Zid

Neki dan su mi(više njih) prigovorili ili natuknuli kako dugo nisam ništa napisao. 
Jučer dok sam trčao dužinu sa sad već standardnom ekipom Dražen mi je čak i rekao datum od kad sam napisao zadnji blog. Kao da ja to nisam i sam znao. Jednostavno kao da sam došao do zida i ...   
Zid uglavnom spominjemo u negativnom kontekstu tipa ... "udario glavom o zid". Poznata je i pjesma odnosno album Pink Floyd, "The Wall" koja govori uglavnom o onom zidu u našim glavama. Ja zapravo znam samo nekoliko slučajeva kad zid igra pozitivnu ulogu. Drži krov od kuće da se ne uruši i bome nekad je branio od napada koje kakvih vandala raznih naziva i sorti. Jebeno je bilo jedino onda kad bi se našao unutar tih istih zidova, a oni su nekako upali unutra. Mi trkači na duge pruge(maratonci) imamo svoj zid koji ponekad sa ponosom ističemo kako bi se prikazali važnijima nego što to uistinu jesmo. Često nam služi kao izlika jer zapravo nismo bili dovoljno dobri pa je zid na 35-om ili 40-om kilometru kriv što smo prdnuli u fenjer i utrku završli kako smo završili. Iako se spremamo na taj susret sa zidom uvijek nas zaj.. i bude viši ili se pojavi kad nismo očekivali. Jedino što znamo da će nakon njega sve biti nemjerljivo teže. Kažem nemjerljivo jer nema znanstvene mjere ili dogovora oko toga koliko. Kao da su to izmislili pravnici pa može biti koliko hoće!
Bez obzira dali to priznajemo ili ne svi planiramo svoj život slično kao što planiramo i utrku. Ako nas pitaju čak znamo i da će na kraju životne utrke biti teško ali se nikad ne ponašamo kao da to uistinu znamo. Kad god se pojavi teškoća pizdimo, proklinjemo sudbinu i uglavnom nismo spremni. Što, koji kua, zašto sad, zašto baš ja i slične gluposti. Zašto ne, pa nisam ja zlatno tele ili netko posebno izabran od raznih bogova da bi meni bilo bolje nego drugima. Bez obzira na to, cijelo vrijeme baš tako mislimo dok nas ne pogodi zid.
Meni je taj prvi valjda u cijelom nizu onih koji čekaju na tom putu bio odlazak na službeni put u matičnu firmu. Odlazak samo na dan dva mi se činio malo čudan i prvi dan popodne ništa nije dalo naslutiti da tu nisam došao zbog posla. Upravo sam bio završio zadnji projekt i prototip sa kojim su izgleda bili jako zadovoljni. Čak sam razmišljao dali da sutra dan najavim vlasniku tvrtke kako bi najkasnije koncem sljedeće godine želio otići u mirovinu ili eventualno nastavio raditi ako baš treba nešto dovršiti ali skraćeno. Kao da su mi pročitali misli ujutro su mi objavili kako namjeravaju hitno zatvoriti tvrtku u Puli i ponudili da dođem raditi u Italiju. Kad to nisam prihvatio prije bez obzira na sve što su ponudili ostao sam pri svom stavu da ne dolazim u Italiju niti pod razno. Tako je taj zidić koji se zove odlazak u penziju iskočio malo prije nego što sam se nadao i planirao. Bez obzira što nemam nikakve posebne razloge za brigu bilo kojeg tipa od financijskog do zdravstvenog to me potpuno šokiralo. Kako ću sad da ne radim to što radim već više od 40 godina. Trinaest u Uljaniku i više od 27 u ovoj firmi.
Kako ću bez pritiska i brige hoće li to što sam napravio raditi dobro, kako nešto ima smisla ako kažeš baš me briga? U tom trenutku sve mi se učinilo nevažnim i trivijalnim. To važi i za trčanje pa nisam imao nikakvu potrebu da o tome i pišem. Ali sam trčao dosta. Napravio sam dobar uvod u pripreme za proljetni maraton koje počinju sljedečeg tjedna. U tih 16 tjedana moći ću odraditi sve što sam planirao bez potrebe da naglo povećavam optrećenje ili volumen treninga jer sam u ovom mjesecu odradio već tri dužine od 25-29 km završio trčanje uzbrdica sa 5x400 plus 10x200 što je više pa i brže nego lani, a da nema upornog problema sa zglobom palca bio bi vrlo siguran da ću na proljeće istrčati blizu svog osobnog ili bolje ako vrijeme bude povoljno. Bez obzira na to što se moja životna nizbrdica približava onom sve strmijem dijelu koji na koncu pada okomito. Zadnja dužina u Medulinu sa mojim prijateljima pokazuje da trčati dulje od dva sata brže od 5 minuta po kilometru i pričati o politici i svačemu nikome ne pada teško. Ne treba nam voda ne treba nam okrijepa, nema one težine u koraku, a zadnjih 10 km se zapravo suzdržavamo da ne trčimo brže. Ja bi rekao da je moja pa i aerobna baza svih ostalih solidna i na njoj svatko od nas može zidati solidan rezultat. No do tada možda još iskoči kakav zid. Valja se priremiti i na to.