto kao: sve je u redu nisi me zakačio i otrčao prema kući. Nakon kilometra počeo sam osjećati da me peče na desnoj strani dupeta ali i boli na lijevoj, a nije dolje gdje me uvijek malo cima išijas. Srećom brzo sam stigao kći i do jutra je sve izgledalo ok. Morao sam staviti gazu na onu oderotinu na guzici desno i led na ručni zglob ali to me ne pila mnogo jer ionako ne trčim rukama. U subotu sam se probudio sa bolnim donjim dijelom leđa i sad već vidljivim hematomom na lijevoj strani skroz blizu trtice, te natečenim lijevim zglobom na lijevoj ruci. Vani je opet bilo malo sumaglice i zamalo da sam pao u napast da ponovo preskočim trening. No navečer idem na feštu za martinje kod prijatelja znači da u nedjelju možda neću moći računati za neko ozbiljno trčanje. Da ne pretjeram odlučio sam napraviti samo laganih 15 kilometara na Drenovici i to odradio kako takozvani "objektivni pokazatelji" kažu relativno dobro ali uz stalni osjećaj težine u nogama. Išijas kao da se nije usudio izaći na dvoboj sa već dovoljno bolnim hematomom na istoj strani kojeg sam osjećao svaki korak ali mi uopće nije smetao. U svakom zlu ima nešto dobro.

petak, 9. studenoga 2018.

"Control freak"

  Nervoza je malo popustila jer sam očekivano propustio rok za prijavu Berlina lakonski pomišljajući: nema veze ionako mi ovaj rezultat iz Ljubljane omogućava prijavu kao brzi trkač i sljedeće godine za maraton 2020-te. Znam da ako sad nisam prijavio da ću tada još i teže jer .... Ne znam koji bi bio razlog ali smisliti ću neki. Čitam komentare brojnih mojih kolega koji su ove godine otišli u New York i ono, svi bi opet. Čak je i Stane bio tamo. Mada on sam nije komentirao ništa vidim po slikama da je sretan i zadovoljan. Možda više zbog društva sa kojim je bio nego... Ako je samo do društva toga ima svagdje. Nisam siguran da treba potezati toliki put. Zbog toga se baš ne mogu načuditi sebi zašto mene tako ne vuče daljina. Ja sam sigurno kućni moljac. Nervozan sam kad moram ići i u Rijeku. 
Jučer je to dobro primijetila moja žena kad sam oko podneva došao po nju da idemo u Rijeku nažalost na pogreb. Razlog je naizgled bio trivijalan jer mi se na parkirnoj rampi naguzio jedan koji ne shvaća da ja sa dugačkim automobilom trebam malo prostora da uđem na rampu jer to ne mogu ravno. Naime vlasnik zgrade je dio prostora u sredini garaže prodao jednom stanaru koji ima veliki Range Rover pa ne može na rampu. Zbog toga ja više nemam direktan ulaz na rampu već moram motati oko jednog stupa. 
Ako nemam bar 20 do 30 centimetra slobodnog prostora u sredini gotovo da ne mogu ući. Neki serator iz osiguranja koje ima parkirno mjesto pored mene je naguzio Škodu Oktaviju čak malo i na moji polovinu pa sam uz tri četiri manevriranja i izlazaka da maknem bicikle koje je još nasrao isti lik koji ima onaj Range Rover jedva ušao na rampu. Onda sam shvatio da još moram na Stoju po prijatelje, pa na Pulsko groblje po cvijeće i eto nervoze. Pogotovo jer nemam pojma gdje je to groblje na Trsatu i mislio sam da je pogreb u dva, a podne je već davno prošlo. Naravno zaboravio sam ići po cvijeće pa sam se još morao vraćati. Pa su bili radovi na vijaduktima prije tunela. Pa sam kao šlag na tortu krivo skrenuo na Delti i produžio prema Brajici, a od tamo nema povratka ili silaska sve do petlje prije Bakarca. Nervoza za popizditi. Bez potrebe jer sam ipak sam stigao na vrijeme. Pogreb je bio u 14 i 30. Svi su to znali osim mene ...j.. Ništa bolje nije prošao niti povratak. Nisam znao da su radovi na cesti i da je odvojak prije Matulja za Pulu zatvoren. Zato sam morao prema Rupi pa nazad na autocestu. Već sam bio nervozan na kub jer je prije toga još bila saobraćajka sa tri četiri dobro smrskana automobila. Naravno došli smo jako kasno i odlazak na trčanje nakon toliko sjedenja nije bio baš izgledan. Nervozu zbog izgubljenog dana nije ispralo niti pivce prije spavanja. Legao sam i probudio se nervozan.
Jutros me dočekao u poštanskom pretincu članak od mog omiljenog trenera Steve Magness kojeg još zovu "ludi znanstvenik trčanja". Članak originalnog naslova: "The Paradox of Control and Letting Go" govori upravo o pitanjima kontrole i našeg pokušaja da uvijek imamo kontrolu nad svime pa tako i kad je trčanje u pitanju. I on sam je svojevrsni kontrol freak, a svoju uspješnost kaže da donekle može zahvaliti tome, no shvatio je da mora naći načina da se katkad odupre tim trendovima. Naravno nema univerzalnog recepta za tako nešto ipak u zaključku navodi tri stvari koje možemo pokušati ostvariti kako bi ublažili posljedice koje se javljaju ako ne uspijemo. Kao što je u neku ruku moj zadnji slučaj sa Ljubljanskim maratonom. Neko bi rekao sereš ali ja sam ga tako doživio. Da ne govorim kako je to doživio jedan moj prijatelj koji je mnogo više podbacio od onoga što je očekivao. Više od tjedan dana nakon maratona njegovo lice je sve govorilo. Lice čovjeka koji je uvijek nasmijan, a ne neki mrgud kao ja.
Prva stvar je postaviti vremenski okvir u kojem recimo tako jednostavno imaš pravo da žališ sam sebe. To zvuči malo jadno ali tako je. Poslije toga marš ... ustani i otresi sve loše sa sebe. Vrijeme je za osvetu.
Druga stvar je analiziraj sve ali nemoj biti opsjednut time. Nemoj kao neki hipohondar trčati kod doktora jer ti je jedan dan izostala stolica pa garant imaš ništa manje nego rak. Ako i nisi zaključio sa sigurnošću zašto si podbacio, a to je ipak najizgledniji scenario promjeni nešto. Svaka promjena će dobro doći ako ništa drugo da ti vrati nadu kako će drugi put biti bolje.
Treća stvar je naravno nastavi tamo gdje si stao, a sve ostalo ostavi iza sebe ne kao neki teret koji će te vući nazad već kao dragocjeno iskustvo zbog kojeg ćeš sutra biti bolji čovjek - trkač. 
Trebam se svako toliko posjetiti na to zbog čega volim trčanje jer se na to poput prašine povremeno nakupe neke loše stvari kao što su ozljede ali i neuspjesi.    
 
 

utorak, 6. studenoga 2018.

Povratak

 Mislio sam kako će se nešto promjeniti nakon istrčanog maratona ali sve je opet ostalo gotovo isto. 
A što bi se i moglo promjeniti. Osim datuma. Kao zatvoriti ću jednu knjigu i otvoriti neku potpuno novu. Možda u nekom drugom životu.
Tri lagana treninga koncem tjedna su trebala da se vratim na staro. Prvi sam se mučio sa bolovima trčeći 6:16/km, drugi u subotu sam već mogao trčati dulje i brže. Treći sam neplanirano trčao u nedjelju ujutro prije odlaska u Medulin na prvo kolo zimske lige. Ne nisam trčao utrku. To me sad uopće ne privlači. Čuvao sam kujicu od Nenada i pijuckao pivo sa Ozrenom koji je bio zadužen za točenje piva. Ujutro smo ja i Dražen, odvezli nove Mizuno tenisice na prvi susret sa asfaltom i meni je bilo super. 
On kaže da mu još nisu legle ali on je uzeo drugi model koji je još tvrđi i za malo brže trkače. 
"Najn danke" moji papci sad traže samo udobnost, j... brzinu. U ćakuli smo otresli svatko svoju dionicu, ja 12 km, on oko 10 jer me čekao nakon prvog kilometra kod premanturskog igrališta. Još nisam prekoračio onaj donji aerobni ili famoznu zonu tri za koju Garmin kaže da je optimalna za aerobnu adaptaciju. 

Jednostavno mi se neda. No tempo je sad već bio točno minutu brži nego prvi put, a bolovi su bili recimo uobičajeni. Za takav trening ne bi trebao niti pola dana oporavka ali sve jedno. Prema nekoj inerciji ja preskačem još jedan dan i nadam se da će mi tako mala kilometraža pomoći da vratim težinu koja nikako da se oporavi. Ne pomažu sendviči u međuobrocima ni poneko pivce. Kao da mi se metabolizam ubrzao i sad kuri mast ali ne kužim za što. Možda je to ipak neki problem ili poremećaj. 
Nisam se još riješio niti nervoze jer po cijele božije dane kalkuliram dali da prijavim Berlin ili ne. Imam još dva dana do krajnjeg roka za odluku i sva je prilika da ću ipak odustati. Meni je sve to prevelika gnjavaža u životu. Volim kad se stvari dešavaju spontano bez najave i plana uskočiš ili ne. Ovako, tko će to sve isplanirati. Mislim da za sljedeću godinu neću niti praviti nikakav plan. Statističari bi izračunali da je to neparna godina i da nakon gotovo godinu dana relativno visoke kilometraže sljedi godina ozljeda i ostale kenjaže ... ha, ha, a statističarima treba vjerovati ... baš.   

petak, 2. studenoga 2018.

Razbijen

 Što se dulje nečim bavimo čini mi se da imamo sve manje razloga za zadovoljstvo, a sve više za brigu. Kad malo bolje razmislim ne nalazim baš ništa što sam u životu probao, a da nije potvrđivalo to opažanje. Čak i kad se vratimo u djetinstvo ili početak škole ... ups tu sam nešto fulao. Ja sam mrzio školu već na početku i pokušavao na sve načine izbjeći odlazak na to mrsko mjesto jer sam imao jako dobar razlog za to. Mislim jako, jako dobar razlog. Nitko ne voli da dobiva ravnalom po prstima i da te uvjeravaju da si neka nakaza ili kako se to sad popularno naziva "frik" ako pišeš sa lijevom rukom. Kasnije sam uživao u tom "image-u"(da ne pišem po Vuku jer je to izgleda kod nas ne popularno). Ali to je zbog moje "za inat" prirode. Ćale me tjerao da se vojnički šišam, a ja pustio kosu do pola leđa. U klubu su me tjerali u teretanu i da konzumiram koje kakve dodatke i proteine(tada je bio popularan "Komplan"), a ja otišao u vegetarijance i izgledao kao indijski pustinjak. J... inat je valjda jedini način da osjetiš surogat zadovoljstvo. Tako je bilo sa hobijima pa na koncu i sa poslom, koji mi sve manje predstavlja zadovoljstvo. Ljubav, seks i sve one lijepe stvari da ne spominjem. Dajmo budimo realni, žene nas sve manje zadovoljavaju, a sve više nerviraju ili tjeraju da se zabrinemo. Siguran sam da je isto tako obrnuto. Neću ni da pitam. Nema dakle nikakvog razloga u ovom svemiru da to ne važi i za trčanje. 
Zaključio sam još jedan maratonski ciklus i zahvaljujući onoj šetnji na Plitvicama uspio u prosjeku svake godine istrčati po jedan. To znači peti maraton što i nije nešto iako je mnogima to vau... Kad sve zbrojim i podijelim svi su bili relativno ujednačeni iako je svakom prethodio malo drugačiji period priprema. 
Moja sprema kao da je stagnirala u ovih pet godina i nisam se baš pomakao daleko od onog prvog. 
Da nažalost kad se nalazite na nizbrdici života, a u pitanju je brzina trčanja tu se zakoni fizike malo preokrenu. Nizbrdica života je sve veća ali brzina trčanja drastično opada. To je jako lijepo rekao moj prijatelj Bepo koji je sa 85 godina i ove godine istrčao još jedan polumaraton u Ljubljani. Rekao je: "Pokle 67 sam znatno i naglo usporio". Sa 67 je trčao polumaraton 1:33:02 i to mu je bio osobni, a sa 68 osobni u maratonu 3:32:39. Već sljedeće godine je bio pola sata sporiji usprkos pokušaju da i dalje trenira isto ili više nego prije. Jednostavno nije više išlo pa je pomalo razočaran nakon tri pokušaja sljedeći maraton trčao gotovo deset godina nakon toga. Tad je bio više od jednog sata sporiji, a zadnji put je pokušao i uspio istrčati Ljubljanu sa 82 godine za nešto više od 5 sati(5:01:13). Znam mnogi će reći, ja bi bio zadovoljan sa time ali nisu oni u njegovoj koži.
Moja treća Ljubljana u možda malo nepovoljnijim uvjetima mi nije donijela neko veliko zadovoljstvo ali je zato zadala dosta brige. Razočaran sam što nisam ostvario niti jedan od velikih ciljeva i mojih očekivanja koja su me motivirala da ovo ljeto mučim svoje tijelo više nego ikada do sada. Onakav pad u zadnjem kilometru nisam imao niti na svom prvom maratonu ili na relativno velikoj uzbrdici u zadnja dva kilometra Beogradskog maratona. Kad nema zadovoljstva onda se obično tješimo. Ja ovaj put recimo novom pobjedom u kategoriji. Još sam iskopao da je drugi u mojoj kategoriji bio 9 minuta sporiji, a mlađi je i prije dvije godine je bio samo minut iza mene. Onda sam provukao rezultat kroz "age" kalkulator jer mi Ozi kaže da sad imam maraton(2:30:35) brži od njegovog iz Venecije(2:30:56). Tješe me poruke i čestitke prijatelja na FB ali to je isto surogat zadovoljstva. Još fali samo da se jedan dan nađem sa ekipom i utopim svo to nezadovoljstvo u nekoliko piva. Možda opet nađem novi razlog za još jedan pokušaj. 
Za svaki slučaj počastio sam se sa dva para novih tenisica kako bi se osigurao da neću odustati od trčanja. Nove, stare Skecherice su stigle i uz Mizuno Shadow 2 sad sam malo obnovio svoju ergelu. 

Još ako prijavim Berlin morati ću opet stisnuti zube i izgurati još jedne pripreme. Za to imam još samo pet dana.
Briga zato nikad dosta. Bez obzira na manje poteškoće u završnici priprema prvi put sam trčao maraton sa relativno dugim periodom trčanja prije početka priprema i ostvarenom prosječnom kilometražom u pripremama većom za oko 25%. Isto važi i za intenzitet, a specifičnim maratonskim tempom sam trčao dvostruko dulje. Zato me brine koliko sam se razbio na toj utrci. Zanemarimo li teturanje u cilj jer to je bila prolazna slabost nisam očekivao da nakon maratona neću moći normalno hodati dva dana. 
Trčati sam pokušao tek jučer ujutro. Nakon četiri dana svaki korak je još bio bolan. Oba zgloba palca upaljeni, stopala bolna, lijevi skočni zglob još uvijek nedovoljno mobilan ali manje bolan nego što sam to očekivao. Za išijas ne pitajte. I masivna upala oba soleusa. Koji kua sam to radio? Ništa od toga nisam osjećao nakon ostalih maratona. Osim nakon prvog ali to nije tako čudno. Koliko sam otrčao dužina preko 30 kilometara, a neke i dosta brzo pa sutra dan imao normalan lagani trening. Totalno sam se razvalio. Kao za inat vrijeme nije željelo da me počasti sa još malo sunca ovaj tjedan. Možda sam mogao razgibati noge na bicikli ili otplivati za brži oporavak. Srijeda je bila ok ali ja sam radio i imao obavezu zbog koje nisam mogao čak niti biciklom na posao. Sad se nadam boljem vikendu da to nadoknadim ali na trčanje gotovo da i ne računam.
Iskustvo od jučer nije bilo baš sjajno i mučio sam se da otrčim 6 kilometra u tempu sporijem od 6 minuta po kilometru. Ići brže je bilo previše bolno. Možda sutra bude nešto bolje. Nema super ljepila za godine, kad se razbiješ treba samo puno vremena i to je tako.
      

ponedjeljak, 29. listopada 2018.

Skoro potop

 Nisam odmakao niti pedesetak kilometara od kuće, a kiša je već u petak počela da sipi. Nakon Kopra u "deželi" je već lijevalo kao iz kabla, a od silnih kamiona koji su dizali vodene zavjese nisi vidio ništa ispred sebe. Negdje poslije Nanosa još i magla. Velim u sebi dobro neka se prolije sad sve što ima možda u nedjelju ostane bez vode. Kad sam se približio Ljubljani ipak se sve malo smirilo i opet optimistično pomislim to je to, nema više. Tek je petak j... U subotu ujutro sam natjerao moju kćerku i njenu prijateljicu da otrčimo par kilometara tako da mi se noge malo razbude od cijelo dnevnog sjedenja na poslu, u autu i još na večeri sa društvom. Njima je trebalo možda izbiti par maligana sa jazz koncerta na kojem su bile u petak uvečer. Ćerkina frendica je irkinja pa joj naši običaji da trgnemo po jednu prije nečega, poslije nečega i za vrijeme nečega nisu baš strani ili bolje rečeno mrski. Nakon trčanja smo odšetali po brojeve i startne pakete, a ja sam tamo napokon susreo jedne zanimljive tenisice. 
Čudno kako takvi modeli ne postoje u običnim dućanima, a za neke nisam nikad čuo iako stalno nešto pretražujem po netu. Ponovo nakon pet šest godina sam bacio oko na jedne Mizuno koje su mi odlično legle. Sad mi je žao što sam nasjeo na priču kao je Kinavara 8 široka tenisica. Da ako uzmeš dva broja veću. Ponovo je izgledalo da je priča o kiši samo odraz nečijih strahovanja ili zlih uroka, a to je moju kćerku natjeralo da me nagovori da odemo na izlet prije ručka. Izlet? Kuda još da mlatim nogama umjesto da se odmaram za utrku. "Idemo da Karin vidi Bled, a i ja nisam bila od kad sam bila mala". Ajde još sat i nešto jahanja u autu, a tamo poplava. Pada sa neba, oko nas samo voda, i poplava tri autobusa Japanaca sa kišobranima i kamerama kojih se ne možeš otarasiti nigdje. Pobjegli smo na kraju u Dvorac iznad jezera jer su mi noge bile mokre i to znači da sam spao na samo jedne moguće tenisice za sutrašnju utrku. Adizero jer nove Mizuno moram tek da upoznam, izvedem nekoliko puta, da se zaljubim ... Trčati u njima odmah maraton bi bilo kao imati seks sa potpuno nepoznatom ženom. Nikad ne znaš što od nje možeš fasovati. 
Sva ta silna voda, vjetar i hladnoća na Bledu potpuno je potopila moju nadu da će sutra biti bolje. 
Na koncu sam cijelu noć slušao kako sipi i udara o škure tako da zapravo uopće nisam razmišljao o utrci osim o kiši kao njenom glavnom sastojku. Možda je dobro što sam u zadnje vrijeme malo popravio svoje plivanje. Nikad ne znaš ... mogao bi ovo biti onaj biblijski potop.
Ja nisam bio nešto nervozan kao da sam se sa nečim pomirio ali nisam bio siguran sa čime. Moja kćerka je trčala na wecu svakih pet minuta od uzbuđenja jer prvi put trči polumaraton, a njena prijateljica naizgled nije bila uzbuđena. Više se posvećivala testiranju hrane, pića i zanimljivo jako joj se dopala kava spremljena na "turski" način. Zbog moje kćeri, njene frendice i da počastimo našu domaćicu te prijatelje sa kojima smo se kasnije i vratili u Pulu otišli smo na ručak u nezaobilazni Čad. Pljeskavice, vešalice i gravče nije baš najbolji izbor za pred maratonski ručak ali ionako je u ovom slučaju sve pošlo pomalo u krivo pa nema razloga da se tako i ne nastavi. Preko noći sam bio žedan ali me hidratacija nije zabrinjavala, treba na utrci samo držati širom otvorena usta i nemaš potrebu da staješ na stanicama za okrjepu i vodu. Kupio sam u zadnji tren prije odlaska neke roza prozirne kabanice za jednokratnu upotrebu i tako obučeni smo krenuli od kuće do starta. Što smo se više približavali to je više padalo, a noge su mi ionako bile već mokre nakon svega par minuta. 

Da ne prenosim nervozu na ženu, kćerku i njenu prijateljicu ostavio sam stvari u garderobi i požurio na ulaz u startnu zonu 1. Tamo se u prolazu ispod zgrade natiskalo već dosta svijeta i malo sam se odmrznuo shvativši da smo svi u totalno istom dreku te nema razloga za sikiriki, no sikiriki. Sat je točno odbrojavao vrijeme za zatvaranje prve zone kad su kao po komandi svi iz tog suhog utočišta izjurili u boks koji se napunio kao kad popusti brana pa odjednom poplavi cijelu dolinu. 
Uspio sam potrčati tamo amo dva tri puta i više nije bilo mjesta za trčanje osim vertikalnog poskakivanja u stilu Masai plemenskog plesa. Opet sam bio sam na startu jer Slaven je možda tu negdje ali ionako će pokušati trčati brže, a ostala ekipa? Nemam pojma gdje bi mogla biti. A oni cijelo vrijeme stoje iza mene. Srećom neko me uočio jer svi imamo jebene iste jednokratne kabanice i tako mi je tih pola sata na kiši ipak prošlo u zajebanciji. Par minuta prije starta u zrak su na obije strane počele letjeti te roza ili žute najlonske krpe, a bilo ih je i među nogama pa sam se neposredno nakon prolaska startne linije skoro rasuo preko jedne. Već pomalo rezigniran izostankom onog osjećaja da će to biti neka dobra utrka nisam niti osjetio adrenalinski nalet kad su sve preplavili zvukovi "Stroj Machine". Usredotočio sam se na eventualne kabanice po putu i obilaženje lokvi da već na početku ne pokupim preveliku količinu vode u tenisicama. Ispred mene je kratko trčao Senad pa sam poslije malo trčao sa Christianom koji je išao polumaraton i nadao sam se da će mi možda praviti društvo. Na koncu sam se uselio u susjedstvo Lukšiću iz Labina koji je isto trčao polumaraton. 
Nakon pet šest kilometra kiša je odjednom stala i činilo mi se previše topolo za dvije majice koliko sam imao na sebi. Pripremio sam se da nakon osmog odbacim jednu na kojoj nije broj kad budem prolazio pored Zemirine kuće. Ako ne bude vani ja ću je prebaciti preko ograde. Skinuo sam se u trku i opet obukao samo vestu bez rukava sa brojem, a majicom kratkih rukava mahao kao zastavom da me Zemira na vrijeme vidi ali ona je toliko smotana da se iznenadila kako sam tako brzo stigao i nije me uspjela slikati. Novinarka ... ideš. Poslije se hvalila kako je super uslikala mog prijatelja Vladu jer on ima super tempo od 7 minuta po kilometru pa je uspjela da se namjesti. Srećom da nisam ko kenijci ili ovaj put etiopljani. Ne bi imao nikakvu sliku pa niti mutnu. Malo prije dvadesetog Lukšić je pomalo ubrzavao i morali smo se oprostiti jer ja nisam htio još ubrzavati brže od 4:28/km. Nakon dvadesetog opet sam ostao u nekoj rupi između rijetkih maratonaca i baš niti jedan nije trčao takav tempo. Ili sam ih pomalo stizao ili gubio iz vida. Tu i tamo bi sa nekim razmijenio poneku riječ ali ovaj put nisam ja bio taj koji započinje razgovore. Kopkalo me cijelo vrijeme kako će biti sa išijasom jer sad sam ga već prilično osjećao, a i leđa su mi bila ukočena tako da moj korak nije bio uopće opušten. Stopala i palac znam da mogu podnijeti sve dok ne stanem, a to sam se nadao neće biti prije cilja. Poslije neka me nose ili puste da ležim.
Noge su bile nekako teške što nije niti čudno obzirom da sam u svakoj tenisici imao malo ribogojilište i iz njih je svakim korakom šprickalo kroz rupičastu mrežicu tih super lakih prozračnih tenisica. Jedino što nisam ukalkulirao je da zbog toga moram usporiti bar minut dva ako mislim proći 42-gi kilometar još na kako tako živahnim nogama. Na 32-gom srećem Slavena koji hoda jer je potpuno rasturio noge od žuljeva i njegov san od 3:00 se već raspao kao mjehur od sapunice ali smogao je snage da potrči za mnom, razmijenimo par riječi ohrabrenja i ipak nastavio šepajući. Njegove riječi: " ti to možeš" su me držale sljedeća dva tri kilometra. Nakon blage uzbrdice na 35-om kilometru znao sam da nije dobro jer je tempo opao i svaki sljedeći je varirao ovisno o tome koliko sam pokušavao natjeravati noge da me slušaju. Kao nestašna djeca čim se okreneš one po svome. Znači tko ga šiša, hajmo usporiti. Kao spas mi je ponovo uletjela Katja. Možda je to bio spas, a možda i zadnji čavao u mom lijesu jer stižući nju potrošio sam još ono malo rezerve koje sam imao za završnicu ali to još nisam znao. Čak sam jedno vrijeme produžio ispred nje jer sam mislio da ću na tom novom elanu uspjeti dovršiti utrku ali ona me je opet prošla i to neposredno nakon četrdesetog kad su svi znakovi govorili da je to kraj. Tempo se u dva kilometra obrušio poput lavine, ruke su potpuno utrnule, u glavi je zujalo, a svaka noga kao da je bila dvostruko teža. Obilazimo već oko zadnjeg bloka po granitnim kockama koje me izbacuju iz ravnoteže. Samo treba istrčati iza zavoja u sigurnost cilja, a ja više nisam bio siguran hoću li uspjeti. Ne gledam više ništa osim crnog praga iznad tepiha koji treba prekoračiti i moja putanja je sad već pomalo cik cak ali sekunda gore dolje nema veze samo prekorači. Čim sam stao priskočili su oni dežurni medicinari i odveli me u šator, a odnekud je dotrčala i žena u suzama. Mislila je da je gotovo, da ću se izvrnuti. Nakon što sam popio malo isotonika priključili su me na monitor i izmjerili tlak. Ništa, tlak kao mrtav konj 100/50 puls 62. U dvije tri minute puls je potpuno pao. Veli mi taj medicinski radnik ili doktor što ja znam. Jesi li ti uopće trčao? Ne ja sam plivao, j..te tko bi normalan trčao po ovakvom potopu. Da sam nastavio ne bi bilo frke malo bi se ljuljao i ipak bi se dokopao šatora za okrjepu, a ovako sam se totalno zablokirao i jedva sam ustao sa kreveta gdje su me posjeli. Nakon par čajeva, par datulja, čokoladice, banane, tri četiri mandarine i par maminih kolača sa jabukom vrtoglavica je nestala, a ja sam uspio nekako da se dočepam slobodne klupe u muškom šatoru za presvlačenje. Onda je izbila nova frka jer nekako sam se skinuo ali obući i skinuti tenisice nisam uspijevao niti pod razno. Svaki pokušaj sagibanja ili podizanja noge završavao je bolnim grčevima. Zato sam tako sjedio polu razgaćen i pomalo se hladio čekajući da taj problem ode u k... Sve sam na koncu nekako uspio osim oblačenja uskih kompresijskih dokoljenica ali sam od njih odustao i obukao na bosu nogu ionako mokre razvezane tenisice. Na izlasku susrećem opet Katju i pozdravljamo se kao stari prijatelji iako smo se sreli dva puta na utrci i pokušali dva puta trčati brže od 3:10. Ona je i ovaj put uspjela za bar nekoliko sekundi. Onda vidimo se opet sljedeće godine ... nadam se ali nadam se da ću napokon uspjeti da se ne raspadnem na samom kraju. 
Obično se nakon trke opuštamo u ugodnim prepričavanjima i druženju. Veselimo se prestanku napora i završetku jednog poglavlja našeg trkačkog života. Ovaj put nije bilo ničega osim te dosadne kiše koja nije dozvoljavala da se bar nečemu malo poraduješ. Znao sam da nikome nije bilo lako na ovoj utrci iako me iznenađuje rezultat pobjednika od 2:04:58 pa i pobjednice 2:22:58 po ovakvim uvjetima. Ipak jače od želje da odmah odem kući sa kćerkom i njenom prijateljicom koje su već dobrano promrzle čekajući mene da završim utrku odlučio sam da ću provjeriti rezultate i eventualno podići nagrade za pobjednike kategorije. Nadao sam se da je možda 3:11:18 ipak dovoljno za jedno od prva tri mjesta. Nije osobni i daleko je cijele tri minute od rekorda kategorije ali nisam jako razočaran. Moram se navikavati na činjenicu da mi ništa više u životu nikad neće biti lakše već samo teže. Nakon skoro pola sata bauljanja po kiši, bolnih stopala i išijasa od šatora do šatora u svim smjerovima pronašao sam i taj šator odmah do prvog u kojem smo isprintali "Spominski certifikat". 
J...ga nitko nema pojma gdje je što ili ti pokazuju u neodređenom smjeru. "Tamo gdje su oni baloni" ... koji kur..vi baloni tamo je neki štand banke i nemaju pojma o čemu im pričam, a šator je negdje tamo, ideš... Ipak je bilo više nego dovoljno za prvo mjesto i posljednji put u kategoriji H. Malo mi je žao momka koji je prošli put bio iza mene samo minut i sad opet ali devet minuta. No ima vremena, on će još biti u toj kategoriji koju godinu ja se selim onim starijima mada me to baš i ne veseli previše. Po putu sam se zadubljen u svoje bolne noge još izgubio skrenuvši jednu ulicu prije dok je žena skoknula u jedan čudom otvoreni dućančić pa sam se još morao da vraćam par sto metara i trčati za njom jer od prometa Celovškom nije čula moje dozivanje. To je bilo trčanje kao kad neko trči po čavlima, a nije fakir ..aj...aj .aj. A čak niti to nije bio kraj mojim maratonskim mukama još sam trebao voziti nazad u Pulu iako je pljuštalo cijelo vrijeme i mene je išijas totalno obuzeo kad se sve ohladilo. Zapravo sam samo trebao odvesti kćerku i njenu prijateljicu na aerodrom Brnik i nakon još jednog spavanja kod ženine rođake krenuti ujutro. No moji prijatelji su morali biti ujutro rano u Puli, a nisu imali prijevoz i ja sam moj maratonski dan produžio za još par sati. Noć poslije nije donijela ni san niti oporavak već je zglob onog desnog palca ponovo upaljen kao ove zime, a išijas ne popušta. Cijelu noć sam se dizao sa zakašnjelom reakcijom na prevelike količine tekućine koje sam taj dan nakon maratona ispio i zbog mazanja i masiranja zglobova i leđa raznim kremama za opuštanje i protiv bolova. O ozbiljnosti situacije govori podatak da još nisam okusio niti kap pive. A moji prijatelji već najavljuju novi pivski maraton na kojem ćemo razmijeniti priče kao što su neki na ovom maratonu razmjenjivali gaće ali to je samo naša plemenska stvar i bolje je da ostane među nama.
 

petak, 26. listopada 2018.

Sive varijable

 Sve što sam mogao to sam i učinio. Još ostaje da se to potvrdi kao dobro ili opovrgne na utrci. 
Neću da prognoziram jer je premalo pozitivnih varijabli, a puno više onih negativnih ili crnih. 
Možda je to pregrub izraz. Recimo sivih.
Jučer sam otklonio bar onu trilemu oko tenisica pa putujem sa samo dva para totalno šiznuto različitih. Jedne nove, sjajne, crvene, brze ko vrag i neudobne isto tako. I jedne stare, izlizane, već sa rupicama na vrhu prstiju, meke ko duša i udobne ko papuče. Kad se ujutro probudim prije utrke prepustiti ću osjećaju bolova u stopalima odluku. Jučer sam samo testirao te novije Adizero Adios u kojima sam trčao najdulje malo preko 30-tak km na utrci u Zadru, polumaraton u Zagrebu i utrku Xice na 10 km. 
Pokazalo se da je bolni zglob palca ipak bio malo pošteđen jer su zapravo relativno kruće nego one meke stare Skecher-ice. Kinavaru jednostavno ne mogu obući niti za hodanje jer su baš na tom dijelu zgloba palca jako uske. Kako je i drugi zglob već skoro godinu dana u fazi konstantne lagane upale i okoštavanja nema teorije da ih nosim na utrci.
Test mi je dao malo samopouzdanja nakon cijelog niza treninga sa varijabilnim osjećajem da je dobro ili loše. Trebalo je malo više vremena da se uhodam i zagrijem pa sam zapravo imao malo obrnutu situaciju kod promjene opterećenja. Pri prosječnom pulsu u donjem aerobnom brzina je prvi kilometar bila malo iznad 5:00/km da bi nakon drugog skliznula ispod pet minuta. Obično je obrnuto. Gotovo identična stvar se dešavala pri sljedećoj promjeni opterećenja malo ispod gornjeg aerobnog pri kojem trčim maraton. Treće opterećenje je bilo malo ispod granice laktacije i to sam trčao isto tako malo brže od mog najboljeg polumaratonskog tempa.(4:10/km). Sve u svemu kad sam usporedio isti test prije dvije godine linija koju definiraju tri točke brzine i pulsa je pomaknuta malo ispod. Temperatura je jučer bila neznatno viša(15 C u odnosu na 12,8 C), a vjetar neznatno slabiji(7 km/h prema 10 km/h). U najgorem slučaju to je tu oko forme iz 2016 godine ili malo bolje ali vremenske prilike na utrci neće biti baš tako dobre. 
Kako će se na utrku odraziti sve ove ozlijede zglobova baš na najopterećenijem dijelu nogu koje moraju mlatiti asfalt dulje od tri sata to ne znam. Čini mi se da je sad malo bolje. Možda je to isti onaj efekt kako kad krenete kod zubara jer vas boli zub, a on do ordinacije čudom prođe! Tako se sad ponaša čak i moj išijas kojeg sam malo izbacio iz jednadžbe jer sam se sav fokusirao na taj novo ozlijeđeni palac. Sinoć sam sve spakirao, a jutros prije posla potrpao u auto, kupio jednokratne kabanice za čekanje u boksu i popodne vozim sam za Ljubljanu. Moja žena, kćerka koja trči prvi polumaraton i njena prijateljica su tamo stigle već sinoć iz Londona, a meni je već dosadio samački život. Kuća je ostala sređena onoliko koliko to može srediti jedan muškarac. Frižider je ispražnjen osim ogromne količine ne popijene pive jer su ovaj put zbog opravdanih razloga i niza nesretnih okolnosti izostale momačke večeri uz ...
To ću siguran sam nadoknaditi. Samo u kakvom raspoloženju, to je još uvijek malo sivkasta varijabla.
 

utorak, 23. listopada 2018.

Trčati ili ne trčati?

  Čuveni Danski kraljević je imao dilemu "biti ili ne biti" što meni ne bi uopće bila dilema. Ja sam za ono prvo pa makar bio u dreku do grla. Nisam čak niti kao mujo u trilemi .. ha, ha, ... to mogu biti samo posebni ljudi. Međutim kad je današnji trening u pitanju prividno sam neodlučan. Znam da uvijek prevlada onaj vrag što voli da trči iako mi to ponekad predstavlja velike probleme pa i bolove. 
U nedjelju ujutro sam pokušavao zbrojiti i ustanoviti koliko će taj malo oštećeni palac podnijeti trčanja. Prošlo je manje od 24 sata od kako sam ga ozlijedio i ujutro je bez obzira na sve tretmane kojima sam ga podvrgao ipak bio vraški bolan. Za probu sam obukao najkomotnije stare tenisice iz 2014 godine koje se usprkos davno pređenih 2000 km još solidno drže. Na njima još stoji upertlan čip Ljubljanskog maratona iz 2016 godine, a već tada su imale preko hiljadu kilometara. To znači da ih nisam niti prao! Pošto su jarko žute nikad ih nisam nosio po blatu, kiši ili van ceste već sam samo trčao po asfaltu i atletskoj stazi. Usprkos širini tenisica, zglob palca je bio bolno pritisnut svakim korakom do tržnice. Na ulasku u ribarnicu pored mene je protutnjio kum u tankom Uljanikovom dresu sa uključenom aplikacijom za trčanje. Kad je stao ona ga je robotskim glasom upravo izvještavala o udaljenosti i tempu. Pitam ga kud ćeš? Zar nećeš u jedanaest na simbolično trčanje Uljanikove utrke. Ona je ove godine zbog poznatih razloga otkazana i moguće da je zapravo nikad neće više ni biti. Da doći ću, veli ali prije moram nešto otrčati. Koji kua, tek je bilo devet. Što li će raditi dva sata? Onda sam se dosjetio da i ja redovno trčim dužine više od dva sata samo mi nije bilo odmah jasno da drugi mogu trčati i kad ja ne mogu.
Bio sam malo ljut i tužan jer sam planirao nazvati Ozija i reći kako neću doći. Onda sam se sjetio da sam svake godine imao skužu da ne trčim tu utrku. Jer je tjedan prije Ljubljane, jer sam se ukočio, bio ozlijeđen i van forme i tako svašta nešto, a mogao sam trčati zbog društva. Ja sam siguran da moj kum i neki stariji trkači nisu bili oduševljeni što sam ja izbivao sa te utrke pa su došli na svoje i osvajali medalje u kategoriji. Oni su puno bolji ljudi od toga. Jednostavno stalno sam mislio ima vremena trčati ću. Uljanik je bila moja prva firma, moj prvi susret sa ozbiljnim profesionalnim izazovima. Tu sam svoj hobi pretvorio u posao koji mene i moju obitelj hrani evo više od 40 godina. Kupio sam tri lijepe ribe za ručak kod mame, malo blitve i u hodu do kuće ipak odlučio da trčim sa svojim prijateljima bez obzira na ishod koji me zabrinjavao. Ne smeta me što me tad boljelo. To ionako svakoga dana manje više podnosim. Strahujem da me ne omete previše na utrci za tjedan dana. 
      Željko, Erol, Mato, Dražen, Frederic, Nenad, Bruno, Christian, Emir, Ja(Ivan), Danijel Irena i Ozi(Ozren) i kum Tomica još trči prema nama ...

Malo nas se okupilo to prohladno jutro, a neki su bili već mokri i promrzli od trčanja dužine prije toga. Zbog toga smo bez previše pompe nakon kratkog slikanja krenuli od porte na rivi prema kraju Uljanika sve uz visoki zid iza kojeg su se više od 160 godina(od 1856 g) proizvodili ploveći divovi i prava čuda tehnike. Trčalo se polako puštajući da oni najstariji koji su istrčali svih 35 utrka Uljanika vode. To je moj bivši(iz AK 3 Januar) i sadašnji klupski kolega Mato i naš nekad vrsni maratonac sad teško ozlijeđen predsjednik kluba Ozi. Uz priču sa svima pomalo nekako sam uspio skrenuti misli sa ozlijeđenog palca i nakon par kilometara u tom 6 minutnom tempu čak sam se ponadao da je to stvar koja će već do jutra biti potpuno sanirana. Uostalom u ponedjeljak ionako mogu uzeti planirani dan odmora bez obzira što to nedjeljno trčanje od 4 kilometra ne mogu smatrati treningom. Nakon rastanka koji je bio vrlo kratak zbog kišice i bure koja je počela opasno hladiti pogotovo one koji su bili već satima izloženi u samo tankim dresovima većinom bez rukava otrčao sam kući sa Draženom i Emirom. To je bilo sve skupa oko 5 km u tempu malo ispod 6 minuta samo zahvaljujući tom zadnjem kilometru sa njima. 
Dali je to bila posljedica trčanja ili malo zakašnjela reakcija na ozljedu u ponedjeljak se ipak ukazao mali hematom između zgloba palca i prsta do njega. Jutros je to gotovo nestalo i kad savijam palac bol je neznatna ali još uvijek je bolno ako to radim pod opterećenjem. Zato sam u virtuelnoj dilemi koju ću riješiti tako da je pretvorim u drugu dilemu možda i trilemu ...ha, ha sad sam došao na ono pravo. Trilema je u kojim tenisicama ću trčati kako utrku tako i današnji trening. Opcije su tri. Najnovije Kinavara 8 u kojima se još ne osjećam dobro i previše su uske osim ako ne izvadim uložak. Adizero Adios u kojima sam sigurno najbrži ali još se sjećam nelagode kad sam trčao Zagrebački polumaraton sa upaljenim zglobom palca na desnoj nozi. To je bio horror i jedva sam čekao da završi utrka ali sam zato možda i trčao tako brzo zadnja tri kilometra. Ostaju stare Schecher GOrun 5. One su najmekše, komotne i udobne kao papuče ali su dosta potrošene i ako bude mokro mogao bi možda imati problema. Po težini sve su tu u desetak grama razlike i ispod 300 grama pa me to ne zanima. Mislim da nemam potrebe ništa testirati već trebam odabrati ono što mi se čini da će danas napraviti najmanje štete. Znači ipak danas trčim. Eto ja sam to riješio mnogo prije danskog kraljevića i završetka prvog čina. 
Kako će biti sutra ... jedan moj poznanik je jednom rekao na čuvenom puležansko-talianskom ...(da ne objašnjavam previše): "dopo pituremo nero"(pokle ćemo piturati u crno).

ponedjeljak, 22. listopada 2018.

Opasno plivanje

  Samo jako naivan čovjek može pomisliti kako su neke stvari u životu sigurne ili bar malo sigurnije od drugih. Valjda ja spadam u te naivčine, pljugere, pušioničare, ... kako god. Nekako sam zaključio i pretposljednji tjedan prije maratona i uspio odraditi u subotu zadnju još malo skraćenu dužinu u dosta brzom tempu. Još je bilo dosta rano kad sam sve obavio, otišao na tržnicu, kupio što mi je trebalo i obzirom da me majka pozvala na ručak odlučio još malo iskoristiti prekrasan sunčan dan. Doduše malo je bura kvarila dojam topline ali u zavjetrini je bilo kako kažu dalmatinci "ka u gujuici". Razmišljao sam ponoviti prošlotjednu biciklu u kombinaciji sa plivanjem ali možda bi mi to bilo malo previše. Ipak sam se ujutro malo više potrošio. Uostalom kakva sam pegula na bicikli bi moglo biti opasno. Ne ne želim ništa riskirati. Eh da sam ostao na ležaljci na balkonu možda bi se otkačio kakav satelit sa nebesa i satro me dok pijuckam pivo. Ovako sam otišao na plivanje. Sjetio sam se kako mi je pomoglo prošli tjedan nakon dužine. Možda se ponovi isti scenario. Nije mi vrag dao mira i umjesto da odem na Valkane ili Stoju ja sam otišao na Marleru. Iako znam da u Ližnjanu dere bura i sa sjeveroistočne strane Marlere nosi desetine "kajtova" o koje se jedva naziru okačeni i otkačeni momci i djevojke što poput glisera režu krestice valova po kvarneru. Znam da je na drugoj strani zavjetrina ali obala je mjesečev pejzaž sa nekoliko uskih plažica i par zaravni na koje možete staviti ručnik. Naravno nisam samo ja imao te ideje. Kako sam glup. Nekad tamo nije bilo žive duše niti za vrijeme ljeta, a sad je gužva veća nego na gradskim plažama. Nekako sam našao jedno malo mjesto gdje sam se mogao spustiti po gomili blokova stijena odronjenih od obale. Desno od mene je bila oveća grupa talijana koji su pecali sa desetak štapova, a lijevo dvije mlade cure smještene u zaklonjenoj šljunčanoj uvali širine par metara. E tu sam ja trebao biti. J... da sam bio mlađi možda bi se mogao i uvaliti eh... Ovako me od mora dijelilo dva tri odlomljena kamena bloka veličine pola do jednog metra. Oprezno sam prošao to i ušao u vodu. 
Odlučio sam da pokušam baš plivati, a ne samo hladiti noge jer mi se činilo da se od bure more još ohladilo u odnosu na prošli tjedan. Krenuo sam desno prema Medulinu i otočiću Levan oko kojeg sam do prije desetak godina redovito ronio i lovio ribu. Kad sam prvi put pogledao na sat prošlo je deset minuta. Uplašio sam se da će mi biti hladno jer ovdje nema mnogo mjesta za izlazak na kopno i hodanje pa sam okrenuo. Kad sam prošao mjesto gdje sam ušao bilo je opet točno 20 minuta iako sam plivao malo prema struji. Rekoh u sebi to nije niti kilometar hajde da vidim one dvije cure možda su otišle pa se ja preselim tamo. Ništa od promjene komadi su se i dalje cvrljili na suncu i nije mi jasno što potežu toliki put kad se isto tako mogu sunčati i na balkonu. Možda nemaju balkon kao ja. Otplivao sam nazad i zaustavio Garmina koji je pokazao da sam plivao 1173 m u tempu 2:10/100m. 

To je više od 15-20 sekundi na sto metara brže nego uobičajeno plivanje. Nisam siguran kad sam se toliko popravio u plivanju jer rijetko kad koristim Garmina kad plivam kraće od kilometra, a to je uglavnom bio slučaj u zadnjih mjesec dana kako se voda ohladila. Morati ću to nadoknaditi nakon Ljubljane kad obučem odijelo za plivanje. Zapravo moj cilj je do konca sljedećeg ljeta plivati oko 2:00/100 m. 
Time bi se uvrstio u sam vrh plivača u mojoj kategoriji ali možda to nije baš tako jednostavno. 
Ipak je hladnoća učinila svoje i kad sam izlazio tresao sam se kao prut, a klepetanje zubi jedne o druge sam sprečavao umetanjem jezika mada je prijetilo da ga zbog toga pregrizem. Već na prvom koraku preko onih gromada sam izgubio ravnotežu. Lijeva noga je pokušala naći ravnu plohu za zadržavanje tijela koje je već poletjelo naprijed. No nije bilo ravne plohe već je palac bezuspješno pokušao zaustaviti propadanje noge u rupu između dva bloka u koju je noga propala do bedra ali prije toga je nakon palca kamen testirala potkoljenica, a na koncu i koljeno. Pokušao sam nejakom slobodnom rukom uhvatiti rub što nije uspjelo da bi aterirao na podlakticu i na koncu tresnuo malo bradom. Srećom jezik se na vrijeme povukao od zubi. U tom položaju sam ostao par sekundi prvo u šoku, zatim su počeli bolovi, a najjači u vrhovima još uvijek smrznutih prstiju lijeve ruke. Onda se nakon par sekunda javio onaj koji je najviše stradao. Palac, na istoj onoj nozi koja me već dva mjeseca muči. O ... shit. Potekle su mi suze ali od jada, a ne zbog bolova. Pomislio sam to je to. To je sad definitivni kraj ove trkačke godine. Prisjelo mi je grijanje na suncu i uživanje u miru pogleda na plavetnilo Kvarnera. Obukao sam se ekspresno i pokušavao smiriti vozeći do kuće dok se još ništa nije ohladilo. Znao sam da ću tek onda moći reći kolika je šteta. Kako sam bio naivan kad sam pomislio da je plivanje manje opasno od vožnje bicikle.

četvrtak, 18. listopada 2018.

Nervoza

 Logično je i za očekivati da prije nekog važnog događaja osjećate nervozu ili kako još to netko naziva, tremu. Svatko to malo drugačije doživljava ali intenzitet je proporcionalan odnosu onoga što očekujete i onoga što duboko u podsvijesti znate da možete. Što je veća rupa između te dvije stvari nervoza je veća. J..ga, rupa je rupa. Nikad ne znaš hoćeš li preskočiti ili zaglaviti. 
Kažu da u određenom smislu to djeluje motivirajuće ali dali je korisno za ono što nam predstoji? To i nije baš uvijek slučaj. Trkačima su razlog za tremu sigurno utrke. U mladosti nisam imao baš nikakvu nervozu prije utrke i kad malo bolje razmislim važnije mi je bilo dali me glada kakva zgodna cura nego koji ću stići u cilj. Moj pokojni kolega i prijatelj Miki je bio pomalo "tremaroš" jer je puno ozbiljnije nego ja uzimao trčanje. Radio je naporno cijelu godinu kao konj kako bi ostvario ciljeve i uvijek je prije utrke bila frka pa čak i sa probavom. Za razliku od njega ja sam tada samo uživao trčati. Pogotovo sa svojim malo starijim trkačkim prijateljem Plojem sa kojim sam dijelio umjetničke, filozofske i političke stavove, a koji su mi tada bili mnogo važniji nego samo trčanje. Upoznao sam i ekstremne trtaroše, a jedan neiskusni mladić iz našeg kluba se jednom raspitivao kod "Čape" za neku tabletu protiv treme pa mu je ovaj uvalio aspirin, što zapravo i nije samo po sebi bilo ništa loše. Međutim poslije pola sata otišao je do momka i iz zajebancije mu rekao kako mu je greškom dao jaki sedativ i da će vjerojatno uskoro zaspati i to možda na startu. Dečko se toliko izbezumio da se nije uopće pojavio na startu već se sakrio negdje i poslije je naravno izbila velika frka.  
Kad je svakodnevno trčanje u pitanju gotovo da ne bi trebalo osjećati nervozu nikada. Ta to je ono što volimo da radimo i želimo da radimo. Meni se valjda svijet potpuno preokrenuo i sad me nervoza pere svaki put kad oblačim tenisice. Čak i kad znam da ću trčati samo 5 kilometara lagano, recimo na posao. Možda je zbog posla? Nije, jer je isto kad trčim opet laganih 5 km nazad. Nisam nervozan što ću vidjeti ženu jer evo već je na putu nekoliko dana ali svejedno. 
Ponadao sam se oporavku nakon što mi je u nedjelju bilo dobro usprkos subotnjem dugom i intenzivnom treningu, plivanju, vožnji bicikle u nedjelju i još laganom večernjem rastrčavanju. Utorak je donio novu nadu jer sam 15 km sa 10 km maratonskog tempa odradio velikom lakoćom i bez većih problema u zglobu. Uz samo mali podsjetnik da me išijas još nije napustio. Zapravo je to bio prema objektivnim pokazateljima najbolje ili najlakše odrađeni trening tog tipa od kad treniram. Forma je znači tu ali već u srijedu ujutro zglob je opet bio u komi. Čak i tako šepajući prvi kilometar dva u srijedu sam imao dobar prosjek trčanja na posao ali sa jako niskim pulsom duboko u zoni oporavka. Računao sam da je to možda jer su sad jutra svježa i uskoro ću trebati duge rukave. Zato sam uzeo duplu majicu i jedne kratke gege ispod šorca kako bi me manje ubijao išijas. Za nazad sam morao skinuti jednu majicu jer je nakon dva oblačna dana ponovo bilo sunčano. No sve je ostalo isto. Puls i dalje nizak, a tempo još brži. No jači su bili i bolovi u zglobu pa sam nakon obilnog ručka kojeg sam si sam spremio večer prije, cijelo popodne proveo hladeći i masirajući zglob kako bi se oporavio za jači trening danas. Čim pomislim na današnji trening odmah me hvata nervoza. Ne zato što to neću moći odraditi ili će mi biti teško. Ja bi htio odraditi taj trening ali da me zglob prođe, a to izgleda nije moguće jer treba trčati opet malo brže. 
Dodatnu nervozu mi je donijelo otvaranje prijava za Berlin. Komotno se mogu prijaviti kao "brzi trkač" jer mi priznaju rezultat Beogradskog maratona iz 2017. godine. To znači da će moja prijava biti prihvaćena i da će mi sa računa skinuti 125 eura. Što ako u Berlinu ne budem mogao trčati zbog ... Nisu to prve ni zadnje pare koja sam uludo potrošio ali nakon telefonskog razgovora sa ženom sam shvatio da nije oduševljena sa tom idejom. Eto dodatnog razloga za nervozu, a jedini način da je se riješim je da se što prije prijavim. Nakon 7.11. to neće biti više moguće i nadam se da nervoza neće prerasti u razočaranje. No tko će izdržati nervozu do tada.       

ponedjeljak, 15. listopada 2018.

Triatlonski tjedan

 Stalno imam osjećaj da nisam dovoljno napravio i da neću moći ostvariti željeni cilj. Možda je i točno da neću ostvariti bar ne onaj viši cilj mada čisto sumnjam da je zbog toga što nisam dovoljno trenirao. 
Svi pokazatelji idu u prilog tome da sam trenirao više i ako je suditi po onim ključnim, a to su dužine tu sam u velikoj prednosti. Trčao sam dvostruko više dužina duljih od 30 km(6 x 32-34 km) u odnosu na pripreme iz 2016. godine. Iako imam nešto manji broj onih od 21 pa do 30 km. Ali kad zbrojim još par duljih tempo trčanja i to dođe na isto ali ukupna dužina je zato za više od 100 km veća. Specifičnim maratonskim tempom sam u ovim pripremama trčao dvostruko više i tako pretrčao čak oko 140 km. 
Malo sam kiksao sad pred kraj i pokušavam se izvući bez da dalje pogoršavam ozljedu zgloba i uporni išijas. Zato sam opet sjeo na biciklu i cijeli tjedan marljivo pedalirao na posao i nazad, a u nedjelju odradio jedan pravi cross-trening sa biciklom i plivanjem. 
Nakon subotnje skraćene duljine od koje sam 16 kilometara trčao u maratonskom tempu bio sam zadovoljan što se zglob gotovo uopće nije dodatno iritirao. No umiješao se čuveni "Murphi" i mada sam imao dobar osjećaj osim bolova od išijasa, mjerač pulsa je otkazao nakon 6 kilometara pa je pokazivao nebuloze do kraja treninga. Srećom samo je baterija bila prazna. Slučajno sam kući imao novu pa je bila zamijenjena ali ostaje misterij jeli osjećaj lakoće trčanja bio povezan i sa niskim pulsom. Istini za volju trčao sam par sekundi sporije po kilometru nego zadnjih par tjedana. No još uvijek dovoljno brzo da bi recimo bio zadovoljan i takvim tempom na utrci. Već poslije podne nakon što sam tri puta otplivao od 10 do 15 minuta nisam osjećao napetost ili bol u zglobu, a išijas je još samo malo kljucao. More se malo ohladilo i za dulje plivanje morati ću oblačiti odijelo. To mi je pogotovo potrebno sad kad sam izgubio i zadnje centimetre masnoće oko pojasa. Nije samo plovnost ugrožena, nakon dužine inače mi je uvijek malo zima. Kad sam treći put izašao iz vode bilo je već četiri popodne i sunce me nikako nije moglo ugrijati, a jedva sam izdržao plivati 12 minuta i to dosta brzo. Neki bakutaner pored nas se kvasio dulje od pola sata u vodi plutajući na "mischelin" naborima. J... ga nije ni mršavima uvijek lako. U nedjelju sam ionako planirao samo večernje trčanje da što više produljim razmak od dosta brze dužine čiji je prosjek sa 6 km lagano i 16 brzo bio 4:42/km. Zbog pulsmetra Garmin je rekao da ne trebam dan za oporavak već mogu ugurati još jedan trening u subotu ali ko bi poslušao budalu koja je izračunala da je moj VO2max sada 57 i predviđa naravno maraton debelo ispod tri sata. Ja mislio da za to treba krvnički trenirati, a ono dovoljno da se govno pokvari. Ionako sam ujutro bio zauzet jer sam vozio ženu na aerodrom i kad sam došao nazvao me buraz da malo skoknemo biciklama do mora. Taman sam mislio kako ću dan provesti slaveći slobodu(nema žene dva tjedna, juhuuu.. ) izležavajući se na balkonu uz pivce ali nije mi suđeno. 
Sjeo sam na "novu polovnu pilu"(Merida TFS500D) i sačekao par minuta buraza koji se pojavio na onom starom roza tenku kojeg sam ja uvijek morao fasovati. Faca mu je bila u upitniku kao da on nema između ostalog i Meridu karbonsku ali cestovnu. 

Opaaa ... i tako malo podje... ali što ćeš valjda i ja mogu jednom imati malu prednost. Poslije je malo kukao kako mu fali brzina i ... ono, ... vjetar, .. svašta nešto. Zato sam stalno skakao da vozim ispred i sječem dosta jaku buru koja je puhala u prsa dok smo išli prema Šišanu. Svako toliko zbog ponosa je preuzimao on i do nizbrdice u šišansku lučicu ipak je htio pokazati da je on biciklista. Za dole nije imao šanse bez prednjeg amortizera i stalno mi je dobacivao da stisnem butinama sic jer mi je zadnji kraj opasno laprdao preko kamenih gromada kojih je bilo dosta na kišom izlokanom putu. Mislim da je htio da usporim, a ja sam na trenutak zaboravio na padove i lomove koji obično prate takav užitak. Srećom izvukao sam se čitav iako sam prebrzo uletio u oštri zavoj na dnu nizbrdice pa je čak i prednji kotač otklizao malo po šljunku ali se brzo umirio jer sam pustio da prođem široko i očešao se o žbunje koje srećom nije bilo drača. Nako toga smo u laganini tempu odvozili do Ližnjana kibicirajući sva moguća mjesta gdje bi se mogli okupati, a da ne budemo previše izloženi vjetru i na koncu stali u dnu uvale Japnenice. Kad sam izašao iz vode taman je moja žena izašla iz aviona i na kiši koja je u Londonu nesmiljeno lijevala čekala zeta da dođe po nju. Di si ... šta radiš .... nemoj mi to govoriti piz.. ja se smrzavam. J... nisam ja kriv što mi je bar nešto dobro ovih dana. Nazad je naravno okrenuo sjevero zapadnjak. Opet malo u prsa dok smo iz Ližnjana pedalirali sad već u ozbiljnoj utrci da stignemo na vrijeme na ručak kod mame. Kad te vuku punjene paprike i sa MTB na cesti izvučeš prosjek preko 30 km/h. 

Nakon klope i piva napokon je došao red na balkon i izležavanje na kasno popodnevnom suncu. Ovaj put nije trebao nitko da mi pokvari užitak. Osjetio sam laganu nervozu, obukao se i još punog želuca odlučio da dovršim taj triatlonski dan i cijeli tjedan sa još jednim trčanjem u "murikami" stilu lagane desetke. 
Gdje drugdje nego na Drenovici. Nije čudo da sam prespavao sve što se to veče prikazivalo na tevi, a da mi se nije išlo na wc ostao bi sigurno spavati na kauču kad me nema tko probuditi i poslati u krevet.           

petak, 12. listopada 2018.

Kvantna mehanika

  Danas neki klinci kao na primjer moja unuka već prije puberteta promatraju svijet potpuno drugačije nego mi. Ona se već upušta u razgovore o crnim rupama, paradoksu vremena i koje kakvim prostorno-gravitacijskim zavrzlamama. Nisam siguran dali to razumije ili dali je uopće potrebno i moguće to razumjeti. Pravi šok za moj sitni um je bio na prvom predavanju iz kvantne mehanike na drugoj godini studija kad nas je profa iz fizike bombardirao činjenicama koje nisam mogao uopće shvatiti mada sam se sa njima već dosta dugo na neki način bavio. Pojam kvantne neodređenosti što god to značilo podsjeća me na vic o inženjeru, ekonomisti i pravniku. Ja kao inženjer se nikako ne bi mogao pomiriti sa nečim za što se kaže da je tamo ali nije nužno da je tamo ili je ovoliko, a zapravo ... ma ideš. Kako nam je ipak nešto od toga zorno prikazao u eksperimentu shvatio sam da to stoji iako i dan danas nitko ne razumije zašto. Na primjer prolaz čestica manje energije kroz barijeru za koju treba imati veću energiju. Što ... koji kua? Sjećam se da je profa rekao: Gledajte to ovako, ona posudi malo energije od barijere, prođe i vrati joj nazad. Zašto to ne bi bilo moguće? U određenim uvjetima to se dešava i na tom principu funkcionira većina aktivnih elektronskih komponenti(tranzistori, tunel diode i sl.). 
Moja forma isto tako ovih dana stalno poprima neka neodređena kvantna stanja. Jedan dan sam u nižem energetskom, a drugi u višem. Nema kontinuiteta promjene na bolje ili gore.
Nakon razočaravajuće progresivne dužine i tri dana pauze zbog jakih bolova uglavnom negdje od sjedne kosti pa niže kroz zadnju ložu odlučio sam umjesto planiranog polumaratonskog tempa trčati malo sporije. Time sam se nadao da ću u četvrtak biti spreman za još jedan malo jači trening. Tako bi i ovo tjedni gubitak sveo na samo desetak laganih kilometara. Ništa mi nije taj dan išlo od noge. Počevši od osjećaja težine u želucu zbog kasnog ručka, do bolova u cijeloj lijevoj nozi od skočnog zgloba pa do sjedne kosti. Bilo je nekako sparno i vlažno, a oko pola kilometra trase po kojoj trčim su raskopali bagerima pa sam tu morao trčati lagano i oprezno. Zbog toga sam produžio zagrijavanje i krenuo trčati tempo čak jedan kilometar kasnije. Već se uhvatio mrak, a ja nisam htio mijenjati rutu pa sam se pomirio sa tim da to bude i još nešto kraći tempo od planiranog. Kako me ipak kopkalo kako takav šugavi trening izgleda prema recimo tempo trčanju tjedan dana prije Ljubljane 2016 godine napravio sam kratku analizu. Šokiralo me što je zapravo to "šugavo" jako dobro prema onom iz 2016. godine. Trčao sam istim putem ali sam jedan kilometar kasnije krenuo sa tempom. Znači nisam trčao brzo prvi kilometar koji je uglavnom malo nizbrdo. Nisam trčao niti cijeli zadnji jer sam nakon 6,5 km tempa naletio na raskopanu cestu pa sam usporio ranije. Zato sam izbacio prvi kilometar i zadnji iz 2016 godine i računao samo 6 kilometra tempa istrčanog istom trasom. Srednji puls je nakon prvog(odnosno drugog) kilometra bio skoro jednak. No na koncu je ispalo da sam bez obzira na usrani osjećaj trčao dosta brže i još pri tome imao dosta niži prosječni puls, a i temperatura je bila čak malo veća. Kako je to moguće, a da nema neke veze sa kvantnim zavrzlamama. Pogledao sam i tempo trčanje iz 2014 godine. Čak i tada sam trčao malo brže sa nižim pulsom i na malo višoj temperaturi, a to bio najsporiji maraton. Prije Beograda je bilo još malo brže uz vrlo nizak puls ali i nisku temperaturu. Možda to sve spada u statističku pogrešku u svakom slučaju nema dobrog osjećaja trčanja kad te nešto boli. Korak mi se čini suspregnut, stalno pokušavam kontrolirati svaku njegovu fazu, a to je zadnje što bi trebao raditi. Trebao bi pustiti nogama da same trče. Onako veselo kao kad praščiće pustiš iz svinjca. Eh ... hoće li i to jednom biti? 
Možda je to bio šugav trening ali sam uspio bez pogoršanja i uz možda još malo slabije bolove u zglobu odraditi i tempo intervale 5x1600 u četvrtak. Njih rijetko radim tako sporo pa ne mogu uspoređivati sa ničim ali cilj je bio da trčim malo brže bez da se previše opteretim. Osam kilometara sam trčao u LT tempu bez da mi puls pređe LT granicu. To nije ostavilo vidljivi trag na mom zglobu i išijasu pa se nadam da ću do subote moći odraditi još jednu malo skraćenu brzu dužinu zapravo tempo(maratonski) trčanje. U prosjeku što se tiče kilometraže i svega još sam uvijek u prednosti mada sve zavisi od toga kako će biti na dan utrke. Sad je važno samo očuvati brzinu zaliječiti ove boljke i vjerovati da mogu proći zamišljenu barijeru bez obzira što ona izgleda malo previsoka.   
     

srijeda, 10. listopada 2018.

Hm

Baš tako, hm ... nadao sam se da ću preživjeti i dogurati do vrhunca priprema pa ću nekako zaliječiti sve te silne probleme koji stalno iskaču iz "paštete" ko ona naša bivša ... da je ne imenujem. Dosta toga sam propustio i sad moj plan koji srećom nije proračun ima rupu od oko 100 kilometara. Ne znam koliko je duboka, to će pokazati maraton. Ipak progresivnu duljinu nisam propustio ali nisam siguran jeli to dobro ili nije. Sudeći prema svemu teško da ću ako se stanje sa mojim nogama malo ne popravi moći izdržati planirani tempo na maratonu. Vrijeme je za visoku politiku i ono što oni zovu rebalans. Prije treninga me brinulo sa razlogom hoće li se malo smirena bol u zglobu i gotovo zaliječena upala pokosnice vratiti. Brinulo me i to što trebam trčati sa momkom koji bi trebao biti dosta brži od mene. Srećom kiša je u nedjelju stala ali je zaostalo dosta vlage i bilo je prilično toplo. Krenuli smo sa još jednom ekipom koja je trčala nešto kraću i drugačije raspoređenu dužinu pa smo se nakon zagrijavanja počeli pomalo odvajati jer su oni malo brže trčali prvi dio. No to je bila neznatna razlika jer smo i mi u tom prvom laganom dijelu do 16 kilometra trčali pet šest sekundi po kilometru prebrzo. Kad smo počeli ubrzavati na tempo maratona brzo smo ih sustigli, a nakon drugog kruga i dvadesetak kilometara i prestigli. 
Meni se sve to još činilo prebrzo jer je bilo brže od planiranog maratonskog tempa, a još je trebalo dosta ubrzavati. Tješilo me da nisam osjećao veću nelagodu i bol u zglobu ali išijas je bio sasvim druga priča. Zato sam pustio Slavena da mi pomalo odmakne i odlučio da malo usporim na maratonski tempo. Primijetio sam da mi je puls bio previsok kao i općenito zadnjih tjedan dana. Čak mi je i jutarnji porastao, a to nije dobar znak. Na 3 kilometra od starta smo ostavili vodu i on je zastao u drugom krugu da uzme gel i vodu, a ja sam ga sustigao. Samo sam otpio još jedan decilitar u trku i ponio bočicu sa sobom da još koji put popijem gutljaj dva i odbacim je negdje u kampu prije završnih pet šest kilometara. Računao sam da će me stići, prestići i ošišati zadnje kilometre. Počeo sam postepeno trčati svaki kilometar malo brže od maratonskog tempa i kad sam napokon tek na izlazu iz kampa Kažela vidio kantu frknuo sam već skoro praznu bočicu te ubrzao na polumaratonski tempo. Sad je u guzi sijevalo iako na nebu nije bilo niti jednog oblačka i malo sam požalio što nismo krenuli ranije. Prije ulaza u Medulinski kamp ekipa se već istezala, a tu su bili i "Elitni Pulski". Pitaju me gdje je Slaven, a isto sam si pitanje sve do kraja postavljao i ja. Još sam pokušao ubrzati ali sijevanje u dupetu i pogled na puls mi je govorio da je bolje da ne čačkam mečku već sam otrpio još taj zadnji brzi za 4:15 i napokon popustio da se lagano istrčim dva zadnja kilometra.
Mogu možda biti zadovoljan jer prosjek mi je je bio malo brži nego 2016 godine, a i temperatura je bila dosta viša. Jedino što me brine što mi je puls ipak bio dosta viši. To se naročito vidjelo kad sam ubrzao zadnjih 4 kilometra. Prije dvije godine tempo sam zadnja tri kilometra spustio na 4:04/km, a puls mi ipak nije skočio toliko.

Da krivim išijas, temperaturu ili vlagu nema smisla. Jednostavno nisam dovoljno spreman za 4:25/km i da budem siguran mislim da će rebalans ići na 4:30/km bar prvi dio utrke. Sad je osnovno pokušati što više zaliječiti zglob i išijas pa makar još malo smanjio kilometražu. Srećom vikend je bio produžen i more je još ugodno za kupanje, a kupio sam i novu(polovnu) "pilu"(biciklu). Zanimljivo je kako me uopće ne zateže išijas kad pedaliram. Ipak tri dana je dosta odmora i danas moram nešto i otrčati.